Intervju Moj prvi susret sa Selmom Selman dogodio se u njenom rodnom Bihaću, u kojem smo se igrom slučaja obje našle tog ljeta 2018. Zajednička me poznanica pozvala na festival suvremenog videa nazvan Open Screen. Nikad se ranije nisam bila susrela s takvom manifestacijom: filmovi (među kojima radovi Marine Marković, Albana Muje, Toma Shermana i Selme Selman, ali i lokalnih umjetnika koji su prvi put uopće snimili film ili sebe percipirali kao umjetnike) prikazivali su se na terasi Selmine rodne kuće u Ružici, romskom naselju na samom rubu grada. Dok smo čekali da se dovoljno smrači kako bismo vidjeli projekcije, publika se polako okupljala – fakultetski profesori iz Rijeke i New Yorka, povjesničari umjetnosti iz Beograda, pisci iz Zagreba, sakupljači starog željeza iz Bihaća. Zajedno smo jeli grickalice, navijali na improviziranom dječjem natjecanju za najbolju imitaciju Michaela Jacksona, gledali video-radove koji spadaju i u vrh regionalne produkcije. Te sam večeri počela drugačije razumijevati termin koji je u kulturnom polju sve više u trendu: angažirana umjetnost. Tri godine kasnije, Selman je mnogo poznatija i prisutnija, ali način na koji ona razumije, živi i stvara angažiranu umjetnost i dalje se rijetko susreće. Time je važnija činjenica da smo njen rad početkom svibnja imali priliku vidjeti i u Zagrebu, na izložbi Superpozicija postavljenoj u Galeriji Ateliera Žitnjak.
Selma Selman rođena je 1991. u Bihaću, školovala se u Banja Luci te u New Yorku, gdje danas i radi. Primarno se publici predstavila u slikarskom mediju, no ipak je prepoznatljivija po svojim performansima. Na izložbi u Galeriji Atelijera Žitnjak predstavljena je video dokumentacija njena tri performansa, te jedan video rad, nastali između 2017. i 2020. godine.
Performans You have no idea rad je po kojem je među širom publikom možda i najpoznatija. Naslovnu poruku umjetnica izvikuje u različitim kontekstima u kojima nastupa, poput Banja Luke, Istanbula ili Rijeke, odnosno, u slučaju video dokumentacije izložene na Žitnjaku, u Washingtonu. U njemu Selman do fizičke iznemoglosti ponavlja rečenicu you have no idea, ostavljajući neizrečenim sve što bi toj frazi trebalo dati kontekst. Tim postupkom ona tjera publiku da aktivno participira u radu, upisujući značenja i interpretacije (progovara o iskustvu žene! Romkinje! migrantice! o Black Lives Matter!). Istovremeno, repeticija konstantno negira svaku našu pomisao da smo možda uhvatili što je to što ne znamo, da bi naposlijetku intenzivno potencirala samu formu: ne samo da nemamo pojma o pretpostavljenom življenom iskustvu koje stoji iza performansa, nego ne možemo znati niti što je to o čemu nemamo pojma.
To isključivanje gledatelja, posebno onog naviknutog na privilegiranu poziciju normativnog pogleda, jedan je od najsnažnijih aspekata ovog rada. U našem društvu, a onda i u umjetnosti, i Romi i žene objekti su muškog i bijelog pogleda čak i kada su (ko)autorice, često internalizirajući doživljaj sebe kao objekt, temu, pozicionirajući se kao Drugi za koga je potrebna interpretacija, medijacija, prijevod u normativne termine. Iz takve perspektive nastala je primjerice izložba video-radova Moj dan koja mlade Rome i Romkinje predstavlja većinskoj populaciji, na način koji je toj publici razumljiv, edukativan, prijemčiv, ali koji u konačnici ne dovodi u pitanje status quo. Selman odbija takvu poziciju: odbija mirno i staloženo objasniti kompleksnost vlastitog postojanja, već odabire direktan optužujući krik koji postavlja i publiku u poziciju odgovornosti suočavanja s vlastitom društvenom pozicijom.
Konkretan performans čija je snimka bila izložena u žitnjačkoj galeriji odigrao se u Washingtonu na dan predsjedničkih izbora u SAD-u, na ulici Black Lives Matter Plaza. Superpozicija (da iskoristimo njen izraz) tijela Selme Selman koje se na rasnome planu različito prepoznaje u različitim kontekstima, i poruke “Nemate pojma” dodatno dinamizira već antagoniziran značenjski prostor: tko tu nema pojma i o čemu? Američki bijelci o borbi Afroamerikanaca? Američki Crnci o poziciji umjetnice kao imigrantice? Bilo koga u Americi o njenom iskustvu Romkinje u Bihaću? Trumpovi birači? Bidenovi? Posebno zanimljiva je jedna reakcija iz publike: prolaznik, Crnac u majici s Trumpovim sloganom Make America Great Again poziva okupljene da prestanu snimati, tumačeći im kako se radi o psihotičnoj epizodi uvjetovanoj crackom. Njegovo ponavljanje fraze she’s on crack cocaine kontrapunktira njenoj you have no idea proizvodeći tako slučajni (?) estetski i politički odgovor.
Što se, međutim, događa s tim videom kad se on nađe u kontekstu Galerije AŽ? Lokacija koja je ikonička za Washington u zagrebačkom je kontekstu neprepoznatljiva. Uz to, isključuje li pritom činjenica da frazu čujemo na nama stranom jeziku nas same kao njene adresate? Pitanje globalne hegemonije engleskog jezika i kolonizatorskih praksi posebno je zanimljivo u slučaju umjetnice s kojom zagrebačka publika dijeli jezik i politički kontekst, čiji je put od Bihaća do Zagreba išao preko Washingtona.
Svakako za žaliti što je zbog epidemije propuštena prilika da Selman neki od performansa izvede u Zagrebu, posebno ako uzmemo u obzir specifični smještaj galerije – na zagrebačkoj periferiji, u dijelu u kojem živi veliki broj pripadnika romske manjine. Veza s lokalnom zajednicom u Žitnjaku ipak je uspostavljena, makar posredno. Automobilske sjedalice koje Selma Selman uvijek koristi kada u galerijskom prostoru prikazuje video dokumentaciju performansa Mercedes Matrix nabavljene su u žitnjačkom susjedstvu, od lokalnog trgovca rabljenim automobilima. Na spomenutom videu gledamo Selman koja zajedno s ocem, braćom i susjedom rastavlja Mercedes, simbol uspjeha i statusa. Ovo nije prvi put da u njenim radovima sudjeluje i njena obitelj, no puno je češće prisutna majka, s kojom se neprestano uspoređuje u istraživanju identiteta i izbora. No, dok se majka često nalazi u pasivnoj ulozi, muški članovi njezine obitelji postaju aktivni stvaraoci kroz proces dekonstrukcije. Selman pretvara rad svoje obitelji, rad koji ih prehranjuje – prikupljanje starog željeza – u umjetnički rad. Mijenjajući na taj način predznak njihovog posla ona propituje samu društvenu funkciju rada i pripadajuće stereotipe. Mercedes Matrix može se čitati i kao performativni nastavak njenih slikarskih radova. Slikajući autoportrete na metalu koji joj se nalazio na dohvat ruke, Selman mijenja simbolički poredak zadirući u umjetničku formu na način na koji to umjetnost koja eksplicitno prikazuje diskriminaciju rijetko uspijeva.
U performansu Superposition umjetnica se u proljetnoj haljini i s boksačkim rukavicama u galeriji bori sa Selmom Selman: istovremeno se napada, brani i bodri – sama je sebi podrška i najveći neprijatelj. U vodstvu studenata i studentica povijesti umjetnosti, uključenih, uz Bojana Krištofića, u kustoski rad, posebno je u naglašen narativ o samodostatnosti, o samostalnom izlasku pojedinke iz nepovoljne društvene situacije. Izdvojen iz konteksta cjelokupnog autoričinog rada, ovaj video doista nudi elemente takvog čitanja, no dimenzija superherojskog narativa, koji će rado izdvajati uspješne Rome ili integrirane migrante koji su uspjeli unatoč svim pritiscima i problemima, nosi u sebi i niz skrivenih zamki. Iako odbacuje stereotip pasivnih žrtvi kojima je potrebna pomoć, on pozicionira uspješne individualne priče kao dokaz toga da sustav zapravo funkcionira – samo ako se pojedinci dovoljno potrude. Istovremeno, podaci za Hrvatsku nude, slično situaciji s druge strane granice, bitno drugačiju sliku. Kao i u Bihaću, romska su naselja često smještena na rubovima hrvatskih gradova, gdje je romska zajednica segregirana. Kao i u BiH, i u Hrvatskoj je broj školovanih Romkinja iznimno nizak: gotovo je polovina odustala od pohađanja srednje škole, dok je u ukupnoj romskoj populaciji u Hrvatskoj tek 0,5 posto onih sa završenim višim ili visokim obrazivanjem. Kao i u BiH, rani brakovi i roditeljstvo za mnoge mlade predstavljaju jedinu perspektivu: polovica ispitanih Romkinja u RH rodila je prije osamnaeste godine.
Ova je društvena, sistemska komponenta jasno vidljiva u širem kontekstu rada Selme Selman. U jednom od radova, I will buy my freedom when Selman najprije pregovara sa svojom obitelji o cijeni koju bi dobili za njenu udaju, a potom u drugom videu poziva publiku da kupi njene umjetničke radove, odjeću i kosu, kako bi sakupila potrebni novac i otkupila svoju slobodu. U radu Saltwater at 47 tematizira bitku s birokracijom zbog koje nakon raspada Jugoslavije njezina majka, rođena na Kosovu, nije mogla dobiti valjane dokumente, zbog čega nije do tada napustila BiH niti vidjela more – situacija koja je puno češća među romskom nego među većinskom populacijom. U Marš u školu autorica direktno umjetnički i aktivistički potiče uključivanje romske djece, posebice djevojčica, u obrazovanje, prepoznajući i adresirajući strukturne prepreke, materijalne i ideološke. Takvo izolirano čitanje Superpositiona skreće pažnju s teme s kojim se ovaj performans prvenstveno bavi.
Naime, kao i Mercedes Matrix, i ovaj rad ima svoj pandan u tradicionalnom mediju – u seriji crteža u kojima Selman istražuje supostojanje različitih identiteta – te bi ga u tom kontekstu i trebalo interpretirati. Kvantnu mehaniku iz koje preuzima koncept superpozicije – zamisao da različita stanja istovremeno supostoje – koristi kao metaforu intersekcionalnosti, istražujući principe po kojima utjelovljuje niz međusobno često i suprotstavljenih identiteta. U svojim intervjuima Selman često naglašava kako ona nije romska umjetnica, nego umjetnica romskog porijekla. Superpozicijom vlastitih identiteta ona pokušava izbjeći procese marginalizacije koji često djeluju u umjetničkom polju, posebice u svjetlu liberalnih identitetskih politika zbog kojih umjetnici i umjetnice izvan normativnih pozicija bivaju prepoznate (i na taj način komercijalno eksploatirane) jednodimenzionalno. Takav pristup, koji u ime pluralizma daje u zadatak pojedinim osobama da predstavljaju grupu i progovaraju ne samo iz svoje pozicije (što Selman nikada ne izbjegava, eksplicitno koristeći vlastito tijelo u performansima i autoportrete u slikarskim radovima), već i isključivo o svojoj poziciji, u konačnici negira univerzalistički potencijal umjetničkog rada.
Upravo posljednji rad prisutan na izložbi postavlja naglašeno univerzalističku perspektivu. U videu No Space Selman stoji ispred zemaljske kugle i poziva nas da njeno tijelo pročitamo kao veliko, veće od Zemlje, a istovremeno manje od ekrana našeg telefona na kojemu promatramo performans, kako i sama napominje u umjetničkoj izjavi. U ovom se videu Selman udaljava od tematskih linija koje je zacrtala ranijim radovima, te oblikuje na prvi pogled jednostavnu metaforu globalne ekološke krize, u kojoj se čovjek doživljava većim od ekološkog sustava čiji je dio. Selman tu koristi svoje (žensko, romsko, imigrantsko) tijelo kao stand-in za čovječanstvo, koje odriče mjesto i za koga drugoga na planetu. Istovremeno, No Space je i meta-rad, te se kao i većina njene umjetnosti velikim dijelom bavi propitivanjem same umjetničke forme. I dok je u You Have no Idea to odnos subjekta objekta, umjetnika i publike, a u Mercedes Matrixu i teme dekonstrukcije ideje umjetničkog rada, glavna formalna preokupacija videa No Space jest tijelo. Poziv koji odašilje gledateljima, look at my big body ujedno može poslužiti i kao ključ čitanja njenog cjelokupnog opusa.
Sva četiri rada smještena su u relativno mali ulazni prostor Atelijera. Mercedes Matrix je jedini vidljiv s ulaza, a automobilske sjedalice okrenute u smjeru projekcije služe kao sjedala, prostorno određujući ovaj rad kao jedini koji je moguće pogledati sjedeći. Na bočnim zidovima se nalaze You Have no Idea i Superposition, dok je tablet s No Space postavljen na kubus sa slušalicama. S obzirom da je zvuk na ostala tri videa koji se vrte u loopu neprestano uključen, sama izložba (slučajno ili ne) zapravo stvara superpoziciju performansa, te nas prisiljava da ih čitamo u međusobnom kontekstu. Prisiljava je ovdje svjesno odabrana riječ – zvuk je jednostavno neprestano prisutan, te je nemoguće doživjeti niti jedan rad u izolaciji. Ovoj gledateljici, koja ima problem sa slušnim procesuiranjem, pa stoga i ne predstavlja nužno tipično posjetiteljsko iskustvo, kombinacija preklapajućih glasova ispostavila se kao prilično nelagodan doživljaj, ali i kao interpretacijski šum u kojem krik You have no idea preplavljuje prostor te zadaje perceptivni okvir ostalih videa. Spletom okolnosti propuštena je prilika, kako smo rekli, da Selman ovdje izvede neki od svojih performansa uživo, ali su potencijalno propuštene i neke zanimljive rekontekstualizacije postojeće dokumentacije njezinih performansa. To se posebno tiče specifičnosti galerije koja se pozicionira kao “centar periferije”, ne samo svojim dovođenjem publike iz centra, već i aktivnim uključivanjem lokalne zajednice kao sukreatora i publike, što predstavlja rijetkost u lokalnom kontekstu.
Svi osvrti i kontekstualizacija rada Selme Selman napominju da se radi o angažiranoj umjetnici, no manje se fokusiraju na analizu toga što je točno u njenom radu angažirano. Naime, ona ne progovara samo o nekoj društvenoj zbilji, već iz te društvene zbilje, ne potiče na promjenu nego i direktno djeluje mijenjajući stvarnost, nije subverzivna samo u svojoj temi, već i u formi. U svijetu u kojem je angažirana umjetnost postala isplativa niša koja dobro prolazi na natječajima, ovakvi su opusi snažan korektiv ustaljenih mehanizama “politizacije” umjetnosti. Kada izložbe, romani i filmovi tematiziraju rano napuštanje škole, Selman izlaže u centru Bihaća i na svojoj kući u Ružici ogroman transparent Marš u školu i osniva zakladu koja financira knjige i hranu romskoj djeci koja se školuju; kada govore o patrijarhatu unutar zajednice, Selman otkupljuje slobodu svojom umjetnošću; kada progovaraju o diskriminaciji pri zapošljavanju zbog koje Romima često kao jedini izvor prihoda ostaje prikupljanje starog željeza, Selman na tom željezu slika autoportrete. Stoga je, uz sve nespretnosti i propuštene prilike, ova izložba i dalje važan događaj, koji, nadam se, u budućnosti može poslužiti i kao poticaj za neku novu, veću i sveobuhvatniju izložbu.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
