Upečatljiv soundtrack može doprinijeti prijemčivosti filma, a njegov se značaj ogleda u brojnim playlistama na glazbenim streaming servisima. Ovog je siječnja izašla i playlista nedavno završene serije The Curse. U stvaranju autorskog soundtracka za seriju, potaknutog ambijentalnim jazz skladbama multiinstumentalistice Alice Coltraine, surađivali su redateljsko-glumački duo koji čine Nathan Fielder i Benny Safdie i skladatelj John Medeski. Premisa serije počiva na praćenju snimanja reality serijala samoprozvane Green Queen Whitney, koju tumači Emma Stone, i njenog muža Ashera (Fielder). Bračni par rastrgan težinom Whitneynog generacijskog bogatstva očajnički nastoji prikazati svoje gentrifikacijske manevre kao filantropiju u očima javnosti. Pritom se, kroz okvir serije, kontinuirano razotkriva proces snimanja i inscenacije lažnih dokumentarnih emisija poput njihove. Prepoznatljivost reality serija, osim u ušminkanom interijeru i eksterijeru, leži u generičnoj, copyright free glazbi, koja u slučaju The Cursea kontrira ambijentalnom soundtracku. Medeskijev soundtrack postavlja vlastiti tempo pružajući seriji dimenziju (ponekad komične) mističnosti, koja svoju kulminaciju doseže pri samom kraju.
Osim u navedenoj parodiji lažnih dokumentarnih serija, porastu popularnosti ove forme svjedoči i uvodna napomena o gledanosti pseudodokumentaraca u drugom izdanju knjige Filmski rodovi i vrste. Autor knjige Nikica Gilić ističe da pseudodokumentarna forma nastaje miješanjem dokumentarizma i igranog filma, odnosno nekom vrstom fikcionalnog odmaka koja preuzima dokumentaristički tip pripovijedanja. U slučajevima kad je spomenuti odmak satiričan ili parodiziran, riječ je o mockumentarcima, čiji je odnos prema vanfilmskoj zbilji bio temom razgovora nakon dokumentarnog programa Hall of Fame. Pod naslovom Kratki domaći mockumentarci 29. veljače su održane četiri projekcije u okviru navedenog programa Dokukina KIC, a nakon je uslijedio razgovor o radu na filmovima.
Program Hall of Fame provodi se od 2011. godine, a usmjeren je na predstavljanje “opusa nekih od najznačajnijih imena iz povijesti dokumentarnog filma” povezujući ih sa suvremenom dokumentarnom, ponekad i amaterskom produkcijom. Selektorica programa Dina Pokrajac u razgovoru nakon projekcije obrazložila je izbor (pseudo)dokumentaraca te večeri, potaknuta odlikom filmova da “prenesu društveno-vremenske stvarnosti” unatoč proteklom vremenskom odmaku. U sklopu programa prikazani su kratkometražni filmovi Ime majke: Naranča Jasne Zastavniković, Srećko Kramp – Skica za portret Višnje Pentić, Videopriručnik za slučaj katastrofe u Krškom Sunčice Ane Veldić i srednjemetražna Pandemija smijeha Marina Mandira.
Odnos protagonista filma Ime majke: Naranča (1996.), Nevena Aljinovića Tota spram okoline, ali i filmske spram vanfilmske stvarnosti emblematično prenosi posljednja scena filma. U njoj se grupa koju čine dvojica mladića i djevojka, međusobno hrani zalogajima špageta uz pratnju I’ve got the world on a string Franka Sinatre na krovu stambene zgrade uz topli zalazak sunca. Redateljica se u filmu poigrava s idejom “istine” prikazujući međusobno proturječne iskaze likova i protagonista, “inače jako dobrog dečka, koji kad popije, voli da razbije”. Suprotno iskazima njegovih prijatelja, Aljinović Tot gledatelju_ici povjerava osobnu ispovijest i miroljubivu težnju da u životu “voli ljude, živi u prirodi i napreduje u zadanim ciljevima“. Njegova je ispovijest humoristično potencirana kostimografijom. Naime, Aljinović Tot je kuhar, koji u išaranoj kuhinji s bijelom kapom i s velikim srebrnim ringom na uhu tumači svoje životne i ljubavne boli, dok njegovi prijatelji uz pozadinsku buku kvartovskog nogometnog igrališta pripovijedaju o njegovim agresivnim i nepredvidljivim stanjima uzrokovanim konzumacijom alkohola i droge. Rezovima između kadrova za koje je zaslužan Tomislav Pavlić, a u kojima Aljinović Tot sjedi na kauču, zatim lebdi u lotus pozi uz naraciju o meditiranju i razgovoru sa sobom, postepeno se dinamizira tempo i gradi humor utemeljen na kontradiktornostima iskaza osebujnih likova i njihovih gestikulacija. Ono što je o filmu na razgovoru spomenuto, a u prvom izdanju knjige Filmski rodovi i vrste zapisano1 pogrešno je tumačenje filma kao lažnog dokumentarca. RIječ je o dokumentarnom filmu, no humoristični način korištenja filmskog jezika u isticanju događaja, priča i likova uzrokovao je takvo tumačenje.
Govoreći o povjerenju u (lažni) prikaz vanfilmske zbilje, suprotan je efekt imao prvijenac filmologinje Višnje Pentić Srećko Kramp – Skica za portret iz 2014., snimljen u stilu klasičnih biografskih dokumentaraca o osobama iz kulture kakvi se mogu vidjeti na HRT-u. Pentić je u razgovoru nakon projekcije napomenula da je dio gledatelja_ica nepovjerljivo pristupio liku pjesnika Srećka Krampa misleći da je stvarna osoba i naknadno ga pretražujući na internetu. Prema riječima autorice, lik Krampa sa sobom nosi i autoreferencijalnu komponentu. S njegovom se pričom i sama djelomice poistovjećuje te obračunava sa smještanjem pojedinca u odnosu na kulturno polje i njegove mitove. U tom pothvatu montažersku joj je podršku pružio Miro Manojlović, koji je ujedno bio i glazbeni suradnik na filmu. Dodatnu dimenziju filmu pružio je izbor komorne klasične glazbe i Bacha kao signalizatora kulturne veličine, uz interijere tamnog drva, police pune knjiga i anegdota o salonskim druženjima raznih svjedoka iz polja umjetnosti. Ovakvom “školskom” prikazu “dokumentarca” izvrsno pariraju kadrovi kontemplacije i interijer učionice u kojem se odvija recitiranje poezije Srećka Krampa, snimano uz suradnju učenika škole u kojoj je Pentić tada predavala.
U šire prepoznatljivom settingu filmova katastrofe, Sunčica Ana Veldić koristi klasičnu glazbu parodirajući pritom formu reportaže. Kroz desetominutni Videopriručnik za nuklearnu katastrofu u Krškom (2015.), Veldić predstavlja opasnosti “zračenja iznad dopuštene granice” u istraživačko-novinarskoj formi uz voditeljicu koju tumači Olja Budimir. Odjevena u svijetloplavi kombinezon, spikerica kojoj “kuk pulsira kao i Geiger [brojač]” izvještava o utjecaju štetnih kemikalija na okoliš i ljude kojima će od zračenja “zadnje najebat’ crijeva, tako da im preostaje još barem malo ljudskog dostojanstva” i razgovara sa znanstvenim stručnjacima. Nakon inscenirane eksplozije, slijedi niz meditativno-komičnih kadrova guste magle, zapuštenog krajolika i prirode uz melodiju gudaćih instrumenata drugog stavka Beethovenove VII simfonije. Ovoj post-apokaliptičnoj sceni spektakla slijedi povratak u reportažni žanr i prikaz oformljene anti-radioaktivne komune, čiji se preživjeli članovi meditacijom bore protiv zračenja. Film zaključuje katastrofizirajuće pitanje voditeljice “da li će išta biti kao nekad?”
Fenomenom odnosa medija spram kolektivne panike u kontekstu ekoloških i zdravstvenih kriza bavi se i najrecentniji od izabranih filmova – Pandemija smijeha iz 2021. godine. U produkciji Kinokluba Zagreb, Marin Mandir snimio je film potaknut pandemijom bolesti COVID-19 i navodnom epidemijom smijeha u Tanzaniji. Mandir je u produkciju, snimanje i osmišljavanje scenarija filma ušao kao amater. Film Pandemija smijeha žanrovski kombinira komediju, akcijsko-špijunske elemente postepeno razotkrivajući zavjeru o širenju bolesti do najviših organa vlasti. Riječima autora, ton filma osmišljen je oko “suhog” humora, koji se očituje u plošnoj isporuci šala, a u tom je kontekstu upadljivija činjenica da u filmu gotovo uopće nema popratne glazbe. Zvuk filma sastoji se skoro u cijelosti od direktno snimljenog govora, koji nasumično hvata popratne zvukove koračanja, zviždanja, ptičjeg pjeva ili naknadnu naraciju.
Mockumentarni program predstavio je široke mogućnosti žanrovskog poigravanja s instancama autoriteta, otvarajući pritom prostor za humor i snalažljivost u različitim produkcijskim uvjetima. Baveći se temama odnosa pojedinca i okoline, filmovi Ime majke: Naranča i Srećko Kramp – Skica za portret uspijevaju prevariti gledatelje_ice koji iz vida ne ispuštaju analizu dok sadržajno prikazuju osobe sa (socijalne) margine i njihove osobne povijesti. Tematizirajući sjećanja na (buduće) kolektivne traume, Videopriručnik za nuklearnu katastrofu i Pandemija smijeha humorom se suprotstavljaju autoritetu medija u diseminaciji informacija široj publici. Serije poput The Curse i navedeni filmski primjeri svojom formom i sadržajem nameću pitanje kome možemo i/ili trebamo vjerovati, pritom, (neki) vrlo uspješno i nepretenciozno ruše autoritete koje u svakodnevnom životu prečesto doživljavamo kao zadane.
- Autor je ovaj navod adresirao i ispravio u drugom izdanju knjige ↩︎