Blic Ljudski glas, ZKM
Piše: Mila Pavićević
Odlazak na predstavu Ljudski glas redatelja Bojana Đorđeva, koja je premijerno izvedena 17. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih, započeo je šumom na telefonskoj liniji. Na predstavu sam došla 18. veljače, dan nakon premijere, i zatražila svoju kartu na blagajni ZKM-a. Ovaj put na popisu me nije bilo. Pitali su me kada sam zvala, koga sam dobila i je li karta ostavljena na mene ili na Kulturpunkt. Uz to su me uvjeravali da sigurno nisam s njima razgovarala baš ja jer bi me, pretpostavljala sam, zapamtili. Zbunjena kao što se to obično dogodi kada nastane neka nepredviđena greška u rutinskoj komunikaciji, bezuspješno sam pokušavala dodatno rasvijetliti cijelu situaciju. Istina je da nisam nazvala ja, nazvao je vjerojatno urednik ili možda netko drugi iz uredništva, a možda nitko i nije nazvao jer su zaboravili… U tom izvjesnom trenutku, nekoliko minuta prije početka pred strahom od propuštanja predstave zbog prepunog postpremijernog gledališta bila sam sasvim spremna da pobliže ilustriram svoju nepostojeću poziciju s druge strane telefonske linije.
Došlo mi je da objasnim kako zbog niza životnih odluka više ne stanujem u Zagrebu, kako sam samo večeras ovdje, kako sam rad Bojana Đorđeva prvi i jedini put gledala 2014., kako se radilo o audio-ambijentalnom cruising performansu Protok žudnje realiziranom, doduše, u kontekstu nezavisne scene, ali koji je započeo vožnjom u taksiju, baš tu – u neposrednoj blizini ovoga institucionalnog kazališta; kako se također radilo u suradnji s dramaturgom Goranom Ferčecom i kako je taj rad na mene onda ostavio snažan dojam i kako zbog toga nikako ne bih htjela propustiti večerašnju izvedbu. S druge strane, već je do mene došao glas da je predstava dosadna, zastarjela i krajnje nezanimljiva, pa ako se, zaista, radi o višoj sili, o nesporazumu, provest ću svoje vrijeme negdje drugdje. No u svakom slučaju nije bilo potrebe za ovakvim melodramatskim iskazom jer je u maloj dvorani Miško Polanec bilo neobično mnogo praznih mjesta. Stoga sam prošla preko scene, zajedno s regularnom publikom, i zauzela svoju poziciju u gledalištu.
Određeno se vrijeme u relativno osvijetljenom gledalištu čuo glasan žamor, vrata dvorane su ostala otvorena. S druge strane, na mjestu gdje inače sjede gledatelji nalazili su se napušteni objekti; cijevi koje ne vode nigdje, telefoni, faksovi i drugi aparati koji danas izlaze iz mode bili su vidljivo izloženi unutar postavljenog kazališnog aparata – prazno gledalište, ljestve, stolice i praktikabli (scenografija: Siniša Ilić). Postav neko vrijeme ostaje na sceni ispražnjen od izvođača dok hostese šetaju uklanjajući nekoliko praznih i nepotrebnih stolica sa scene, a gledatelji, koje nitko ne adresira, ne moli da isključe mobitele ili da ne fotografiraju za vrijeme predstave, neometano nastavljaju ležerni razgovor započet u foajeu kazališta unatoč činjenici da se sada nalaze na sceni i da je u njih upereno scensko svjetlo (oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek).
Ove dvije početne situacije – slučajni nesporazum na liniji između kazališne blagajne i korisnika i namjerno zanemareno gledalište na početku predstave – čine mi se simptomatičnim za razumijevanje ovog rada redatelja Bojana Đorđeva i njegovog autorskog tima. Naime, ova predstava je vjerojatno i najzanimljivija upravo s obzirom na načine kako tretira gledatelja. Ona se sastoji od triju različitih tekstualnih predložaka koji jedan iza drugog slijede linearno, odijeljeni jasnim formalnim rezovima. Tekstovi su: poetski monolog La Voix humaine Jeana Cocteaua s kraja dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, fragmenti epistolarno-ispovjednog romana I Love Dick američke spisateljice i filmske redateljice Chris Kraus iz 1997. te odabrani dijelovi proze Testo Junkie Paula B. Precaida, pisca i filozofa s posebnim interesom za teoriju roda i seksualnosti, iz 2008. godine.
Tekstualni predlošci ravnopravno su podijeljeni između izvođačica iz ansambla Zagrebačkog kazališta mladih: Hrvojke Begović, Nataše Dorčić, Barbare Prpić, Urše Raukar i Lucije Šerbedžije. I premda bismo nakon letimičnog čitanje gornjeg paragrafa mogli zaključiti da se radi o feminističkoj ili queer estetici ili nekoj od srodnih inačica, tri snažna teksta izvedbi koje autorski tim ostvaruje na podlozi tih predložaka nude obilje estetskih kodova i registara ne zadovoljavajući se s estetskim ili ideološkim jednoumljem.
Prvi dio predstave polazi od Cocteauova teksta Le Voix humaine (“ljudski glas”) koji je s francuskog prevela glumica Urša Raukar. Pet izvođačica izlaze na scenu odjevene u jednostavne crne siluete (kostimografija: Maja Mirković), te zaogrnute kazališnim mrakom i dim mašinom uzimaju svaka svoj telefonski aparat. Jednostavni tableau u koji se slažu izvođačice podsjeća na kabaretsku točku u noćnom klubu iz nekog drugog desetljeća. Međutim, ono po čemu se postupak Bojana Đorđeva razlikuje od zabavne forme s kojom estetski koketira je činjenica da izvođačice ni na koji način ne adresiraju gledatelje, ne podilaze im niti ih imaju namjeru zabaviti. Njihov objekt žudnje nalazi se daleko od svjetla pozornice, s druge strane telefonske linije. Taj objekt i izvođačica, koja se u ovom slučaju umnogostručuje u svojoj samoći, povezani su isključivo telefonskom žicom. Pritom on neprestano izmiče, veza se prekida pa se ponovo uspostavlja, da bi na kraju taj objekt potpuno nestao. “Tvoj aparat,” kaže jedna od njih, “kao da ima jeku, kao da nije tvoj aparat.”
U tom ekstremnom slučaju nedostajanja konvencionalnog glumačkog partnera u jednom konvencionalnom gradskom kazalištu zanimljivo je kako autori prednost daju akustičkom u odnosu na optičko. “Čujem te,” kako sami kažu, postaje “vidim te,” a gledatelj postaje aktivnim suučesnikom u toj akciji. Mi, gledatelji, umjesto da se zadovoljimo ponuđenim i viđenim, odjednom imaginiramo toga muškarca – adresata poziva koji se nalazi izvan nas samih, negdje drugdje u odnosu na prostor izvedbe. Oštri rez. Promjena. Drugi dio predstave.
Izvođačice svlače crne haljine otkrivajući gola tijela – točnije, otkrivajući body suit s plošno iscrtanim golim ženskim atributima da bi se upustile u novi monolog usmjeren prema novom objektu žudnje. Golotinja ženskog tijela u ovome slučaju je konceptualna. Ovaj put objekt žudnje je Dick – idealizirani model kauboja-intelektualca kojeg izvođačice adresiraju deklamirajući niz neposlanih pisama upućenih njemu. Za razliku od neimenovanog muškarca broj 1, Dicka ne zamišljamo kao stvarnu osobu s druge strane poziva, nego kao nekog hipotetskog muškarca kojeg je umjetnica Chris Kraus izmaštala kako bi pobudila svoj zamrli umjetnički drive. U ovome konkretnom slučaju, “ševa je,” kako same izvođačice govore, “samo konceptualna”. I iako Dickova pisma izvođačice ponekad eksplicitno upućuju gledateljima, ovaj konceptualni objekt žudnje postaje još udaljenijim od njih. Pitanje koje postavljaju pritom glasi: “Imamo li pravo nametati svoje maštarije?” To pitanje nije, čini mi se, samo pitanje o seksualnoj maštariji, nego i pitanje o kazališnom aparatu koji, u ovom radikalnom slučaju, kao da odustaje od proizvodnje slika na sceni otvarajući neke druge prostore rada i mišljenja o kazalištu.
Sasvim je logično stoga da je posljednji dio predstave, također odijeljen oštrim estetskim zaokretom, najudaljenija maštarija. Filozofski esej Paula B. Precaida problematizira kapitalističke odnose moći i procesa proizvodnje fokusirajući se posebice na konstrukciju spolnih i rodnih konvencija. Izvođačice se transformiraju iz homogenih uniformi u modificirane oblike različitih održivih čudovišnosti: od gorile s ljudskim licem do genetski modificirane sirene i testosteronskog ovisnika. Maštarija se rasipa u slike ne toliko udaljene distopije u kojoj transformativni potencijal kazališta postaje konkretan (sirena postaje sirenom kada na sceni odjene rep), ali i beskoristan – ne pogađa unaprijed udaljenog gledatelja jer, kao što to kaže jedna od izvođačica: “Neću vas uvjeravati da samo ravnopravni.”
U vremenu u kojem smo odavno prevazišli ideju emancipiranog gledatelja ovakav rad koji namjerno inzistira upravo na tim neravnopravnim i neravnomjernim odnosima moći i proizvodnje u kazalištu – dobrodošao je eksperiment. Opaska s početka teksta o tome da je predstava dosadna razumljiva je iz perspektive očekivanja koje uspostavlja programska logika jednog gradskoga kazališta u centru Zagreba, koja u prvom redu ima za namjeru zabaviti, provocirati i naposljetku očarati svojega gledatelja.
Ova predstava, naprotiv, svojeg gledatelja distancira od vlastitog tijela kao objekta žudnje u kazalištu; tjerajući ga da se, umjesto opuštenog odmaranja u naslonjaču, dosađuje, luta, putuje i, na kraju krajeva, da radi, imaginira i proizvodi vlastiti, intimni materijal predstave: neke muškarce koji odbijaju žene koje su u njih zaljubljene, neke koncepte nekih feminističkih umjetnica, neke ljude koji mijenjaju spol, neku mrežu odnosa u distopijskom svijetu… Pritom je šteta da ovakva “mala predstava” s nekoliko redova praznih mjesta dan nakon premijere figurira kao eksperiment na rubu repertoarne politike. Čini mi se da institucionalna kazališta trebaju više upravo ovakvih eksperimenata koji ne zagovaraju proizvodnju konsenzusa s onu stranu kazališne rampe, već proizvode otpor, nesporazume, nerazumijevanja kao nekontrolirana višeglasja, ali unatoč tome zagovara stav da nas “vežu isti lanci ugljika i da smo svi u istim govnima”.
ObjavljenoObjavljeno
