Tema Udruga Trans Mreža Balkan ove godine slavi deset godina svoga postojanja i aktivističkog rada na postjugoslavenskim prostorima. U svojem su djelovanju fokusirani na trans i rodno varijantne osobe, ali i na širu antifašističku i transfeminističku borbu te pripadajuće progresivne borbe za oslobođenje opresiranih skupina. Povodom njihove okrugle obljetnice, izlaska Transfeminističke kuvarice i četvrtog broja magazina Transfeministička platforma razgovarali smo o njihovu dosadašnjem djelovanju te temama kojima se bave u svome pisanju – o važnosti solidarnosti i transfeminizma te o načinima borbe protiv rastućeg antirodnog pokreta. Naši su sugovornici članovi TMB-a Aleksa Milanović, Jovan Džoli Ulićević i Vanja Cipurković.
Kako biste sumirali svojih deset godina rada? Koji su vam bili najvažniji uspjesi, projekti, ostvareni ciljevi?
Aleksa: Kao najvažniji uspeh izvojio bih to što smo celu deceniju uspeli_e ne samo da održimo već i da razvijamo i unapređujemo rad organizacije koja pokriva celu regiju i čiji koordinatorski tim nije lociran u jednom gradu i državi, što svakako predstavlja veliki izazov u radu. Od uspeha bih izdvojio i uticaj koji smo imali_e na razvoj lokalnih organizacija i uopšte trans aktivizma u regiji.
Džoli: Definitivno podršku koju smo pružili lokalnim organizacijama, što je možda najmanje vidljiv dio našeg rada, ali jedan od najvažnijih. Ono što je tu posebna satisfakcija jeste vidljivost njihovog rada i uticaj koji lokalne organizacije imaju na lokalu. Kao uspjeh bih izdvojio i naš rad na građenju transfeminističkog pokreta, koji je umrežen i koji redovno komunicira o problemima i kako reagovati na iste. U tom smislu smo pokrenuli neke inicijative koje su pionirske u regiji, poput magazina Transfeministička platforma, kao i istoimenog online prostora đe se okupljaju feministkinje i feministi regiona.
Vanja: Meni je jedna od ključnih vodilja u aktivizmu razvoj i okupljanje zajednice, a vjerujem da se možemo znatno pohvaliti time što iz godine u godinu uspijevamo okupiti članice i članove naših zajednica iz cijele regije, koji svojim prisustvom doprinose važnosti našeg rada i postojanja. Kroz naše događaje su se razvila mnoga poznanstva i prijateljstva koja pomažu umanjiti usamljenost i diskonekciju koju određene trans osobe doživljavaju.
Vaš online multimedijalni magazin Transfeministička platforma svojim se nazivom opredjeljuje za transfeminizam te tako popularizira taj pojam na ovim prostorima. Kako vi povezujete feminizam i borbu za trans oslobođenje te intersekcionalno djelujete?
Aleksa: Smatram borbu za trans prava neodvojivom od feminizma. Od osnivanja organizacije vodili smo se feminističkim principima i vrednostima, te su i naše aktivnosti i projekti definisani time i usmereni na to da budemo deo feminističkog pokreta i gradimo savezništva sa svima koje_i su na toj liniji razmišljanja i aktivističkog delovanja.
Džoli: Feminizam doživljavamo kao skup vrijednosti, koji se ne veže isključivo za pol i rod, već jednu vrstu alternativnog djelovanja koje ima za cilj da transformiše našu zbilju, koja je opresivna po raznim linijama i u odnosu na sve dijelove naših života. U odnosu na to, intersekcionalnost doživljavamo ne kroz prizmu raznolikosti naših identiteta, u tom smislu vrlo bježimo od intersekcionalnosti koja lako postaje tokenizacija i takmičenje među žrtvama. Gledamo na intersekcionalnost i feminizam kao osnažujuće vrijednosti, kroz koje dajemo doprinos na raznim poljima, pa se otuda i mi i naši saradnici_e bavimo feminističkim perspektivama u okviru antifašizma, dekolonijalnosti, radničke borbe. Na taj način se borimo protiv relativizacije prilično važnih, snažnih i transformativnih pojmova, te njihovog ispražnjivanja od značenja. Za nas je feminizam stvaranje poretka koji poštuje solidarnost i ravnopravnost, ravnomjernu raspodjelu resursa.
Vanja: Transfeminizam nas uči da je važno prepoznati i suočiti se s različitim oblicima opresije i diskriminacije te graditi saveze s drugim pokretima za pravdu i ravnopravnost, a kroz svoju platformu promoviramo dijalog, edukaciju i aktivizam kako bismo stvorili društvo koje je inkluzivno i pravedno za sve.
Borbu za trans oslobođenje u zadnjem broju magazina eksplicitno povezujete i s borbom za slobodnu Palestinu, što je osvježavajuće ako gledamo regionalnu aktivističku scenu. Što za vas znači solidarnost?
Aleksa: Za mene je solidarnost istinsko razumevanje položaja i nevolje u kojoj se nalaze drugi i aktivno delovanje da se taj položaj promeni. Razumevanje je ovde jako važno i ovaj pojam koristim tako da podrazumeva i znanje o položaju drugih i empatiju. Čini mi se da trans zajednica na svojoj koži može da oseti da nam tuđa empatija nije od velike koristi ukoliko izostaje poznavanje uzroka i korena problema sa kojima se svakodnevno suočavamo. Ovo se ne odnosi samo na individualni pristup već pre svega na kolektivni odnos civilnog društva prema našoj borbi i problemima.
Džoli: Solidarnost posmatramo kao politički koncept, a ne kao vrijednost baziranu na sviđanju i empatiji. Empatija je sama po sebi klizav teren i bazirana je na tome koliko možemo da se poistovjetimo sa nečijom pozicijom. Solidarnost kao politički koncept bazirana je na principima, o čemu opsežno govorimo upravo u tom broju, ali i u brojnim drugim prostorima. Ne vidim puno toga revolucionarnog u povezivanju s borbom za slobodnu Palestinu, držim da je podrška Palestini ljudska dužnost svakoga – bio aktivista ili ne. Mi se danas suočavamo sa rastućim fašizmom širom svijeta, i u tom smislu, nijesam siguran da imamo privilegiju za nepovezanost borbi za oslobođenje.
Vanja: Nažalost, možemo primijetiti učestalost specifičnog problema u izgradnji pokreta diljem svijeta, a to je tendencija fokusiranja isključivo na borbu za vlastita pitanja i probleme. Kako bismo u potpunosti shvatili i zauzeli se za kolektivno oslobođenje, moramo biti u stanju njegovati uzajamnu podršku i solidarnost. U suštini, solidarnost je moćna snaga koja može donijeti stvarne promjene koje vode ka pravednijem društvu. Smatram da se radi čisto o prepoznavanju naše međusobne povezanosti, ljudskosti i volji za zajedničkim radom na razbijanju sistema koji nas ugnjetavaju.
Nedavno ste objavili i publikaciju Antirodni narativi. Termin “antirodni” u medijskom diskursu ovdje još nije zaživio, pa mnogi ne znaju na što se zaista odnosi. Možete li ukratko opisati vrlo aktualnu problematiku o kojoj ste pisali? Kako je došlo do toga da se pozabavite njome?
Aleksa: Mi se kao organizacija tom konkretnom problematikom bavimo već duže vreme kroz razne projekte i aktivnosti, međutim tek sada je došlo na red objavljivanje publikacije koja obrađuje ovu temu. “Antirodni narativi” su zapravo deo publikacije Transfeministička kuvarica. Cilj analize antirodnih narativa u tri države regiona je da identifikuje ključne probleme i aktere, ali i da ponudi neka rešenja i moguće strategije borbe. Ovo je tema i problem koji, mogu slobodno da kažem, okupira ceo svet, u našoj regiji postaje sve više aktuelna jer antirodni akteri postaju sve odlučniji u nametanju svog pogleda na svet i sve su bliže cilju da nam ukinu sva prava i vrate nas ceo vek unazad.
Džoli: Antirodni pokreti i narativi su jedna od vrlo oprobanih metoda da se ruši demokratija u društvima. Naša društva nijesu izuzetak, i svako ko čita ta naša istraživanja, viđeće da imamo dva centra u regiji (Hrvatsku i Srbiju) iz kojih se destabilizuje region i kroz instrumentalizaciju roda kao nekakvog zamišljenog neprijatelja. U tom kontekstu, istok i zapad sarađuju, odnosno akteri koji imaju politički i ekonomski da profitiraju iz rušenja demokratije i koji zapravo cvjetaju u nedemokratskim uslovima. Namjerno ođe akcentujem demokratiju, jer to je njihov cilj, a ne samo po sebi da naruše ostvarena ljudska prava žena i LGBTIQ osoba. Kad shvatimo suštinu njihovih napora, onda i drugačiju perspektivu zauzimamo, koja nije defanzivna, već vrlo proaktivna sa ciljem transformacije naših sistema, koji nikad nijesu stigli do suštinske demokratije, već je obećana famozna tranzicija vazda budila fašizam.
Što da se radi s preklapanjem navodno progresivnih TERF pokreta i LGB udruga te desnih, otvoreno konzervativnih nositelja antirodnog pokreta? Što kad naši postanu njihovi i okrenu se protiv onih koji su još ranjiviji od njih samih?
Aleksa: TERF pokret i LGB udruge nikad nisam video kao naše niti kao deo zajednica kojima pripadam. Smatram da se zajednica i savezništvo gradi na zajedničkim vrednostima, a ovi pokreti ne dele vrednosti koje mi zastupamo i samim tim ih ne smatram delom našeg pokreta i borbe. Na njihove napade i narative odgovaramo na isti način kao i na napade i narative bilo kojih konzervativaca i desničara.
Džoli: Ne vidim ništa progresivno u desničarenju, pa iz koje god identitetske pozicije da dolazi. Najiskrenije sam protiv instrumentalizacije identiteta sa ciljem absolviranja od fašizma. Nije me stalo kojeg je neko identiteta ako se zalaže protiv ljudskih prava, društvene pravde i demokratije. Neke stvari zaista jesu jednostavne.
Vaša je najnovija publikacija Transfeministička kuvarica. O čemu je ovdje riječ, kako je struktuirana knjiga te tko je implicitni čitatelj?
Aleksa: Ova publikacija je namenjena ne samo onima kojie se bore protiv antirodnih narativa već i onima koji ne znaju puno o ovoj temi. Mislim da može biti jako dobar izvor informacija i znanja našoj zajednici, ali i onima koji su deo akademskih krugova jer sadrži analizu aktuelnih i relevantnih društvenih problema sa kojima se suočava ova regija.
Džoli: S ovom knjigom probali smo da damo neke smjernice za komunikacije, da se feminističke vrijednosti efikasno komuniciraju, ali i da odgovorimo na ono što smo mapirali kao najznačajnije antirodne argumente. Naravno, samo su smjernice, i svako treba da ih koristi u skladu sa svojim kontekstom, ukoliko ih nalazi korisnim. Inicijalno smo željeli da ovu knjigu čitaju svi koje zanima feminizam, i da damo neke odgovore na pitanja koja smo često slušali unutar samog feminističkog pokreta. Smatramo da način na koji pričamo dosta utiče na to koliko rezultata imamo, jer danas se dešava značajna borba za “srca i umove”, dok naši protivnici koriste dezinformacije, paniku i emotivno nabijen sadržaj, koji se lako širi u vremenu post-istine u kojem živimo. Samim tim, uobičajeno argumentovanje bazirano na terminologiji koja je samo nama razumljiva, ne radi posao. U tom smislu htjeli smo da ponudimo alternativu i ono što mi smatramo efikasnijim u odnosu na dominantni diskurs, kako ne bismo pričali samo među sobom, već i sa onima koji ne znaju puno o temama o kojima pričamo.
U Kuvarici na temelju istraživanja predlažete niz smjernica za efikasniju komunikaciju kada se raspravlja o vrijednostima. Možete li ukratko navesti strateški najvažnije elemente komunikacije te one koje treba izbjegavati?
Aleksa: Mi smo u publikaciji naveli nekih petnaestak smernica za efikasno komuniciranje i smatram da su sve važne, čini mi se da možda jedino nismo dovoljno istaklie to da je jedan od važnih strateških elemenata ostati smiren_a na provokacije. Ovo kažem delom u šali, ali delom i u zbilji jer zaista smatram da treba izbegavati nerviranje i gubljenje živaca prilikom debata ili diskusija sa osobama koje na svaki način pokušavaju da te ponize i dehumanizuju. Nekad je dobra strategija napustiti razgovor. Previše nas iscpljuju sve te borbe koje vodimo tako da treba voditi računa i o sebi i čuvati svoje zdravlje.
Džoli: Izdvojio bih nekoliko – strateško biranje kad s kim argumentujemo, kao i ko od nas argumentuje u kojim prostorima. Nije fora da nam ljudi idu u prostore đe će biti izgoreni. Dodatno, vrlo pažljivo treba birati da li i kada debatovati. Neoliberalni diskurs koji favorizuje profit naravno obožava debate. Mi smo stava da su rijetke prilike kad treba debatovati s fašizmom. Dodatno, smatrali smo da je važno pružati svoj narativ, naročito jednostavan, pozitivan narativ koji se distancira od auto-viktimizacije, koji je povezujuć i koji je baziran na vrijednostima koje svi razumiju. Zato mora biti utemeljen u kontekstu. Ovo je ono što mi smatramo strateškim djelovanjem, odnosno neke od njegovih komponenata.
Kako komentirate rezultate Spektrina istraživanja o rodu, spolu i rodnim identitetima koje donosite u publikaciji? U kakvom su oni odnosu s načinom na koji antirodni pokreti predstavljaju stavove “tihe većine”?
Džoli: To istraživanje je dosta optimistično, iako ne izgleda tako na prvi pogled. Ako znamo da nakon nepunih 10 godina priče o trans ljudima u Crnoj Gori, imamo stabilnih 15–20 % podrške trans ljudima i potpunoj jednakosti trans osoba – to je više nego što mnoge političke partije imaju i što će ikad imati. Dodatno, ako imamo 30–50 % ljudi koji ne znaju dovoljno o trans ljudima i ljudskim pravima, to je veliki procenat ljudi s kojima možemo razgovarati i koji su potencijalno śutra podržavajući. Svega je nekih 10–20 % onih koji su oštro protiv, a među njima su najveći problem oni koji ni ne žele da saznaju ništa novo. Ali to i nije procenat koji je značajno drugačiji od onih koji inače imaju antagonističke stavove prema bilo kakvoj jednakosti i demokratiji uopšte. Mnogo je veći prostor za djelovanje nego što nam se čini, to je moj utisak.
Nedavno ste predstavili svoj novi vizualni identitet sa slavenskim i mitološkim elementima uz najavu da širite svoje djelovanje kao platforma koja se bori za širu društvenu pravdu. Koji je smjer u kojem ćete se kretati šireći fokus i koji su vam planovi za budućnost?
Aleksa: Živimo u vremenu kada pojedinačne izolovane zajednice i borbe koje ove zajednice vode za svoju slobodu i prava ne mogu puno da postignu bez izgradnje savezništava sa drugima. Naša organizacija je oduvek bila deo feminističkog pokreta, međutim uz to je potrebno proširiti krug savezništava i povezivati se sa svim pokretima koji dele iste vrednosti kao i mi. Edukativni programi kao što je Queer Praxis Škola koju smo pokrenulie, kao i Trans Feministička Platforma i magazin PlaTForma su mesta i prilike za saradnju sa najrazličitijim pokretima u regiji, ali i šire. Jedna od debata koju smo organizovalie prošle godine inicirala je kreiranje Queer antifašističke međunarodne mreže. Za sada je to samo jedan server na Diskordu, ali se nadamo da će ta mreža prerasti u nešto više i podstaći nove aktivnosti i projekte.
Džoli: Transformativni periodi nekako i indukuju rast. Tako je bilo i sa nama. Za ovih 10 godina prošli smo brojne transformacije, porasli i kao kolektiv i kao individualni aktivisti, i suština naše evolucije je Trans Mreža Balkan koja nije zaključana u samo jednom identitetu. Mi smo dio proaktivnog pokreta, čuvari demokratije, sa vrlo progresivnim idejama kako društva trebaju da izgledaju i prije svega sa vizijom, a ukorijenjeni u svom nasljeđu, bez ikakvih pretencioznih ideja da je sve počelo s nama, nego vrlo poštujući prema svim generacijama koje su prije nas došle. To vjerujemo i da oslikava naš vizual.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
