Figa u džepu, kraj autoritetu!

Selekcija (pseudo)dokumentaraca u Dokukinu KIC predstavila je široke mogućnosti žanrovskog poigravanja s instancama autoriteta, otvarajući pritom prostor za humor i snalažljivost u različitim produkcijskim uvjetima.

Kadar iz filma "Ime majke: Naranča", r. Jasna Zastavniković (1996.)

Upečatljiv soundtrack može doprinijeti prijemčivosti filma, a njegov se značaj ogleda u brojnim playlistama na glazbenim streaming servisima. Ovog je siječnja izašla i playlista nedavno završene serije The Curse. U stvaranju autorskog soundtracka za seriju, potaknutog ambijentalnim jazz skladbama multiinstumentalistice Alice Coltraine, surađivali su redateljsko-glumački duo koji čine Nathan Fielder i Benny Safdie i skladatelj John Medeski. Premisa serije počiva na praćenju snimanja reality serijala samoprozvane Green Queen Whitney, koju tumači Emma Stone, i njenog muža Ashera (Fielder). Bračni par rastrgan težinom Whitneynog generacijskog bogatstva očajnički nastoji prikazati svoje gentrifikacijske manevre kao filantropiju u očima javnosti. Pritom se, kroz okvir serije, kontinuirano razotkriva proces snimanja i inscenacije lažnih dokumentarnih emisija poput njihove. Prepoznatljivost reality serija, osim u ušminkanom interijeru i eksterijeru, leži u generičnoj, copyright free glazbi, koja u slučaju The Cursea kontrira ambijentalnom soundtracku. Medeskijev soundtrack postavlja vlastiti tempo pružajući seriji dimenziju (ponekad komične) mističnosti, koja svoju kulminaciju doseže pri samom kraju.

Osim u navedenoj parodiji lažnih dokumentarnih serija, porastu popularnosti ove forme svjedoči i uvodna napomena o gledanosti pseudodokumentaraca u drugom izdanju knjige Filmski rodovi i vrste. Autor knjige Nikica Gilić ističe da pseudodokumentarna forma nastaje miješanjem dokumentarizma i igranog filma, odnosno nekom vrstom fikcionalnog odmaka koja preuzima dokumentaristički tip pripovijedanja. U slučajevima kad je spomenuti odmak satiričan ili parodiziran, riječ je o mockumentarcima, čiji je odnos prema vanfilmskoj zbilji bio temom razgovora nakon dokumentarnog programa Hall of Fame. Pod naslovom Kratki domaći mockumentarci 29. veljače su održane četiri projekcije u okviru navedenog programa Dokukina KIC, a nakon je uslijedio razgovor o radu na filmovima.

Program Hall of Fame provodi se od 2011. godine, a usmjeren je na predstavljanje “opusa nekih od najznačajnijih imena iz povijesti dokumentarnog filma” povezujući ih sa suvremenom dokumentarnom, ponekad i amaterskom produkcijom. Selektorica programa Dina Pokrajac u razgovoru nakon projekcije obrazložila je izbor (pseudo)dokumentaraca te večeri, potaknuta odlikom filmova da “prenesu društveno-vremenske stvarnosti” unatoč proteklom vremenskom odmaku. U sklopu programa prikazani su kratkometražni filmovi Ime majke: Naranča Jasne Zastavniković, Srećko Kramp – Skica za portret Višnje Pentić, Videopriručnik za slučaj katastrofe u Krškom Sunčice Ane Veldić i srednjemetražna Pandemija smijeha Marina Mandira.

Kadar iz filma Ime majke: Naranča, r. Jasna Zastavniković (1996.)

Odnos protagonista filma Ime majke: Naranča (1996.), Nevena Aljinovića Tota spram okoline, ali i filmske spram vanfilmske stvarnosti emblematično prenosi posljednja scena filma. U njoj se grupa koju čine dvojica mladića i djevojka, međusobno hrani zalogajima špageta uz pratnju I’ve got the world on a string Franka Sinatre na krovu stambene zgrade uz topli zalazak sunca. Redateljica se u filmu poigrava s idejom “istine” prikazujući međusobno proturječne iskaze likova i protagonista, “inače jako dobrog dečka, koji kad popije, voli da razbije”. Suprotno iskazima njegovih prijatelja, Aljinović Tot gledatelju_ici povjerava osobnu ispovijest i miroljubivu težnju da u životu “voli ljude, živi u prirodi i napreduje u zadanim ciljevima“. Njegova je ispovijest humoristično potencirana kostimografijom. Naime, Aljinović Tot je kuhar, koji u išaranoj kuhinji s bijelom kapom i s velikim srebrnim ringom na uhu tumači svoje životne i ljubavne boli, dok njegovi prijatelji uz pozadinsku buku kvartovskog nogometnog igrališta pripovijedaju o njegovim agresivnim i nepredvidljivim stanjima uzrokovanim konzumacijom alkohola i droge. Rezovima između kadrova za koje je zaslužan Tomislav Pavlić, a u kojima Aljinović Tot sjedi na kauču, zatim lebdi u lotus pozi uz naraciju o meditiranju i razgovoru sa sobom, postepeno se dinamizira tempo i gradi humor utemeljen na kontradiktornostima iskaza osebujnih likova i njihovih gestikulacija. Ono što je o filmu na razgovoru spomenuto, a u prvom izdanju knjige Filmski rodovi i vrste zapisano1 pogrešno je tumačenje filma kao lažnog dokumentarca. RIječ je o dokumentarnom filmu, no humoristični način korištenja filmskog jezika u isticanju događaja, priča i likova uzrokovao je takvo tumačenje.

Kadar iz filma Srećko Kramp– Skica za portret, r. Višnja Pentić, (2014.)

Govoreći o povjerenju u (lažni) prikaz vanfilmske zbilje, suprotan je efekt imao prvijenac filmologinje Višnje Pentić Srećko Kramp – Skica za portret iz 2014., snimljen u stilu klasičnih biografskih dokumentaraca o osobama iz kulture kakvi se mogu vidjeti na HRT-u. Pentić je u razgovoru nakon projekcije napomenula da je dio gledatelja_ica nepovjerljivo pristupio liku pjesnika Srećka Krampa misleći da je stvarna osoba i naknadno ga pretražujući na internetu. Prema riječima autorice, lik Krampa sa sobom nosi i autoreferencijalnu komponentu. S njegovom se pričom i sama djelomice poistovjećuje te obračunava sa smještanjem pojedinca u odnosu na kulturno polje i njegove mitove. U tom pothvatu montažersku joj je podršku pružio Miro Manojlović, koji je ujedno bio i glazbeni suradnik na filmu. Dodatnu dimenziju filmu pružio je izbor komorne klasične glazbe i Bacha kao signalizatora kulturne veličine, uz interijere tamnog drva, police pune knjiga i anegdota o salonskim druženjima raznih svjedoka iz polja umjetnosti. Ovakvom “školskom” prikazu “dokumentarca” izvrsno pariraju kadrovi kontemplacije i interijer učionice u kojem se odvija recitiranje poezije Srećka Krampa, snimano uz suradnju učenika škole u kojoj je Pentić tada predavala. 

Kadar iz filma Videopriručnik za nuklearnu katastrofu u Krškom, r. Sunčica Ana Veldić (2015.)

U šire prepoznatljivom settingu filmova katastrofe, Sunčica Ana Veldić koristi klasičnu glazbu parodirajući pritom formu reportaže. Kroz desetominutni Videopriručnik za nuklearnu katastrofu u Krškom (2015.), Veldić predstavlja opasnosti “zračenja iznad dopuštene granice” u istraživačko-novinarskoj formi uz voditeljicu koju tumači Olja Budimir. Odjevena u svijetloplavi kombinezon, spikerica kojoj “kuk pulsira kao i Geiger [brojač]” izvještava o utjecaju štetnih kemikalija na okoliš i ljude kojima će od zračenja “zadnje najebat’ crijeva, tako da im preostaje još barem malo ljudskog dostojanstva” i razgovara sa znanstvenim stručnjacima. Nakon inscenirane eksplozije, slijedi niz meditativno-komičnih kadrova guste magle, zapuštenog krajolika i prirode uz melodiju gudaćih instrumenata drugog stavka Beethovenove VII simfonije. Ovoj post-apokaliptičnoj sceni spektakla slijedi povratak u reportažni žanr i prikaz oformljene anti-radioaktivne komune, čiji se preživjeli članovi meditacijom bore protiv zračenja. Film zaključuje katastrofizirajuće pitanje voditeljice “da li će išta biti kao nekad?”

Kadar iz filma Pandemija smijeha, r. Marin Mandir (2021.)

Fenomenom odnosa medija spram kolektivne panike u kontekstu ekoloških i zdravstvenih kriza bavi se i najrecentniji od izabranih filmova – Pandemija smijeha iz 2021. godine. U produkciji Kinokluba Zagreb, Marin Mandir snimio je film potaknut pandemijom bolesti COVID-19 i navodnom epidemijom smijeha u Tanzaniji. Mandir je u produkciju, snimanje i osmišljavanje scenarija filma ušao kao amater. Film Pandemija smijeha žanrovski kombinira komediju, akcijsko-špijunske elemente postepeno razotkrivajući zavjeru o širenju bolesti do najviših organa vlasti. Riječima autora, ton filma osmišljen je oko “suhog” humora, koji se očituje u plošnoj isporuci šala, a u tom je kontekstu upadljivija činjenica da u filmu gotovo uopće nema popratne glazbe. Zvuk filma sastoji se skoro u cijelosti od direktno snimljenog govora, koji nasumično hvata popratne zvukove koračanja, zviždanja, ptičjeg pjeva ili naknadnu naraciju. 

Mockumentarni program predstavio je široke mogućnosti žanrovskog poigravanja s instancama autoriteta, otvarajući pritom prostor za humor i snalažljivost u različitim produkcijskim uvjetima. Baveći se temama odnosa pojedinca i okoline, filmovi Ime majke: Naranča i Srećko Kramp – Skica za portret uspijevaju prevariti gledatelje_ice koji iz vida ne ispuštaju analizu dok sadržajno prikazuju osobe sa (socijalne) margine i njihove osobne povijesti. Tematizirajući sjećanja na (buduće) kolektivne traume, Videopriručnik za nuklearnu katastrofu i Pandemija smijeha humorom se suprotstavljaju autoritetu medija u diseminaciji informacija široj publici. Serije poput The Curse i navedeni filmski primjeri svojom formom i sadržajem nameću pitanje kome možemo i/ili trebamo vjerovati, pritom, (neki) vrlo uspješno i nepretenciozno ruše autoritete koje u svakodnevnom životu prečesto doživljavamo kao zadane.

  1. Autor je ovaj navod adresirao i ispravio u drugom izdanju knjige ↩︎
Objavljeno
Objavljeno

Povezano