Budi sretna. A što ako nisam?

“Budi sretna. Kakve ti probleme možeš imati?”, reći će majka protagonistici Poco Locove uspješnice i istovremeno “neuspješnice” I Cyrano i djevojčica. Predstava je to koja se, prema uvodnim riječima producentice organizacije Poco Loco – Dunje Vuković, nastavlja mučiti u dolasku do svoje publike – djece u pubertetskom razdoblju i njihovih obitelji, bez obzira na niz strukovnih priznanja kojima je okićena. Predložak koji je adaptirao i režirao Guillermo Baldo, latinoamerička je interpretacija francuske drame Cyrana de Bergeraca koja priču o nesretnoj ljubavi pomiče u sferu društveno neprihvaćene istospolne ljubavi. U koprodukciji s HNK Ivan pl. Zajc, Poco Loco postavlja hrvatsku inačicu Baldovog nagrađivanog teksta s alternacijama – Ana Marija Brđanović i Romina Tonković kao riječke te Maja Katić i Zrinka Kušević kao zagrebačke snage. Više od dvije godine nakon premijere, I Cyrano i djevojčica ostaje važnom stavkom za ovo malo, ali izrazito aktivno kazalište za djecu i mlade, Poco Loco. Kako su i sami istaknuli, svjesni su da je njena pojava jedinstvena u kulturnoj ponudi za mlade te važan, gotovo pa pionirski pothvat hvatanja u koštac s temom koja nije dobrodošla u konzervativnoj javnoj sferi poput naše.

“Budi sretna djevojčica. Vidi kako je lijep dan.” Slušam te fraze iz prvih redova u kazališnoj dvorani Centra za kulturu Peščenica – KNAP, u kojoj su se okupili pedagozi_ginje iz cijele Hrvatske povodom stručnog simpozija i usavršavanja te otvaranja dijaloga o radu i komunikaciji s djecom kad na dnevni red stigne ono o čemu ne volimo razgovarati (a trebali bismo). Između ostalog, to je pitanje seksualne orijentacije i identiteta kojima se bavi ova predstava, ali i sva druga iskustva o kojima nam nije lako progovarati – bilo da je to mentalno zdravlje djece i mladih, traumatične situacije, ovisnosti, nasilje, socijalni problemi i sve drugo što ne volimo spominjati kao društvo. Svojevrsni je to spoj “ugodnog s korisnim” gdje uz podršku strukovnog udruženja osnovnoškolskih pedagoga, Poco Loco nastavlja svoju inicijativu koja je u istim prostorima nedavno organizirala diskurzivni program koji je upravo stavio naglasak na teme o kojima “bolje da (ne) razgovaramo”. Bilo da su u pitanju roditelji, učitelji, kulturni i drugi odgojno-obrazovni radnici_e ili mi koji smo malim dijelom prisutni kao njihova okolina, susjedi ili osobe koje u životu susreću, važno je da prostor za dijalog ostane otvoren. 

Slušam te riječi s pozornice i kao kakva jeka počinju odzvanjati iz mog djetinjstva, čujem te fraze o tome kako samo trebam biti sretna i kako ja nikako ne mogu imati nekakvih problema (jer sam samo dijete). Slušam i nadam se duboko u sebi da vrijeme mijenja stvari i da smo danas pametniji od jučer, i da su samo one generacije koje doista nužno nisu mogle bolje i nisu bile izložene dijapazonu informacija koji je danas dostupan o kognitivnom, emocionalnom i socijalnom razvoju djece te kako osvještenije pristupiti odgoju s obzirom na sve izazove “razvoja”, bile te koje su mogle izgovarati rečenice u imperativima. Samo budi sretno dijete i budi dobra, igraj se s drugom djecom, budi kao svi ostali – slušam i vraćam se u svoje iskustvo “neprilagođene” djevojčice, koje, dakako, nije isto kao što je iskustvo Cyrano, ali me – kao i svaka dobra priča i predstava istovremeno odvodi negdje unutra i drži prisutnu u tu i sada i velikodušno mi otvara prostor da pronađem naše dodirne točke preko kojih ćemo se tih sat vremena dubinski povezati. 

Pažljivo slušam i razmišljam kako je bolno smiješan taj koncept da nešto djeca trebaju biti, da kao budući i sadašnji “ljudi” trebamo zadovoljavati projekcije zbog kojih će se naša okolina osjećati dobro zbog nas – kao da se trebamo u svojoj živosti i kompleksnosti svesti na uloge u lako prijemčljivim, toplim, obiteljskim komedijama gdje je najveći “problem” što je pas zapackao dnevni boravak blatom, a sve drugo je “preteško” za gledati za ionako umorne i iscrpljene “odrasle”. Kao da od svoje djece ne želimo “dramu” nego samo onaj sadržaj koji će biti lako probavljiv, ugodna razonoda pored svega drugog što nam je stresno i opterećujuće u “odraslom” životu. I pritom, u najboljoj namjeri (jer naravno da svaki roditelj želi da baš njegovo ili njezino dijete “bude sretno”) zapravo zatvaramo oči ili još gore, onemogućujemo da postoji cijeli jedan spektar iskustava koji svakako pripada djeci i odrastanju, možda i više nego sreća. A on se sastoji od mnoštva traganja i gubljenja, bolnog shvaćanja da je život splet okolnosti na koji katkad nemamo utjecaja i da moramo pronaći mehanizme kako se s njima nositi (u predstavi to je selidba jedinog i najboljeg prijatelja protagonistice, Matea). Od svih ugodnih i neugodnih te novih situacija s kojima tek trebamo uspostaviti odnos i još niz drugih nepoznanica od kojih se jednostavno sastoji život, ne moramo nužno i bilo bi zastrašujuće da reagiramo samo smiješkom. 

S obzirom na zidove na koje nailazi predstava I Cyrano i djevojčica, a koji ni u kojem pogledu nisu proizašli iz manjka umjetničke kvalitete, o čemu svjedoči i niz nagrada koji je predstava dobila, čini se očitim da još uvijek ne znamo bolje nego postavljati očekivanja pred našu djecu i mlade u vezi toga kakvi bi trebali biti i kako bi se trebali ponašati. Još uvijek očekujemo da su oni program s jednim kanalom na kojem se ništa strašno i neprimjereno ne događa jer to “nije za djecu”. Uvijek se isponova zaljubim u kazalište (i tu sam vjerojatno i malčice pristrana) kad pred sobom vidim cijeli svijet, a koji je stvoren od samo nekoliko “budžet” elemenata kao što su kartonske kutije, lampice, jedan bijeli kišobran i dva žičana instrumenta. Taj ekonomičan i beskrajno maštovit minimalizam uvijek me uspijeva nanovo oduševiti time koliko je malo sredstava potrebno (ali konceptualno puno!) da bi se dobio dojam kazališne čarolije i kako se od “siromašnih” stvarčica, kao što je običan karton, može napraviti cijelo jedno bogatstvo koje svojom dojmljivošću parira kakvim scenografijama i kulisama od nekoliko desetaka tisuća eura. 

Zrinka Kušević protagonistica je predstave, ali ujedno i glas svim odraslima koji je okružuju, od majke preko susjede do učiteljice. Vješto ih projicira oblačeći izrezbarene kartonske građevine na glavu i pričajući frontalno prema publici dok se zapravo obraća samoj sebi tj. glavnom liku, uvodeći blagotvornu dozu komike i istovremeno simbolički označavajući “okolinu” kao one koji nam “ulaze u glavu”. Kušević doslovno navlači kartonsko susjedstvo preko svoga lica, kako bi pokazala kako je ono integralno za sve unutarnje sumnje i pitanja koje Cyrano proživljava. Maja Katić njena je suparnica na sceni koja se prvo pojavljuje kao “mala koja svira ukulele” (poslije i gitaru), da bi se poslije njena misteriozna pojava demistificirala, ili čak dodatno mistificirala, u liku Djevojčice. Djevojčica je, nakon gubitka prvog i jedinog pravog prijatelja Matea, protagonistici sljedeća najvažnija osoba u susjedstvu i osim što joj je draga prijateljica, ujedno joj je i nešto više. Jedan slučajni susret gdje Djevojčica zatekne Cyrano u prerušavanju u dječaka, potakne lavinu događaja koja se oslanja na klasične trope šekspirijanskih i baroknih skrivanja i zabuna – mladića prerušenih u djevojke, i djevojki prerušenih u mladića, koji pod maskom i iza tuđih identiteta pokušavaju saznati što se doista krije u srcima njihovih voljenih, pritom se sve više zapličući o svoje laži i fantome koje su stvorili. Uostalom, predložak tu paralelu i ne skriva – upravo je protagonistici priča o Cyranu i njegovoj nesretnoj zaljubljenosti te pismima koje pod krinkom šalje svojoj voljenoj, referentna točka kad se sama pronađe u podijeljenom identitetu sebe i svog bratića koji navodno oboje vole Djevojčicu. 

Kao i u drugim tipskim narativima tog tipa, “sve je dobro što se dobro svrši” pa na koncu ispada da je cijela igra skrivača Djevojčici bila otpočetka jasna i da je jako dobro znala tko je pravi autor ljubavnih pisama koje je tako uzbuđeno čitala. Međutim, I Cyrano i djevojčica ne blijedi u kakav filmski, romantični kraj jer riječ je o predstavi koja se prvenstveno bavi pitanjima otkrivanja svog identiteta pa je cijeli happy end uronjen u činjenicu da se, baš kao i Mateo s početka, Djevojčica seli i odlazi od Cyrana. I dok je to iskustvo neupitno teško, a razdvajanje bolno, put samootkrivanja i prihvaćanja koji je Cyrano prošao u susretu s Djevojčicom je neprocjenjivo životno iskustvo što je, između ostalog, naglašeno okvirom predstave koji upućuje da je cijela priča protagonističina retrospektiva na odrastanje, a ne imanentna stvarnost. Doista, I Cyrano i djevojčica je nevjerojatno precizna i kompleksna predstava koja pokazuje majstorstvo svog autorskog tima i poznavanje duše kazališta i dramskog jezika, predstava od koje bi i pokoje “velike predstave” mogle što god naučiti o klasičnoj dramaturgiji i kako se ona sprovodi u djelo. 

Što je onda pošlo po krivu? U prostoj logici jednom kad imaš umjetnički uspješnu predstavu, stvari bi se dalje trebale, kao i u bajci, premotati samo do sretnog završetka i oduševljenog pljeskanja publike te ganutih suza. Ali zidovi, koji su izgledno čvršći od onih kartonskih na sceni, i dalje postoje te je izgledno da živimo isti film za koji sam se, pomalo naivno, ponadala da će prestati biti popularan. Čini se da i dalje kao društvo ne možemo prihvatiti da djeca nisu naši produžeci ili naši odrazi nego osobe za sebe s čijom se kompleksnošću identiteta i emocionalnih svjetova moramo znati nositi. Otpor prema tipu kazališta koje se bavi tabu temama ili bolje reći, jednostavno životom (jer ništa nije tabu oko toga da nismo uvijek sretni i sigurni u sami sebe i tko smo i što smo) očigledno je sustavan, a loptica se, oko toga tko bi se trebao suočavati s onim što ne želimo znati o djeci, neprestano prebacuje. Odgojno-obrazovni radnici_e u prekarnim uvjetima rada, ako i žele, teško skupljaju snagu ili čak hrabrost da zalaze na škakljive teritorije, a roditelji u velikom broju ne mogu prihvatiti da nemaju samo “sretno i normalno dijete” kojemu je lijepo u životu, štogod te šuplje fraze značile za naše društvo. 

Jedna crtica iz nepreglednih dolina interneta prilično je ilustrativna za navedeno: jedna se majka unutar jedne Facebook grupe požalila na insenaciju Družbe Pere Kvržice i količinu vršnjačkog nasilja koje je unutra prisutno. Za to je optužila umjetničku samovolju redatelja/autorske ekipe i želju da se stvori nekakav negativan svijet koji, evidentno, prema njenom mišljenju, ne postoji u stvarnosti pri čemu je ujedno i pokazala potpuno nepoznavanje tog divnog, hrvatskog klasika iz kojeg je upravo to nasilje i izvučeno na scenu. Reakcije na njenu objavu, kako to biva, bile su podijeljene, ali ona je indikativna jer pokazuje zašto opravdamo mlake i bezlične programske politike u proizvodnji kulturno-umjetničkih sadržaja za djecu i mlade te zašto je I Cyrano i djevojčica još uvijek tabu. Istovremeno, djeca su izložena nekuriranom bespuću dezinformacija na društvenim mrežama i internetu, te sadržajima koji su gotovo brutalni u portretiranju odrastanja. Izgleda da nam je važnije da ne razgovaramo i da ne gledamo u ono što se događa tik do nas ili preko našeg ramena, a to je jedan svijet u kojem ima previše djece koja ne mogu biti sretna.

Objavljeno 29.02.2024.