KP: Kako je izgledala splitska nezavisna scena sredinom ’90-ih kada se i ti u nju počinješ uključivati?
D. Č.: U vrijeme kada sam počeo izlaziti i profilirati svoje interese, u Splitu je bio aktualan Rock FM klub. To je bilo krajem 1994. i početkom 1995. godine, a klub se nalazio u prostorijama SDP-a. Izdvojen na Mejama, s kapacitetom od 200-injak posjetioca i vrtom, taj je klub imao potencijala biti mjestom susreta nezavisne kulture. Slobodnjačkoj atmosferi pogodovala je i činjenica da je tih nekoliko ljudi koji su ga vodili, dobilo odriješene ruke za organizaciju koncerata, tako da nije predstavljalo prevelik problem što je to zapravo prostor političke stranke. Iako nastojimo pričati o nezavisnoj kulturi u globalu, nužno je napomenuti da su koncerti onda, kao i danas, bili najčešći oblik djelovanja na sceni, bar koliko se sjećam i po mom osobnom interesu. Rock FM klub je trajao kroz ’94. i ’95, do kada ekipa koja je njime upravljala nije završila srednju školu i jednostavno se raspala. Paralelno s Rock FM klubom djelovao je i skvot Menza. Taj prostor je zauzet po klasičnom skvoterskom principu te je svojim neredovitim koncertnim programom trajao do kraja ’95. Kada su ta dva kluba prestala s djelovanjem, u Splitu nije postojao adekvatan prostor u kojem bi se mladi izražavali i scena je to osjećala. Jednako tako, ponekad su se održavali i koncerti u podrumima Dioklecijanove palače, ali jako rijetko. Tih istih godina, početkom ’90-ih, u vrijeme kada je bio napušten, u Domu mladih su se održavali prvi rave i techno partiji u Splitu, u organizaciji skupine koja se prozvala G7 Crew. Tada je to bilo posve ilegalno, a partiji su bili za svega pedesetak ljudi iz najbliže ekipe. To je otprilike sve što se u to vrijeme događalo na splitskoj sceni, tj. to je ono što sam pratio i većinom se odnosi na glazbenu scenu i subkulture. Važno je reći da je devedesete obilježila iznimno bogata (više brojem nego kvalitetom, tj. kontinuitetom izlaženja) fanzinska scena. Zašto je bitna? Zato što je prevladavala atmosfera da fanzin može napraviti svatko i to je bio najlakši način za izraziti se. Problem kod fanzina u Splitu devedesetih je bio u tome što su ljudi radili najviše dva broja, i to s velikim razmakom između tih dvaju brojeva, ali je broj ljudi koji su ih izrađivali bio iznimno velik. U principu, slično “pravilo” nekontinuiteta rada je vrijedilo i za prostore za koncerte, festivale i bendove, kojih je tijekom devedesetih bio iznimno velik broj i koji se nisu bojali javnih nastupa. Kraj ’90-ih je obilježio porast udruga i inicijativa mladih kroz koje su mladi željeli postići bolju organiziranost i poboljšati artikulaciju vlastitih stavova te, što je najvažnije, imati pokriće za traženje trajnih rješenja što se tiče prostora za djelovanje. Udruge i inicijative mladih željele su raditi i druge stvari osim koncerata, pa su organizirane i razne tribine i druženja mladih i ostalih koji su imali slične stavove o društvu koje nas je okruživalo. Primjerice, prva tribina koju smo organizirali (Pokret za kulturu mladih, udruga članica KUM-a, Koalicije udruga mladih) održana je 1998. godine na temu Stop nasilju nad ženama čime smo željeli proširiti teme našeg djelovanja i aktivizma.
KP: Kako je došlo do zauzimanja Doma mladih? Kada ste osnovali Koaliciju udruga mladih?
D. Č.: U to vrijeme su se na sceni intenzivirala stremljenja ka jednom prostoru za sve mlade i različite vidove kulture pa je tako ’94. organizirano trodnevno skvotiranje zgrade Doma mladih, tzv Art Squat. Dom mladih je ogromna zgrada čija gradnja je započeta krajem ’70-ih godina, ali zbog megalomanskog projekta nikada nije dovršena. U centru grada je zbog toga ostala hrpa betona koja ima vanjske obrise zgrade, ali nije dovršena niti ju je itko koristio (osim povremenih ilegalnih partija i lokalne televizije koja je koristila mali dio prostora). Kroz tu akciju se gradskim vlastima pokušalo pokazati da Dom mladih postoji i da bi trebao biti funkcionalan s obzirom da u Splitu postoji velik broj pojedinaca i organizacija kojima je potreban prostor za rad. Usprkos održanom sastanku s tadašnjim gradonačelnikom, od te akcije nije bilo ništa. Kasnije su koncerti organizirani po najrazličitijim prostorima, uglavnom po skloništima sve do ’98. kada se ponovno aktualiziralo pitanje Doma mladih. Tada je Grad osnovao Kulturno središte mladih, instituciju za upravljanje Domom, čiji ravnatelj je bio ujedno i predsjednik Mladeži HDZ-a. Oni nisu radili ništa, već su se oslanjali na udruge mladih ili pojedince kojima bi ustupili prostor za koncerte, a kasnije su prikazivali te programe kao svoj rad. Činjenica je da zgrada Doma nije, iako smo mi to tražili, predana na upravljanje mladima ili nezavisnoj kulturi, već se sve svodilo na ustupanje prostora za koncerte, ali na način da mladi nemaju autononomiju da rade što bi htjeli, već je trebalo pregovarati oko svakog programa. To je trajalo do 2000, kada se desetak organizacija mladih i za mlade konačno organiziralo u Koaliciju udruga mladih. Prva skupština KUM-a održana je 16. ožujka 2001. te je pokrenuta građanska kampanja Dom mladih mladima. U tom trenutku su se interesi i želje mladih sročile u jednu povelju te se na različite načine lobiralo u Gradu i institucijama. Najviše rezultata dala je ulična kampanja gdje su mladi izašli na ulice i krenuli u protestnu šetnju. Tri mjeseca nakon, Grad je potpisao ugovor s KUM-om o dodjeljivanju 1300 kvadratnih metara u podrumu Doma mladih.
Radilo se o staroj kotlovnici zgrade, prostoru koji je bio u katastrofalnom stanju. Shvatili smo da Grad neće financijski podupirati uređenje prostora i da ćemo nakon tog trenutka sve sami raditi. Udruge iz koalicije su vagale što se tu zapravo može napraviti, dok najmlađoj i najalternativnijoj generaciji nije “pukao film” pa su krenuli s čišćenjem i uređenjem prostora kako bi ga adaptirali i koristili za programe. To je bio težak zadatak jer je bilo potrebno izbaciti 40 kamiona otpada, uvesti struju i organizirati sanitarni čvor. Ništa od toga u tom trenutku nije postojalo. Moram reći da smo imali sreće, jer je u to vrijeme nizozemska organizacija CNF (Cooperating Netherlands Foundations) u Hrvatskoj dodjeljivala sredstva za uređenje prostora. Posjetio nas je njihov predstavnik, gospodin Van Der Paas koji nam je, kad je vidio u kakvoj smo situaciji, doista pomogao u osiguranju najosnovnijih uvjeta i kupovini prve opreme. To se dogodilo dvije godine nakon što smo u Kocki radili napola ilegalno. Tih 80 000 eura donacije bio je pravi vjetar u leđa. Njime smo uredili zidove, napravili binu, kupili razglas i krenuli ozbiljnije raditi.
KP: Trenutno ste u prilično teškoj situaciji što se tiče prostora. Možeš li opisati uspone i padove kroz koje ste u tom polju prolazili?
D. Č.: Veljan Radojković, koji je 2001. bio dogradonačelnik, potpisao je s KUM-om desetogodišnji ugovor o dodjeli prostora sa zajamčenim pravom prvenstva pri potpisivanju novog ugovora. S druge strane, mi smo se tim ugovorom obvezali da prostor nećemo iznajmljivati, što uostalom, nikada nismo radili. Očito je da ova gradska uprava nije upoznata sa sadržajem prvog ugovora, jer nas danas pitaju zašto se ne samofinanciramo iznajmljivanjem prostora. Međutim to je minoran problem, jer su okolnosti oko prostora dodatno otežane time što je Grad 2005. odjednom prestao priznavati stari ugovor, s objašnjenjem da nije ovjeren kod javnog bilježnika iako to nije bio naš posao i iako je taj ugovor potpisan i ovjeren pečatom Grada Splita. Mi potpisujemo novi, petogodišnji ugovor s Multimedijalnim kulturnim centrom (MKC), koji 2005. godine useljava u Dom mladih i postaje upraviteljem zgrade. Taj je pak ugovor definitivno istekao 28. travnja ove godine, iako smo mi par mjeseci prije isteka ugovora tražili novi ugovor s argumentima da smo u prostor uložili vlastita sredstva i doveli prostor u funkciju te time zaslužujemo novi ugovor. Računali smo volonterske sate po satnici studentskog centra prema čemu ispada da smo uložili četiri milijuna kuna u 10 godina. Sada smo potpisali novi, dvogodišnji ugovor sa MKC-om. Dodatni problemi su iskrsnuli krajem 2010, kada u emisiji Provjereno na Novoj TV izlazi prilog u kojem se iznosi da naš klub radi nelegalno i ne zadovoljava osnovne protupožarne uvjete. Mi smo u prostorijama KUM-a 2006, uz dozvolu MKC-a, legalizirali šank s ciljem da prodajom pića pokrijemo dio troškova programa i održavanja kluba. Pri tom smo od nadležnih institucija dobili sve ateste i papirologiju koje i inače dobivaju disko klubovi i registrirali smo se kao klub. Međutim, nakon priloga u Provjerenom, čiji povod je bila godišnjica nesreće u klubu u Rusiji kada je poginuo veliki broj ljudi, na teren je izašla protupožarna inspekcija koja je izdala zabranu rada ugostiteljskom objektu jer ne zadovoljavamo osnovne tehničke uvjete za rad ugostiteljskog objekta. U tom smo trenutku zatražili od MKC-a kao upravitelja cijele zgrade te od grada Splita kao vlasnika, da izdvoje sredstva kako bi prostor zadovoljio zahtjeve protupožarne inspekcije. Iako smo tražili alternativu i mogućnost kompromisa osposobljavanjem hidrantskog sustava i dodatnih protupožarnih aparata, kao i obilježavanjem evakuacijskog puta u slučaju nužde, inspekcija je inzistirala na prskalicama koje su skupe zbog toga što bi, da se one uvedu u cijelu zgradu, trebalo izgraditi bazen u kojem bi se osiguralo dovoljno vode i pumpa koja bi osigurala dovoljan pritisak da bi oni radili na način da zadovoljavaju zakonskim propisima. Zbog ove priče imamo osjećaj da se baš na nama “lome koplja” i trenira strogoća, jer takve uvjete nema nijedan prostor u gradu Splitu stariji od par godina. Da smo često pod povećalom i da imamo osjećaj da se baš na pripadnicima subkultura primjenjuju posebne metode potvrđuje i postavljanje video nadzora od strane Gradskog kotara s ciljem da se spriječi “delinkvencija” na platou ispred kluba. Konkretno opravdanje je glasilo da je pored Doma mladih nemoguće živjeti jer je u proteklih godinu dana došlo do jedne tučnjave, jedne zapljene droge i razbijanja boca?! Dakle, u godinu dana dogodili su se pojedinačni slučajevi kršenja zakona, zbog čega je postavljen sustav kamera vrijedan 60 000 kuna. Kada tu cifru usporedimo s onom od 20 000 kuna koliko Split izdvaja za potporu kluba koji organizira redoviti program, dolazimo do vrlo indikativnog zaključka. Na jednoj kasnijoj tribini postavljeno je pitanje zašto Gradski kotar i Vijeće za prevenciju kriminaliteta Grada Splita nisu nikad došli do mladih koji se tamo okupljaju i da se razgovorom dogovore neke zajedničke akcije kako bi svima koji se tamo oklupljaju i/ili žive bude bolje, odgovoreno je da je to dobra ideja! Ne moram reći da se taj plato u zadnjih par godina nije očistio kako spada, niti su postavljene kante i klupe da bi mladi dobili poruku kako netko misli i na njih i da se želi postići zajedničko održavanje javnog prostora, iako smo mi redovito plaćali račune za komunalne usluge. Zanimljivo je i tužno da i danas svi korisnici zgrade Doma mladih trpe problem nečišćenja platoa ispred zgrade od strane gradskog komunalnog poduzeća jer navodno taj plato nije u njihovom planu!
KP: Dakle, još uvijek održavate programe u prostoru koji je proglašen neadekvatnim.
D. Č.: Kada je izašao novi Zakon o protupožarnoj zaštiti, po čijem tumačenju nismo zadovoljavali protupožarne uvjete i ne možemo biti registrirani kao klub te pružati ugostiteljsku uslugu posjetiteljima, rečeno nam je da ipak možemo raditi za članstvo. Čini mi se, a nisam jedini, da su institucije zadovoljne statusom quo i da se mladi i udruge mladih trebaju zadovoljiti činjenicom da imaju prostor, kakav god bio, s čim se ja i moje kolege ne možemo složiti.
KP: Koje udruge trenutno djeluju u Domu mladih?
D. Č.: U donjoj etaži Doma mladih je prostor KUM-a (nekadašnji klub Kocka), skatepark koji je nekoć pripadao KUM-u, ali smo ga se odrekli kako bismo smanjili troškove komunalije, a jedna je hala u privatnom najmu i koristi se za skladište. U gornjem dijelu djeluje udruga Kam-Hram koja se bavi novim cirkusom i žongliranjem, a održavaju se i tečajevi aerobika. Tu su još MKC, Kino klub, Baletni studio, kazalište Elvisa Bošnjaka PlayDrama i plesna skupina Style force. MKC za svoj program koristi prostor galerije i amfiteatra, na što otpada većina zgrade. Kada se ’70-ih krenuo graditi Dom mladih, u planu je bio centralni amfiteatar s cirkularnom binom. U taj projekt je već tada usipano puno novca, ali sama zgrada, kao ni pozornica, nikada nije profunkcionirala. U amfiteatru se tek sada održavaju predstave, npr. tamo je u sklopu Splitskog ljeta igrao Kiklop. Danas se amfitetarom koristi kazalište PlayDrama čiji je voditelj privatnom donacijom uredio binu koju mogu koristiti i drugi, dakle, ponovno se korisnici sami brinu za opremu i uvjete za rad, što ne mora biti sporno, ali je indikativno. MKC je galerijski dio uredio i tu se organiziraju izložbe. S Platformom 9.81 (arhitektonski studio) napravio je vrlo ambiciozan i lijep projekt uređenja zgrade, ali za tako nešto je potrebno izdvojiti dodatan novac i nije izvjesno hoće li se to uspjeti realizirati. Osobno sam vrlo skeptičan, poučen ranijim iskustvima i tretmanom nezavisne kulture od strane lokalnih vlasti, ne samo ove, već svake. Zgrada Doma mladih bi trebala biti dio svake kulturne strategije Grada Splita, ali pošto nema takve strategije, tako nema ni ulaganja u zgradu, osim kozmetičkih zahvata.
KP: Koja je vaša vizija prostora donje etaže, kluba KOCKA, u kojem vi djelujete?
D. Č.: Naša ideja u od početka je bila da u 1300 kvadrata prostora (sada 1000 kvadrata) osnujemo SMACK klub – Splitski multimedijalni autonomni centar kulture. Naša želja je bila, i još uvijek je, da pored ovog dijela gdje udruge rade koncertni program, napravimo infoshop i čitaonicu (što je dijelom i realizirano – prostor za predavanja te manja galerija). Trenutno pored klupskog prostora djeluje i Galerija Praktika, mjesto na kojem se održavaju performansi, izložbe, video projekcije i slično. S godinama je bilo dobrih ideja i krenulo se u realizaciju te vizije, ali ograničene financije uvjetuju postupno napredovanje. Napokon smo dobili dvije udruge koje se bave takvim programom, dakle, ekipu koja se bavi likovnim umjetnostima i često surađuje sa Školom primijenjenih umjetnosti i studentima Akademije likovnih umjetnosti. U KUM-u imamo novu udrugu DADAnti koja svaki ponedjeljak organizira večeri eksperimentalne umjetnosti. Dakle, vizija prostora je da bude otvoren programima mladih i za mlade koje zanima nezavisna kultura i da tu djeluje svojevrsna kulturna platforma koja nudi mjesto susreta i pokretanja različitih partnerstava i programskih suradnji. Naravno da se ne može previdjeti činjenica da djelujemo u prostoru zgrade Doma mladih koju koriste i drugi i da se trebamo međusobno pratiti i podržavati. Elvis Bošnjak, voditelj kazališta PlayDrama, je to lijepo rekao, da je njemu kao nekome tko radi predstave potreban i naš program i naše djelovanje jer dijelimo publiku, dakle mlade, i da je sasvim normalno da mladi prije koncerta mogu otići na predstavu, ili nakon predstave na koncert, ovisno iz čijeg kuta se gleda. Naša prednost bi trebala biti upravo djelovanje u istoj zgradi u kojoj postoji blagajna na kojoj se mogu kupiti karte i za predstavu i za koncerte i dobiti informacije što se sve u cijeloj zgradi događa taj mjesec.
KP: Podržavaju li nadležne institucije na lokalnoj i nacionalnoj razini rad KUM-a i kakav odnos imate s njima?
D. Č.: KUM prima konstantnu financijsku potporu od 90 000 kuna od Ministarstva kulture i to je svota koja u zadnjih sedam godina nikada nije izostala. Grad Split ima svoje uspone i padove, nekad je bolje, nekad gore. Recimo, kad je uspostavljena nova, aktualna gradska vlast, pomogli su u sanaciji sanitarnog čvora (jer se na našu cijev spojilo još korisnika s gornje etaže, što nije bilo dobro izvedeno pa smo mi s donje etaže osjećali posljedice), a nedugo zatim, prije dvije godine, sporno je bilo organiziranje karnevala. Udruga Cukuni je naime krajem devedesetih ponovno pokrenula Splitski krnjeval. Radili su ga skoro 10 godina, uvijek pobjeđujući na javnom natječaju. Prije dvije godine Grad je odlučio da organizacija karnevala neće biti ponuđena na javnom natječaju, već da će ga Grad organizirati sam. Karneval je u Splitu oduvijek shvaćan kao prilika za kritiku vlasti i uvijek su u ta tri dana ključevi grada doslovno predavani maškarama. Karneval je kritička manifestacija gdje su i mladi imali svoj dan te su mogli sudjelovati u kreiranju programa. Dio nas iz KUM-a nije vidio opravdani razlog da organizacija ne bude ponuđena na javnom natječaju (ni u jednom trenutku favorizirajući ni jednog prijavitelja, pa tako ni Udrugu Cukuni) i zato smo, dio članova udruga iz KUM-a zajedno s organizacijama za civilno društvo koje djeluju u gradu i s Torcidom, organizirali paralelni karneval na kojem je zapaljena glava u obliku slova K. To je rezultiralo izostankom dotadašnje financijske potpore za programske aktivnosti KUM-a. Te godine, dakle 2009, objavljeno je da je KUM-u dodijeljeno 40 000 kuna potpore, ali je potom došlo do poništenje odluke, tj. nismo dobili navedeni iznos. Zapravo, to nije ništa novo ili specifično isključivo za Split – to je jednostavno odnos institucija prema nezavisnoj kulturi. Čim nezavisna kultura nije zatvorena u sebe, već djeluje prema van, na način da kritizira, propituje i izražava stavove koji se nekome ne svide, ukidaju joj financije i na taj način se pokušava otupiti oštricu kritike. Tako je sa svim organizacijama civilnog društva, ne samo s nama i s kulturom. Javno izneseno mišljenje i kritika skupo se plaćaju. S obzirom na broj volonterskih sati i kontinuirani program tijekom 10 godina, smatramo da zaslužujemo financijsku potporu Grada. Na službenim stranicama Grada i tijekom cijele godina je stajala odluka službe za kulturu da je KUM podržan s 40 000 kuna koje mi nikad nismo vidjeli. To je pitanje bilo postavljeno i na Gradskom vijeću pa je gradonačelnik Kerum odgovorio da će se naći taj novac kako ne bi ispalo da je zbog Grada KUM propao. Ipak, nismo dobili tu potporu. Mislim da nezavisna kultura mora argumentirano progovarati o aktualnim temama, pa ako se netko iz institucija vlasti ne slaže, neka opet argumentirano demantira. Mislim da mora postojati sloboda govora i djelovanja te da mi svi moramo ukazati na nešto što smatramo pogrešnim. Reakcija nekoga tko je izazvan tom provokacijom ili činom, može te navesti na razmišljanje jesi li u pravu ili nisi. Obično, kada adresat reagira iznervirano, čini se da ipak ima temelja za ono o čemu govoriš. Simptomatično je i da se udruzi KAM HRAM koja je djelovala u paralelnom karnevalu, oduzela i organizacija Uličnog festivala Street talks unatoč tome što su već nekoliko godina uspješno radili. Odjednom, njihov program nije bio dobar.
KP: Rad u udruzi je bio pretežno volonterski. Kakva je struktura upravljanja i kako su se razvijali organizacijski kapaciteti?
D. Č.: Kada smo uspostavili kontinuirano financiranje od Ministarstva kulture, na njihovo smo traženje zaposlili jednu osobu. Mislim da je u redu da je jedna osoba odgovorna kao administrator i da se financira iz projekta. Kada smo legalizirali ugostiteljski objekt, zaposlili smo troje do četvero članova po principu socijalnog poduzetništva. Voditelj ugostiteljskog objekta je bio na plaći, uz dvoje ili troje prijavljenih konobara. Željeli smo da ljudi koji rade budu prijavljeni i da im se prizna radni staž. S nama su često radili i ljudi koji nisu imali završenu srednju školu ili su bili iz neke druge marginalizirane skupine – dugotrajno nezaposleni ili socijalno ugroženi. Socijalno poduzetništvo koje se danas na civilnoj sceni ponavlja kao mantra, mi smo provodili ni ne znajući da to zapravo radimo. Smatrali smo da je u redu dati priliku nekome tko ima manje šansi da ostvari regularni posao.
Upravni odbor kluba se sastoji od po jednog člana iz svake udruge članice i on se sastaje jedanput tjedno na volonterskoj bazi. Tu se donose prijedlozi programa, a najčešće je pravilo da pojedinačna udruga ima jedan vikend mjesečno za svoj program. Postoje udruge koje su bazirane na tjednim aktivnostima pa tako infoshop i čitaonica Disleksija rade srijedom, organiziraju predavanja, filmove i sl.
KP: Je li i na koji način otvaranje ugostiteljskog objekta pomoglo razvoju organizacije?
D. Č.: Prvi razglas smo kupili od donacije CNF-a, a drugi smo kupili sredstvima akumuliranim kroz rad ugostiteljskog objekta. Zato se nikada niti nismo žalili na količinu novca koju smo dobili, smatrajući da je naša obaveza organizirati uvjete za samofinanciranje. Kada znamo da postoje udruge koje uglavnom dobivaju simbolična sredstva za godišnji rad, vjerovali smo da smo sretni što možemo imati ugostiteljski prostor koji profit ulaže u klub. Ponekad su udruge članice KUM-a samostalno išle prema Gradu kako bi im se financirao program koji su radili u nekim drugim prostorima. Zato smo smatrali da nismo zakinuti te da se možemo snaći sami iako i dalje stoji činjenica da se pri dodjeljivanju sredstava posebno vrednuje kontinuitet programa, ali to je tema sama za sebe. Oduvijek smo željeli održati autonomiju i nezavisnost pa smo bili zadovoljni već kada bi i to ostvarili. Sada kada se ne možemo samofinancirati radom šanka, jer za to nemamo tehničke uvjete, ispada da nam je Grad 2001. dao prostor koji nije upotrebljiv za svrhu za koju je dodijeljen. U starom ugovoru stoji da ukoliko ćemo uređivati prostor, nećemo plaćati najam. Uspjeli smo se snaći i napravili smo to. S MKC-om imamo dobar odnos, izlazimo jedni drugima u susret, a pomogli su i s dijelom sredstava za galeriju Praktik. Međutim, povlače se pitanja da li smo u prostoru koji možemo koristiti na način na koji ga koristimo, koje su obveze grada prema mladima koje zanima nezavisna kultura te da li uopće znamo (ne samo mi, već svi koji su aktivni na području kulture) kako izgleda kulturna strategija Grada Splita? Smatramo da je naš prostor siguran za posjetitelje, ali kada pogledamo Zakon koji propisuje što je potrebno za funkcioniranje kluba, ispada da je potrebno znatno ulaganje da bismo imali registrirani klub jer je to jedini način na koji možemo opstati a da zadržimo kvalitetu programa. Želimo da Grad, kao vlasnik tog prostora, uloži u osiguranje tehničkih uvijeta za, ponavljam, cijelu zgradu, ne samo za nas, jer mi nismo otok, želimo isto za sve korisnike zgrade. Neka nam se omogući zadovoljavanje osnovnih tehničkih uvjeta, kako bismo krenuli raditi, ponovno zapošljavati i novac od prodaje pića ulagati u program. Smatram da je za Split iznimno važno, ali i logično, da se nakon uređenja središnje Gradske knjižnice, Galerije umjetnina, kinoteke Zlatna vrata konačno odluče uložiti sredstva u zgradu Doma mladih te da ona svojim uvjetima ispunjava sve zakonske kriterije za normalan svakodnevni rad.
KP: S obzirom da se radi o koaliciji udruga suradnja je jedan od osnovnih principa vašeg rada. S kojim ste još udrugama surađivali i kakav je to utjecaj imalo na vaš rad?
D. Č.: U ovih deset godina surađujemo ili smo surađivali s brojnim organizacijama/udrugama mladih i za mlade i s pojedincima i kolektivima koji djeluju u području nezavisne kulture s područja Splita, županije, Hrvatske, Europe pa i šire, na primjer iz SAD-a. Koristili smo različite formalne i neformalne mreže i platforme za razmjenu programa. Bendovi i dj-evi koji su nastupali u klubu Kocka dolazili su iz različitih sredina i iz skoro cijelog svijeta, tako da bi nam trebalo puno prostora poimenice nabrajati dosadašnje partnere. Naravno da tako raznoliki gosti koji su dolazili kod nas ostave utjecaj na naš rad, bilo idejama u samoj umjetnosti ili u načinu funkcioniranja njihovih kolektiva ili matičnih klubova/organizacija.
KP: Koje sve kanale koristite za informiranje publike?
D. Č.:Problem je kod oglašavanja neprofitnih događanja jer ne postoje predviđena oglasna mjesta koja se za to mogu koristiti uz malu naknadu ili besplatno. Naravno da je potrebno utvrditi kriterije koja se događanja smatraju neprofitnim kako bi se izbjegli nesporazumi i konflikti. Info zona je ponudila lokacije na kojima bi se postavili oglasni prostori i brigu za njihovo održavanje i punjenje sadržajem, međutim, još nisu dobiveni konkretni odgovori. Za suradnju na ovom projektu kontaktirani su Grad Split i MKC (tj. Platforma 9.81 koja je suradnik MKC-a). Nadamo se kako će se nešto uspjeti napraviti po tom pitanju jer su oglasna mjesta u Splitu za neprofitne organizacije skupa, a dio koji je na raspolaganju Gradu Splitu koristi se za oglašavanje gradskih manifestacija. Mi u KUM-u tiskamo mjesečne programe i plakate koje dijelimo po različitim okupljalištima mladih, dok smo prije često za plakatiranje koristili nelegalna plakatna mjesta. Ne želeći plaćati kazne i trošiti sredstva na nepredviđene troškove, smanjili smo količinu plakata i ostavljamo ih u kafićima i dućanima koji nam to dopuste. Baš zato nam trebaju oglasni prostori kakve sam opisao ranije. Naravno da za oglašavanje događanja koristimo i internet i društvene mreže, kao i medije koji promoviraju rad udruga mladih i za mlade.
KP: Broj ogranizacija članica koalicije varira. Kakva je dinamika članstva udruga u KUM-u?
D. Č.: Postoji neki prirodni ritam djelovanja koalicije u kojoj je ponekad više, a ponekad manje članica. Kada se netko novi pridruži, naravno da ima više želja i entuzijazma i povuče neke nove ljude. S vremenom i ti ljudi i organizacije osjete nesigurnost i postave sebi pitanje da li te institucije doživljavaju, da li te podržavaju ili ne, pa nakon nekog vremena neki i odustanu.
U početku smo svi djelovali kroz matične udruge članice KUM-a, ali smo s vremenom toliko prihvatili Koaliciju da smo svi postali KUM. Zanemarili smo matične udruge i postali jedna organizacija koja stvari radi kao KUM, a ne kao npr. Pokret za kulturu mladih. U jednom smo trenutku zaključili da to ipak nije dobro, pogotovo u financijskom smislu, jer smo tako reducirali broj mogućih donatora. Smatram da trebamo djelovati kroz pojedine udruge, a KUM gledati kao nešto što nam osigurava osnovne uvjete rada. Nove članice i nove organizacije se priključuju radu, što je super, a uvijek ima mjesta za nove i kvalitetne pojedince i udruge, naravno uz uvjet da dijelimo razmišljanja o načinu rada i funkcioniranju jedne ovakve koalicije.
KP: Koja je strategija održavanja članstva i uspijevate li pomlađivati organizaciju u operativnom smislu?
D. Č.: Kada je KUM, odnosno udruge članice, krenuo s radom, prisutna je bila ogromna energija i entuzijazam. Jednostavno, postojao je određen broj mladih ljudi sretnih što konačno imaju svoj prostor za rad te ih nedostatak tehničkih uvjeta za kvalitetan rad nije omeo. Svatko tko je prošao kroz slična razdoblja prepoznat će se u ovome. Kada imate toliki entuzijazam prisutan kod ljudi onda se iznalaze različita riješenja bez puno filozofije. Boravak ljudi sličnih razmišljanja i pogleda o tome što čini nezavisnu kulturnu scenu u istom prostoru za rezultat ima jako plodnu scenu s puno događanja i druženja pri kreiranju sadržaja – i što je vrlo bitno, vrhunsku zabavu za aktere bez koje sve skupa i nema smisla. Nikada nisam vjerovao u “žrtvovanje” za dobrobit drugih, a da se pri tom osoba koja podmeće leđa ne osjeća dobro ili se osjeća kao žrtva. Tada ta dobra atmosfera anulira probleme koje netko sa strane može primijetiti, a improvizacija, koja je češće pravilo nego slučajnost, ne predstavlja nepremostiv problem. Na tu atmosferu se nadoveže i dobra posjećenost programa od strane ljudi koji ne žele biti posebno aktivni već im takav prostor predstavlja dobro mjesto za zabavu. Smatram da je to isto tako u redu jer se i na taj način pomaže scenu u svom gradu. KUM-u ne predstavlja problem broj udruga, nego je problem u broju aktivnih ljudi u njima koji imaju ideje i dovoljno snage i entuzijazma da ih provedu u djelo, pri tom zaobilazeći brojne prepreke i dobro se zabavljajući.
Ne može se previdjeti ni činjenicu da u početku rada KUM-a nije postojalo sličnih mjesta za izlaske, pa nije ni čudno da je broj posjetitelja s godinama pao. Zadnje vrijeme se ipak aktivirao i određen broj mlađih ljudi koji sada prilično aktivno vode klub i predstavljaju pokretačku snagu rada KUM-a. Možda nije zgorega spomeniti da sada recimo imamo preko dvije tisuće članova, što nije ni mala ni zanemariva brojka, a ja se osobno nadam da će dio tih članova poželjeti aktivnije se priključiti radu.
KP: Možeš li na kraju prokomentirati odnos lokalnih vlasti prema mladima? Jesu li se i kakvi su se pomaci dogodili u zadnjih deset godina?
D. Č.: Smatram da je najveći nedostatak to što u Gradu Splitu ne postoji Ured za mlade. Postoji ured koji se zove Odjel za šport i rad s mladima, ali mladi od njega nemaju ništa jer je taj Ured orijentiran isključivo na mlade koji se bave sportom i na sportske klubove. Oni to uostalom ni ne kriju. Mislim da je potreban ured koji bi držao do dijaloga s mladima, radio istraživanja o njihovim potrebama i strateški se odnosio prema pitanju mladih. Za vrijeme prošle vlasti (2006) organizirana je kampanja Aktivitis čiji se dio odvijao upravo u Kocki. Tada su bili postavljeni veliki panoi na koje su mladi mogli ispisati svoje potrebe. Cilj kampanje je bio da se zajedno s mladima osmisli Gradski program za mlade. Info-zona je direktan plod te akcije, jer su mladi i udruge tražili prostor za informiranje mladih i održavanje programa za mlade.
Smatram da bi se i danas, možda i više nego ikad, trebalo raditi zajedno s mladima na izradi strategija koje bi za cilj imale aktivno sudjelovanje mladih u društvu. Mislim da se mladima ne šalje poruka da je njihov angažman vrijedan i poželjan, već da ih se olako predstavlja kao letargične i nezainteresirane, što se onda vraća kao bumerang efekt. Mlade treba već u osnovnoškolskoj dobi educirati i upoznavati s načinom funkcioniranja sistema kako bi ga mogli mijenjati na način da stvara mogućnosti za realizaciju njihovih potreba. Mogu to plastično potkrijepiti i primjerom KUM-a. Dodijeli se prostor koji nije adekvatan za klubske aktivnosti s mogučnošću izbora – uzmi ili ostavi. Ako uzmeš, dobio si nešto, ako ne prihvatiš, nisi zainteresiran, odnosno tražiš nemoguće. Nakon što kažeš ok, uzimam, i pobrineš se da nađeš sredstva i uložiš golem trud i entuzijazam, a i dalje nailaziš na nerazumijevanje struktura, nije čudno da odustaneš, ili se nakon dužeg vremenskog perioda rada u takvim uvjetima osjećaš frustriran zbog takvog načina rada. Takav način rada s mladima ne osigurava napredak, bolje uvjete, kontinuitet rada, uključivanje novih mladih u postojeće programe kao ni kreiranje novih programa i sadržaja, već se isključivo oslanja na nečiji entuzijazam, pa dokle ide, dobro je. Naravno da dio odgovornosti leži i na mladima i na njihovoj želji i volji da kreiraju i artikuliraju ideje i programe, ali odgovornost je na institucijama vlasti da transparentno ponude kriterije za dodjelu financijskih i prostornih potpora kako bi bilo jasno na temelju čega se odobravaju program i zahtjevi za potporama. Dakle, deklarativno se s mladima radi, ali neke stvari bolje izgledaju na papiru nego u praksi.
KP: Misliš li da je u svojih 10 godina KUM zadržao jasnu koncepciju? Gdje vidiš utjecaj vašeg rada na mlade u Splitu?
D. Č.: U nastanku koalicije namjera je bila ponuditi što širi spektar sadržaja te mladima omogućiti da budu konzumenti, ali i kreatori programa. Budući da u Splitu mladi koje zanima nezavisna kultura i “alternativa” često nisu imali gdje vidjeti ili organizirati koncert, većina aktivnih ljudi se okrenula organizaciji koncerata. Nije nam uvijek bilo drago što se većina programa svodi na koncerte i osobno bih želio da je određen broj mladih ljudi koje ne zanima prvenstveno glazba češće koristio prostor za djelovanje. Ne mogu reći da nismo radili i filmske projekcije, tribine, predavanja, izložbe, performanse pa čak i predstave, ali većinom je naglasak bio na koncertima. Žao mi je da se nije formirala video ekipa koja bi kontinuirano snimala događanja pa se u ovih 10 sezona moglo napraviti 10 dobrih DVD-ova s rezimeima sezone. Čitavo vrijeme, od svih mladih koji su prošli kroz KUM, nismo osposobili tim koji bi nam sada radio takvu vrstu dokumentacije i zbog toga osobno žalim. Ovako je sva foto i video arhiva koju posjedujemo plod rada pojedinaca kojima možemo zahvaliti da i mladi koji nisu upoznati s početcima rada mogu vidjeti kako je klub izgledao recimo 2001. Što se tiče promjena u razmišljanju mladih, čini mi se da su prije svi išli na sve, tj. nije bilo najbitnije na svijetu koju vrstu muzike bend svira ili tko izlaže radove već se prostor shvaćao kao mjesto susreta i druženja, a naravno da bi uvijek netko bio oduševljen/a da baš taj bend večeras svira. To je bilo kao bonus. Danas su mladi ljudi ipak malo drugačiji, ali to nije ni čudno obzirom na to da je mainstream prožvakao alternative i ispljunio je u novom ruhu nazad dok joj je istovremeno “ubio” dušu. Znam da smo mi nosili prišivke s prekriženim MTV znakom, a danas taj isti MTV nažalost, ima veliki utjecaj na mlade i diktira trendove. Što se mladih tiče, samo bih volio da bolje artikuliraju ono što žele i da za svoje afinitete podmetnu leđa. U krajnjem slučaju, mladima je KUM kroz svoje postojanje pružio program kakvog se ne bi posramio neki veći europski grad. Kao što sam već rekao, žao mi je da nismo malo organiziraniji, ustrajniji i ponekad malo hrabriji te da iza sebe nismo ostavili neki jači trag što se tiče prezentacije prema vani. Tako da se zna da je tu napravljeno tisuće događanja od strane mladih i za mlade te da zbog toga zaslužujemo pošten tretman od strane odgovornih za politike prema mladima.
Objavljeno