Blic Postoje opća mjesta kulturne povijesti za koje vlada konsenzus njihove izvanrednosti. No, takvi se fenomeni često razmatraju izvan specifičnog mjesta i vremena pojavljivanja, stoga se nerijetko izoliraju u prostor samodostatnosti bez živih veza s recentnim zbivanjima. Unatoč inherentnoj dinamičnosti karakterističnoj za spoj različitih vrsta izraza, od karikature i stripa do modernističkog slikarstva, Zagrebačka škola crtanog filma na sličan način ostaje tek dio opće kulturne faktografije. Pop kulturne asocijacije zasigurno se vežu za Surogat, kao jedinog hrvatskog dobitnika Oscara, ili komercijalno uspješnija ostvarenja poput Baltazara, no, izvan stručnih krugova, rasprava o kontekstu i uvjetima pojave fenomena tu najčešće staje. Vjerojatno niti samo pojmovlje nije dokraja razjašnjeno, odnosno činjenica da Zagrebačka škola ne znači nikakav stilski program, već arbitrarni naziv za niz autorskih figura koje su se postepeno pojavljivale, a koje vežu neki elementi zajedničke poetike ili tehnike.
U MSU-u je početkom godine postavljena (a zbog poznatih okonosti uskoro i zatvorena) velika izložba Od imaginacije do animacije: šest desetljeća Zagreb filma koja ambiciozno zahvaća u polustoljetnu povijest animacije pod okriljem Zagreb filma, s ciljem, kako se čini, upotpunjavanja praznina u razumijevanju njena značenja. Linearnim konceptom koji fizički odjeljuje različite faze razvoja, autori izložbe Simon Bogojević Narath, Vesna Meštrić i Snježana Pintarić zadiru duboko u pretpovijest da bi pregled završili u najnovijim stvaralačkim tendencijama i aktivnim autorima. Pritom se u tom pristupu naziru neke permanentnosti stvaralačkog procesa, kao i šira kulturno-politička problematika.
U pokušaju dohvaćanja društveno-političkog totaliteta koji je pedesetih direktno uvjetovao osnivanje Studia za crtani film u okviru filmskog poduzeća Zagreb filma, ali i specifičnu poetiku autora kao rezultata paralelnog djelovanja u različitim umjetničkim sferama, izložba okuplja golemu količinu povezanih artefakata, od plakata, skica, knjiga snimanja do tehničke opreme. Da bi se posjetitelja kontekstualno uputilo na nužnost sagledavanja razvoja animacije unutar kontinuiteta satire i reklamno-propagandne aktivnosti, sinkrono su izloženi agitprop plakati, stranice satiričnog časopisa Kerempuh, ali i radovi visokog modernizma, u kojem su neki autori izravno participirali ili barem njime bili inspirirani. Osim lokalne situacije, animirano stvaralaštvo uvjetuju i globalne tendencije izražene kroz pokušaj ravnopravnog pozicioniranja animiranog filma u odnosu spram filmske i likovne umjetnosti.
Budući da su zbivanja na animiranoj sceni kompleksna, a za njihovo je razumijevanje potrebno poznavanje lokalne i svjetske umjetničke produkcije razdoblja, prosječnom se posjetitelju povijest Zagreb filma nastoji pojednostaviti, naglašavajući najvažnija ostvarenja i popratne momente poput osnivanja Animafesta. Pritom nastaje opasnost zanemarivanja ili previđanja određenih interpretativnih koncepata. Istovremeno, uslijed izostanka konkretnih naputaka za povezivanje svih izloženih segmenata, puna rekonstrukcija značenja Zagrebačke škole, ovisi o uloženom angažmanu posjetitelja.
Krajem pedesetih godina dolazi do istovremenog proboja jakih autorskih figura poput Vatroslava Mimice, Dušana Vukotića, Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše ili Nikole Kostelca. U svjetskim se razmjernima usmjerio pogled na ovu skupinu autora, kojoj francuski povjesničari filma, Gerges Sadoul i Andre Martin, daju naziv Zagrebačka škola crtanog filma. Iako taj termin ne pretpostavlja zajedničke stilske karakteristike, zajednička su im uporišta kombinacija animirane tradicije i modernih umjetničkih preokupacija. Integrirajući u rad avangardno-eksperimentalne principe, čiji elementi supostoje na razini filma i likovnosti, svrstavaju se uz bok najsuvremenijim umjetničkim kretanjima. Nadalje, njihov je rad determiniran specifičnim položajem Jugoslavije na razmeđu blokova, što im omogućava preuzimanje elemenata s obje strane političkog spektra. Kultura jest podupirana od strane jugoslavenskog sustava, no subverzivnost se tolerira samo na razini formalnog izraza, daleko od otvorene političnosti.
Izostanak političke provokativnosti autori nadomještaju inzistiranjem na aktualnom egzistencijalističkom impulsu, čime zadobivaju naklonost zapadne publike. Specifičnost filmova Zagrebačke škole možda je baš u atmosferi karakterističnoj za zapadnjačku intelektualnu kulturu vremena, a neki kompleksi, posebno vidljivi u Mimičinom opusu, koje će dijelom nastaviti razvijati u igranom filmu, poput otuđenosti, makinalnosti uzrokovanom posvemašnjom mehanizacijom, vjerojatno su bliži zapadnom nego li jugoslavenskom gledatelju. Karakteristični stil tzv. reducirane animacije, koji rezultira svojevrsnom skokovitošću, stilizacijom i apstraktnim vizualnim rješenjima, doprinosi artističkoj crti prisutnoj u svim ostvarenjima.
Midhat Ajanović u svom ogledu Mali čovjek na razmeđi svjetova – fenomen zagrebačke škole crtanog filma stilsku podudarnost, na temelju koje se može govoriti o zajedničkim karakteristikama, pronalazi u činjenici međusobne suradnje autora na projektima. Ipak, nemoguće je negirati prepoznatljivi stil svakog pojedinog autora. Već spomenuti Vatroslav Mimica, kao scenarist i redatelj, ali ne crtač i animator, idejni je pokretač košmarskih vizija suvremenog otuđenja najilustrativnijih u Samcu. Plošnošću kojom iskrivljuje perspektivu prostornih odnosa gotovo da vizualizira društveno izazvanu psihozu, prije anticipirajući, nego li detektirajući aktualna društvena kretanja.
Programatski sinkretizam u animirani film unosi Vlado Kristl, član eksperimentalne skupine Exat 51, koja okuplja umjetnike različite provenijencije. Njegov najzanimljiviji film Don Kihot jedva sadrži natruhe originalne priče, dok inzistirajući na apsurdu izazvanom izmjenama apstraktnih geometrijskih oblika oživljava tipična modernistička likovna rješenja. Intermedijalnost se učvršćuje uporabom kolaža s ciljem postizanja efekta pop arta, da bi neprekidnim pomirivanjem nespojivog pokušao normalizirati začudno. U koautorstvu s Ivom Vrbanićem realizira Šagrensku kožu, koja se odlikuje smirenijom poetikom fokusiranom na stanje, zadržavajući dio od narativnosti predloška Balzacove pripovijetke.
Dušan Vukotić zasigurno je najpoznatiji član, i u novije vrijeme simbol uspjeha Zagrebačke škole. Najvažniji film, Surogat rezultat je maksimalne redukcije crteža, čiji je cilj personificiranim geometrijskim oblicima ostvariti kreativnu igra na vizualnoj i pripovjednoj razini. Tu se očituje oslanjanje na geg, kakav će do kraja implementirati daljnje generacije predvođene Borivojem Dovnikovićem, Nedeljkom Dragićem i Zlatkom Grgićem. Svi oni razvijaju specifičan stil na granici karikaturalnosti i inteligentne dosjetke. Minimalizam kao osnovnu karakteristiku ostvaruju fokusom na stilizirani lik, čije su reakcije motivirane poticajima koji po potrebi nastaju i nestaju u tzv. funkcionalnoj bjelini. Tematski se orijentiraju na univerzalne konflikte, primjenjive neovisno o konkretnim povijesnim okolnostima.
Individualnom estetikom možda se najviše izdvajaju Zlatko Bourek i Pavao Štalter. Dok se Bourek poigrava tradicionalnim aspektima hrvatske kulture, spajajući elemente naive s pop artom, Štalter u filmu Maska crvene smrti odabire refleksivniji pristup. Iako je Maska realizirana tehnikom kolaža, nasuprot uobičajenoj animaciji na foliji, u svim se drugim aspektima može razmatrati kao programatski primjer načina funkcioniranja pripadnika Škole. I u ovom je slučaju polazište u prevođenju materijala iz jednog medija u drugi, odnosno vizualna rekonstrukcija pripovijetke Edgara Allana Poea, dok do izražaja dolazi suradnja na umjetničkoj sceni, u konkretnom filmu muziku izvodi Arsen Dedić. Zvuk i glazba u svakom su ostvarenju uzdignuti na razinu ravnopravnu s vizualnom, da bi puninu značenja zadobili tek u međuodnosu.
Nakon izrazito plodnih šezdesetih i sedamdesetih godina, intenzitet produkcije slabi u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Svi će se povjesničari složiti da je jedan od posljednjih vrhunaca Škole, film Satiemanija Zdenka Gašparovića iz 1978., realiziran kao niz reminiscencija koje se približavaju formi asocijativnog eseja. Nakon tog međunarodno priznatog uspjeha, Škola postupno zapada na margine.
Izložba u MSU-u najvećim je dijelom pokrila najproduktivnije razdoblje, omogućivši uvid u najbolje i najvažnije filmove prominentnih autora. S druge strane, koncept posustaje na razini kontekstualizacije i dovođenja izložaka u logičnu vezu. Sve ako i možemo zanemariti činjenicu da će neupućeni posjetitelji teško uspostaviti vezu između stvaralaštva Aleksandra Srneca i formalno identičnih momenata u pojedinom filmu, nedorečeni ostaju i manje kompleksni problemi, poput razloga gubitka značaja animiranog filma. Do koje mjere uzroke rastakanja Škole treba tražiti u širim kulturnim trendovima, kreativnom iscrpljenju autora ili ipak u promjenama ekonomske prirode, pitanja su i danas krucijalna za razumijevanje odnosa u kulturnoj produkciji.
Izložba pati od sličnih nekoherencija, posebno u slučaju odnosa prema Zagreb filmu kao producentskoj kući. S jedne je strane logično zaokupljati se samo animiranim aspektom produkcije, što autore izložbe ipak nije spriječilo u pokušaju širenja tematike na produkciju u cjelini. Međutim, uzmemo li u obzir da su pod okriljem Zagreb filma snimljeni neki od najvažnijih dokumentarnih filmova, poput Od 3 do 22 Kreše Golika, onda je jasno da takav pristup nenamjerno marginalizira ostvarenja čiji je značaj za dokumentarni film gotovo ekvivalentan značaju najvažnijih aktera Zagrebačke škole za animirani film. Iako se već tematizacijom Festivala kratkog filma u Oberhausenu na neki način podrazumijevaju uspjesi produkcije u cjelini, ipak se poseban prostor ne posvećuje najvažnijim autorima poput Golika, Tadića, Sremeca, Krelje ili Papića. Njihovi su filmovi zastupljeni, no fizički odvojeni od animirane produkcije. Za vrijeme trajanja izložbe u dvorani Gorgona planirano je prikazivanje najvažnijih dokumentarnih filmova snimljenih u istom razdoblju, čime su se donekle trebali kompenzirati konceptualni nedostaci postava, no zabrana okupljanja i zatvaranje kulturnih ustanova uzrokovano pandemijom koronavirusa pomrsilo je takve planove.
Višestruko važan aspekt izložbe jest upravo javno izlaganje arhive Zagreb filma. Prema razvojnim fazama zastupljeni su svi najvažniji animirani filmovi, a osiguran je i prostor za pomniji prikaz rada svakog pojedinog autora. Osim izvanrednih prilika i ciljane organizacije sličnih događanja, javnost nema mogućnost pogledati većinu filmova. Iako ih se velik dio može pronaći na različitim besplatnim internetskim servisima, kao gledatelji ovisni smo o tuđoj samovolji postavljanja, odnosno brisanja iz virtualnog prostora. Kad je u pitanju Zagrebačka škola crtanog filma, još uvijek nedostaje studioznih zahvata u fenomen, koji bi ravnopravno obuhvatio umjetničke, sociokulturne i ekonomsko-političke faktore, a s ciljem izbjegavanja kreiranja mita bez pravih uporišta u stvarnosti. Izložba u Muzeju suvremene umjetnosti dala je svoj doprinos, no unatoč ambicioznom pristupu u fenomen i dalje zahvaća prije svega ilustrativno, propuštajući do kraja opisati povijesni trenutak u svim njegovim aspektima.
ObjavljenoObjavljeno
