Stvoriti aktivni prostor za gledatelja

Andreja Kulunčić, HT nagrada

Razgovarao: Lujo Parežanin

Rad Andreje Kulunčić, međunarodno priznate vizualne umjetnice i profesorice na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, obilježen je multidisciplinarnošću, kritičnošću i upućenošću na kontekst i suradnički proces s publikom. Sve su to obilježja i njezinog projekta Art-Act-Box, realiziranog u suradnji s plesnom umjetnicom Zrinkom Užbinec, koji je uobličila u poseban rad za ovogodišnju natječajnu izložbu HT nagrada za suvremenu umjetnost. Na otvorenju izložbe 17. svibnja Kulunčić je osvojila drugu nagradu, a tim smo povodom s njom razgovarali o njezinom umjetničkom i predavačkom djelovanju, novim projektima i promjenama u predstavljanju i distribuciji suvremene umjetnosti.

KP: Zadnje tri godine u suradnji sa Zrinkom Užbinec provodite projekt Art-Act-Box koji je realiziran u vrlo različitim kontekstima, poput psihijatrijskih ustanova, knjižnica i srednjih škola. Na koji način rad koji ste izložili u MSU-u u sklopu HT-ove izložbe artikulira taj projekt?

U Muzeju suvremene umjetnosti napravila sam postav koji integrira ideju/strukturu projekta kroz njegovu mentalnu mapu, pokazuje izvedbene/plesne dijelove projekta putem tri videoprojekcije, posjetiteljima omogućava pregledavanje arhive svih 27 izvedbi u “arhivskoj-kutiji” i preko 2 dokumentacijska videa, te izlažem tragove 28., posljednje izvedbe u MSU-u gdje je Zrinka s djelatnicima muzeja postavila 15 umjetničkih radova iz ’60-ih i ’70-ih, a Jasenko Rasol fotografirao izvedbu. Fotografije nakon izvedbe postaju integralni dio postava. Cilj mi je bio rad postaviti ne kao dokumentaciju, nego kao aktivni prostor u kojem gledatelj/ica može prolazeći kroz razne slojeve projekta istražiti ili doživjeti njemu/njoj zanimljive aspekte rada. 

KP: Sa Zrinkom Užbinec radite i na ovogodišnjem projektu Improvizirane strukture. Nadovezuje li se on na Art-Act-Box u još kojem pogledu?

U novi projekt Improvizirane strukture Zrinka i ja smo uključile dvije glazbenice, Annette Giesriegl, vokalisticu free, odnosno slobodne improvizacije iz Austrije, i Jasnu Jovićević, jazz saksofonisticu i kompozitoricu iz Srbije. Nas četiri svaka iz svog umjetničkog polja ulazimo u suradnju na zajedničkom projektu koji je sjecište site-specific instalacije i in situ improvizacije na prethodno dogovorenim formama/sekvencama i osnovnoj strukturi. Izvedba u rujnu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu će nam biti prva, čemu prethodi niz radionica, otvorenih proba i videosnimanja tijekom ove godine, sve u organizaciji udruge MAPA, preko koje radim većinu svojih projekata još od 2001. godine. Jednu od radionica, improvizacijsku vokalno-instrumentalnu za profesionalne glazbenice i glazbenike, planiramo izvesti 21. srpnja 2019. na Golom otoku u ženskom zatvoru, u sklopu mog projekta Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete, koji otvara pitanje kod nas zapostavljene ženske traume. Na projektu radim s etnologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić, u suradnji s udrugom Goli otok Ante Zemljar. Radionica je otvorena za prijave, organizirat ćemo prijevoz od Zagreba do Golog otoka i natrag u istom danu, pa bih evo i ovim putem pozvala zainteresirane da nam se jave na e-mail što prije jer imamo ograničen broj prijevoza. Naravno svi koji mogu doći osobnim prijevozom su dobrodošli bez prijava.

KP: Koliko se i na koje načine vaš rad, koji uključuje umjetnički rad kao istraživački i suradnički proces s različitim publikama, tijekom godina morao prilagođavati promjenama društveno-političkog konteksta?

Ova se vrsta radova uvijek i u svim kontekstima mora prilagođavati, prvo izborom aktualne teme, zatim izborom medija koji na najadekvatniji način može doći do ciljane publike, ali i izborom i osmišljavanjem kanala distribucije rada. Osim toga, tu je i pitanje financiranja, koje često diktira tempo rada. Ali, uzevši sve u obzir, lakše je raditi sada nego prije 25 godina kada sam počinjala. 

KP: Predajete na Akademiji likovnih umjetnosti na smjeru Novi mediji. Primjećujete li značajne promjene u načinu na koji studenti i mladi umjetnici moraju komunicirati svoj rad otkad ste im počeli predavati?

Komercijalni dio umjetničkog sustava privatnih galerija, sajmova, kolekcionara kod nas se pomalo i jako polako počinje stvarati, ali dok se ne osnaži, mislim da o većim promjenama ne možemo govoriti. Možda jedino što smo krajem ’90-ih bili zanimljivi “istočni blok”, a sada smo puno manje zanimljiva periferija Europske unije. To nije toliko do nas, koliko do geopolitičke pozicije koju imamo. Četrdeset godina koje smo proveli van Zapada učinilo nas je jedinstvenima – sada smo ponovo u situaciji kolonizacije, kako privrede, prirodnih resursa, radne snage, tako i kulture od strane Zapadne Europe. Mislim da je na svima nama da se unutar toga pametno pozicioniramo. 

KP: Vaši umjetnički projekti često sadrže edukacijske aktivnosti. Kakav je odnos između takvog izvaninstitucionalnog angažmana i predavačkog rada u instituciji poput Akademije likovnih umjetnosti; što vam omogućuju ti različiti konteksti?

Izvaninstitucionalni kontekst se obraća svima koji su zainteresirani, a institucionalni – u slučaju ALU – studentima i studenticama koji su prošli prijemni, i tu je svakako velika razlika. Osim toga, u prvom sami odlučujete što i kako, a unutar drugog postoje načini/propisi na koje mijenjate silabuse, uvodite nove metode u nastavu i sl. Mislim da je dobro raditi u oba konteksta, nadopunjuju se. Projekti vas uče i guraju da ste uvijek “ovdje i sada”, budni spram aktualne društveno-političke situacije oko sebe na više razina, a institucionalni da to do čega dolazite svojim umjetničkim radom preradite u sustav, metodu ili alat koji, potkrijepljen teorijom, predajete studentima i studenticama. 

KP: Nedavno je otvoren Venecijanski bijenale. I sami ste sudjelovali na više sličnih manifestacija koje prate snažni odjeci u javnosti. Koliko je moguće u takvom opterećenom produkcijskom i političkom kontekstu producirati relevantnu i osjetljivu umjetnost?

Iskreno, jako teško, i čini mi se sve teže jer komercijalni segment umjetnosti sve više preuzima vodeću ulogu, što konkretno znači da se izlaže ono što bogati kolekcionari žele kupiti i privatne galerije žele promovirati. A “promovirati” znači ulaganje puno novaca i veza u umjetnike (puno rjeđe umjetnice) za koje se misli da će se dobro prodavati, što nije, tj. ne mora biti u korelaciji s kvalitetom djela. Ali uvijek se na velikim izložbama vidi i puno dobrih radova, i svakako potičem da se ode do Venecije pogledati Bijenale, s prethodno dobrom pripremom što točno želite vidjeti jer je lako propustiti dobar rad koji nitko ne gura u prvi red.

Ovaj intervju je nastao u suradnji s HT nagradom za suvremenu umjetnost.

Objavljeno 21.05.2019.