Blic Piše: Luka Antonina
Da ni ove godine Dani hrvatskog filma neće biti lišeni kojekakvih organizacijskih i financijskih peripetija nije ni bilo za očekivati. Posebice ne nakon što je, uoči početka samog festivala, insajderske zavrzlame oko Dana revno raspetljala predsjednica Vijeća DHF-a Diana Nenadić. Kako je ipak riječ o drugom po značaju nacionalnom festivalu, financije se, izgleda, na kraju ipak namaklo, a organizaciji doskočilo. Da “nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo” Dani hrvatskog filma do sad su bili perpetuirajući dokaz, baš kao i sporadična nelagodna refleksija stanja u domaćoj kinematografiji. No takvo što i nije za zamjeriti samoj manifestaciji jer, kao što čovjek ne može samog sebe podići povlačenjem za kosu, tako godišnja smotra, pa ni najvještije izveden presjek recentne domaće filmske produkcije, ne može ne reflektirati zatečeno stanje unutar kinematografskog polja.
Budući da je DHF od svojih početaka bio ne sasvim jasno koncipiran kao svojevrstan pregled ukupne nacionalne filmske produkcije na godišnjoj bazi, problem repriznog, pa i šlepajuće revijalnog karaktera DHF-a ni ovaj put nije u potpunosti razriješen. No svakako je uspješno ublažen ovogodišnjom odlukom Vijeća da se odmakne od revijalne logike sveopće filmske smotre te da se inzistira na selekciji naslova za natjecateljski dio programa, koja je ovog puta doista prepuštena struci, odnosno deseteročlanom glasačkom tijelu sastavljenom od filmskih kritičara.
Unatoč manjem broju premijerno prikazanih naslova, ovakvo svojevrsno otvaranje i demokratizacija organizacijske strukture festivala, kako se čini, pozitivno su se reflektirali i na sam sadržaj koji, u usporedbi s praznim hodom nekih prethodnih izdanja, bilježi porast u kvaliteti odabranog programa. Je li riječ o širem trendu unutar polja domaće filmske produkcije, koji sa selekcijskom metodologijom ovogodišnjeg DHF-a tek koincidira, ili je u konačnici samo riječ o opreznoj pozitivnoj selekciji festivalskog vijeća, preostaje za vidjeti.
Od 68 prikazanih filmova u natjecateljskom dijelu programa 26. DHF-a u pet kategorija odnosno rodova (animirani, dokumentarni, eksperimentalni, igrani i namjenski film), za nagradu je u kategoriji dokumentarnog filma konkuriralo 13 naslova – što u profesionalnoj, što u studentskoj i amaterskoj produkciji. Dobra je vijest pritom da sve dominantniji autorski pristup dokumentarizmu uspješno potiskuje ustaljene televizijsko-didaktičke forme kao jedva prikrivene namjenske filmove, a koje su znale zasjeniti ovu kategoriju na nekim od prijašnjih izdanja festivala.
Nezanemariva je i činjenica značajnog broja studentskih te, što posebice valja istaknuti, podjednako solidnih amaterskih uradaka u službenoj konkurenciji – od kojih su, recimo, čak dva prikazana u ovoj kategoriji izravno nastala u sklopu Restartove Škole dokumentarnoga filma (Vertikale Lorne Kunčić i Ispred zastava Sanje Bistričić). Primjetan je i trend postupne generacijske smjene, pa je tako u značajnoj mjeri autorski zastupljena generacija rođena u drugoj polovici osamdesetih, odnosno prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća. Pritom valja spomenuti i definitivnu prevlast redateljica unutar većeg dijela odabranih naslova u dokumentarističkoj kategoriji. Generalno govoreći, ovakav progres u pogledu jednake rodne zastupljenosti potencijalno bi mogao označavati otvaranje većeg prostora unutar dokumentarističkog diskursa ženskom autorskom subjektu, no čini se da to ipak nije (u potpunosti) tako. Premda većinski još uvijek blizak naučenom, tradicionalnom rakursu “muškog pogleda”, dio prikazane dokumentarističke produkcije ipak iskazuje progresivne tendencije k izmještanju i uspostavi nekih novih rakursa temeljenih na drugačijim, izmaknutim i, prvenstveno, ženski orodnjenim iskustvima.
Primjerice, tu je studentski rad Žene žene žene Nikice Zdunić, koja u kategoriji igranog filma daleko uvjerljivije, nježnije i duhovitije barata motivima iz ženske svakodnevice u filmu 13+, na temu odrastanja mlađih adolescentica. Žene žene žene tako predstavlja kinematografski ekvivalent sublimnog iskustva prisluškivanja tračeva uz sporadično listanje časopisa i buljenja u viklere u lokalnom frizerskom salonu, dok statičnost kadrova i mizanscene pritom nimalo ne pomaže. Već spomenute Vertikale Lorne Kunčić, zaokupljene jednom crticom iz života plesačice na šipki, iskazuju veću ambiciju na formalnoj razini – montažna struktura je kompleksnija i dinamičnija, dominiraju detalji tijela u pokretu, naglasak je na asocijativnoj montaži uz popratni nedijegetski komentar s pozadinskim soundtrackom.
Još jedan “ženski” film je i Naslijeđe Sanje Šamanović, koji po temi, iako možda ne i po senzibilitetu, gotovo da čini par s filmom Hudo vreme Anje Strelec i Tomislave Jukić. Oba filma tematiziraju intergeneracijske odnose između žena iz iste obitelji, mada film redateljice Sanje Šamanović odaje daleko veću emotivnu zrelost i neusiljenost kodova kojima se koristi – čak i u najpotresnijim autobiografskim trenucima, kad se progovara o smrti članova obitelji, tuga djeluje elegantno i prirođeno, kontekstualno je derivirana, a nije iznuđena zahtijevajućom gestom. Oba filma predstavljaju svojevrsnu kroniku svakodnevice, mada je kod filma Sanje Šamanović primjetno nagnuće k metadijegetskim postupcima. Primjerice, uočljiva je upotreba kadrova u kojima kamera bilježi zaslon na kojem se odvija prikaz kadra ulovljenog tom istom kamerom u realnom projekcijskom vremenu, dok onkraj rubova zaslona promiču obrisi snimanih figura – što ga donekle izdiže iznad konvencionalnosti postupka većine ostalih prikazanih filmova.
Istome bloku mogao bi se još pridodati i studentski film Kika Mirne Zgrabljić, u čijem središtu se nalazi nosivi i potencijalno zanimljiv ženski lik mlade go-go plesačice, no čija forma opservacijske reportaže ne uspijeva proniknuti dovoljno daleko da bi ga učinila pamtljivim ostvarenjem. Tako ni ovaj rad u konačnici ničime ne odudara od ostatka spomenutih filmova, od kojih većina ima pretenziju prema intimističkom rakursu rezultirajući, međutim, ponajviše zamornom konvencionalnošću postupaka te usiljenošću vlastitih komunikacijskih kodova kojima se teško probijaju do gledateljeve empatije. Time se intimističko razotkrivanje premeće u vještački performans prirodnosti koji, umjesto da služi razotkrivanju generalno artificijelne naravi jezika dokumentarizma, tu artificijelnost bezuspješno nastoji prikrivati. Slično vrijedi i za filmove Florian Daria Bukovskog i, još i više, za Neuspješan skroz Ljiljane Šišmanović, koji tako uglavnom tavore na predodžbi da je možebitna intrigantnost subjekata u njihovu kadru ekvivalentna intrigantnosti samoga filma. Kako ovakvi filmovi, uzeti u kontekstu svjetske dokumentarističke produkcije, supostoje s rastućim tendencijama (auto)refleksivnog i meta-filmskog dokumentarizma koji problematizira vlastite spoznajno-etičke pozicije, pa i prirodu samog medija, valja se nadati da ćemo uskoro svjedočiti sličnim nastojanjima i domaćih autora/ica koje će kreativnom samosviješću znati nadići zadane konvencije naučenih formi.
U tom pogledu, valja izdvojiti After Party, studentski rad Viktora Zahtile te, s obzirom na LGBT tematiku, možda i najtransgresivniji dokumentarac prikazan unutar ovogodišnje selekcije. Tematizirajući vlastitu ljubavnu vezu, odnosno njezin prekid, s posebnim naglaskom na tjelesni i erotski aspekt, uz istovremenu autorefleksivnu politizaciju svakodnevnog gej iskustva, autor je i na razini forme zakoračio u domenu performativnog dokumentarizma. No, ako je većini dokumentarnih filmova na ovogodišnjem DHF-u za zamjeriti škrtost na jeziku – svojevrsnu plošnost označitelja, znakovnu manjkavost, onda je filmu After Party za zamjeriti sasvim obrnuto – ekstatičnu hipertrofiju znakova u kojoj se subjekti samozadovoljno ogledaju. U konačnici, dojam je dvojak – s jedne strane autorska doraslost estetici performansa i autorefleksivnom, a istovremeno angažiranom dokumentarizmu, s druge strane ovakvo “okretanje kamere sebi” koje rezultira narcisoidnom, pomalo taštom slikom. Ipak, prvenstveno zbog autorske odvažnosti valja odati priznanje ovom studentskom radu.
Od preostalih filmova u dokumentarnoj kategoriji – više klasičnog ekspozicijskog tipa te široj (prvenstveno televizijskoj) javnosti vjerojatno prepoznatljivijih naslova – valjalo bi spomenuti istraživačko-novinarski rad Daria Juričana, odnosno njegov društveno-politički, nažalost, aktualan film Gazda. Vrijedan spomena je i Tajanstveni objekt u borovoj šumi Saše Bana i ekipe, zapravo epizodni nastavak tematski intrigantnog i vrlo solidno izvedenog HTV-ovog četverodijelnog dokumentarnog serijala Betonski spavači, te film Neželjena baština Irene Škorić, koji – baveći se nepoćudnom ostavštinom spomenika NOB-u – kvalitativno poprilično oscilira između interesantnih uvida iznesenih kroz klasičnu formu intervjua, pa do nepotrebnog zapadanja u patos na razini školskog uratka.
Sasvim zasluženo, dvije su nagrade pripale Borisu Poljaku – jedna za režiju dokumentarnog filma Oni samo dolaze i odlaze, kao i Oktavijan za dokumentarni film koji dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara. Poljakova filmska poetika je kompozicijom i ritmom razoružavajuća – minimalističke je i gotovo statičke forme; ujedno duhovita, gorko-slatka i, posebice u sugestivnim totalima mora, ostvarenim efektom metafizička. Njegovim teleobjektivom voajerski zahvaćena, u sitne sate na splitskim Bačvicama razgolićena tjelesa mladih partijanera i ostarjelih lokalaca, upletena su u igru značenja neslućenih razmjera. Time se autor približio Markerovoj poetici antropološkog eseja, tihe opservacijske poetike koja proizlazi iz kaotične svakodnevice urbanog življenja, koja se gledatelju neočekivano otvara iz nasumičnosti trenutka, gotovo iz perspektive slučajnog prolaznika. Tako se, ne sasvim kontraintuitivno, kao kontrapunkt većini prikazanih naslova, udaljavanjem objektiva od snimanog subjekta omogućilo neinhibiranoj spontanosti života da dođe do punine vlastita izražaja na filmu.
Zbog izrazite heterogenosti i kvalitativnih oscilacija prikazanog materijala, teško je u konačnici donijeti neki koherentan sintetički sud kojim bi se mogla zaokružiti cjelina prikazanog u ovogodišnjoj službenoj selekciji dokumentarnog filma. Cjelina je to iz koje još uvijek strši niz međusobnih kontrapunktiranja pri usporedbi autorskih pristupa – od očekivane razine stilskih vježbi pa do solidno razrađene filmske sintakse i sporadičnih bljeskova sugestivne poetike. Za vidjeti je hoće li ovdašnji autori/ce znati odvažnije krenuti nekim naznačenim putanjama: bilo k diskurzivnom izmještanju autorskog rakursa prema zanemarenom ženskom, queer ili društvenom iskustvu margine bilo koje vrste, bilo prema metafilmskim postupcima, estetici performansa ili poetskom dokumentarizmu eksperimentalnog smjera. Bilo kako bilo, preostaje za vidjeti dostiže li domaća kinematografija u svojoj bujajućoj raznorodnosti, uključujući i dokumentarni film kratkog i srednjeg metra, razinu nekih svojih najlucidnijih momenata.
ObjavljenoObjavljeno
