Tema “Ja sam Metak”, nonšalantno je izrekao jedan od glumaca pozicioniravši se u središte pozornice usmjeren prema publici. I pogodio je. Zabio se ravno u metu, jednu od centralnih tematskih niti kazališne predstave Što na podu spavaš u režiji Kokana Mladenovića koja je proglašena najboljom predstavom Gavellinih večeri 2023. godine. Glumac je nastavio s opisom svoga lika, već prethodno uvedenog Metka, dočaravajući nam “svoj” kalibar, dužinu i težinu, opseg i boju, posebno ističući svoja žustra nastojanja da se odupre tom zloglasnom i tragičnom činu ranjavanja ljudi. Tražio je on i savezništvo sa zrakom i njegovim pokretom otpora, no ni to nije bilo dovoljno da ga zaustavi. Metak je preletio putanju koja mu je zacrtana i završio ranjavajući jednog lika, nažalost ne uspjevši se oduprijeti ljudskoj ruci – niti onoj koja ga je poslala, niti onoj koju je ranio – jer ipak je to samo metak. Taj je metak i mene prostrijelio – čuđenjem, razmišljanjem i tugom – probijajući na taj način tzv. kazališni četvrti zid koji zamišljeno odvaja pozornicu s glumcima od publike te uspješno postižući onaj čuveni brehtovski V-efekt (Verfremdungseffekt), odnosno efekt začudnosti kojemu je cilj prodrmati publiku. Čovjek je čovjeku metak.
Predstava Što na podu spavaš probudila bi i one koji lako zadrijemaju u kazalištu. Taj nam kazališni komad donosi metež i strahote rata u Bosni i Hercegovini kroz oživljene retke slojevitog autobiografskog romana pisca Darka Cvijetića koji dolazi iz miješane obitelji majke hrvatske i oca srpske nacionalnosti nastanjene u Prijedoru. Pitanja etniciteta koja su se prije nastojala zamaskirati zajedničkim jugoslavenstvom, te samim time nisu dolazila do izražaja, odjednom su preko noći postala pitanja egzistencije. Portretirajući nezavidnu poziciju vlastitog brata, 18-godišnjeg Bote kojega je ta noć zadesila tijekom služenja vojnog roka u kasarni u Sarajevu, Cvijetić ne progovara kroz ustaljeni diskurzivni ratni kanon agresora i žrtve već nastoji pokazati nejasnoću i metež rata koji se rasplamsao među običnim ljudima. Ta središnja tema uspješno je prenesena na kazališne daske koristeći nenaturalističke kazališne tehnike, vrlo inherentne ratnom tematskom žanru, koje su predstavi omogućile ono najvažnije: snažno komuniciranje s publikom, u isto vrijeme oblikujući stilski dosljednu i povezanu dramsku cjelinu.
Radi se o kazališnom djelu temeljenom na glumačkom ansamblu koji je zajednički koreografirajući pozornicu znatno doprinio efektivnosti scena.1 U jednoj od njih, primjerice, Bota korača prema publici između dva reda nanizanih glumaca koji mu radi služenja roka u JNA dovikuju optužujuće komentare i komentare očaja tako stvarajući dojam meteža seoske raje u počecima rata. Nadalje, scena koja me prikovala uz stolicu i potom snažno protresla odražavajući tako upravo ono što se događalo na pozornici, pa kao da sam time i sam bio uvučen u nju, odvijala se u kamionu koji je u konvoju prevozio civile. Ansambl se glumaca, zgusnut u nekoliko kvadrata koji su se u strahu međusobno stiskali, u momentu odsijecanja od konvoja i eksplozije koreografiranim pokretima rasplinuo po cijeloj pozornici prenoseći sablastan osjećaj boli u publiku. Glumci su tijekom cijelog komada iskakali iz jednog lika u drugi stvarajući tako nejasnoću – tko je tko – međutim upravo je zahvaljujući tome postignut dojam meteža koji je u ratnoj situaciji zavladao među ljudima. Ansambl je bio sastavljen od glumaca triju kazališta -– zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Narodnog pozorišta Sarajevo. Njihova suradnja nam je u predstavi ovakve tematike poslala važnu poruku posebice u suvremenim okolnostima kada se ponovno potpaljuju etničke tenzije u regiji, također prikazujući potentnost dramske umjetnosti kao medija za inkluziju na kazališnim daskama.
Posebnost predstave jest da je Darko Cvijetić konstantna figura na pozornici te je, baš kao i u svojoj knjizi, i na kazališnim daskama u ulozi pripovjedača što predstavlja još jednu od temeljnih nenaturalističkih kazališnih tehnika. Procesom izlaska i ulaska u svoj doslovan lik, Cvijetić zapravo oživljava vlastiti proces pisanja knjige. Sjedeći za pisaćim stolom, svojim utočištem u kojemu mu knjige predstavljaju štit, Cvijetić izmjenjuje naraciju radnje, ali i razgovor s ostalim glumcima na pozornici koji ga katkad pokušavaju ispraviti u opisu njena tijeka i njihovih likova dok im on daje uputstva u trenutcima kada proviri iz svojeg knjiškog tabora. Bojište odzvanja i na papiru oštrim udarcima pisaće mašine. Svako slovo novi je metak, a odmotavajući se u knjizi, rečenice sve više zapliću življene ratne stvarnosti svojih likova. U procesu pisanja knjige Cvijetić je nebrojeno puta morao zaroniti u vlastita traumatična sjećanja i sjećanja drugih, ponovno ih odigravati pred očima kako bi ih prenio na papir, imajući na umu da se s vremenskim odmakom sjećanja stvaraju i gube, modificiraju i selektiraju. Scena koja to najbolje ističe prikazuje interakciju između samog Cvijetića i njegove majke Karmele koja mu vrlo ozbiljna postavlja zapanjujuće pitanje “Darko, zašto si me izmislio?“, propitkujući nesvjesnost vlastitih postupaka, kao i percepcije i pamćenja istih u takvim ekstremnim okolnostima kao što je rat.
“Od toliko vas nehtjelih preselila se sela u zemlju, a gradovi u grobove” odjekivalo je u mojoj glavi po završetku predstave. Taj je citat šaptala savjest generalu Topiću prije nego je posljednjim korakom zakoračio u provaliju, dotičući vrhunac tragedije rata kao i kulminaciju ovog kazališnog djela. General Topić je, naime, na početku nastojao izvući mladiće iz vojarne u Sarajevu koje je tamo zadesio rat, međutim je i sam kasnije bio uvučen u njega. Iako se suparničkim pucnjevima uspio oduprijeti, metežu vlastite savjesti nije. Metak je i ovoga puta pogodio, iako indirektno prostrjeljujući njegovu svijest i savjest, i u konačnici život. U tom je citatu sadržana ključna poruka ovog djela, pozivajući na društvenu odgovornost pojedinaca, koja je i danas, kada ratni terori bukte na toliko mjesta, i više nego relevantna. Predstava Što na podu spavaš ne budi dakle svoju publiku samo snažnom, efektnom i stilski koherentnom izvedbom iz kazališnog drijemanja, već i iz sna pasivnosti, potičući nas da u rukama svjesno i savjesno držimo konce svojih postupaka i ne prepustimo se vrtlogu ideoloških i društvenih manipulacija.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
- Autori adaptacije su: Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović i ansambl predstave. ↩︎
Objavljeno
