Subverzije unutar subverzija

Gaspar Miklos Tamas je čovjek kojeg bi bilo krajnje nepošteno svesti na dvije titule i tri funkcije u uvodniku jednog preglednog teksta. Recimo na ovom mjestu samo da je od dojmljivih crtica iz njegove biografije još dojmljivije bilo njegovo izlaganje održano u četvrtak, 6. svibnja u kinu Europa u sklopu konferencije Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas. Tema? Dominantan diskurs o državnom socijalizmu, kako primjećuje Tamas, osvajanje vlasti nad državom vidi kao instrument emancipacije većine svjetskog stanovništva koje u doba kasnog kapitalizma na različite načine ispašta zbog posljedica zbivanja na financijskim tržištima. Takva teza je krajnje problematična i poziva na temeljito preispitivanje uloge države. Upravo je to učinio Tamas u svom subverzivnom izlaganju.

Radnički pokreti su, prema njegovim riječima, dosad kapitalizam u pravilu smatrali režimom. Režim je upravljanje državom u okviru nekog političkog poretka koji se može srušiti i zamijeniti nekim drugim. Tamas u a) metodama upravljanja viškom vrijednosti, b) hijerarhijskom poretku među socijalnim grupama, c) metodama osiguravanja unutrašnje kohezije poretka unutar države, d) zakonskom sustavu koji služi političkoj legitimaciji i e) djelovanju kulturalne hegemonije prepoznaje pet zajedničkih strukturalnih obilježja svakog režima. Distribucija moći se nakon dosadašnjih socijalističkih revolucija mijenjala unutar ovih kategorija. Ono što čini kapitalizam – proizvodnja roba, plaćeni rad, specifičan način novčanog posredovanja – ostalo je netaknuto. Zašto? Zato što kapitalizam, kako napominje Tamas, nije režim. Ili, nešto preciznije rečeno, nije samo režim. Ta činjenica mora biti početna točka za razmišljanje o osvajanju državne vlasti kao sredstva u borbi protiv neravnomjerne raspodjele bogatstva i utjecaja imperijalizma velikih sila koji se pojavljuju kao logične posljedice kapitalizma. 

Suvremene demokratske ljevice globalne probleme poput nezaposlenosti i siromaštva širokih slojeva stanovništva, svakojakih vrsta isključivosti i podređenosti, eksploatatorskog odnosa prema eko-sistemima možda s pravom smatraju učincima kapitalizma te ih žele riješiti putem preuzimanja državne vlasti. Tamas smatra da država ne može biti rješenje u borbi s kapitalizmom jer ona sama predstavlja utjelovljenje kapitalizma. Podsjetio je pritom na njeno formiranje koje se locira u vremenski interval koji korespondira s prijelazom iz feudalnog u kapitalistički društveni poredak na globalnom planu. Nedostatak svijesti o tome može rezultirati prilično katastrofičnim učincima što je pokazao razvoj sovjetskog društva nakon Oktobarske revolucije. Na tom tragu Tamas ostaje skeptičan glede narodnih demokracija u Latinskoj Americi koje epicentar imaju u Boliviji i Venezueli i njihovih recentnih pokušaja izgradnje društva putem nacionalizacija, obrazovanja širih društvenih slojeva, širokim sustavima socijalne potpore i čvrstom vlašću partijskih kadrova s isturenim karizmatičnim vođama po receptima i po modelu socijalne demokracije iz 1914. Što je u tome loše? Zapravo ništa. Pod uvjetom, naravno, da ne polažemo nade da će dosadašnji proces akumulacije kapitala i problemi povezani s njim jednostavno nestati.

Tamas radničkom pokretu koji je vrhunac doživio u uspostavi socijalističkih društava priznaje konkretne uspjehe. Nekoliko je puta tijekom izlaganja apostrofirao povećanje stupnja socijalne mobilnosti nezamislive podjednako u ancien régimeu i početnom stupnju europskih kapitalističkih društava. Naglasio je da su te uspjehe često bile prisiljene prisvojiti liberalne demokracije te je otišao tako daleko da je ustvrdio kako su tekovine socijalizma stvorile kapitalizam kakvog danas poznajemo. Unatoč svemu tome cijelim njegovim izlaganjem odjekivala je jedna rečenica: Državni socijalizam nije nadilaženje kapitalizma! A što je moguće nadilaženje kapitalizma po Tamasu? Komunizam. Društveni sustav koji potpuno ukida državu. Nakon socijalističkog iskustva u dvadesetom stoljeću na zastupnike te ideje danas, kaže Tamas, čak i dobronamjerni u najboljem slučaju gledaju više kao na naivce nego zločince. Neoliberalna ideologija je naturalizirana u tolikoj mjeri da pogled na društvo koji u temelju nema princip individualne ili nešto šire, ali ipak partikularne sebičnosti izgleda besmisleno. Tamas, koliko ga se moglo slijediti, smatra da komunizam nije utopija, nego – baš suprotno – mogućnost razornog potencijala što su dobro znali njegovi žestoki, ali inteligentni, protivnici kakav je bio Nietzsche. Ideja čije bi ostvarenje s državom ukinulo svaki oblik civilizacije koji poznajemo. Želimo li to?

S donekle otvorenim pitanjem predavanje je privedeno kraju. Izostalo je naravoučenije. Publici nije izdeklamirano ništa slično manifestu. Za to je, naime, trebalo još par sati pričekati Samira Amina. Možda je upravo zato Tamasevo izlaganje izazivalo čuđenje i tako efektno potaknulo na razmišljanje o izboru između žižekovske i badiouovske pozicije glede participiranja u državnoj vlasti kao dvjema mogućnostima koje su suprostavljene dan ranije. Jaz stvoren između Tamasove karizme i Tamasove šutnje isprovocirao je unisono pitanje iz publike: Kako ćemo dalje djelovati? On je sa suptilnom ironijom i možda malo nasmiješene nade rekao jednu rečenicu. Rečenicu koja traži prilično patetični kontekst da bi bila shvaćena na pravi način. Rečenicu koja taj dan doista nije značila ništa, ali već sutradan mogla bi značiti sve:

Djelujte subverzivno.