Biofikcija kao sentimentalni kič

Didaktičko-politička ambicija predstave "Turingov stroj" ostaje nerealizirana jer oni ljudi koji bi od nje nešto mogli dobiti nisu došli.

foto: Toni Soprano Meneglejte

U suvremenim queer preispitivanjima povijesti i, nažalost, potragama za paradigmatskim gay mučenicima (bez brige, reći će se koja i o Oscaru Wildeu), jedno je od nezaobilaznih imena Alan Turing, gotovo do te mjere da je nakon poznatog filma Igra imitacije Mortena Tylduma iz 2014. godine postao popkulturnim simbolom. Naravno, nije Tyldumov film u tom smislu ništa novo, ali svakako je kulminacija interesa za ovog britanskog matematičara. Sama drama Benoita Solèsa Turingov stroj, izvedena 20. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru u sklopu 21. Queer Zagreb sezone, inspirirana je ranijom dramatizacijom Turingova života, Breaking the Code Hugha Whitemorea iz 1986., a temeljena na biografiji Alan Turing: The Enigma Andrewa Hodgea iz 1983. (koja se danas oglašava kao “knjiga koja je inspirirala Igru imitacije“). U tom smislu prva stvar koju sam se zapitao prije gledanja predstave bila je može li adaptacija Solèsova teksta u režiji Ivice Buljana, a u produkciji slovenskog Mini teatera, i na koji način novim svjetlom obasjati već i pomalo iscrpljenu priču o Alanu Turingu, bilo u umjetničko-poetičkom smislu, bilo (kulturno)političkom. Pokazalo se da ne može.

Predstavu otvara Turing (Nejc Cijan Garlatti), zabijajući se u zid i trčeći s jedne strane scene na drugu, dok ga zasad neimenovani lik (Timon Šturbej) samo gleda pušeći cigaretu. Sličnim se segmentom, ali sa zamijenjenim ulogama, predstava i završava. Kako će se kasnije u jednom pripovjednom segmentu eksplicirati, Turing je cijeli svoj život trčao. Skoro će se svaki vizualni kod i simbol u ovoj predstavi – od Snjeguljice, jabuke, enigme, stroja i njihovih poveznica s Turingom – još i nepotrebno tekstualno eksplicirati ili ponavljati ad nauseam. Scena se, primjerice, svako malo osvjetljava projekcijom koja bi trebala aludirati na računalo i/ili enigmu jer, ako niste shvatili, Turing je bio matematičar koji je osmislio takozvani Turingov stroj i razbio njemačku enigmu. Na taj način većina simbola postaje redundantna – osvjetljenje, u tom smislu, osim što, barem u crnoj dvorani ZPC-a estetski više “strši” nego što je dojmljivo, također ne daje nikakvu novu informaciju. 

foto: Toni Soprano Meneglejte

Osim toga, eksplicitno referiranje na Snjeguljicu u više navrata tijekom predstave na nimalo suptilan način anticipira Turingovo samoubojstvo – ubio se, naime, otrovanom jabukom, a neki biografi smatraju da je to zbog njegove opsesije Snjeguljicom, posebice jabukom. Ne ulazeći uopće u istinitost takvih teorija, predstava se njima svakako koristi kao potencijalno snažnim simbolom. Meni je upotreba Snjeguljice i jabuke pak iznimno problematična. Ne ulazeći u to koliko je jabuka kroz svoju biblijsku konotaciju postala dosadan i nemaštovit simbol, ona se ovdje kao motiv koristi kako bi romantizirala i fetišizirala Turingovo samoubojstvo, koje se prikazuje i kao estetski (estetičan?) čin. Pred kraj predstave, Turing oblači bijelu haljinu i iz kovčega u kojem se nalazi stroj vadi jabuku, postavši ne samo Snjeguljica, nego i simbolički žena. Netom prije odijevanja haljine spominje se kako su mu u svrhu kemijske kastracije ubrizgavali injekcije estrogena, od čega su mu počele rasti i grudi, stoga bijela haljina ne aludira samo na Snjeguljicu, već i na njegovu feminiziranost, a preko jabuke feminiziranost, a onda i homoseksualnost, kao grijeh (Turing obučen u bijelu haljinu dok u ruci drži jabuku sasvim lagodno može evocirati i biblijsku Evu). 

“Smatrate li se Oscarom Wildeom?” upita u jednome trenutku policajac Turinga, što može biti odličan ironičan komentar na potragu za takvim mučeničkim figurama, na što se Wilde prečesto svodi, ali ovdje se, dakako, nastoji uspostaviti nova karika u lancu mučeničke queer mitologije. Možda je to stvar preferencije, ali nisam ljubitelj ovakvog neironičnog mitologiziranja marginaliziranih skupina, pogotovo kada se bez najmanje doze autorefleksije uklapaju u androcentrične mitološke okvire, što im onda daje i fatalistički prizvuk. Wilde je bio predmetom sličnih dramatizacija, nastalih mahom oko stogodišnjice njegove smrti, od Judas Kiss Davida Harea do Saint Oscar Terryja Eagletona. Da budem sasvim jasan, nije problem ukazivanje na povijesne nepravde prema queer i bilo kojim drugim marginaliziranim skupinama, već romantiziranje takvih sudbina i to još neironičnom upotrebom simbolike koja je od glave do pete uronjena u patrijarhat (mislim, Snjeguljica!?). Također, načelno imam problem s time što se predstava hrani Turingovim traumama poput vampira koji iz njegovog tragičnog života svom silom želi isisati emotivnu reakciju iz publike, što je zapravo strategija sapunice, ali kada se primjenjuje na život stvarne osobe, ipak je možda uputno imati bar određenu razinu pristojnosti. Naravno, paradigma je ovo koja se pronalazi u mnogim suvremenim autofikcijama i biofikcijama – Turingov stroj je u tom smislu à la mode – ali ako netko svoj vlastiti život i probleme želi svesti na gomilu sentimentalnog kiča, a to se nužno događa kada određen žanr hipertrofira do te mjere da sve što ima za reći bude toliko puta rečeno da postane klišej, to je njihova stvar, ali koristiti tuđu traumu za iste svrhe nije u najboljem ukusu. Ovime ne nastojim omalovažiti tuđe traume, ali ako se trauma prevodi u auto- ili biofikciju kao žanr, istovremeno doprinoseći žanrovskom prezasićenju tim formatima, nužno se riskira graničenje s jeftinim tropima. Tužno je, drugim riječima, da sam na priču o Turingovu životu deset puta zakolutao očima zbog jeftinog sentimenta. Ako i stavite sa strane etičku dimenziju o kojoj sam pričao (a mnogi bi ju odbacili), ovakvi su postupci i u umjetničkom smislu klišej i sentimentalni kič, a to je još veći grijeh od pseudomitologiziranja. 

Ostali elementi izvedbe također imaju melodramatsku notu. Glazba nema nikakvu funkciju osim kao nametljivi, patetični soundtrack koji se može pronaći u bilo kakvom prosječnom holivudskom biografskom filmu – koji također, usput budi rečeno, ima tendenciju da romantizira sudbine svojih protagonista – a ova predstava previše graniči s tim izlizanim formatom, a čak je možda na njega i svediva s obzirom na to da se radnja svodi na fragmentarno, kronološki izmješteno nizanje epizoda iz Turingova života, počinjući s njegovim hapšenjem u Manchesteru 1952., a završavajući s njegovim samoubojstvom 1954. Osim ispovjednim obraćanjima publici, četvrti se zid ruši i pozivanjem članice publike da pročita presudu na Turingovu suđenju, što sugerira, pomalo naivno, kao i u slučaju mnogih drama o Wildeu, da je problem društvo, dakle publika, a da je ovaj slučaj tek simptom širih povijesnih okolnosti koje svi mi svjesno ili nesvjesno perpetuiramo. Predstava završava obraćanjem publici u kojem se iznose informacije o broju homoseksualaca koji su stradali zbog Labouchereova amandmana, koji je kriminalizirao tzv. gross indecency, odnosno koji se koristio za progon homoseksualaca kojima se nije mogla dokazati “sodomija”, što je također već izlizan postupak, kojemu je učinak često suprotan od namijenjenog (sjetite se tematski bliskog biopica Bohemian Rhapsody, koji završava sličnim kadrovima, ali referirajući se na AIDS). 

foto: Toni Soprano Meneglejte

Cijela predstava zapravo ima ambiciju educirati, bilo da se radi o homoseksualnosti i društvenoj pravdi, bilo da se radi o Turingovim promišljanjima o strojevima kao vrsti živih bića. “Zašto uskraćivati stroju pravo na inteligenciju?” zapita Turing u jednom trenutku, a u vrijeme tehničkih dostignuća poput ChatGPT-a i ostalih izuma umjetne inteligencije promišljanje dosega tehnologije svakako je ne samo zanimljivo, već i nužno. U tom smislu na tematskom planu ne može se reći da predstava ne povlači društveno relevantne teme, ali jedno umjetničko djelo – bilo da se radi o predstavi ili nečem drugom – ne može efektivno prenijeti poruku ako jednako ne obraća pozornost i na formu i na sadržaj. U ovom slučaju, konvencionalna forma trivijalizira sadržaj ili ga u najmanju ruku čini dosadnim i nemaštovitim. Ako promotrite kostur priče o Turingu, kao i o Wildeu, on je užasno jednostavan: 1) marginaliziranu osobu, 2) ujedno genijalca, 3) odbacuje društvo zbog “devijantnosti”, 4) da bi na kraju ta osoba završila tragično. That’s it, that’s the story. Ako se još stavi u konvencionalan format, priča postaje samo još jedna od mnogih. U postmodernom svijetu u kojem su velike, primjerne priče dekonstruirane, jedan je od načina da se oživi tipična priča pokušaj domišljanja neke začudnije forme, a interaktivni wikipedistički biografizam svakako nije u tom smislu učinkovit.

Da ne bude sve tako sivo, valja ipak pohvaliti i više nego solidne glumačke izvedbe. Nejc Cijan Garlatti pronalazi izvanredan balans u prikazivanju Turingove nervoznosti, koja katkad prelazi u stidljivu razigranost, a češće ipak u maniju i očaj. Najviše mu se treba čestitati jer Turinga glumački nije pretvorio u karikaturu iako mu ni tekst ni izvantekstualni znakovi nisu igrali u korist. Garlatti Turingu pridaje gotovo zazornu dozu tjelesnosti – posebice u relativno eksplicitnom prikazu pokušaja silovanja Turinga, jedinoj sceni koja me uspjela čak i visceralno angažirati – tako da se doista dobije dojam da je Turing bio fizičko tijelo koje pati i koje je u bolovima, a ne samo kulturni simbol mučeništva, čemu posebno treba aplaudirati jer to nije lako postići. Timon Šturbej također vješto tumači sve ostale uloge u drami, od policajca do Turingovih ljubavnih interesa. Priroda tih uloga, koje još više funkcioniraju kao tipični, plošni likovi, ne omogućuje pretjerano kompleksna glumačka ispisivanja, ali Šturbej od svakog lika iskoristi puni potencijal. 

Na koncu, moje omiljeno pitanje, pogotovo ako predstava, poput ove, ima didaktičke ambicije – tko je implicitna publika? Među nama koji smo sjedili u ZPC-u većina smo dio queer zajednice, više od pola publike znam imena (bilo jer se radi o queer ljudima koje poznajem, bilo jer se radi o ljudima s Akademije dramskih umjetnosti, ili pak oboje). Ne znam za njih, ali meni ovakav tip edukacije nije bio sasvim potreban, svakako ne u ovom obliku. Ako je forma žrtvovana da bi sadržaj bio “pristupačniji”, onda se pak u centar razmišljanja o predstavi mora dovesti publika za koju je namijenjena, a mislim da takve publike nema. Didaktičko-politička ambicija ove predstave stoga ostaje nerealizirana jer oni ljudi koji bi od nje nešto mogli dobiti nisu došli. Nije to nepoznata boljka našeg kazališta, iako se uglavnom zapravo i prešućuje, ali za predstavu koja namjerava educirati, nije važno samo koji je materijal, već i tko je publika. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano