Slijediti instinkt za solidarnošću

S umjetnicom Anom Kuzmanić razgovaramo o istraživanju utjecaja pandemije na kulturni rad Art Without Place te o nužnosti sistemske promjene kulturnog sustava. 

razgovara:
Hana Sirovica
kuzmanic630

Razgovarala: Hana Sirovica

Ana Kuzmanić je vizualna umjetnica u čijem radu prevladavaju radovi realizirani izvan galerijskog prostora, u kojima nerijetko poseže za pedagoškim metodama i kolaborativnim stvaralaštvom. Diplomirala je slikarstvo u Zagrebu i studirala u Velikoj Britaniji, a osim samostalno, djeluje i u sklopu međunarodnog kolektiva Eastern Surf. Institut za suvremenu umjetnost za radove Promjena s klupe i Glasnije! Govori glasnije! dodijelio joj je 2018. godine nagradu Radoslav Putar. Tijekom prvog lockdowna, Kuzmanić je inicirala projekt Art Without Place u kojemu su sudjelovali kulturni radnici_e iz različitih sredina, dijeleći iskustva i perspektive o budućnosti umjetnosti i kulture. Nedavno je predstavljena istoimena publikacija nastala na temelju istraživanja. Tim povodom s umjetnicom smo razgovarali o istraživačkom procesu, posljedicama egzistencijalne prijetnje koju je pandemija donijela te nužnosti sistemske promjene kulturnog sustava.

 

KP: Istraživanje Art Without Place inicirala si tijekom prvog pandemijskog vala, kada si pozvala radnike_ce u kulturi da podijele iskustva tog prijelomnog trenutka. Što te potaknulo na prikupljanje iskustava na globalnoj razini? Jesi li već tada imala jasnu ideju o tome kako ćeš, sa svojim suradnicima, dalje oblikovati materijal?

Prošle godine trebala sam imati izložbu u galeriji PS122 u New Yorku. Izložba je radi korone odgođena, no kustos Ian Cofre i ja svakako smo željeli nastaviti suradnju. S umjetničkom organizacijom Oaza iz Zagreba također sam planirala projekt no naši planovi bili su ugroženi pandemijom. Kako bi svojim radom odgovorila na izazove sa kojima se cijeli svijet suočavao u tom trenutku, u ožujku 2020. došla sam na ideju za projekt Art Without Place. Ivana Borovnjak iz Oaze je prihvatila projekt, a galerija PS122 je projekt podržala, tako da je knjiga od početka nastala iz prekooceanske suradnje. Već u svibnju 2020. godine, projekt je predstavljen na stranicama instituta Hampton iz New Yorka. 

Takav nastanak knjige reflektira neke općenitije principe. Bilo da pričamo o zdravstvenoj, ekonomskoj ili ekološkoj krizi, izazovi s kojima se suočavamo su globalni, a do rješenja ne možemo doći bez šireg društvenog dijaloga. Na početku pandemije znanstveni svijet se ujedinio u pokušaju traženja rješenja, a cjepiva su nastala kao rezultat istraživanja mnogih laboratorija diljem svijeta koji su međusobno dijelili dostupne informacije. Umjetnost i kultura podjednako su oblikovane lokalnim kako i globalnim zbivanjima, a dijeljenjem različitih iskustava možemo učiti jedni od drugih. Također postoji i kontekst lockdowna, u kojem se većina poslovnog i privatnog života preselila na internet. Potreban je jednaki napor za razgovor sa susjedom i osobom na drugoj strani svijeta. Logično je bilo iskoristiti te prednosti i pokrenuti dijalog sa ljudima iz različitih sredina. 

U trenutku kada je website Art Without Place postao dostupan na internetu nisam mogla znati koliko i kako će ljudi reagirati. Nadala sam se da će se priča proširiti van uskog kruga suradnika i na tome sam aktivno radila u pozadini. Međutim, u to vrijeme nisam imala neki jasnu ideju konačne forme, više sam se bavila samim procesom. Ideja kako oblikovati prikupljen materijal nastala kao odgovor na proces i priloge koji su  prikupljeni. 

Knjiga Art Without Place objavljena je u prosincu prošle godine. Tiskani primjerak može se nabaviti kod izdavača, umjetničke organizacije Oaza, a elektronička knjiga u otvorenom pristupu biti će dostupna za nekoliko mjeseci. Više o procesu nastanka knjige možete saznati na snimci nedavne promocije na sajmu Printed Matter’s Virtual Art Book Fair u New Yorku.

KP: Osim iskustava koja mahom bilježe atmosferu neizvjesnosti koja nas je preplavila u trenutku kada je sve stalo, u upitnik si uključila i pitanje o budućnosti kulture nakon pandemije. Možeš li se osvrnuti na odgovore iz današnje perspektive? 

Knjiga je izašla skoro godinu dana nakon početka pandemije Covid-19 i prvih prikupljenih priloga. Iz današnje perspektive, većinu priloga vidim kao dokument tog vremena. U njima prepoznajem određeno stanje šoka, koje je najizraženije u prilozima iz Zagreba koji je u prvim tjednima lockdowna bio pogođen potresom. Tada nitko nije znao koliko će to trajati, kako će se pandemija razvijati, i koje će biti njene posljedice. Mnogi odgovori reflektiraju tu neizvjesnost i egzistencijalnu prijetnju. 

U većini odgovora nazire se važnost solidarnosti i potreba za sistemskom promjenom. Danas mi se čini da smo pomalo umorni. Međutim i dalje smo suočeni sa istim pitanjima, a nesigurnost je možda i izraženija jer znamo da kriza nije privremena. Taj prvi instinkt za solidarnošću je po mom mišljenju ispravan i na tom tragu bi trebali nastaviti djelovati kako bi zajedno izgradili neke nove vizije, pronašli neka praktična rješenja.

KP: Uz pojedinačne odgovore, u publikaciji je prisutna i općenitija razina podataka o kulturnim politikama. Kako i zašto ste se odlučili ispreplesti podatke “odozdo” i “odozgo”? Na koji način te različite razine u knjizi ulaze u interakciju?

Statistiku smo uključili kako bi dali širi kontekst vremenu u kojem su prilozi nastali, da bi potencijalni čitatelji iz budućnosti razumjeli krizu s kojom smo se suočili. Na osnovu podataka prikupljenih na stranici prikupili smo statističke podatke iz zemlje u kojoj je prilog pisan i u trenutku pisanja priloga. Ti podaci su prezentirani paralelno sa svakim prilogom. Oni se uglavnom odnose na brojeve zaraženih i umrlih te na različite političke reakcije politike u pokušaju kontrole virusa koje su u konačnici oblikovale našu svakodnevnicu. Izazovi s kojima su se radnici u kulturi suočili slični su svugdje u svijetu, no statistika pokazuje na razlike u statusu umjetnika i kulture u različitom zemljama. Kroz takvu kontekstualizaciju otvara se globalni prostor za dijeljenje i učenje.

KP: Na predstavljanju publikacije istaknula si koliko je važno da o transformacijama kulturnog sustava progovaraju radnice i radnici koji “nisu na vrhu piramide”. Možeš li pojasniti zašto smatraš da je to ključno?

Koliko god nam se čini da umjetnost nastaje individualno, ona je uvijek usko vezana za kolektiv, vrijeme, i sredinu u kojoj živimo i stvaramo. Što je kolektiv snažniji to je proizvodnja kulture inspirativnija. Međutim, kultura se često prezentira kroz prizmu onih nekoliko najuspješnijih pojedinaca, a njihov se uspjeh objašnjava božanskim talentom ili genijalnošću. To je jako romantiziran pogled na umjetnost, koji nema previše veze sa realnošću. 
 
U Hrvatskoj, nezavisna scena je najproduktivnija u proizvodnji suvremene kulture. Kad pogledate povijest prezentacije hrvatske umjetnosti na relevantnim svjetskim događanjima poput Venecijanskog bijenala, u velikom postotku radi se o umjetnicima koji su se razvili i oblikovali upravo na nezavisnoj sceni. Ta scena sastoji se od mnogih kulturnih radnika koji vrijedno rade, ali su uglavnom nevidljivi širem društvu. Njihove pozicije su često prekarne, a utjecaj na kulturne politike zanemariv. Bilo kakva ozbiljna strategija u kulturi trebala bi uključiti upravo njihove glasove jer bez njih suvremena umjetnost zapravo ne postoji.
 
 
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
Objavljeno

Povezano