Tema Ovogodišnji, 31. po redu Salon mladih u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika izazvao je kontroverze i komešanje među mladim artistima, stoga je atmosfera u zagrebačkom Meštrovićevom paviljonu, popularnoj Džamiji (i oko nje), u čijim se prostorima od 4. do 29. rujna Salon održavao, bila nesvakidašnje živahna. Naime, kustos Vladimir Čajkovac od čak 180 prijavljenih radova izabrao je tek 20 za predstavljanje na Salonu, što je među umjetnicima izazvalo val nezadovoljstva i potaklo ih na organizaciju paralelne izložbe, Antisalona, u prostorima Autonomnog kulturnog centra Medika, jednom od ključnih okupljališta lokalne ‘alternativne’ scene. Premda je ova kontra-akcija, predvođena mladim povjesničarom umjetnosti i kustosom Vladimirom Tatomirom i slikarom Stipanom Tadićem, svakako bila dobrodošla, problem 31. Salona mladih nije moguće tumačiti na razini umjereno zanimljivih kuloarskih prepucavanja, već treba objektivno interpretirati koncepciju kustosa i vidjeti je li polučila željene rezultate.
Tema 31. Salona, simbolički naslovljenog Korekcije, sažeta je u kustosovom pitanju “Postoji li uopće mogućnost institucionalne pobune umjetnika?”. Prepoznajemo problem: pitanje nudi mogućnost potvrdnog odgovora, odnosno implicira kako je pobuna protiv institucija (jer protiv čega se drugoga uopće može buniti) moguća upravo u okrilju istih tih institucija, u ovom slučaju HDLU-a, zatim Ministarstva kulture RH, a naposljetku i države i njene opće kulturne politike. Takve institucije, uči nas (nedavna) povijest, istinski buntovne i avangardne težnje prihvaćaju tek ‘naknadnom pameću’, u uvijenom, pripitomljenom i bezopasnom obliku. Sama izložba potvrdila je ovu tezu, a pitanje učinilo bespredmetnim. Argumentirat ćemo ovaj zaključak pregledom nekolicine istaknutih (i nagrađenih) radova.
Pažljiviji gledatelj odmah će primijetiti kako su opisi radova u legendama stilski nezgrapni i puni općenitih floskula. Čini se da se mahom željelo istaknuti simboličke kvalitete radova koje u njima samima baš i nisu vidljive. Na primjer, rad poznate street art umjetnice OKO (jedan od dva nagrađena), ogromna freska Shamans of the Apocalypse, izvedena u tehnici akrilika na zidu galerije, usprkos likovnoj rafiniranosti i uvjerljivosti te stilskoj dosljednosti autorice, naprosto ne budi slojevite asocijacije koje bi nam opis trebao objasniti. Freska prikazuje četiri monumentalne humanoidne figure s glavama vuka, sove, jelena i medvjeda, s tim da je ‘medvjed’ odjeven u drevne šamanske halje, s udaraljkama u rukama i sokolom na ramenu, dok ostale tri figure nose uobičajenu građansku odjeću biznismena i domaćica. Opis u legendi veli da je ‘riječ o Čuvarima kojima je povjerena na čuvanje posljednja zemaljska energija. (…) ovaj rad pokušava uprizoriti ideju da je sve što ljudsko biće nosi u sebi (…) ujedinjeno u mitskim oblicima takozvanih Čuvara. Čuvarem se postaje samo pobjeđivanjem demona u sebi, obećavajuća je vizija koju nam ovaj rad daje naslutiti’. Naprosto, freska ne komunicira adekvatno ove kompleksne ideje, ne ostvaruje naraciju naznačenu u opisu, ne funkcionira kao simbol ni katalizator katarze… No, ona nije tek dekoracija, ipak nas uvodi u prepoznatljiv autoričin svijet, pun iščašenih zoomorfnih figura iscrtanih u post-moderno anakronom stilu s elementima baroka, simbolizma, nadrealizma i pop-arta, u kojem se mnogobrojne larpurlartističke reference doista križaju s kolektivnim nesvjesnim. Upravo zato bi se trebalo izbjegavati jednoobrazno i proizvoljno tumačenje autoričinih djela i pustiti njene relativno sugestivne crteže da govore sami za sebe. U protivnom im se ozbiljno narušava i estetski i duhovni, odnosno politički potencijal.
Drugi nagrađeni autor Igor Ruf predstavio se intimnom vizijom eksterijernih prostora svojih sjećanja i snoviđenja, zanemarujući ekstrovertiran i samorazumljiv odgovor na kustosovo pitanje. Njegove sive makete stiliziranih kuća, šatora i spomenika na pročišćenom i reduciranom brdovitom tlu fantazmagorične su poput Mjesečeve površine na kojoj su astronauti male hramove suvremene civilizacije pustili da propadaju u mrkloj svemirskoj noći. Uz odgovarajuće osvjetljenje, ove su makete doista sugestivne. Opis Rufovog rada precizan je i ekonomičan, te gledatelju ne sugerira određeno tumačenje, već mu ukratko približava tijek umjetnikovih misli pri stvaranju djela. Međutim, ako u ovom radu postoji klice pobune, onda je to suzdržan zahtjev za pravom na individualnost, na slobodu sanjanja, no riječ je o krajnje osobnom glasu koji ne pretpostavlja društveno angažirano institucionalno ili vaninstitucionalno djelovanje.
Rad koji je najpotpunije odgovorio na tematsko pitanje je 5% za umjetnost Vanje Babića. Autor se svojim konceptualnim djelom osvrnuo na konkretan ekonomski izazov što ga svakodnevni život postavlja pred svaku osobu koja se opredijelila za aktivno bavljenje umjetnošću. Kako je tijekom preddiplomskog studija na ALU u Zagrebu bio prisiljen raditi svakakve sitne poslove ne bi li si platio školarinu, kada je ostvario pravo studiranja uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Babić je odlučio 5% od svakog budućeg honorara uložiti u umjetnički rad i tako si osigurati budžet za budućnost. I to doslovno. Naime, umjetnik je izložio cjelovit jednogodišnji ispis isplata sa svog bankovnog računa te precizno označio na što je, kada i kako, trošio novac, a 5% od svake isplate izdvojio je u novčanicama i kovanicama te uokvirio na zidu galerije, napisavši markerom na novcu kakvim je poslom stečen. Time je de facto obezvrijedio novac, pretvorivši ga u sredstvo umjetničke interpretacije ekonomskih i materijalnih društvenih odnosa. Imamo li na umu poveće novčane izdatke koje većina studenata danas mora izdvojiti za samo školovanje, jasno je kako neprofitabilna, istinski refleksivna i kritička aktivnost poput umjetnosti danas nije osobito na cijeni, ako je ikada i bila. Zanimljivo je, k tome, što je Babićeva kritika tako uvjerljiva upravo zato što je izložena u galeriji, u okrilju krovne umjetničke institucije/udruge u Hrvatskoj, jer suptilnim sarkazmom provocira same njene temelje.
No, Babić je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Većina ostalih izlagača, nevezano uz estetske kvalitete njihovih radova, postavljeno pitanje gotovo je ignorirala. Umjetnici su okrenuti sebi – stvaraju u ‘tradicionalnim’ medijima (slikarstvo, grafika, kiparstvo, pa i instalacija) čije granice nastoje pomalo pomicati u okvirima svojih autorskih svjetova, ili se izražavaju videom na više-manje predvidljiv način, istražujući formalne mogućnosti medija, ne obazirući se na njegov politički potencijal. Međutim, intimna stvaralačka meditacija neće nimalo uzdrmati institucije protiv kojih bi se, prema temi 31. Salona mladih, umjetnici trebali pobuniti. Institucijama se suprotstavlja tako da se osporava njihov legitimitet ili ih se u potpunosti ignorira. Prema tome, u osnovi ovogodišnjeg Salona nalazi se paradoks koji unutar institucije nije moguće razriješiti. Stoga je jasno kako vjerojatno nije ni moglo biti izabrano više od 20 radova, kad se među njima i oni donekle subverzivni mogu nabrojati na prste jedne ruke. Ipak, i ti su radovi sasvim lijepo popunili prostor paviljona. Mjesta je bilo dovoljno, piće je bilo manje-više jeftino, a publike nije manjkalo. Sasvim dovoljno za ono opušteno, napola znatiželjno obilaženje značajne revijalne izložbe, čime se savršeno ubije nedjelja popodne.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.
Objavljeno
