Demontaža produkcije pornografske slike

Prije početka izvedbe TEK PRISTIŽE feministički pornopejzaž na ovogodišnjoj Queer Zagreb sezoni u prostoru Zagrebačkog plesnog centra po glavi mi se motao niz pitanja, što zbog toga što me zaintrigirao naziv, što zbog popratnog programskog teksta. On najavljuje kako je izvedba pokušaj prijevoda s filma u ples, a pritom su autorice odlučile izostaviti seksualno eksplicitan sadržaj.  Kako će funkcionirati pornografski okvir u odsutstvu pornografskog sadržaja? Koji će mehanizmi uokviravanja graditi feminističko pornografsko koje TEK PRISTIŽE? Zanimljivo mi je bilo i što su pri izboru pornografskog predloška ili izvora autorice posegnule za filmom i tako zaobišle ne tako malobrojne feminističke izvedbe koje pripadaju postpornografskom pokretu i/ili estetici.

Pojam postpornografije razumijevam u smislu odgovora na mainstream pornografiju koji se javio u queer feminističkom kontekstu, a 90-tih ga je popularizirala i proširila izvedbena i vizualna umjetnica Annie Sprinkle. Taj se pojam može, ali ne mora preklapati s feminističkom pornografijom. Glavno je obilježje praksi koje možemo označiti kao postpornografske upravo odnos prema pornografskom okviru. Ugrubo se može reći kako one koriste određene elemente pornografije, ali kao dio neke političke ili umjetničke agende, pri čemu se njihovi učinci, odnosno gledateljski odgovor, razlikuju od efekata pornografije. Ako je cilj pornografije napaliti osobu koja gleda, dovesti ju do užitka, postpornografija će pokušati razmontirati taj užitak ili ga drukčije postaviti, koristeći pritom drukčije konvencije poput uključivanja uvjeta pornografske produkcije, pornografskog uokviravanja nepornografskog sadržaja i sl. U tom smislu, opet ugrubo, izdvojit ću dvije tendencije – s jedne strane izvedbe koje koriste seksualno eksplicitan sadržaj i eksplicitno su aktivističke, a estetski se određuju bliže trešu nego visokoj umjetnosti, poput Diane Torres koja je nastupala u Zagrebu, također u sklopu Queer Zagreb Festivala, a s druge strane izvedbe poput onih Mette Ingvartsen koje izbjegavaju eksplicitnost ali i dalje koriste pornografske elemente, a u njih možemo svrstati ovu izvedbu nastalu u suradnji umjetnica Rahel Barre, Ide Daniel, Ane Dubljević, Fride Laux i Zrinke Užbinec, okupljenih na studiju plesa i koreografije u Giessenu.

Ulazeći u prostor Pornopejzaža, pitala sam se zato prije svega u kakvom ću se položaju naći kao gledateljica, kako će biti usmjeren moj pogled i kakav će to odgovor izazvati. Izvođačice su već na sceni, stoje gole i zagrljene i čekaju da se publika smjesti u gledališni prostor raspoređen sa svih strana, po rubovima pozornice. Za to vrijeme uočavamo scenografiju Carine Premer: u dva kuta studijske pozadine i reflektori, a sa stropa visi užad isprepletena s kasetnim trakama – dva jasna podsjetnika na film. Na podu su razasute hrpice tkanine za koje će se ispostaviti da su kostimi Silvija Vujičića koje će izvođačice tijekom izvedbe stalno skidati i ponovno oblačiti, zatim obla svjetlucava masturbacijska jaja i pikule, a u jednom uglu kaktusi. Izvođačice počinju nježnim spenkom po guzi, nakon čega se raspršuju, odijevaju i odlaze svaka u svoj kut. Barra se dodiruje kaktusima i na njima fingira blow job, Užbinec i Daniel oblače široke kostime s rupama koje im omogućavaju da se kroz njih diraju sitnim masirajućim pokretima, pomičući ih pokušavaju dohvatiti što više svoje površine, a Dubljević komadima tkanine vrši pritisak na vlastitu kožu.

Ispostavit će se kako su već na samom početku svi elementi izvedbe izloženi, ne samo što se tiče rekvizita, scenografije i kostima, već i osnovnih fizičkih radnji; uslijedit će stalno razodijevanje, odijevanje i dodiri. Pritom će ti dodiri, baš kao u ovom prvom prizoru, uvijek biti preko nečega, kroz nešto ili mimo nečega – drugim riječima, uvijek nekako posredovani na svom putu do kože. Primjerice, već u idućem prizoru Barra zamata Užbinec u prozirnu foliju i dodiruje ju preko te folije. Kasnije u foliju zamotava i druge izvođačice sve do glave kao u erotskom gušenju. Za Anu Dubljević velik dio pokreta dolazi iz dodira fizičke prepreke: sudara se i trlja o zid koji omeđuje izvedbeni prostor, u neku ruku zadržavajući pritisak i otpor tkanine kojim je započela izvedbu kao temelj pokreta, a velik dio scenske prisutnosti i kretanja Ide Daniel će proizlaziti iz gomilanja različitih tkanina i tekstura na koži, poput opetovanog oblačenja i skidanja gaćica ili kretanja otežanog velikim crvenim kostimom.

Sitni, individualni pažljivi pokreti dodirivanja tijekom izvedbe prelaze u usklađene pokrete trenja izvođačica o pod, a kasnije u također sinkronizirane ritmične pokrete u prizoru u kojem izvođačice skaču. Pornografija je u Pornopejzažu prisutna na (najmanje) dva načina. Prvi je sloj jasnih vizualnih, ikonografskih referenci poput opisanog blow joba na kaktusu, masturbacijskih jaja i aluzija na BDSM (užad i maske za bondage, gušenje). Drugi se sloj odnosi na pokret te kompleksnije i zanimljivije odgovara na pitanja koja sam spomenula u vezi problematike pornografskog okvira, kao i prijevoda iz filma u izvedbu. Dodir se u pornografskom filmu pojavljuje kao dodir kože o kožu, trenje kao trenje tijela o tijelo, a ritam prikazanog seksa proizlazi iz njih. Posredovanost dodira, kao i ponovljivost i odmjerenost pokreta u većoj mjeri podsjećaju na fizičku i materijalnu realnost rada na filmskom setu nego na gotov, montirani proizvod; na trajanje i repetitivnost snimanja, uvjete produkcije pornografije. U tom smislu čini se kako je ipak izvedba pornografije (pred kamerama) posredovano i zaobilazno, putem filma, glavna okosnica izgradnje pokreta u Pornopejzažu.

Slično funkcionira i govor koji se pojavljuje preko dvaju razgovora koji nimalo ne nalikuju pornografskom dirty talku. U prvome Rahel Barra govori o analnom fistingu iz vrlo praktične pozicije – objašnjava kako se potrebno pravilno zagrijati, klistirati, rastegnuti mišiće, baš kao u plesu. U idućem razgovoru Ana Dubljević opisuje jednostavan trik kako suspregnuti refleks povraćanja, dok Užbinec opisuje ono što vidi: fragmente prostora i pokreta iz vlastite perspektive. Fokus je u oba slučaja, kod pokreta i govora, na onome što bi u pornografskom filmu ostalo nevidljivo, na radu koji ne ulazi u final cut, na pripremi i ponovljenom snimku. Spomenula sam dirty talk jer ovi dijalozi otvaraju teme koje bi se svakako mogle pronaći u dirty talku – baš kao u tom mini-žanru izvođačice govore o tome kako nešto rade, vole raditi ili vole da im se radi. No isto kao i s pokretom, u ovom je govoru pornografski označitelj, signal žanra jasno prisutan, ali u tolikoj mjeri izmješten i ispražnjen od pornografskog sadržaja i toliko udaljen od reprezentacije žudnje ili užitka da su efekti potpuno drugačiji.

Prostor Pornopejzaža poprište je demontaže produkcije pornografske slike. Ona se izvodi sitnim, minucioznim, repetitivnim kretnjama, pažljivim posredovanjem i preradom situacije u kojoj se nalazi tijelo u radu na pornografiji. Izvođačice pomno, nježno i mekano grade prostor iz vrlo intimnog suočavanja s drugim medijem, filmom, i vrlo specifičnim tretmanom intime u pornografskom filmu koji prije svega djeluje tako da privatno (seksualnost) čini javnim. U tom smislu ostao je nejasan i pomalo nedorečen dio izvedbe u kojemu su nas izvođačice nakratko izvele ispred ZPC-a gdje je Užbinec ušla u direktnu komunikaciju s publikom i pozvala nas da lijepimo točkaste naljepnice na one dijelove njezinog tijela koji nam u tom trenutku privlače pogled, objasnivši kako su se pri osmišljavanju izvedbe vodile dekonstrukcijom pogleda. U izvedbi koja vrlo uspješno gradi svoj svijet suptilnostima i doista postiže zanimljive situacije upravo tako što odbija da usmjeri pogled i ponudi jasna rješenja, ovaj se potez nije najbolje uklopio upravo zbog svoje eksplicitnosti i direktnosti.

Vratit ću se na pitanja s početka – pitanje okvira i pitanje samog naslova. Budući da se izvođačice bave onime što ispada iz okvira konačne pornografske slike, jednako je zanimljivo ono pornografsko što je ispalo iz okvira Pornopejzaža – seks(ualno), žudnja, kao i svaki spomen genitalne seksualnosti dok su svi drugi (analni, oralni) otvori pornografskog i dijelovi plesačkog tijela zastupljeni. Čini mi se kako u konceptu Barre, Daniel, Dubljević, Laux i Užbinec ionako sve funkcionira logikom fetiša, prijenosom žudnje unedogled do mjere u kojoj ona ispada izvan te logike, pa sve što ostaje izvan Pornopejzaža itekako ima smisla. Feministički pornopejzaž koji tek pristiže nije, kao što mi je naslov isprva sugerirao, nikakav utopijski prostor, već prostor poigravanja i propitkivanja u kojemu supostoje različiti elementi pornografskog imaginarija kao i, još zanimljivije, elementi tjelesnog izričaja pornografije koje izvođačice tretiraju kao elemente plesnog ili izvedbenog jezika.