

Razgovarala: Matija Mrakovčić
Inicijative za uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole, odnosno obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo, sežu u polovinu 1990-tih godina, no tek 2009. dolazi do eksperimentalne provedbe u dvanaest škola. Rezultati istraživanja eksperimentalne provedbe pokazali su značajne iskorake u podizanju razumijevanja učenika, stjecanju određenih znanja, a ponajviše ukazali na promjene u školskoj klimi, i to kroz oblikovanje kvalitetnijih odnosa među učenicima, pa i među učenicima i profesorima. Nakon godina rada na uvođenju GOO-a kao zasebnog predmeta koji će slušati svi, u resoru ministra Mornara odlučeno je da će se provoditi isključivo kao međupredmetna tema. Trenutno se GOO provodi u hrvatskim osnovnim i srednjim školama kao međupredmetna tema, eksperimentalni izborni program i izvannastavna aktivnost.
Razgovaramo s Ivanom Dragšić, stručnom suradnicom pedagoginjom, odnedavno mentoricom, u Osnovnoj školi Antuna Bauera u Vukovaru, koordinatoricom za Građanski odgoj i obrazovanje na razini škole i voditeljicom izvannastavnih aktivnosti iz tog područja, prvenstveno Vijeća učenika.
KP: Koordinatorica si međupredmetne provedbe sadržaja Građanskog odgoja i obrazovanja na razini škole. Na koji je način osmišljena provedba i s kojim se problemima najčešće susrećeš?
Koordinatorica sam dvije godine, otkako je došla uputa o provođenju GOO-a kao međupremetnog sadržaja. Prvo je postojala ideja da se provodi kao poseban izborni predmet, u tom slučaju ne bih ga provodila ja već netko od nastavnika. Također, provodim GOO kao izvanučioničnu nastavu i pod nekim satovima razrednika. Organiziram ekološke akcije prikupljanja starog papira, vodim Vijeće učenika, imamo učeničku zadrugu Golubica putem koje odgajamo učenike za poduzetništvo.
Što se tiče iskustva kao koordinatorice na razini škole, potrudila sam se na početku informirati učitelje i nastavnike, motivirati ih da pročitaju preporučene dokumente na stranici Agencije za odgoj i obrazovanje te da razmisle kako bi se mogli uključiti. Pošto je to međupredmetno svi bi trebali surađivati, što je jako teško, pogotovo ako je kolektiv veći. Svi bi trebali raditi kao tim jer se ista tema obrađuje u nekoliko predmeta. Postoje kvote koje se trebaju ostvariti i uvijek se bojim da se sve to svodi na papirologiju i to mi se ne sviđa. Svi moji učitelji tvrde da su veliku većinu toga već provodili samo što se to nije zvalo GOO, a sad to moraju dodatno opisivati i upisivati. Neki su nezadovoljni jer smatraju da nisu dovoljno educirani za određene teme.
Osobno sam nezadovoljna ovakvim načinom provođenja GOO-a. Mislim da bi bilo bolje da postoji jedna osoba za predavanje Građanskog odgoja, kao zasebni predmet bio bi puno funkcionalniji. Svi bi trebali slušati sadržaje i teme GOO-a, no nisam sigurna trebaju li od prvog razreda – pogotovo ako gledamo prema uputama za provođenje gdje bi svaki učenik trebao imati osobnu mapu GOO-a. Oni zaborave bilježnice sa zadaćom, a trebali bi nositi posebne mape. Realno, djeca se trebaju i igrati, a ne samo raditi, ići po tečajevima i slagati mape. Tako da, založila bih se za GOO kao obvezni predmet u srednjoj školi, a u osnovnoj možda kao izborni u sedmom i osmom razredu.
KP: Koliko je važna uloga Agencije za odgoj i obrazovanje, kao tijela nadležnog za podršku nastavnicima i nadzor načina i kvalitete provođenja sadržaja?
Sve su stavili na svoju web stranicu, napravili poseban odjeljak za materijale za GOO, tamo se nalaze svi dokumenti koje imaju i primjeri iz nekih škola. Bilo je i nekoliko edukacija, ali to nikako nije bilo dovoljno. Od škole do škole se GOO različito provodi. Na početku se puno o tome pričalo, bila je velika halabuka, a kako je došlo do treće godine provedbe, nitko iz AZOO nije pitao za to, ni kako ide, ni treba li kome pomoć, nitko nije istraživao iskustva učitelja. Oni rade s eksperimentalnim školama, no sve ostale škole koje nisu u tome snalaze se same. Ravnatelj dobije preporuke za provođenje iz Ministarstva i zadužen je da vodi brigu o tome.
KP: Ipak, organizirane su edukacije u području Građanskog odgoja i obrazovanja. Kakva su tu iskustva nastavnika i koliko su im edukacije pomogle da steknu uvid u mogućnosti provođenja?
Imamo u susjednoj školi kolegicu koja je koordinatorica GOO-a za našu županiju, imali smo dva ili tri puta zajednički sastanak koordinatora i vidim da je i koordinatorima sve bilo dosta nejasno. Svakako je bilo nedovoljno stručnih skupova i konkretnih primjera na tu temu. Znala sam da će koordinacija biti moj posao jer se nitko ne gura da preuzme takav posao. Na prvom sastanku koordinatora iz naše županije bila je rasprava oko načina ocjenjivanja GOO u sklopu predmeta, o načinima međupredmetne suradnje, o učeničkim mapama… Svi učitelji su na svojim županijskim vijećima također upoznati s temom GOO i načinima planiranja i pisanja ishoda, ali na kraju je opet sve na nastavnicima i školi.
U teoriji je dobro osmišljeno, ali u praksi ne ide baš glatko. Sve je tako nekako preko noći uvedeno i zato je takav kaos. Neki ravnatelji nisu ni znali koga trebaju zadužiti i kako se uopće provodi. U školama se Građanski i Zdravstveni odgoj provode međupredmetno, ali ima tu još tema – školski preventivni programi, projekti, pa druge tekuće stvari poput izleta ili ekskurzije, pedagoške radionice kad se nešto događa u razredu – a premalo je sati. U tih 35 sati razrednika trebalo bi svašta napraviti, a to je ipak sat razrednika gdje bi trebalo biti opuštenije, da učenici imaju vremena iznijeti svoje probleme, stavove, mišljenja. Razrednici su jako opterećeni i zato su s pravom nezadovoljni. Još sve to treba i zabilježiti, ispuniti papirologiju.
KP: Učenici su najvažniji dio sustava obrazovanja, no njihova se uloga u praksi često potpuno zanemaruje ili marginalizira, a odluke koje utječu na njihov svakodnevni život donose se bez njihova sudjelovanja. U tvojoj školi postoji i aktivno je Vijeće učenika.
Tako je, od prve godine rada u školi vodim Vijeće učenika. Na početku školske godine, na prvom sastanku Vijeća, svatko se predstavi, iznese svoje ideje o mogućim promjenama u školi, zatim učenici glasaju i izabiru predsjednika i podpredsjednika. Imamo sastanke nekoliko puta godišnje. Kad god organiziramo neki projekt, priredbu, sajam i slično, nalazimo se i imamo oluju ideja, zatim se dogovaramo koje su ideje najbolje i zajedno ih ostvarujemo. Smatram da dobro radimo, u nekim školama Vijeće učenika nije aktivno, a čini mi se da moji učenici dosta dobro funkciniraju. Već sada znaju da mogu otvoreno raspravljati o svemu, čim netko iznese ideju koju je moguće ostvariti, potrudim se rukama i nogama da to ostvarimo i uvijek im kažem da je to zbog njih, jer su oni to predložili. U početku mi je bilo teško jer su svi šutjeli, a sada već poprilično sudjeluju i otvaraju se, iznose stavove i prijedloge bez ustručavanja. Inače, učenici nisu navikli da ih se pita što žele i što bi mijenjali. U zakonu to sve fino piše, sudjeluju bez prava na odlučivanje, no iskreno, učenici ne sudjeluju u upravljanju školom. Prije nego što sam preuzela vođenje Vijeća, ono je postojalo samo na papiru.
Na početku prošle školske godine, udruga Korak po korak pokrenula je projekt Organizacije koje brinu, željeli su napraviti lokalnu politiku i strategiju za djecu i mlade. Pitali su djecu koje promjene trebaju u svojoj lokalnoj sredini, a oni su u kutiju s anketnim listićima ubacivali su svoje ideje. Zatim sam sudjelovala u radnoj skupini koja je nekoliko mjeseci izrađivala strategiju, a na kraju, na okruglom stolu gdje je bila javna rasprava, povela sam cijelo Vijeće učenika. Učenici su predlagali obnovu parkova u blizini njihovih kuća, čišćenje i uređenje igrališta i napuštenih zgrada. Bila sam jako ponosna na njih, nisu bili sebični, okrenuli su se lokalnoj zajednici. Bio je to pravi uspjeh. Ponekad učenici ostavljaju dojam da im je svejedno, no nije tako. Stalo im je i do škole i do zajednice. Samo ih treba uključiti i dati im priliku da sudjeluju, da odlučuju. Ni ne znaju da imaju na to pravo. Informacije su dostupne, samo ih treba naučiti kritički razmišljati i djelovati.
Jedini problem s Vijećem učenika je jednak kao i kod Vijeća roditelja – informacije se ne prenose, ne dolaze do svih. Vijeće roditelja vodi ravnatelj, no ja sam uvijek prisutna. Sastoji se od predstavnika roditelja svakog razrednog odjela u našoj školi, a održava se nekoliko puta godišnje. I oni sudjeluju, daju prijedloge i iznose svoja mišljenja. No, roditelji nisu međusobno povezani koliko bi možda trebali biti, a potrebno je da se roditelji više angažiraju. Uglavnom su aktivni oni koji su već upoznati s problemima i koji već sudjeluju u aktivnostima.
KP: Osnovna škola Antuna Bauera počela je s radom nakon mirne reintegracije Podunavlja, s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu. S kakvim se problemima susrećete u školi?
OŠ Antuna Bauera ima nastavu po hrvatskom programu, ali škola je multietnička, unutar škole postoje učenici srpske, rusinske, ukrajinske, makedonske, albanske, romske nacionalne manjine. Svi polaze nastavu na hrvatskom jeziku, ali mogu učiti i rusinski i ukrajinski jezik i kulturu. Imamo čak četiri vrste vjeronauka u programu. Nema nekih posebnih problema koje bi svi očekivali jer smo u Vukovaru. Ove godine imamo 364 učenika, no očito je da broj djece opada, puno se obitelji iseljava, u Njemačku, Švedsku, Irsku, odlaze i usred školske godine. Čini mi se da je najveći problem koji učenike sputava upravo ekonomski, neimaština, siromaštvo. Čim se pogleda u razred, vidi se tko dolazi iz više, a tko iz manje dobrostojeće obitelji. Danas moraš imati mobitel, hoćeš-nećeš, nekome možda ne treba mobitel, ali da bi imao nekakav status u društvu mora ga imati. Mislim da roditelji jako trpe, znam da neki ne mogu priuštiti djeci mobitel, no ipak im ga priušte, da bi se dijete uklopilo. To je tako bez obzira na sve što im govoriš i koliko god da radiš s njima. Popularnost se mjeri po broju lajkova na Facebooku, novom telefonu i novim tenisicama određene marke. U našoj školi je to puno veći problem nego nečija nacionalnost.
Ima učenika koji ne mogu ići na ekskurziju jer roditelji nemaju novaca, imamo školsku kuhinju u kojoj ne jedu sva djeca. Mjesečno je to do 100 kuna, no oni jednostavno za to nemaju, nakuplja im se dug i škola mora tog učenika ispisati iz prehrane jer onda škola gomila dug, ponekad se nakupi preko 20 tisuća kuna duga učenika koji ne mogu platiti. A i školi su smanjeni materijalni prihodi i jednostavno ne možemo to pokrivati. Tužno je to. Država bi to trebala preuzeti, da svi mogu besplatno jesti. Imali smo akcije, da netko plaća obrok za tuđe dijete, no ni to ne pokriva sve. I grad daje nešto, za 10 ili 20 učenika, ali njih je puno, puno više. Dugovi se gomilaju, a dijete se ne hrani. U školi prikupljamo i odjeću. Donose ju nastavnici i druga djeca. Tu dolazimo i do problema što su djeca različita, različite građe. Imamo učenike koji su puno deblji i dolaze iz siromašnijih obitelji. Govoriti takvima da se hrane zdravo je glupost, oni nemaju nego za rižu, tjesteninu, krumpir. Ponekad znam mjeriti učenike i kupovati im hlače.
Jedan dječak kasnio je u školu svaki dan, nekoliko sam puta pitala zašto, da bi mi na kraju priznao da nema što obući, pa se jako nervira zbog toga i zato kasni svaki dan. To me jako boli i pokušavam raditi na takvim akcijama solidarnosti tijekom cijele godine. Imamo i žene i djecu iz Sigurne kuće, koji su doživljavali nasilje i onda odu bez ičega i pokušavaju opet stati na noge, ispočetka. Siromašni ljudi se ne vole eksponirati, siromaštvo je sramota i tabu tema. A nisu oni krivi, pogotovo ta djeca nisu kriva za to. Mi ih moramo uočiti i pomoći im.
KP: Može li u tom procesu osvještavanja pomoći Građanski odgoj i obrazovanje, posebno njegova dimenzija ekonomske pismenosti?
Može pomoći, svakako, ali empatičnost i volja da se nekome pomogne dolazi prvenstveno iz kućnog odgoja, a zatim od osoba koje su djeci uzor (obitelj, tete u vrtiću, učiteljica). Djeca ne znaju odakle dolaze novci, bez obzira na to što se s njima o tome razgovara. Ne mogu dovoljno pojmiti zašto netko nema novaca, zašto netko ne radi, zašto netko mora biti gladan ako na svijetu ima dovoljno hrane. Radim uvijek s petašima radionicu o kućnom proračunu, što su njihove želje a što stvarne potrebe. Shvate uvijek što se od njih očekuje, naprimjer da je novi mobitel luksuz i da su režije skupe, no drugo je kad se radi o njihovom mobitelu, kad su osjećaji uključeni. Ali važno ih je odgajati u tom smjeru.
KP: Kakav je tvoj stav o Novoj, interkulturalnoj školi u Vukovaru?
To nije pitanje na koje se može odgovoriti s da ili ne. Manjine ju žele i misle da bi to bilo dobro, a većina smatra da nije potrebno jer i tako idu svi zajedno u školu. U novoj bi školi svi imali mogućnost učiti drugo pismo i drugi jezik, ali i sad kod nas se to može. Na primjer, ne uče samo Rusini rusinski. Mislim da Nova škola ne bi nešto posebno promijenila ako bi u njoj bili isti ljudi, isti učitelji i isti roditelji. Nova škola u lokalnoj sredini bila bi ona u kojoj bi svi učenici imali besplatni ručak, svi bi imali ormariće da ne vuku knjige svaki dan u školu, da roditelji ne moraju ništa kupovati za školu jer bi škola morala biti besplatna za sve, da se zadaće i svi zadaci rade u školi tako da kod kuće imaju vremena za sebe, obitelj, slobodno vrijeme. Informatika bi morala biti obavezan predmet za sve od prvog razreda. Metode poučavanje bi bile drugačije, klupe ne bi bile takve kakve jesu – u redovima, interakcija bi bila snažnija, postojala bi staklena vrata, a ne debeli zidovi među učionicama. Bilo bi puno više kauča, jedni od drugih bi puno više učili, učitelj bi bio koordinator i motivator, a ne bespogovorni autoritet. Učenici bi htjeli nešto učiti, istraživati i sve bi bilo više povezano sa životom. Specijalizacije bi dolazile puno kasnije.
KP: U tom kontekstu, treba li nam reforma kurikuluma, reforma školstva?
Naravno da treba. No, ovo što se planira i nije tako velika promjena, treba još puno toga mijenjati, ali opet su financije te koje ograničavaju neke značajnije promjene, naprimjer informatiku kao obavezni predmet ili prilagođenost škola osobama s invaliditetom. Studentima koji odabiru učiteljska zanimanja prvima treba govoriti o reformi jer će ju oni nositi u budućnosti, od njih treba krenuti, a postojeće kadrove polako educirati i prilagođavati.
KP: Kakva su tvoja iskustva suradnje s organizacijama civilnog društva?
Surađujemo s nekoliko udruga i imamo krasnih primjera. Evo, krajem prošle školske godine s udrugom TheArto organizirala sam kazališnu predstavu o nasilju – Za nasilje nema opravdanja Zijaha Sokolovića – za osmaše i roditelje dvije osnovne škole, bilo je 300 ljudi. Uvijek se rado priključimo kad neke udruge žele raditi u školama, no mislim da bi se trebali više povezivati i surađivati, razmjenjivati informacije i govoriti o potrebama. U Vukovaru škole imaju pedagoge i psihologe, no edukacijskih rehabilitatora i logopeda kronično nedostaje. Naprimjer, da postoji neka udruga koja bi imala logopede u Vukovaru, nama bi bilo puno lakše, i bilo bi puno posla. Tražili smo od Ministarstva takve kadrove, da bude barem jedan rehabilitator za sve škole, no nismo dobili odobrenje. Roditelje uvijek šaljemo u Osijek gdje su gužve ogromne i teško je doći na red. Imamo velikih problema jer nemamo gdje poslati dijete kojem je potrebna pomoć. Eto prilike za suradnju.
Objavljeno