Intervju Piše: Maroje Mrduljaš
Jonathan Barnbrook, jedan je od suvremenih eksponenata „društveno angažiranog dizajna“ koji dio svog vremena investira u radove i projekte koji su u službi „javnog dobra“, od suradnje s kanadskim časopisom AdBusters, preko sudjelovanja u reaktiviranju dizajnerskog manifesta First Things First do samoiniciranih radova u kojima nastupa kao komentator tekućih problema globalnog društva.
Među dizajnerskom zajednicom Barnbrook uživa znatan ugled i gotovo kultni status. Barnbrook je u više navrata posjetio Zagreb i Hrvatsku, a netom je zatvorena njegova bombastično nazvana izložba Collateral Damage postavljena u Galeriji PM HDLU-a u suradnji s HDD-om. Riječ je o nešto smanjenoj Barnbrookovoj retrospektivi postavljenoj u Design Museumu u Londonu pod jednako militantnim nazivom Friendly Fire. Barnbrook voli provokativne nazive, bilo da ih koristi za izložbe bilo za svoje tipografije od ozloglašene Manson po masovnom ubojici Charlesu Manosnu koja je zbog protesta preimenovana, do Exoceta nazvanog po balističkom projektilu.
Na estetskom planu, Barnbrookov rad odlikuje jedinstvena sposobnost asimilacije, preoblikovanja i kombiniranja najrazličitijih grafičkih materijala i postupaka: od junk-vizuala i tivije, preko religioznih ili militantnih ikonografskih simbola do tradicije tipografije i autorskog dizajna. Mnogi njegovi radovi u žanru plakata ili oblikovanja stranica časopisa i knjiga pršte od brojnih grafičkih tema i motiva, ali pokazuju i stilističku konzistentnost pa je redovito moguće pronaći grafičko-tipografsku logiku unutar koje je organizirana grafička ploha.
Neosporno, riječ je o autoru visoke vizualne imaginacije i izoštrene osjetljivosti za potencijale „pronađenog materijala“ pri čemu se oslanja na suvremene dekonstrukcijske tipografske vještine bliske i razbarušenoj west-coast Emigre tipografskoj estetici i novoj tradiciji britanske tipografije na tragu Nevillea Brodya. No, Barnbrookovi radovi, uključivo i tipografiju, često su opterećeni izravnošću u odnosu na materijal iz kojih on crpi inspiraciju, a to je upravo i točka na kojoj on bazira svoju samoproglašenu subverzivnost.
Barnbrook učestalo ističe da bi dizajneri trebali biti društveno i kulturno odgovorni i odbijati suradnju s naručiteljima koji su u bilo kojem smislu problematični. Razmjerno smisleni kritički rad Barnbrook je izveo 1991. kada je na konvenciji dizajnerske asocijacije AIGA u Las Vegasu postavio niz jumbo-plakata sastavljenih od kolaža s natpisom: “Designers, stay away from corporations that want you to lie for them”. Važno je upozoriti da je riječ o citatu izjave upravo Tibora Kalmana.
Sličnu agitatorsku namjeru imala je i akcija dizajniranja i lijepljena anti-bushevskih plakata u vrijeme posjeta tadašnjeg američkog predsjednika Londonu. Na plakatima se nalazila Busheva fotografija i strip-oblačić uz poziv „What should Bush really be saying?“. Taj rad je nastojao potaknuti upisivanje različitih mišljenja u javni, ali ipak marginalizirani javni prostor gdje su se potencijalno kritičke izjave utapale u moru drugih grafita, plakata i oglasa čime su u nekoj mjeri gubile svoju oštricu. Barnbrook je iskazivanje protestnih stavova usmjerio prema mediju grafita koji je vrlo tradicionalan oblik javnog komuniciranja, no on je anoniman i jednosmjeran i ima izraženu protestnu komponentu u totalitarnim situacijama koje brane svaki oblik javnog iskazivanja mišljenja. I sama pretpostavka da je građanima potrebno „označiti“ alternativni prostor za iskazivanje kritičkog govora prilično je problematična jer političku participaciju osiromašuje na razinu revolta. Ako se mogućnost sudjelovanja građana u političkoj sferi sudi prema Barnbrookovoj intervenciji, čini se da je ogorčeni bijes jedina opcija.
Branbrookove samonaručeni radovi pate od još veće razine političke banalnosti. Svakako, Barnbrook je originalan autor, no on tu estetsku originalnost tumači kao subverzivnu poziciju. Istina je da se istraživanjem novih, radikalnih estetika kratkotrajno oblikuje alternativa vizualnim kodovima koji su već asimilirani u dominantne tokove kulturne proizvodnje, pa time i u „komercijalni dizajn“. No ta opozicija se može uspostaviti kao kritička praksa samo ako se temelji u jasnom stavu i ideji o strukturalnoj primjeni tih istraživanja. Je li primjena jednog specifičnog autorskog rukopisa u svrhu ukazivanja na globalne probleme aktivistički društveni doprinos? Ili je prije riječ o prilično naivno shvaćenoj ulozi dizajnera koji određeni društveni problem svodi na dopadljiv vizual?
Barnbrookova dendijevska estetika djeluje neuvjerljivo kada pokušava interpretirati svjetske probleme, primjerice u radu Violence is a Cycle iz 2004. u kojem ilustrira sukobe u Izraelu i Palestini gdje piktogrami ljudskih figura čije su glave zamijenjene s islamskim i židovskim simbolom pucaju jedni u druge dok se vođe izraelskog i palestinskog naroda smješkaju u odobravanju. Takva pojednostavljena interpretacija tragičnih sukoba ne potiče ni na kakvo daljnje razmišljanje, ne podiže svijest javnosti i ne pruža nove i bitne informacije nego ostavlja dojam predloška za dizajnersku stilsku vježbu.
Sličan rad je i serija piktograma Olympukes izrađenih prilikom održavanja Olimpijskih igara u Ateni 2004. u kojem je Barnbrook do razine karikaturalnosti ilustrirao komercijalizaciju i korumpiranost sporta. Tek nešto uspješniji rad je plakat The Corporate Vermin that Rules the America iz 2003. gdje je barem učinjen određeni napor da se prikupe razni podaci o povezanosti američke političke elite i korporacija te zatim vizualiziraju u razmjerno informativni dijagram. Poseban je problem činjenica da Barnbrook u većini tih slučajeva nije direktno uključen u neku konkretnu akciju „na terenu“ koju bi njegovi vizuali podržali.
Barnbrook inspiraciju za svoje „angažirane“ radove objašnjava kao „unutarnji bijes koji je odgovor na sve nepravednosti svijeta“. Ti samonaručeni radovi komuniciraju gotovo isključivo sa dizajnerskom zajednicom i potrošačima kulture jer se pojavljuju na izložbama ili na Internetu. Umjesto da Barnbrook i drugi „aktivistički“ dizajneri osmisle produktivne načine primjene dizajna u društvenoj promjeni, oni politiku iz sfere javnog i kolektivnog djelovanja umrtvljuju i sele u galerijski prostor ili specijalističke medije čime politiku reduciraju na specifični oblik individualnog rada i kulturne potrošnje na sličan način kao što se to već dogodilo sa „estradizacijom“ službene politike. Uslijed jalovosti svog djelovanja i odsustva političke imaginacije, Barnbrook postaje sličan problem kao i mete koje „kritizira“. Ono što zabrinjava jest razmjerno dobra recepcija Barnbrookovog rada unutar dizajnerske zajednice i prihvaćanje njegove „angažirane“ pozicije kao uzora dizajnerskog djelovanja.
Ovo je jedno od poglavlja teksta Angažirani dizajn?. Pročitajte i ostala poglavlja:
Objavljeno
Objavljeno
