Kritika I
Zona interesa, film Jonathana Glazera, priča je o bračnom životu Rudolfa Hössa, zapovjednika nacističkog koncentracijskog logorskog kompleksa Auschwitz, i njegove žene Hedwig Höss, čija je svakodnevica usmjerena isključivo prema podizanju kuće iz snova. Kuća Hössovih okružena je brižno njegovanim vrtom, staklenikom i bazenom. Nju samo jedan visoki betonski zid dijeli od logora u kojem je tijekom tri godine svirepo ubijeno, prema najkonzervativnijoj procjeni, više od milijun ljudi. Narativnu jezgru Glazerovog filma moguće je predstaviti kao banalnu obiteljsku dramu koja je osovljena oko sukoba između privatnih ambicija i profesionalnih obveza. Rudolf Höss dobiva premještenje u Oranienburg, a njegova supruga – čiji je život duboko ukorijenjen u bukoličkoj okućnici – ne želi otići s njim, već ga tjera da kod svojih nadređenih isposluje to da ona, s njihovom djecom, nastavi živjeti u domu koji je proteklih godina gradila prema nacrtu srednjoklasne fantazije. To su, ukratko, obični problemi naizgled običnih ljudi. Neobično je to što život Hössovih, tako banalan, ovisi o nimalo banalnoj industriji smrti koja je upogonjena s druge strane zida. Strava u kadrove filma biva pripuštena poglavito u vidu dima koji povremeno dopire u naše vidno polje i u vidu zvukova mitraljeskih rafala, urlika i zavijanja koji dolaze s one strane zida. Glazerov film zapravo je jukstapozicija slike i zvuka iz dvaju različitih prostora: scena iz bračnog života banalnih arivista koje vidimo i čujemo te nimalo banalnog – nevidljivog, ali itekako čujnog – genocida na supstratu kojeg njihov arivizam izrasta.
Bilo je neizbježno da Glazerov film, s obzirom na ovaj prosede, u okviru filmske kritike bude opisan kao uprizorenje “banalnosti zla” (The New Yorker; The Guardian; Vanity Fair; Washington Post, …). Banalnost zla je, kako je jednom prilikom primijetio Ron Rosenbaum, “najprekomjernije upotrebljavana, krivo upotrebljavana, zloupotrebljavana pseudointelektualna fraza”. Najveći problem ljudi koji se koriste izrazom banalnost zla kako bi opisali određene situacije nije u tome što nisu u pravu kad to čine, već u tome što nisu čak ni u krivu. U nastavku teksta želim ukratko predstaviti što je pojam značio za Hannu Arendt u kontekstu u kojem je skovan te, na tom fonu, odgovoriti na pitanje je li, i pod kojim uvjetima, opravdano Glazerov film nazvati uprizorenjem banalnosti zla.
II
Nakon Drugog svjetskog rata porastao je interes za promišljanjem određenih tipova moralno pogrešnih djela – poput genocida, masovnih ubojstava ili terorističkih napada – koja nisu samo jako neispravna ili jako pogrešna, već su dovoljno različita, po motivima iz kojih su počinjena i njihovoj štetnosti, da budu izdvojena u posebnu kategoriju. Neki filozofi smatraju da za takav potez nije bilo potrebe, dok ga drugi smatraju opravdanim. Bilo kako bilo, zlo – pojam posuđen iz teoloških rasprava i potom sekulariziran u kontekstu rasprava u moralnoj i političkoj domeni – poslužilo je za tu svrhu.
Hannah Arendt je tijekom svoje karijere političke teoretičarke promijenila mišljenje o tome kakvo zlo može objasniti holokaust. U Izvorima totalitarizma smatrala je da je holokaust izniman događaj u ljudskoj povijesti koji je morao biti zamišljen, organiziran i proveden u djelo od strane ljudi koji su psihički značajno odudarali od norme. Holokaust je otkrio radikalno zlo za koje nije mogla biti odgovorna uobičajena motivacijska struktura. Takvo zlo, po mišljenju Arendt, naprosto nije moglo biti rezultat svakodnevnih motiva kao što su vlastiti interes, pohlepa, lakomost, gnjev, žudnja za moći ili kukavičluk. Arendt je vjerovala da motivi počinitelja ovog zlodjela moraju biti značajno drugačiji od motiva velike većine ljudi te je išla tako daleko da te ljude označi kao “čudovišta” ili “demonske” ličnosti. Je li bila u pravu? Postoje ljudi abnormalne psihe čija je motivacijska struktura drugačija od motivacijske strukture većine ljudi. Ponašanje psihopata, primjerice, nije vođeno moralnim emocijama poput ljubavi, krivnje, srama ili emocionalne empatije jer za njih, zbog još uvijek nerazjašnjenih uzroka, oni nisu sposobni. Psihopati ne posjeduju emocionalno-motivacijsku strukturu nalik onoj kod većine ljudi, ali moraju živjeti svoje živote kao da je posjeduju. Zbog toga se, kad igra imitacije zakaže, doimaju čudovišno.
No, unatoč popularnim mitovima o psihopatima u korporacijskim strukturama, razložno je pretpostaviti da je njih razmjerno malo i da oni nisu pretjerano uspješni u navigiranju socijalnim svijetom. Psiholog Paul Bloom, zagovarajući tu ideju, povlači analogiju između psihopata i osoba koje su rođene bez sposobnosti da osjećaju bol. Osobe koje ne osjećaju bol obično umru prije nego što navrše trideset godina. Racionalna želja da zaštitite svoje tijelo najčešće nije dovoljna da to i učinite. Potrebna je bol, odnosno motivirajuća neugoda, kako biste to automatski, i samim time učinkovitije, radili. Emocionalna empatija, ljubav, krivnja i sram – dobar dio onoga što čini raspon afektivnog života normalnih ljudi – evoluirali su kako bi omogućili pojedincu učinkovitiju suradnju s drugim pojedincima unutar neke zajednice te mu tako povećali šanse za opstanak. Psihopati, odnosno osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti, ne reagiraju automatski kao većina ljudi. Moraju imitirati ponašanje koje, u njihovom slučaju, nije motivirano stanjima nalik onima u normalnih ljudi. To je naporno. Teško se konzistentno tjerati da djeluješ sukladno moralnim pravilima ako nemaš nikakvu emocionalnu potkrepu za takvo djelovanje. Sam razum bi u načelu mogao biti dovoljan za to, ali u praksi često nije dovoljan. Zbog toga psihopati češće i teže krše moralne norme te to rade nasumično, odnosno bez nekog alternativnog sustava pravila koji bi regulirao njihove prekršaje. Teško je vjerovati da bi takvih osoba moglo biti puno, da bi one mogle biti izrazito uspješne te da bi došle u priliku definirati društvene ciljeve i koordinirati rad velikog broja ljudi u osiguravanju njihovog ostvarivanja.
Arendt je potpuno promijenila svoje mišljenje devet godina nakon objave Izvora totalitarizma, kada se kao novinarka zaputila u Jeruzalem pratiti suđenje Adolfu Eichmannu. Eichmann, jedan od glavnih organizatora i izvršitelja genocida nad šest milijuna Židova, branio se tako što je tvrdio da je njegovo djelovanje bilo isključivo rezultat izvršavanja naredbi. Njegovo opravdanje pred sudom bilo je da treba jasno razlučiti nacističke vođe, koji su odgovorni za genocid, od birokrata poput njega koji su bili puki instrument u izvršavanju ciljeva koji su vođe prethodno definirali. On nije bio vođa te stoga samog sebe nije smatrao odgovornim za holokaust. Arendt – kako pokazuje njezina knjiga Eichmann u Jeruzalemu – glavnog logističara holokausta, suprotno vlastitim očekivanjima, nije doživjela kao monstruma ili na bilo koji način abnormalnu psihičku ličnost. Najupečatljivijim je smatrala to što se Eichmann doimao kao normalan čovjek koji u svom djelovanju nije bio motiviran nekim iznimnim idejama ili iznimnom mržnjom prema svojim žrtvama. On je izgledao kao netko tko se nije hotimično ogriješio o moralne norme koje dijeli velika većina ljudi. Jedino što ga je donekle izdvajalo, prema Arendtinoj impresiji, bila je činjenica da on uopće nije razmišljao o svojim postupcima u svjetlu morala. Filozofkinja je zaključila da ga je upravo to nekorištenje generičke ljudske sposobnosti, koje ipak nije bio lišen, učinilo idealnim sudionikom nacističke industrije smrti.
Arendt je, nakon što je zaključila da Eichmann nije monstrum, pred sobom imala dvije mogućnosti: mogla je zadržati svoj stari nazor te reći da svi počinitelji zlodjela djeluju iz monstruoznih motiva te, pristajući tako uz Eichmannovu obranu, zaključiti da on nije odgovoran za zlodjela ili je, nasuprot tome, mogla revidirati svoju koncepciju zla tako da s Eichmanna ne spadne odgovornost za zlodjela. Odlučila se za potonju opciju što ju je usmjerilo prema ideji o banalnosti zla. Što Arendt podrazumijeva pod tom idejom? Odgovor na to pitanje ovisi o tome što je ključno obilježje zla.
Ako je za definiranje zla bitna psiha, odnosno motivacijska struktura osobe koja je za zlo odgovorna, onda nastaje problem. Čitajući Arendtinu knjigu o suđenju Eichmannu, mogli bismo doći na ideju da je ključno psihičko obilježje zla nesklonost korištenju praktičnog uma ili, uže, sposobnosti za moralno rasuđivanje. Za zlodjela bi, prema ovoj ideji, bili odgovorni ljudski automati, odnosno poslušnici eichmannovskog tipa. No onda njegovi vođe, koji definiraju genocidne politike i naređuju njihovu provedbu, to ne bi bili. To je neuvjerljivo tumačenje Arendtine intervencije. Mnogi počinitelji najgorih zlodjela nisu banalni poslušnici koji tek sprovode tuđe ideje u djelo bez vlastitih monstruoznih motiva. Neki od njih su, uz to što zastupaju vlastite ideje, i pravi sadisti koji pronalaze užitak u najgorim povredama moralnih normi. Možda je i sam Eichmann bio jedan od tih. Danas pouzdano znamo da se Arendt jako prevarila u procjeni Eichmannovog karaktera. David Cesarani i Bettina Stangneth prikupili su i prezentirali dokaze o Eichmannovoj dubokoj mržnji prema Židovima i ponosu na to što je poslao u smrt nekoliko milijuna ljudi. Mnogi Arendtini prijatelji, poznanici i kolege, od kojih su neki preživjeli logore, poput povjesničara i romanopisca Hansa Günthera Adlera, upozoravali su na to da je ona potpuno krivo procijenila karakter glavnog lika svoje knjige te, po implikaciji, mnogo pripadnika srednjih i nižih ešalona nacističkog poretka.
Ako za definiranje zla nije bitna psiha, odnosno motivacijska struktura osobe koja čini zlodjelo i odgovorna je za njega, onda je Arendtinu novu koncepciju lakše braniti. Neka zlodjela mogu biti počinjena iz monstruoznih ili sadističkih pobuda, dok druga ne moraju biti, već mogu biti počinjena na temelju banalnih motiva poput nekritičkog pokoravanja autoritetu i želji da se što boljim i učinkovitijim ispunjavanjem zahtjeva koje upućuje autoritet avanzira unutar društvene hijerarhije. Možda su za genocid nužne, premda ne i dovoljne, banalne ličnosti koje poput spužvi nekritički upijaju zahtjeve drugih ljudi koji su im nadređeni. Da bi nešto bilo zlo, a ne samo pogrešno ili neispravno moralno djelovanje, nisu važni motivi zbog kojih je neko djelo počinjeno, već prvenstveno šteta prouzročena tim pogrešnim moralnim djelovanjem. Na temelju takve početne, premda nerazrađene definicije zla, moguće je barem donekle dokučiti na što bi se odnosila fraza banalnost zla.
Ustvrditi da je neko zlo banalno svakako ne znači to da je neko zlodjelo svakodnevno i uobičajeno. Reći da je neko zlo banalno znači reći to da su ljudi, koji su barem djelomično odgovorni za njega, pojedinci normalne strukture ličnosti koji djeluju na temelju normalnih, odnosno uobičajenih, i lako shvatljivih motiva. Pitanje na koje nemam odgovor je zašto mržnja kao skup vjerovanja, kao i želja da se djeluje na temelju mržnje, ne bi mogla biti proglašena normalnom, svakodnevnom i lako shvatljivom. Empirijska moralna psihologija demonstrirala je da je ljudska protomoralnost razvijena za suradnju ljudi unutar grupe, ali ne i za suradnju između grupa. Najkraće rečeno, predisponirani smo da osjećamo moralne obveze prema članovima zajednice kojoj pripadamo, ali ne i prema strancima te smo, ako se interesi dviju zajednica predstave kao nekompatibilni, lako spremni dehumanizirati članove drugih zajednica i odnositi se prema njima s najgorom okrutnošću. Što je – iz perspektive diskurza o banalnosti zla – točno monstruozno, a što normalno, ostaje nejasno. Zbog toga postaje nemoguće jednoznačno odgovoriti na pitanje za koje je točno situacije prikladno upotrijebiti oznaku “banalnost zla”.
III
Je li onda Zona interesa – koja je građena oko svakodnevice bračnog para Höss – film koji uprizoruje banalnost zla? Pitanje, sukladno specifikaciji fraze banalnost zla, možemo parafrazirati: jesu li Rudolf i Hedwig, čija privatna sreća ovisi o Rudolfovom javnom djelovanju kao učinkovitog izvršitelja genocidnog plana, normalni ljudi? Jesu li oni, ako izuzmemo sudjelovanje u holokaustu, nalik nama i ljudima koje poznajemo? Pogledajmo što nam Glazerov film pokazuje.
Rudolf Höss u privatnim trenucima ne razlikuje se puno od rukovoditelja srednje razine neke korporacije koji želi napredovati u karijeri i pritom, ako je moguće, očuvati brak. On je brižan otac i ljubitelj životinja. Mogao bi proći kao birokrat koji ne propituje puno ciljeve definirane od strane njemu nadređenih osoba, već ih samo nastoji što učinkovitije provesti u djelo te pronalazi izvjesni ponos u činjenici da je u tome jako dobar. Höss bi, barem na prvi pogled, mogao biti eichmann, čovjek bez uvjerenja, kad se već ispostavilo da Eichmann nije bio eichmann. Na drugi pogled stvari su puno kompliciranije. Rudolf Höss nije bio puki izvršitelj tuđih naredbi već osoba koja je, kako Glazerov film pokazuje, bila inicijator nekih zlodjela.
Glazer pokazuje preludij scene u kojoj se Höss sprema spolno općiti sa zatvorenicom koju mu podvode te mi, s obzirom na njezino rutinizirano raspuštanje kose i otkopčavanje odjeće, moramo zaključiti da se tu radi o uhodanoj praksi. U pitanju je, s obzirom na kontekst, silovanje. Pozvani smo da taj prizor povežemo s prizorom u sobi kad Höss, kao upravitelj Auschwitza, preko telefona, nervozno i s čudnom kadencom, izdaje naputak čuvarima da ne uništavaju cvijeće jer je cvijeće tu da svi u njemu uživaju. Čudne su to riječi za jednog upravitelja koncentracijskog logora. Izvjesno je da se cvijeće koje Höss spominje odnosi na zatvorenice židovskog porijekla koje čuvari redovito siluju. Kad govorimo o Hössu govorimo, dakle, o kolovođi silovatelja koji govori u šiframa jer nije siguran da bi takav čin bio toleriran od strane nadređenih mu časnika. Glazer nam daje dovoljno materijala da naslutimo kako je zamašnjak obiteljske drame Hössovih to što je, zbog silovanja logorašica, Rudolf Höss privremeno premješten u Oranineburg te što se očekuje da bi ga tamo trebala pratiti njegova supruga kojoj preseljenje nikako nije po volji.
Hedwig Höss – “kraljica Auschwitza” – predstavljena je kao osoba koja je upućena u to što se događa s one strane zida koji dijeli njezinu kuću iz snova od poprišta najgoreg zločina protiv čovječnosti. No zid je dovoljno visok. Još kad bi bršljan izrastao, da prekrije bodljikavu žicu, njezin bi život bio savršen. Hedwig se ne grize zbog zla od kojeg profitira premda zna uzroke profita koji omogućuje njeno blagostanje. Stalno svjedočimo ponosu bivše kćeri čistačice koja je napredovala u klasnoj hijerarhiji. Ona svakodnevno razvrstava imovinu otetu logorašicama koje će, par metara od njezine kuće, biti ugušene i kremirane. Vidimo je kako sebe ogrće tuđim krznenim kaputom, nanosi tuđi crveni ruž i priča o tuđem dijamantu koji je pronašla u pasti za zube. Krikovi koji dopiru s one strane zida njoj se čine normalnima, kao što je buka automobila normalna, odnosno neprimjetna, nekome tko živi uz gradsku prometnicu. Bilo bi pogrešno reći da je Hedwig lik bez empatije. Kognitivna empatija je sposobnost koja nam omogućuje da se stavimo u kožu neke druge osobe te da, koristeći vlastiti um kao model njenog, simuliramo kako ta osoba doživljava određenu situaciju. Empatija je moralno neutralno sredstvo koje može biti korišteno kako za moralne, tako i za nemoralne svrhe. Hössova supruga je koristi kao oruđe pokoravanja. Vidimo Hedwig kako govori poljskoj sluškinji židovskog porijekla, de facto svojoj ropkinji, da je Rudolf mogao rasuti njezin pepeo nad obližnjim poljem. Hedwigina dobra volja je, dakle, ono što sluškinju drži na životu, stoga je jedini zadatak sluškinje da se pobrine za to da Hedwig uvijek bude dobre volje. Hössova supruga koristi empatiju kako bi uspostavila strahovladu u svom kućanstvu. Ona zna kako drugi ljudi razmišljaju i od čega strahuju te koristi to znanje kako bi ih potpuno podvrgnula vlastitoj volji.
Supružnici Höss su, kad ih usporedimo s drugim likovima u filmu, vrijedni prezira. Njihova djeca zbog svojih godina još ne mogu biti odgovorna za svoje nazore i postupke. Ona se polako socijaliziraju za život u Reichu te se pomalo izlijevaju u unaprijed pripremljeni kalup. U nekim slučajevima to ide teško. Najstarija curica ima problema sa snom i teško podnosi užas na koji su njezini roditelji, kao i braća, postali imuni. U drugim slučajevima to ide lakše. Vidimo dječake iz obitelji Höss kako se igraju zubima izvađenim iz leševa logoraša. Najzlokobniji trenutak njihove razbibrige je onaj u kojem stariji sin zatvori mlađeg u staklenik i zamišlja da pušta plin koji će ga ugušiti. Njegov otac, slično tome, na zabavi za nacističku vrhušku razmišlja kako bi bilo najučinkovitije pobiti sve ljude sa zabave u dvorani s vrlo visokim stropovima. Nova generacija obitelji Höss manje-više je spremna da naslijedi staru u vjerovanjima, nazorima i ponašanju.
Starija generacija reprezentirana je od strane Hedwigine majke koja dolazi u posjet svojoj kćeri. Vidimo da ona, kao i njezina kći, podržava nacističku ideologiju te se u jednom trenutku nehajno pita je li žena židovskog porijekla čiju je kuću nekoć čistila završila u logoru s one strane zida. Hedwigina majka divi se kćerinoj probitačnosti i životu koji si je stvorila. No ispostavi se da u njemu ona ipak ne može pronaći svoje mjesto. Naime, vatra koja okružuje dom Hössovih, kao i neprestani krici ljudi koji iščekuju smrt, u njoj bude nelagodu na koju je njezina kći odavno otupjela. Hedwigina majka ne može živjeti u blizini tog užasa – zna da je ljudski pepeo gnojivo za cvijeće u vrtu njezine kćeri – te odlazi pod okriljem noći ostavljajući iza sebe samo jedno pismo. Ona je lik zbog kojeg bi bilo prokrustovski Glazerov film proglasiti predstavom o banalnosti zla. To je i film o suučesništvu većine koja profitira od užasa kojem je podvrgnuta manjina, ali – umjesto da se postavi na neki način prema njemu – naprosto okreće glavu.
Lik Hedwigine majke podsjeća na Njemicu iz moralne povijesti dvadesetog stoljeća koju je priredio Jonathan Glover. Gospođa je, naime, pisala vlastima o užasima koncentracijskog logora kojima je, zbog blizine svog stana, bila izložena na dnevnoj bazi: “Često moram, protiv svoje volje, svjedočiti zvjerstvima. Narušenog sam zdravlja, takvi prizori teško mi padaju i ne mogu sve ovo još dugo podnositi. Zahtijevam da prestanete s tim nehumanim djelima ili da ih barem obavljate tamo gdje to nitko ne može vidjeti.” Gospođa je, dakle, na izvjestan način patila zbog načina na koji su logoraši tretirani, ali to je nije motiviralo da im pomogne. Za nju bi, kao i za Hedwiginu majku, bilo sasvim prihvatljivo da se zlodjela nastave, ali pod uvjetom da ih ona ne mora gledati iz dana u dan. Je li to banalnost zla?
IV
Je li život Hössovih život banalnog zla koje je ishod normalnih, a ne čudovišnih motiva? Odgovor na to pitanje ovisi o odgovoru na niz drugih pitanja. Jesu li ljudi koji vjeruju u superiornost skupine kojoj pripadaju te na temelju vjerovanja o njenoj ugrozi zazivaju istrebljenje pripadnika neke druge skupine uistinu normalni ljudi s normalnim motivima? Je li netko tko siluje u ratu nalik vašem susjedu koji bi i sam silovao samo da dobije priliku? Je li ratna profiterka, čije postupke objašnjava samo temeljita dehumanizacija ljudi čiju je imovinu otuđila, zaista osoba čija vjerovanja i želje možete lako razumjeti? Ne znam odgovore na ta pitanja. Znam samo to da je jedino što je banalno kad razmišljamo o njima posezanje za frazom “banalnost zla”.
ObjavljenoObjavljeno
