Intervju Razgovarala: Ida Jagar
Marta de Menezes portugalska je umjetnica s diplomom iz likovne umjetnosti Sveučilišta u Lisabonu, magistra znanosti povijesti umjetnosti i vizualne kulture na Sveučilištu Oxford, te doktorska kandidatkinja Sveučilišta u Leidenu. Bavi se istraživanjem sjecišta umjetnosti i biologije te radi u istraživačkim laboratorijima ukazujući na mogućnosti novih biologijskih tehnologija kao umjetničkog medija. Trenutačno je umjetnička direktorica Ectopije, laboratorija za eksperimentalnu umjetnost u Lisabonu, te voditeljica organizacije Cultivamos Cultura na jugu Portugala.
Na ovogodišnjem izdanju Touch Me festivala, koji tematizira pojam vremena, sudjeluje s dvije instalacije: Evolucija u Petri-zdjelici i Besmrtnost za dvoje. Radovi su ostvareni u suradnji s Luisom Graçaom, doktorom transplantne imunologije i predavačem na lisabonskom Medicinskom fakultetu. U sklopu festivala, Marta de Menezes održala je na Institutu za fiziku i Institutu Ruđer Bošković dva predavanja vezana uz njezina iskustva stvaranja umjetnosti biologijom.
KP: Vaš rad istražuje sjecišta i razvija dodirne točke između biotehnologije i umjetnosti te koristi biologiju kao umjetnički medij/medij umjetničkog izražavanja. U sklopu festivala Touch Me održali ste i predavanje o svojim iskustvima u području bio-arta. Kako je vaš rad percipiran unutar znanstvene zajednice i je li prihvaćen? Jeste li se ikada susreli s preprekama ili predrasudama?
M.M.: Moj rad je uglavnom dobro prihvaćen u znanstvenoj zajednici. U većini slučajeva primjećujem da se znanstvenici mogu povezati sa specifičnom temom i pitanjima koja postavljam te pronaći nešto zanimljivo i poznato u mom načinu primjene tog znanja. U isto vrijeme iznenađeni su mojim pogledima na vezu između određenog rada i znanosti koja stoji iza tog rada. Imala sam sreće u susretima sa znanstvenicima s kojima sam razgovarala i “otkrila” kroz svoj rad po biomedicinskim laboratorijima. Nikada nisam naišla na nekoga tko nije postavljao razumna pitanja vezana uz određenu ideju koja mi je pala na pamet. A predrasude se mogu lako nadvladati kombinacijom poštovanja i prijateljske diskusije.
KP: Biotehnologija se bavi mnogim temama koje su obilježene etičkim dilemama. Jesu li etičke dileme biotehnologije i etičke dileme bio-arta? Otvara li umjetnost slobodniju platformu za raspravu o tim dilemama i nekim sličnim pitanjima?
M.M.: Nema sumnje da su etičke dileme bio-arta iste kao i dileme biologije kao znanosti. Unutar bioloških istraživanja i infrastruktura tih znanstvenih istraživanja pravila su jako jasna i uvijek postoji etičko povjerenstvo koje onda pomaže pri rješavanju sličnih pitanja. To zapravo znači da se tijekom rada unutar bilo kojeg odsjeka za biologiju poštuju ista pravila, tako da ste rijetko kad nepripremljeni za ta pitanja. Međutim, etička pitanja bio-arta postaju kompliciranija s obzirom na to da je umjetničko djelo dio javne sfere. Pri izlaganju materijala nad kojim se vršila biološka manipulacija također se moraju poštivati određene procedure. O njima se tek odnedavno počinje detaljnije raspravljati.
Umjetnost će u takvom kontekstu, čak i kada glavni koncept iza umjetničkog djela ne zauzima etičku poziciju, neizbježno prenijeti određenu etičku debatu u javnost. Umjetnost, kao na kraju i znanost, nikada nije neograničeno polje rasprave. Postoje pravila o čemu se raspravlja u umjetnosti i rasprava o etičkim pitanjima je sasvim u redu s umjetničke strane dokle god ne probija neki etičke granice u izboru i manipulaciji materijala koji se koristi pri izradi umjetničkog djela.
Marta de Menezes & Luis Graca, Besmrtnost za dvoje, instalacija (2014)
KP: Osim što se bavite umjetničkim radom, na čelu ste i eksperimentalnog laboratorija i rezidencijalnog centra Ectopia koji djeluje u suradnji s Instituto Gulbenkian de Ciência. Koja su vaša iskustva s ovakvim tipom centra? Je li takav centar, mjesto koje onda funkcionira kao rezidencijalni i istraživački centar te nudi logističku potporu istraživanjima pri produkciji umjetničkih djela, financijski samoodrživ model te koje su mane, a koje prednosti ovakve vrste organizacijskog modela?
M.M.: Zapravo laboratorij za eksperimentalnu umjetnost Ectopia koji vodim više nije smješten unutar Instituta Gulbenkian. Zbog praktičnih razloga financiranja u jednom trenutku postalo je važno da postanemo pravni subjekt. Rad unutar instituta je bilo fenomenalan, primili su nas široko otvorenih ruku i pomagali koliko god su mogli. Znanstvenici su bili jako prijateljski nastrojeni prema umjetnicima i još uvijek su otvoreni za mogućnosti ponovne suradnje unutar njihovih laboratorija. Još uvijek smo povezani s institutom, ali ne samo s Gulbekianom, nego i drugim sličnim institutima u Lisabonu, Portu i Faru koji nisu nužno koncentrirani isključivo na biomediciniu i biotehnologiju. Iako je institut Gulbekian pružao logističku potporu, mnoge aplikacije za sredstva su bile neuspješne, zato što je i sam institut dio Gulbekian fondacije koja se isto bavi financiranjem. Uvijek nam je bilo komplicirano objasniti da je naši porezni broj isti kao i onaj fondacije.
Sada imamo vlastiti prostor izvan instituta u jednom stanu u centru Lisabona i sretni smo da umjetnici tamo mogu živjeti i raditi tijekom boravka na programu. Na ovaj način proširile su se i mogućnosti suradnje s drugim istraživačkim centrima i drugim umjetnicima.
Marta de Menezes, Evolucija u Petri-zdjelici, instalacija (2014)
KP: Na festivalu prezentirate dva rada Evolucija na Petri-zdjelici i Besmrtnost za dvoje. Kada prezentirate radove na izložbi, koliko je važno detaljno razjasniti laboratorijske procese kroz koje su radovi nastajali i koji je diskurs najprikladniji za prezentaciju radova? S obzirom na specifičnost bio arta otvaraju li se rupe u komunikaciji/razumijevanu između publike i djela?
M.M.: Kada prezentiram radove na izložbama vodim se onom “manje je više” u smislu koliko informacija ću predstaviti. Kada izlažem bio-art norma je ista, iako se u tim slučajevima nekada možete provući s davanjem malo više informacija nego što je uobičajeno, ali nikada nećete prezentirati potpuno objašnjenje i opis znanstvene tehnike ili procesa iza tog djela. Morate imati na umu da ne postavljate radove za prirodoslovni muzej, i nije vam namjera biti didaktičan. Umjetnost nije didaktična, umjetnost je interpretativna i spekulativna, i ne bi smjela davati apsolutne odgovore, mora vas natjerati da razmišljate o pitanjima. Uvijek postoji rupa u razumijevanju umjetnosti, umjetnost je najbolje sredstvo nesporazuma. Umjetnost ne ovisi uvijek samo o umjetnikovoj interpretaciji određene teme nego i o gledateljevoj interpretaciji tog djela.
KP: Razlog vašeg posjeta Zagrebu je najnovije izdanje festivala Touch Me, u organizaciji Kontejnera – biroa suvremene umjetničke prakse, čije je otvorenje najavljeno za 15. studenog u Galeriji Klovićevi dvori. Kako je došlo do suradnje, što vas je zaintrigiralo kod ovog projekta/festivala?
M.M.: Ovo je moj četvrti posjet Hrvatskoj, točnije Zagrebu. Prvi put sam došla na poziv Kontejnera da izložim svoj rad nature? na Touch Me festivalu 2005. godine pod naslovom Zlouporaba inteligencije. Kada sam došla i imala priliku upoznati Sunčicu Ostoić i Olgu Majcen Linn te sudjelovati na festivalu vidjela sam kako ovdje rade odlične stvari.
Zavoljela sam jako ovaj festival zbog visoke kvalitete, jakih koncepata koje uvijek istražuje te neupitne kvalitete umjetnika koji sudjeluju na festivalu i načina na koji su prezentirani. Prije nekoliko godina, uz umjetnički rad, počela sam se baviti i kustoskim radom i ustanovila da mi se i taj aspekt rada jako sviđa. Ostala sam u kontaktu s Kontejnerom i mogu reći da smo postali prijatelji, tako da sam bila oduševljena kada su tražili moju pomoć u osmišljavanju ovogodišnje teme festivala! To je bilo odlično iskustvo i ponosna sam na naš zajednički rad. Pozivam sve da dođu i pogledaju što smo sve saznali o konceptu vremena!
Objavljeno
