Kritika U prostoru Kontejnera, organizacije posvećene kustoskim praksama, na adresi Odranska 1/1, 16. siječnja 2024. gostovalo je dvoje glazbenika istaknutih u području eksperimentalne i improvizacijske glazbe. Riječ je o gitaristu i multiinstrumentalistu Fredu Frithu te njegovoj gotovo desetogodišnjoj glazbenoj suputnici Susani Santos Silvi, također multiinstrumentalistici, najpoznatijoj po svojem trubačkom umijeću. Koncertnoj izvedbi njihova albuma Laying Demons to Rest prethodila je trodnevna radionica na kojoj je Frith s polaznicima prolazio mnoge specifičnosti svojeg improvizatorskog pristupa.
Frithov glazbeni put privlači već samim imenima osoba i sastava koja se uz njega pojavljuju. Počevši od art rock, avangardnog jazz ili kako hoćete sastava Henry Cow, kojim je ucrtao put za daljnji razvoj navedenih i drugih žanrova, Frith je u različitim etapama, sve do danas, nastavio djelovati s brojnim očekivanim i neočekivanim suradnjama (Art Bears, Slapp Happy, Samla Mammas Manna, John Zorn, Derek Bailey itd.). No, kako se sustavno pokazuje u njegovu radu, pa i ovim koncertom te intervjuom koji je prigodno objavio portal glazba.hr, Frithova višedesetljetna relevantnost kao skladatelja i izvođača ponajviše duguje njegovu poimanju psihologije čovjeka i strukture društva te transpoziciji istoga u glazbeno stvaranje.
Zadržavajući još od polovice 1960-ih kritički stav prema kapitalizmu, posebice u kontekstu glazbene industrije, Frith se tako nesputan institucionalnim načelima i neformalno glazbeno obrazovan uspio uvući u instituciju kao profesor kompozicije – vrckavo i neopterećeno, a opet prizemljeno i mudro, kakva je bila i cijela početcima mu bliska kanterberijska scena. Jednako kao što se uvukao u akademiju u svojstvu predavača, tako se provlači kroz brojne glazbene žanrove potvrđujući važnost improvizacijske glazbene scene za razvoj glazbene misli, a istodobno problematizirajući razloge zbog kojih se improvizacijska glazba neprekidno pokušava ukrotiti.
Upitan u spomenutom intervjuu o stvaralačkom pristupu i suradnjama, rijetko se zadržava na imenima i kronologiji, dok kontinuirano navodi neke naizgled opće misli o slušanju i osluškivanju, poštovanju i rizicima u improvizacijskoj izvedbi s posebnim naglaskom na prihvaćanje sebe i okrenutost sebi. Upravo je ta njegova karakteristika – povratak sebi u svoj svojoj prirodnosti, bez opterećenja znanjem i očekivanjem – idealan naputak za slušatelja koji ima priliku prisustvovati njegovoj izvedbi, studenta na njegovoj nastavi i polaznika njegove radionice.
U dvoranu Kontejnera Frith i Santos Silva donijeli su svoje temeljne instrumente, električnu gitaru i trubu, ali i niz objekata iz svakodnevice kako bi proširili sviračke mogućnosti. Praksu kojom se maltene iz kontejnera izvlače koncepcije i predmeti potencijalno alternativnog izričaja – ovdje slobodne improvizacije – oprimjerio je fond metalnih posudica različitih debljina, sastava i tekstura, štapića, lanaca, četki za cipele, DIY “šuški” i slično. Umjesto da prevlada prepreke prostora u želji za ponovljivom interpretacijom, kako u intervjuu tvrdi da čine izvođači gotovih skladbi, ili da preparirajući svoj instrument raznim pronađenim objektima iz svakodnevice isti i nadvlada, Frith svoju izvedbu potpisuje kao prihvaćanje danog okvira, tj. suradnju s prostorom, instrumentom i publikom, proizašlu iz izbrušene prakse posvećenog slušanja. Pojedini improvizacijski moment tako stječe svoj momentum u Frithovu i Santos Silvinu međusobnom slušanju, igralačkom potvrđivanju vlastite osobnosti i rizičnom provociranju stvaralačko-izvođačkih kapaciteta, što se nadaje kao posebno uzbudljivo s obzirom na stupanj njihovih tehničkih mogućnosti i razvijenosti sluha.
Tek kada se pokuša izlučiti makar i natruha strukture tih, uvjetno rečeno, kompozicija, dolazi do izražaja svojevrstan Frithov “antikapitalistički” stav: mnogobrojnost njegovih, ali i njezinih suradnji, glazbenički status i obimna glazbena lektira u izvedbi se nipošto ne pokušavaju kapitalizirati. Muziciranje Fritha i Santos Silve dehijerarhizirano je, nadopunjujuće, a introvertirano, dok same kompozicije zapanjuju nepretencioznom jednostavnošću. Dvojac intuitivno i odmjereno dinamički gradi svoju glazbenu izvedbu na, primjerice, droneu ili jednostavnim harmonijskim progresijama te razvija dijalog u kojemu jedan izvođač najčešće ritmizira dok onaj drugi razvija melodiju. Naočigled jednostavnu izvedbu izvođači oplemenjuju oneobičavajući timbar svojih instrumenata netipičnim agensima – spomenutim pronađenim objektima – i postupcima poput raštimavanja žica gitare te, kod Santos Silve, eksperimentom s ambažurom. Izmaknutom estetikom, primjerice, vokalnim dionicama sastavljenim od mrmljanja i intoniranog brbljanja uz ritmiziranje četkom za cipele, gotovo smišljeno istjeruju i najmanji poriv da ih se promatra kao povlaštene i nadmoćne, pridonoseći dekonstrukciji mita o improvizaciji kao povlastici rijetkih, tehnički najspretnijih i najnaslušanijih glazbenika.
Začudna je kreativnost kojom oboje pristupaju proširenju sviračkih tehnika svojih instrumenata. Frith uslojava izvedbu pronađenim objektima tako što ih polaže jedan u/na drugi, jednom ritmizirajući, a drugi put gradeći harmonijsku progresiju s pomoću njih. U prvoj kompoziciji, na žice horizontalno položene gitare u svojem krilu postavlja otvorenu metalnu kutijicu kojom kliže ili slaže ritamsku strukturu da bi u nju zatim umetnuo lanac. Vrteći lanac unutar kutijice koja posljedično vibrira ili snažnije udara žice, sve uz manipulaciju različitim gitarskim pedalama te paralelni tapping rukom po vratu gitare, proizvodi izrazito širokopojasnu zvučnu sliku koja je akustičkim kvalitetama sasvim suprotna onoj jednostavnosti ispred očiju publike. Sve to čini sjedeći izuven, kao da pokušava srasti s prostorijom i instrumentom, odnosno upisati u sebe vibracije koje nastaju njihovim međudjelovanjem.
Okvir koncerta u potpunosti je odgovarao toj bosoj opuštenosti. Bez pompe i ceremonijalnosti, nonšalantno i prijateljski, oboje su se ušuljali u stiješnjeni izvedbeni prostor i započeli muzicirati kao da se uključuju u glazbeni tijek koji već odavno traje i koji nadilazi ideju dovršenosti, vlasništva i autorstva. No, svaki je proizvedeni ton i fraza bio itekako autorski u smislu kreativnosti i autentičnosti te, u duhu Frithove ideologije, vrlo demokratičan, ispunjen poštovanjem jednog izvođača prema drugom. Granice između svega dviju ili triju kompozicija teško da su bile uvjetovane prethodno utvrđenom strukturom, možda tek skicom, a njihovi završetci javljali su se intuitivno kao znak da se impuls potrošio (i da je to sasvim legitimno). Jedna kompozicija tako je trajala oko 35 minuta, druga možebitno 15, a treća nešto kraće od ove druge.
Kako je naslov albuma i sugerirao, iz Mire zaista tri vraga vire. Pokazalo se da iz nepretencioznog i naoko staloženog dvojca stalno navire žar, ona iskrena radoznalost i energičnost koja djeci ne dopušta da mirno sjede i koja ne bira temu, nego se otvara svim radostima svijeta u sebi i izvan sebe. Umjesto da se podvrgnu nametnutim pravilima, oni poput djece slijede unutarnju logiku svoje igre i bez propitivanja naglo prestaju kada se umore ili osjete da je bilo dosta. I, shodno toj logici, nakon pedesetak minuta izvedbe glazbeni su se duhovi u njima naglo umirili. “There it is…”, posljednje su riječi koje su nam skromno uputili kako bi potvrdili iznenadan završetak svoje izvedbe formulirajući, usput, aksiom slobodne improvizacije kojom se ona suštinski opire svakom nadvladavanju i prisvajanju: evo je, ovdje je, to je [to].
ObjavljenoObjavljeno
