Dok kamenje ne progovori

Tema ovogodišnje 8. Izvedbene konferencije je bila podrhtavanje. “Od pandemije preko lokalnih potresa, svjetskih sukoba koji mijenjaju paradigme ratne agresije do ekološke krize i masovnih pokreta stanovništva na interkontinentalnoj razini, ljuljanje tla pod nogama nameće se kao moćan pojam i u doslovnom i u prenesenom značenju”, piše u najavi umjetničke organizacije Četveroruka. U istoj dodaju da će sudionici_e, vođene kroz prostor Zagrebačkog kazališta mladih, vidjeti četiri rada četiriju umjetnica slike i zvuka, koje međusobnim zrcaljenjem uspostavljaju jedinstvenu instalaciju koja se otvara mutacijama i titranju; umjesto ili/ili određenih definicija i “ispravnih” interpretacija, prepuštamo se i/i nadovezujućih opisa i refleksija. 

Podrhtavanja Lee Vidaković, multimedijalne umjetnice čiji je fokus na animiranim instalacijama i fragmentarnim narativima, prvi je rad koji smo vidjeli. Ulaskom na scenu velike dvorane Istra, najprije vidimo video projiciran na bočni zid pozornice uz koji su natrpane stolice i različita kazališna scenografija. HOME je umjetnički video koji je Vidaković snimala unutar minijaturnog prostora diorame doma. Dok se snimljeni prostor integralno pojavljuje kao kompaktna i idilična cjelina koja prikazuje toplinu i udobnost nekog domaćinstva, ovako projiciran na zid backstagea on postaje prostor pukotina: slika je pomaknuta, savijena i fragmentirana na konturama stolica, stolova i kutija nekih drugih, zamišljenih prostora, pospremljenih uz rub jedne pozornice.

Istodobno, na sceni su postavljene tri minijaturne diorame fragmentiranog doma. Jedna je blagavaonica, druga je raščlanjeni zid neke sobe, a treća pročelje terase s biljkama. Dok sam pokušavala pogledom pregledati sve minijaturne detalje, jedna od sudionica mi je rekla da smijemo dirati i premještati izloške. Pogledala sam ju s nevjericom, zar stvarno? Da, piše u popratnom tekstualnom vodiču koji smo svi dobili dolaskom na konferenciju, samo ga ja nisam pročitala kao što ne čitam uputstva za upotrebu dok se ne iznerviram nekooperativnom tvrdoćom objekta kojim rukujem. Izloške smo mogli dirati, pregledati, premještati i više me nitko nije mogao zaustaviti. Bacila sam se na posao, ušla sam u igru, samo što objekti i dalje nisu nužno surađivali. Tek dodirom se osjeti, zapravo vidi, da se radi o skupu minijaturnih objekata koji su na neki način iščašeni: stol ima slomljenu nogu, komoda treba podršku da bi stajala ravno, okvir slike ne može stajati uspravno osim ako nije naslonjen uz zid, zavjesa je zapetljana u čvor, tepih se ne može raširiti, čaše, vaze i ukrasi padaju jer nemaju čvrsti oslonac, a sami za sebe su nestabilni.

Jednim potezom srušila sam sve što je nekako stajalo uz zid minijaturne sobe, i prije nego što sam stigla psovkom ili nekim glupim komentarom olakšati svoju nelagodu, jedna sudionica mi je pomogla vratiti komodu na mjesto. Ne radi se dakle samo o objektima koji ne surađuju (kako očekujemo) nego nema ni jamstva da u jednom trenutku neće sve pasti. Usprkos toj nesigurnosti i nedosljednosti stvari koje u jednom trenutku više ne rade ono što su radile u prijašnjem, postalo je zabavno. Pridružila nam se treća sudionica i zajedno smo otkrivale uvjete pod kojima stvari žele surađivati. Tanjur je tako stajao na zidu, ukrasni konj je ležao na podu, zavjesa se držala za prozor kao oblak koji je tamo nekako zapeo, u kutiji je krevet, vrata su zidni ukras… S druge strane, sudionici okupljeni oko blagovaonice prigrlili su distopijsku sliku razrušenog prostora obiteljske kohezije; blagovaonski stol su okrenuli naopako, stolice su srušili, a zavjese su rastvorili dopuštajući prodor pogledu izvana. Iako iz različitih smjerova, radili smo isto: igrom (njima je, čini se, bilo još zabavnije nego nama?) smo otkrivali što stvari žele ili ne žele činiti, istovremeno se prilagođavajući nestabilnosti u uzrocima i posljedicama – ono što činimo ne mora nužno odgovarati našim intencijama, a posljedice ne moraju odgovarati onome što činimo. 

Nastavili smo do stepenica prema službenom ulazu u ZKM gdje je bila postavljena audiovizualna instalacija Manje Ristić, interdisciplinarne umjetnice koja u svom radu koristi field recording i eksperimentalne zvučne te radijske forme. Kronologiju straha je snimala u podvodnom okruženju na području linije nekadašnje željezne zavjese. Danas zaštićena zelena zona, nekada je bila razdvojna granica i zona smrti – točka sudara dvaju svjetova koji se međusobno isključuju. U tekstualnom vodiču, koji, naravno, nisam ranije pročitala, upućeni smo da se spustimo na donje stepenice ako želimo “slušati tijelom i umom” te da ostanemo na gornjim ako želimo “slušati očima”. Instinktivno sam stala na sredini, između gornjeg i donjeg stepeništa, možda preblizu videa, ali dovoljno daleko od zvučnika, znajući da me zvuk lakše preplavljuje i da mu se teže odupirem. Na ekranu vidimo sliku podvodnog bioma koji titra bujajućim intenzitetom prelazeći iz jednog oblika u drugi, pa treći, zatim četvrti, iako je sve isti element. S druge strane, zvuk višeslojnih frekvencija upisuje se u naše slušne kanale kao da dolazi iz utrobe nekog starog kamena u kojem su upisana svjedočanstva o ubojstvima i smaknućima – izbrisanim događajima koje više nitko ne zna, o kojima nigdje ne piše, ali koje taj kamen čuva u sebi do dana kada će kamenje progovoriti. 

Kako zvuči kamen koji je svjedočio nasilju? Zamišljam, vrlo slično osobi koja je svjedočila nasilju. Nedugo nakon 7. oktobra na društvenim mrežama se pojavila snimka dječaka iz Gaze, Muhameda Abu Lulija, koji se od šoka i traume nakon izraelskog granatiranja nekontrolirano tresao sjedeći na bolničkom krevetu. Širom raširenih očiju promatrao je ljude oko sebe, pokušavao odgovoriti na postavljena pitanja, a onda kada ga je liječnik privukao k sebi i zagrlio, napokon se mogao rasplakati, nije više morao tražiti riječi da onima s druge strane ekrana objasni neobjašnjivo. Trauma koju je preživio vidjela se samo u obliku nekontroliranog drhtanja. Nema videa i nema riječi koje nam mogu prenijeti što jedno tijelo, a kamoli ovako sitno i krhko poput njegovog, doživi kad je blizu eksplozije, kad se sudari sa zidom detonirane energije koja ruši zgrade, cijela susjedstva i samo tlo pod nogama. Nakon što sam već vidjela mrtvu djecu, osakaćenu djecu i djecu prekrivenu sivim pepelom ruševina, snimka dječaka bez vidljivih rana koji je samo nekontroliranim drhtanjem svjedočio o neopisivom nasilju, potresla me do vriska. 

U opisu svog rada Ristić piše o prirodi “koja na svoj način svladava traume prošlosti – sistematski ‘gutajući’ samu sebe zarad konačnog iscjeljenja”, i podsjeća nas da je rana (bila ona geografska, emotivna ili fizička) istovremeno i amblem preživljavanja, ona je oznaka neizrecivog i vrištećeg, otvor i zasun, ona koja se preoblikuje i koja može preoblikovati, “gutati” da bi zaštitila te iscjelila sebe, a u nekoj budućnosti i druge. Plava neonska crta koja je bila postavljena paralelno uz stepenice služila nam je kao orijentir, ima neko gore i neko dolje, ima neki ponor i neka površina, neki početak i neki kraj. 

Tako se penjemo do male dvorane Polanec. Tina Hofman je izvedbena umjetnica, redateljica i suosnivačica britanske umjetničke organizacije Notnow Collective koja je nastala iz potrebe da se uloge skrbi, kao i višejezični glasovi umjetnika migranata, učine vidljivijima. Ananas is Always Ananas but Pineapple in English je audiovizualni rad projiciran na tri zida s fokusom na intimnu naraciju u kojoj Hofmann plete nove spone između sebe i svoje sedamdesetak godina stare majke. “Učimo voditi kućanstvo kao piratski brod”, rečenica je koja mi je ostala zapisana u vodiču (koji je ipak nečemu poslužio) pa će time postati okosnica oko koje ću oblikovati svoje čitanje. Kao prvo, vraćamo se nestalnim vodama, ali Hofmann nas, za razliku od Ristić, drži na površini, možda tek bradom iznad vode.

Majka i kćer navigiraju svoj zajednički život bez uputstava, na granici poznatog, izvan linije upisanih relacija. Majka je sada baka, dijete je majka, vrijeme je lockdowna, a mjesto je strana zemlja u kojoj kćer radi kao umjetnica. Skrb koju jedna drugoj pružaju omogućuje im da opstanu u sustavu koji ih ostavlja na marginama, koji im ne daje podršku u vrijeme višestrukih šokova, od pandemije i socijalnog udaljavanja do potresa i nemogućnosti odlaska. Iz pozicije nemoći, njih dvije traže načine da se održe, svaka za sebe u divljim uvjetima, te zajedno razvijajući strategije suradnje, svakodnevne rutine i upravljanja brodom / domaćinstvom. Istovremeno svjesne da u svakom trenutku, kao i kod Vidaković, sve može pasti (u vodu) i jedne nedjelje, ručak može završiti na podu. 

Vraćamo se u veliku dvoranu Istra gdje nas čeka selma banich, umjetnica i aktivistica koja s raznim inicijativama (Zagreb grad-utočište i Za K.R.U.H.) otvara prostore solidarnosti i skrbi u društvu koje normalizira prakse izoliranja i izostavljanja potreba migranata, žena i kulturnih radnika. Glasovi / Voices je zapravo vježba koju kolektivno izvodimo. Stojimo u krugu, i kroz dah i dodir – jednu ruku držimo na sebi, drugu na osobi koja je pored nas – tražimo vlastiti glas, zvukove koji se pojavljuju kroz jecaj, vibraciju ili podrhtavanje. Glasovi preplavljuju jedni druge kao meka voda koja ispire; nekako sve zvuči dobro, hroptaji kao i cvrkut, piskutavi jecaj kao i duboki umirujući tonovi. Jedna žena je zaplakala i izašla iz kruga, činilo se da vježba nekako djeluje, samo nije bilo nužno jasno kako.

Na početku, banich nam je rekla da ćemo vježbu završiti izgovaranjem imena predaka kojih smo se tijekom vježbe sjetili i koji su nam važni. Dok je to izgovarala, već sam imala sliku svog pretka kojeg ću pozvati, zapravo sam završila vježbu prije nego što je uopće počela. Ali sve je palo u vodu. Kad je došao trenutak da izgovorimo njezino ili njegovo ime na glas, rekla sam drugo ime. Teško je objasniti zašto sam baš nju, svoju baku, imenovala u tom trenutku, ali to iznenađenje me nekako dovelo do uvjerenja da se ipak nešto događalo u tom ispuštanju glasova, iako još uvijek ne znam što. I ja sam mogla zaplakati. Ne od tuge nego od zapanjenosti. Baki nisam dala dovoljno pozornosti dok je bila živa, a sad je tu, mrtva, ali nekako iskopana iz mene. 

Prošlo je nekoliko tjedana od konferencije, ovaj tekst pišem nakon nekoliko ciklusa bolesti i izlječenja, što mog, što onih za koje skrbim, i nisam identična onoj koja je bila tamo prisutna i koja je nešto govorila nakon što smo prošli sve radove i smjestili se u malu dvoranu Polanec za završni refleksivni razgovor svih sudionica. Srećom, ne sjećam se što sam govorila, ali sjećam se što su dvije druge sudionice rekle. I jedna i druga su sjedile nasuprot meni. S jednom sam se gledala, nekoliko minuta, bez riječi, jer nam je to bio zadatak – pogledom pronaći osobu u prostoriji, a drugu sam vidjela na nekim događanjima, ali nikada se nismo gledale. Ona prva je govorila o tome da živi na Trešnjevci i da jasno čuje avione koji lete na relaciji iznad njene zgrade, te da se tijekom posljednjih mjeseci, kad ih čuje, budi iz sna s pomisli, “evo ga, počinje rat”, iako nikada nije proživjela rat te da ju Rističin rad jako podsjetio na to. Druga je rekla da nije mogla držati ruku na drugoj osobi i osjetiti tuđu ruku na sebi, da je izašla iz kruga koji smo formirali s banich, i stavila svoje obje ruke na sebe jer je ona “svijet za sebe”.

U tom rasponu od one koja dijeli duboke strahove do one koja ne želi ili ne može podijeliti ni dodir, stoji potencijal za daljnje promišljanje ove izvedbene konferencije. Marina Petković Liker, koja stoji iza koncepta (i kojoj su se u programski odbor pridružile Maja Sviben, Vlatka Valentić i Višnja Kačić Rogošić), na početku je istaknula da je intencija otvoriti prostor svima da kažu što god žele, da konferenciju ne preuzmu oni koji su glasni dok oni koji teže istupaju ostanu zapostavljeni. Ta intencija je zapravo strukturirala način na koji se konferencija odvijala i gotovo onemogućila spontanost koja se u nekim trenucima ipak probijala. Vidaković, Hofman i banich su sjedile s nama u dvorani, dok je Ristić bila prisutna preko Zooma, što je nakraju, vjerojatno neplanski, rezultiralo time da je tablet na kojem je bila povezana išao od jedne do druge osobe koja je napola njoj, napola ostalima govorila o svom doživljaju radova. Dok je dramaturška struktura četiriju radova bila jasno i duboko promišljena – od minijaturnog prostora doma, preko anksioznog prostora stepenica u intimni prostor domaćinstva i na kraju, natrag u tijelo kao repozitorij iskustava, sjećanja i mogućih praksi iscjeljenja koje nas povezuju s unutarnjim izvorom snage i inspiracije – završni razgovor sudionica je bio pomalo jednoličan, da ne kažem jednosmjeran. Govorile smo o svojim doživljajima, nadodavajući interpretacije koje su umjetnice velikodušno prihvaćale ne braneći se od naših upisivanja i nadovezivanja. Ali nakon nekog vremena, sve je zvučalo kao varijacija istog, s time da smo malu razliku činile onda kada smo govorile o sebi, kako smo se osjećale tog dana u tom trenutku. 

Pravi proboji su se osjetili u trenucima u kojima smo htjele jedna drugoj nešto reći, ali smo se brzo vraćale opisivanju radova. Trenuci u kojima se nismo razumjele bili su najuzbudljiviji jer je nerazumijevanje nužno da bi otkrile nešto novo – da bi si međusobno dale vremena, pozornosti, i napokon, da bi se iznenadile ili zapanjile drugačijim, neočekivanim i stranim. Kad ponovno pomislim na onu koja je “svijet za sebe”, na sve nas koje smo se u nekom trenutku, ne nužno tijekom konferencije, tako osjećale jer možda nismo našle drugi par očiju s kojima ćemo se gledati, možda nismo htjele raditi što su ostali radili, možda smo ostale stajati kao kamen nep(r)opuštajući ni van ni unutra, možda smo nešto i rekle, ali nitko nam nije uzvratio, možda smo bile nejasne jer ne dolazimo s uputstvima, dovoljno nedosljedne da i same sebe iznenadimo, zapitam se da li nam treba (samo) pozornica za pričanje, ili je važnija pozornost koju dajemo? Pozornost koju će nam netko dati, čak i onda kada ne možemo, ne znamo ili ne želimo pričati. 

Što ne isključuje mogućnost da iznenada progovorimo. 

Objavljeno 12.02.2024.