Kritika Slučaj Handke
Krajem listopada 1995. godine, samo tri mjeseca nakon genocida u Srebrenici, Peter Handke posjećuje Srbiju, opisujući svoj put u tekstu Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju1 objavljenom u časopisu Süddeutsche Zeitung u siječnju 1996. U njemu Handke opisuje nezadovoljstvo i nemir koji je osjećao još od početka jugoslavenskog rata gledajući kako se rat prezentira preko televizijskog ekrana, medijski režirane slike. Pisac, kako Handke kaže u različitim intervjuima, mora vidjeti svojim očima, kročiti svojim nogama. Ali da bi to učinio, on ne odabire put u Bosnu gdje bjesni sukob koji želi razumjeti, već u “zemlju takozvanih agresora” jer se zasitio “vijesti koje dolaze s jedne strane fronte ili granica”, i premda je na slikama naoružanih bosanskih Srba u brdima oko Sarajeva vidio, kao i ostali svijet, ubojice koje je “doživljavao kao neprijatelje ljudskog roda”, dio njega nije mogao u potpunosti vjerovati tim slikama i načinu na koji su mediji podijelili uloge žrtve i agresora. Handke dakle želi ispisati priču o ratu, tamo gdje nema kamera koje bi stvarnost pretvorile u filmski set.
Dopustit ćemo mu, zasad, da nas uvjeri da se stvarnost pokazuje kao ono što zaista jest izvan kamere, bez rezova, u nijansama koje ostaju nevidljive u medijskoj reprodukciji svijeta. Svijetu koji ne vidi (jer nisu u Srbiji) pisac može rasvijetliti stranu svijeta koja je u mraku. Po dolasku u Beograd, Handke zapisuje jedan od prvih utisaka: „ova prva beogradska večer bila je blaga, i polumjesec nije sjao samo iznad turske utvrde“. Ako mjesec ne sja samo nad muslimanima, zašto su onda naše oči samo prema njima usmjerene? Ako svijet (ili kamera) ne može vidjeti u mraku, pisac može. Koristeći svoje oči, svoje noge, u mraku, koje je za svijet zlo, može pronaći istinu ili ljudskost ili nevinost. Ne bi li to bio hvalevrijedan projekt, pokušaj dostojan velikoga pisca? Na stranicama dalje, prepoznala sam čovjeka koji je, u tom trenutku, bio sve to: istina, ljudskost i nevinost.
Na književnom sastanku koji je potrajao duboko u noć, našao se čovjek, Handke ga ne imenuje (možda i radi njegove sigurnosti), koji glasno optuži srpske moćnike za bijedu svoga naroda. Čovjek, neimenovani Srbin, očito govori stranim jezikom razumljivim Handkeu (engleski? njemački? francuski?), očito nije nevažan u književnim krugovima počašćenim Handkeovim dolaskom, ali što Handke čuje? Koga Handke vidi? Čovjeka s krikom, „patnjom jasnom i ljutitom“, čovjeka koji ne daje političke izjave i nije puki kritički glas u kulturnim krugovima, taj čovjek pati zbog vlasti koja je njegova, ali, kaže Handke, on proziva svoje, a izostavlja agresore drugih strana. Potom priznaje: “njegovo proklinjanje vrhovnih gospodara nisam htio čuti; ne tu, u tim prostorijama, također ne u tom gradu i u toj zemlji; i ne sada, kada se možda radilo o miru, poslije rata koji su izazvale i koji će vjerojatno još i odlučiti strane, posve druge sile.”
Nekoliko je mjesta spoticanja u Handkeovom tekstu. Jedno od opasnijih tamo je gdje se pita mogu li Bosanci samostalno uspostaviti svoju državu ako se oni ne mogu ni smatrati narodom, “bosanski muslimani srpskog podrijetla koji govore srpsko-hrvatski“, ali Srbin s patnjom jasnom i ljutitom je svakako drugo. Za koga Handke traži pravdu, kome daje glas, ako njega ne želi čuti? Pravda za Srbiju, ali ne i za sve Srbe. S jedne strane, Handke ušutkuje bosanske muslimane time što za slike stradanja tvrdi da su medijska konstrukcija, propitujući njihovu autentičnost (za Srebrenicu izjavljuje da je moguće da su se muslimani međusobno masakrirali da bi optužili Srbe). S druge strane, Srbe koji raskrinkavaju svoju vlast, koji ne žele prešutno zatvarati oči pred zločinima koji se opravdavaju u njihovo ime, Handke čuje kao kričanje koje ne pripada tom mjestu, toj Srbiji. Koja je to Srbija koju Handke vidi? Nakon objave ovog prvog teksta, a napisat će još dva, uzburkala se europska intelektualna struja, i dok su ga mnogi osuđivali (Susan Sontag, Salman Rushdie,…), mnogi su ga branili (njegov norveški urednik Karl Ove Knausgård, Elfride Jelinek,…), ponajviše na temelju uvjerenja da pisac i književnost ne mogu biti i ne smiju biti cenzurirani.
Ako su postojale nedoumice oko Handkeovog angažmana u Srbiji tijekom rata, sve će se razjasniti deset godina kasnije. 2006. godine na pogrebu Slobodana Miloševića u njegovom rodnom gradu Požarevcu, Handke drži govor.
Svijet, takozvani svijet, zna sve o Jugoslaviji, o Srbiji. Svijet, takozvani svijet, zna sve o Slobodanu Miloševiću. Takozvani svijet zna istinu. I to je razlog zbog kojeg je takozvani svijet odsutan. Ne samo danas, i ne samo ovdje. Takozvani svijet nije svijet. Ja znam da ne znam, ne znam istinu. Ali vidim. Slušam. Osjećam. Pamtim. Pitam pitanja. I zato sam prisutan ovdje danas. Uz Jugoslaviju. Uz Srbiju. Blizu Slobodana Miloševića.
U trenutku u kojem je utišana buka svijeta, pred grobom balkanskog mesara, publici kojoj više od svega treba blaga svjetlost polumjeseca ili riječi koje bi zbližile podijeljena srca, Handke govori o…? Sebi. Govori o sebi. Vidi li Handke gdje se nalazi? U kojem povijesnom trenutku? Ne. Handke gleda ali ne vidi, sluša ali ne čuje, osjeća ali bez ljubavi, pamti ali samo svoju stranu, pita ali ne traži odgovore. Handke je uz Srbiju – ali onu koju je iscrtao tiranin, a ne njeni građani. Pomislit ćemo da su nakon ovog događaja jasne sve strane jer ih je sam Handke definirao; Handke protiv svijeta (ironično, za prisutne tamo na pogrebu, Handke, ugledni Europljanin, nadomješćuje taj svijet), ali pokazalo se da nije tako.
Marcel Bozonnet, tadašnji intendant nacionalnog teatra Comédie–Française u kojemu se pripremala produkcija Handkeove drame, otkazao je predstavu nakon što je čuo za Handkeov govor na Miloševićevom pogrebu. Zbog pritiska raznih utjecajnih umjetnika, nekoliko mjeseci kasnije, Bozonnetu nije produžen mandat u kazalištu. U slučaju Handke to nije bio ni prvi ni zadnji put da se ispostavilo da Europi nije jasno što su europske vrijednosti, ili ako je, nema snage ni odlučnosti (iz)boriti se za njih, jer Handke je istovremeno i poricatelj tih vrijednosti i njihov eksploatator. Dok svojim djelima i u svojim djelima vrlo dosljedno podupire režim koji isključuje druge na temelju njihove religije i etniciteta, svoja izopćena stajališta štiti pravom na slobodu mišljenja i govora, koje pisac nosi kao počasni znak doprinosa društvu. 2019. godine Handkeu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Možemo se podijeliti u kampove za i protiv, a čitateljici je jasno kojem pripadam, ali nećemo pobjeći od činjenice da Europa nije sposobna obraniti vlastite vrijednosti.
Kako objasniti da se nekome, zbog njegovih uvjerenja, ukida mogućnost rada, dok se drugome, na kontroverzan način, proširuje? Možemo li očekivati da Europa može obraniti (sve) svoje građane? U tekstu When the West Stands in for the Dead Jean Baudrillard kritizira vojnu inkompetenciju zapadnih država da interveniraju u ratu u Bosni zbog nesposobnosti da riskiraju život ijednog vojnika, postajući time taoci sila koje s lakoćom iskorištavaju tu vojnu paralizu. Baudrillard argumentira da takva paradigma, ne žrtvovati život ijednog vojnika, umjesto da svjedoči o dosegu humanitarne svijest na Zapadu, izjednačuje sudbinu vojnika s onom običnog čovjeka čije vrijednosti i postojanje mogu biti žrtvovani za ništa. Braneći Handkea (i nagrađujući Handkea) čini se kao da Europa pokazuje dosljednost u apliciranju građanskih sloboda, oslobađajući umjetnika cenzure, ali zapravo prikriva indiferentnost i nesposobnost da osudi javno djelovanje ijednog (a osobito ne jednog uvaženog) pisca, umjetnika, intelektualca (jer to čine samo represivni režimi) čime književnost i književnici u konačnici gube svoju snagu i društveno značenje.
Projekt Handke
Predstava Handke Projekt ili pravda za Peterove budalaštine kazališne skupine Quendra Multimedia iz Prištine, producirana u suradnji s talijanskim Mittelfestom & Teatro della Pergola, njemačkim Theater Dortmund, bosansko-hercegovačkim Narodnim pozorištem Sarajevo i Međunarodnim festivalom scene MESS, zahtjev je da se u umjetničkom djelovanju reafirmira političnost i društvena odgovornost. Ne politika, kao pripadnost političkoj stranci, programu ili ideologiji, nego političnost kao skup odnosa koji formiramo zajedno u javnom prostoru, osvještavanje načina na koji ti odnosi uvjetuju, ali su i uvjetovani prostorom (npr. kazalištem); koga uključujemo a koga isključujemo, te kako svojim djelovanjem redefiniramo i subverziramo ukalupljene odnose. Već na samom početku predstave, glumci (Arben Bajraktaraj, Ejla Bavčić, Adrian Morina, Klaus Martini, Verona Koxha, Anja Drljević) traže od gledatelja da napuste dvoranu ako su fašisti, antisemiti, islamofobi, homofobi, religiozni fundamentalisti, neonacisti, antiromi, ako su istukli migranta ili ako su čitali knjige Petera Handkea. Ovo zadnje je navodno, šala.
Nitko ne izlazi iz dvorane, ali iz publike se javlja gledateljica koja prigovara ovakvoj provokaciji i traži od glumaca da budu iskreni te kažu da li bi oni da im Rom spava u krevetu večeras. Ako nekome nije bilo nelagodno na početku, sad je, ili je bar meni bilo. U prostoru koji je povijesno i društveno kodiran ulogama i prihvatljivim ponašanjem, manje je uznemirujuće da nas se vrijeđa sa scene (iako smo se u ovom slučaju prozivanja vjerojatnije osjećali kao odabrana, a ne uvrijeđena publika) od toga da netko iz publike preusmjeri konvencionalizirane odnose i uputi zahtjev prema pozornici: recite nam o Handkeu, da li je u pravu ili nije, za što ga optužuju, zašto kritičari umjetnosti ne govore o Hitlerovim slikama, imaju li one ikakvu estetsku vrijednost, da li se dogodila Srebrenica, a Holokaust …? Ne samo da su kazališni odnosi izokrenuti, nego je nepoznata gledateljica sama po sebi neugodna. Brani se: znam i ja nešto o umjetnosti, gledala sam Marinu Abramović dva sata u MOMA-i u New Yorku dok joj se oči nisu zasuzile.
Nelagoda u odnosu na drugog nije sama po sebi problematična, više je kao nelagoda koju mišići osjećaju dok podižu teret teži od onog na koji su navikli, kao nešto što rasteže granice naših dosega. Problematičnije je to što izbjegavamo taj osjećaj nelagode do točke mlitavosti: ne znamo tko smo niti znamo tko je drugi, što nas muči i što muči druge, čime se onemogućava zajedništvo onih koji si nisu jednaki ili su nesvjesni najmanjeg zajedničkog nazivnika. Ako ne možemo biti zajedno u javnom prostoru, onda ne možemo ni otvoriti diskusiju, ne možemo uspostaviti odnose, i ostajemo izolirani, spriječeni da politički djelujemo čime otvaramo mogućnost da se djeluje nad nama. Gledateljica se pridružuje glumcima na pozornici, rješavamo se nelagode, ipak je sve bila samo gluma, valjda zato da nam se pred očima odigra apsurd u kojem od umjetnika zahtijevamo da nam pojasne stvarnost. Ali iza nje ostaje pitanje: zar je zaista apsurdno od umjetnika tražiti da nam objasne stvarnost, ili dio nje?
U ovoj početnoj sceni kristalizirale su se dvije strategije koje autori_ce (dramski pisac Jeton Neziraj, redateljica Blerta Neziraj i dramaturginja Biljana Srbljanović, uz umjetničku suradnicu Alidu Bremer) koriste da bi subvertirali ustaljene odnose. Prva je nedvosmisleno definiranje stava u slučaju Handke, kritika njegovih javnih iskaza tijekom jugoslavenskog rata, prokazivanje jezičnih taktika kojima je propitivao genocid u Srebrenici, dekonstrukcija njegovog govora na Miloševićevom pogrebu i odbacivanje kontroverzne dodjele Nobelove nagrade. Ali stav protiv Handkea, sintetiziran na kraju predstave u fuck you Slobodan Milošević, fuck you Peter Handke, fuck you Swedish Academy, nije dovoljan da bi nekoga učinio političkim subjektom. Zapravo, ovakvi iskazi sa pozornice djeluju više kao poziv u lov, gdje bi svaki pojedinac mogao prenijeti svoju malu fatwu na pisca, pa bi se opseg Handkeove osude povećao za broj onih koji su protiv njega, ali i obrnuto, krug podrške bi se proširio za broj onih koji ga brane u ime kakvog god talenta, slobode, ili prava na mišljenje.
Zato je druga strategija nužno neodvojiva od prve: uključivanje onih koji misle drugačije, kao i onih koji nemaju formirano mišljenje, ili ih nije briga ni za Srbiju ni za muslimane, već samo za lijepu književnost. Time autori omogućuju otvaranje pluralnih pozicija i odnosa, koji postaju politični u prostoru koji dijelimo. U kazalištu neka ostanu i oni za i oni protiv Handkea, oni koji su čitali i oni koji nisu čitali njegova djela. Lik preko kojeg se artikulira potreba da se borimo za pluralnost mišljenja i političkih pozicija je lik neimenovane srpske glumice koja više puta izlazi iz predstave kad primijeti da je kritika Handkea postala napad koji se može iščitati kao napad na Srbiju, čime bi se bilo koja srpska glumica osudila na bar sedam godina cenzure u Srbiji. U razgovoru nakon predstave, Jeton Neziraj je otkrio da je taj lik napisao nakon što je srpska glumica (ili glumac) zaista napustila probe. Njezino samoisključivanje i naknadno uključivanje u obliku fiktivnog lika ukazuje, kao prvo, na moć umjetnosti da prikaže i ono čega nema (zato može biti opasna i konvertirana u propagandnu mašinu), ali i na to da umjetnost može uključiti isključene. Kao drugo, pokazuje potrebu da se umjetničkom djelovanju vrati dimenzija društvene odgovornosti, da umjetnik, kojeg nerijetko smatramo intelektualcem (onim koji će nam osvijetliti zamračeno), mora nositi rizik osude svog mišljenja ili stajališta, mora se nositi s tom opasnošću zato da bi njegova pozicija operirala izvan domene moći.
Nije apsurdno tražiti od umjetnika da nam pojasne stvarnost u kojoj djelujemo i nije apsurd ako oni to mogu učiniti samo djelomično, taj zahtjev je uvijek nužno nezadovoljen. Ali ako je umjetnik dovoljno moćan da javno iznosi kontroverzne stavove bez opasnosti od društvene sankcije (a ne osude pojedinaca!), onda se njegova pozicija izjednačava s onom moćnika. Handke se nije samo poistovjetio s tiraninom, njega su poistovjetili s moćnikom. S Nobelovom nagradom dobio je poziciju moći, ali bez nje i s društvenom osudom, bio bi intelektualac. Možda bi se prisjetio neimenovanog Srbina iz svog teksta i zagrlio ga s istinskim razumijevanjem, u patnji ljutitoj i jasnoj, kakvu osjećaju oni koji nemaju moć, ali vide, čuju, osjećaju i pitaju pitanja.
1 Handke, Peter, Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili Pravda za Srbiju, s njemačkog preveo Ratomir Škunca, objavljeno u Europskom glasniku, godište II, br.2, Zagreb, 1997.g
ObjavljenoObjavljeno
