Prostori borbe u novim kulturnim politikama

O prošlosti Kontekst galerije, budućnosti Kontekst kolektiva te prostoru u kojem nastaju suvremene umjetničke prakse govore Vida Knežević i Marko Miletić.

razgovara:
Jelena Graovac
kontekst_protiv_revizionizma_500

Razgovarala: Jelena Graovac

Posljednji program u beogradskoj Kontekst galeriji, čije je djelovanje od njenog osnutka 2006. godine kontinuirano promoviralo i problematiziralo društveno osviještene suvremene umjetničke prakse, održan je 13. studenog 2010. Otada naovamo, njihovo je se djelovanje nastavilja neovisno o nekadašnjem fizičkom prostoru: Kontekst galerija nastavila je kao Kontekst kolektiv političku borbu za autonomni prostor i rad, koji je strukturalnim promjenama u nekadašnjem prostoru postupno narušavan i u konačnici onemogućen. O uzrocima i posljedicama takvoga stanja te o trenutnim modelima i mogućnostima angažiranog rada u umjetnosti i sa umjetnosti, razgovarali smo sa članovima Kontekst kolektiva, Vidom Knežević i Markom Miletićem (uz njih, u kolektivu djeluju još Ivana Marjanović, Dejan Vasić i Mirjana Dragosavljević).  

 

KP: Povodom prestanka rada Kontekst galerije u studenom prošle godine, u priopćenju za javnost podsjetili ste na to kako je “projekt Kontekst galerije pokrenut u okviru Foruma mladih Centra za kulturu “Stari grad” kao pokušaj transformacije jednog dijela kulturnog centra u prostor autonomnog obrazovanja i istraživanja u području suvremene vizualne umjetnosti i kulture”. Možemo li stoga ustvrditi kako je Kontekst galerija prestala s radom jer su narušena upravo ona načela djelovanja na kojima je Kontekst začet?

V.K.&M.M.: S obzirom na to da vaši čitaoci i čitateljke možda nisu upoznati s projektom Kontekst galerije, pokušaćemo u par rečenica da predstavimo naš rad. Ukratko, Kontekst galeriju kao projekat pokrenuli smo početkom 2006. godine u okviru tadašnjeg Centra za kulturu “Stari grad”. Sam taj Centar imao je prilično zanimljivu istoriju: ’50-ih i ’60-ih godina to je bio Narodni univerzitet, tadašnja državna institucija za obrazovanje odraslih, iza kojeg je stajala važna ideja o permanentnom obrazovanju celokupnog društva; sredinom ’80-ih godina novoosnovani kulturni centar opštine Stari Grad bio je mesto promišljanja i iznalaženja novih modela obrazovanja, naročito u oblasti pozorišta i dečijeg obrazovanja, dok je tokom ’90-ih godina Centar postao jedna od prvih ustanova kulture koja je implementirala načine i procedure finansiranja koje danas primenjujemo svi mi na tzv. nezavisnoj sceni: projektno finansiranje preko zapadnih fondova (Soroš fondacija, ECF, između ostalih), uvođenje principa samoodrživosti programa i prostora (naplaćivanje pojedinih programa dok se u druge ulažu sredstva), projektna saradnja sa stručnjacima iz različitih disciplina koji se angažuju honorarno, itd.

Takvom je logikom ova ustanova kulture uspela da preživi taj najgori period, kada se većina sličnih opštinskih kulturnih ustanova gasila. U prvoj polovini 2000-ih njena je uprava čak imala brojne ideje i predloge na koji bi način opština mogla da pretvori ovu ustanovu u ponovo prepoznatljivu i važnu kulturnu instituciju. U tom poslednjem periodu, tačnije tokom 2005. godine, i mi smo postali deo te ideje o revitalizovanju i transformisanju Centra u opštinski kulturni centar čiji će fokus ovaj put pre svega biti na saradnji s mladim ljudima. Naš je predlog bio da se jedan deo Centra pretvori u prostor istraživanja i (samo)obrazovanja u oblasti savremene vizuelne umetnosti i kulture. Važno je da napomenemo da od tada pa sve do njenog gašenja ova ideja u formalno-pravnom smislu nije zaživela, te je u tom smislu Centar, iako ne svojom voljom, u pravom smislu reči bio autonoman kulturni prostor, jer nije bio na stalnom budžetu ni opštine na kojoj se ustanova nalazi, niti na gradskom ili republičkom budžetu. Nažalost, gašenjem ovog Centra i iniciranjem nove ustanove kulture pod imenom Parobrod, potencijal pomenutih ideja potpuno je izgubljen.

Dakle, ukidanjem stare institucije kulture i iniciranjem nove, koja počiva na potpuno drugačijim principima o kojima ćemo nešto više reći u nastavku ovog intervjua, ukinulo se i naše mesto govora, tj. mogućnost daljeg rada Kontekst galerije u tom prostoru. Ovo svakako ne znači da mi kao kolektiv prestajemo s radom, već samo nastavljamo bez “galerije” kao odrednice fizičkog prostora. Rad nastavljamo kao “kolektiv”, sa intencijom daljeg kreiranja i okupiranja prostora za umetnost, kritiku i politiku.

 

KP: Što predstavlja Ustanova kulture Parobrod, a što je bio Centar za kulturu “Stari grad”? Što, prema vašem mišljenju, u tom kontekstu znači sama promjena naziva, kakav je program donijela nova uprava i koje su temeljne promjene u strukturi novog, spram dosadašnjeg načina rada te institucije, tj. tih institucija?

V.K.&M.M.: Nova ustanova kulture Parobrod osnovana je na predlog Liberalno-demokratske partije. Iako se u medijima najavljuje kao prva institucija kulture Opštine Stari grad, Parobrod je zapravo nastao, kao što smo i gore već pojasnili, na mestu prethodne, dugogodišnje ustanove kulture na toj istoj opštini. U svojoj osnovi, nova institucija kulture opštine Stari Grad predstavlja pokušaj stvaranja pseudoistorije kako bi se legitimisalo preotimanje kulturno simboličke vrednosti i fizičkog prostora Centra za kulturu “Stari grad” i programa Kontekst galerije koji su se tu nalazili. Tako je i samo ime ove ustanove simbolička reminiscencija kapitalističke realnosti “građanskog” Beograda pre Drugog svetskog rata – zgrada je izgrađena kao predstavništvo austrijske kompanije “Prvo Dunavsko parobrodarsko društvo” u kraljevini Jugoslaviji. Time se na neki način briše činjenica da je zgrada bila namenjena i funkcionalno osposobljena za javnu kulturno-obrazovnu delatnost kroz koncept društvene svojine u posleratnom socijalističkom Beogradu.

Ukratko, ključno je reći da je Parobrod zapravo strukturalno mesto zbrinjavanja “partijskog podmlatka” vladajuće garniture u ovoj opštini, ali i mesto promovisanja neoliberalne ideologije kroz razvijanje lakih programa zabavnog karaktera i društveno nerelevantnih tema. Osnivanje te ustanove predstavlja neoprostiv čin marginalizacije savremene umetnosti i kulture i njene vulgarne instrumentalizacije od strane vladajućih političkih struktura.

 

KP: Je li Kontekst zatvoren ili se samozatvorio? Jeste li prestankom svoga rada zapravo željeli alarmirati javnost kako je riječ o mnogo ozbiljnijim procesima od onih kakvi se u javnosti predstavljaju?

V.K.&M.M.: Odluka o zatvaranju Kontekst galerije naša je politička odluka. Kao takva, ona je posledica različitih događaja i stavova. Sa jedne smo strane, od sredine 2009. godine, više puta bili prinuđeni da izmeštamo naše programe u druge prostore u Beogradu – razlog tome bili su pregovori o budućnosti institucije između opštine i Centra za kulturu. Očigledno, smatrano je da bi naši programi tom procesu smetali. Nakon formiranja nove ustanove (Parobrod) i dolaska novog rukovodstva, pritisci su nastavljeni sa zahtevima da iselimo stvari iz kancelarije koju smo koristili i ignorisanjem razgovora o mogućnostima saradnje.

Sve je to trajalo više od godine dana i smatrali smo da naš dalji ostanak u tom prostoru ne donosi ništa dobro, odnosno da ne možemo adresirati probleme koje želimo dok je naše ime sakriveno iza imena jedne institucije sa čijom se politikom ne slažemo. Shvatili smo da bismo sa svakom narednom realizacijom programa u tom prostoru samo davali legitimitet upravi Parobroda da našu tzv. “saradnju” koristi i predstavlja kao “idealni” model saradnje između ustanova kulture i autonomnih organizacija. Na kraju smo odlučili da taj koflikt pretvorimo u borbu za autonomni prostor savremene umetnosti.

 

KP.: Ljubica Beljanski Ristić, direktorica stare i suradnica nove uprave, u dijalogu s kojom je projekt Kontekst galerije 2006. godine i pokrenut, situaciju je istumačila kao “odstupanje Kontekst tima iz prostora galerije koju nitko nije ukinuo” (emisija Grad, Radio Beograd 2 – 4.12.2010.). Kontekst kolektiv, kako napominjete u priopćenju za javnost, mišljenja je kako nova institucija tendenciozno briše povijest i nasljeđe programa prije osnutka Parobroda, tj. uspostavljanja “nove situacije”, koja predstavlja novu kulturnu politiku. Iz toga se, logično, nameće zaključak kako upravo na ovom mjestu mogućnost daljnjeg dijaloga prestaje. Je li riječ o tome da je Kontekst kolektiv logikom vlastitoga rada zapravo nadrastao pravnu strukturu u kojoj je dosad djelovao?  

V.K.&M.M.: Ukoliko bismo ušli dublje u analizu problema i okolnosti inicijativa i procedura koje su dovele do nastanka nove ustanove Parobrod, brzo i lako bi se moglo zaključiti da se ovde ne radi o ideji da se jedna institucija kulture podrži i revitalizuje, već se radi o nečem sasvim drugom, a što u krajnjoj instanci nije samo pojedinačan slučaj, izuzetak od pravila, već simptom za mnogo šire i ozbiljnije probleme koji se dešavaju na polju kulture. Takođe, bitno je naglasiti da ti “novi” procesi nisu vezani za naš specifični kontekst, već se mogu locirati globalno. Institucije kulture (kao i druge javne institucije) percipiraju se kao partijski feudi, kao važne poluge za redistribuiranje vladajuće ideologije, a u širem smislu i u skladu sa globalnim trendovima, kao mesta kulturne komodifikacije. Ljudi koji se postavljaju da vode takve institucije nisu stručnjaci u svojim oblastima, već “perspektivni” partijski podmlatci. Naravno da oni nemaju svest o istoriji mesta, ne uzimaju ga uopšte u razmatranje, njih se to ne tiče, kao što ih se ne tiče ni značaj institucije kao mesta projekcije budućnosti.

I da, mi jesmo odstupili, tj. distancirali se od te nove situacije, jer nismo hteli da učestvujemo u svim tim procesima protiv kojih se borimo kroz različite aspekte našega rada. Takođe, kada se osvrnemo na period u kome smo kao Kontekst galerija radili u Centru za kulturu “Stari Grad” mislimo kako je postojala mogućnost da se prevaziđe pravna struktura Centra, u smislu pokušaja da se iznađe novi model funkcionisanja jedne takve (javne) institucije kulture, koji bi se na ravnopravnijim principima odnosio prema svim kulturnim radnicima i radnicama koji bi u njoj radili. Nažalost, stvari su otišle drugim pravcem.

 

KP.: Problem Kontekst galerije nije samo problem fizičkog prostora, već problem zauzimanja simboličkog prostora i mogućnosti slobode djelovanja na suvremenoj umjetničkoj sceni. Ako se problem Konteksta pokazuje kao simptom s jedne, a Parobrod kao simptom s druge strane, na koji je način moguće usmjeriti dijalog, u kontekstu današnjih kulturalnih matrica?

V.K.&M.M.: Ovo pitanje verovatno muči sve kulturne proizvođače koji se danas bave kritičkim kulturnim i umetničkim praksama. Zapravo, novim kulturnim matricama takve se prakse potpuno dovode u pitanje: one se ili pokušavaju apsorbovati u dominantni sistem kako bi se njihov konfliktni potencijal neutralisao, ili se pak različitim metodama ne podržavaju (finansijski, infrastrukturno) te se stoga potiskuju u duboku marginu − do potpunog nestajanja. U svakom slučaju, čini nam se da taj dijalog trenutno nije moguć jer nema ni mogućnosti za ravnopravni odnos. Ovde je, čini se, ipak važnije pitanje na koji se način odupreti tim logikama. Koja je moguća strategija? Politika? Ni mi sami nemamo precizan odgovor na ovo pitanje, već ga pokušavamo promišljati kroz tekuće i buduće aktivnosti Kontekst kolektiva.

 

K.P.: Činjenicu da prestanak rada u bivšem prostoru ne znači i prestanak vašega djelovanja smatram ključnim momentom vaše situacije. Nastavak vašega rada događa se kao borba za autonomni prostor. Pod istim nazivom pokrenut je i blog, koji uz redovite izvještaje o aktualnim događajima, objavljuje i tekstove, zapisnike i dokumente vezane za mogućnost iznalaženja modela stvaranja autonomnog prostora i rada na promjeni vladajuće kulturne politike. Što je do sada postignuto s medijem bloga, kakva je recepcija javnosti?   

V.K.&M.M.: Blog se pokazao kao brz i zgodan alat za održavanje prisutnosti u medijskom prostoru. U kombinaciji sa našim web-sajtom i društvenim mrežama doprinosti širenju informacija i skretanju pažnje javnosti na probleme koje želimo da adresiramo. Takođe, pošto ćemo se u sledećem periodu na različite načine i sa raznim ljudima baviti temom autonomnog prostora umetnosti i umetnosti kao javnog dobra, blog će biti neka vrsta arhiva prikupljenog znanja.

 

KP: Što uopće znači, tj. može značiti, pojam autonomnog prostora danas? 

V.K.&M.M.: Autonomni prostor savremene umetnosti nastaje u prepoznavanju i javnoj odbrani simboličke vrednosti koju kao radnici i radnice u kulturi stvaramo. Ta vrednost nastaje kao kolektivni proizvod društva u kome živimo i radimo, različitih mreža saradnje u kojima funkcionišemo, ta vrednost nastaje i kroz svakodnevnu komunikaciju u kojoj učestvujemo, kao i u znanju koje proizvodimo. Ono što se sada dešava jeste da je kroz koncepte “kreativne industrije” i “kreativnih gradova” preko raznih zakona i odredbi institucionalizovano otimanje i parazitiranje na toj kolektivnoj kreativnosti. Prepoznavanjem tog procesa eksploatacije kolektivne kreativnosti i javnim kritičkim odnosom prema tome učestvujemo u širenju prostora autonomije.

Naravno, ne smemo zaboraviti ni zahtevanje autonomije fizičkog prostora savremene umetnosti. Sredstva i prostori za proizvodnju savremene kulturne produkcije treba da budu u rukama radnika i radnica u kulturi koji zapravo i stvaraju sadržaje. U Beogradu gotovo da nema ni jednog prostora koji je pod autonomnom upravom organizacija “nezavisne” scene. Svi prostori koji su rezervisani za savremenu umetnost pod okupacijom su političkih partija, a sadržajno su ispunjeni programima “kreativne industrije”, komodifikovanim i depolitizovanim događajima mode, dizajna i EU promocija. Ukoliko se u nekom prostoru i pojave programi koji predstavljaju kritičko i političko promišljanje društva, to se predstavlja kao navodna saradnja između “nezavisnih” (NVO) organizacija i institucija, a zapravo se radi o uceni, pošto su radnicima i radnicama u kulturi oteti gotovo svi resursi za rad i “ponuđen” im je kratak termin za realizaciju programa u prostorima kojima bi zapravo oni i trebali da upravljaju.

Pojam autonomnog prostora za nas takođe podrazumeva i mogućnost očuvanja i branjenja kritičkog i konfliktnog potencijala savremene umetnosti.

 

KP: Budući da je u proizvodnju umjetnosti uključena čitava raznolikost procesa i institucija, smatrate li terminološku podjelu na institucionalnu i izvaninstitucionalnu scenu i dalje relevantnom, uporabljivom?

V.K.&M.M.: Donekle ste i sami naznačili odgovor na ovo kompleksno pitanje. U nekom dominantnom okviru, ova podela je i dalje očigledno relevantna i služi tome da označi onu bazičnu podelu na institucije koje su državno podržane, tj. pripadaju tom državnom kulturnom aparatu, a sa druge strane, tu je čitav niz različitih oblika delovanja u polju kulture koji stoje, na prvi pogled, u suprotnosti. Međutim, šta se podrazumeva pod pojmom institucije? Koja je njena definicija? Naravno da moramo da uzmemo u obzir i čitav niz globalnih društvenih, političkih i ekonomskih transformacija u poslednjih nekoliko decenija koje su direktno uticale i na polje kulture kao i na samo poimanje institucija. U preciznijem shvatanju ovog pitanja, svakako je važan i doprinos savremene teorije koja uveliko problematizuje ovako rigidno postavljenu podelu.

Institucije bismo morali da gledamo kao javno dobro, društvenu svojinu kojoj svi doprinosimo, i svi bismo na njenom unapređenju trebali da radimo. U tom svetlu, institucije moraju menjati svoje misije, odnosno trebale bi doprinositi kvalitetu kulturne produkcije i uspostavljati veze između umetnosti i savremenog društva, a to podrazumeva i promenu trenutne strukture. S tim u vezi, za nas su podjednako institucije i one autonomne samoorganizovane inicijative koje često više doprinose opštem interesu od nekih tzv. “javnih institucija”. U svakom slučaju, potrebno je raditi na redefinisanju pojma institucije i njene strukture.

 

KP: Da nije riječ samo o tzv. zavisnoj i nezavisnoj, ili institucionalnoj i izvaninstitucionalnoj sceni (bila ta podjela svrsishodna ili ne), već o generalnom problemu kulturnih politika, ukazali ste i projektom Urbane mašine i prostori borbe (Kontekst galerija, 13. studenog 2010), posljednjim projektom koji se održao u starom prostoru. Riječ je o izložbi i javnoj debati. Što se u tom dijalogu dogodilo, kako je tekao tijek projekta i s kim ste surađivali?

V.K.&M.M.: Urbane mašine i prostori borbe je program koji je nastao u okviru projekta Tajne izložbe, i koji je realizovan u saradnji Kontekst galerije i ekipe Tajnih izložbi (Ivana Hanaček, Irena Borić, Ivan Klis, Ana Kršinić Lozica). Ideja je bila da se problem prostora Kontekst galerije postavi u šire okvire i na taj način započne diskusija. Koleginice iz Zagreba su kroz iskustvo u radu na projektu Tajne izložbe pitanje prestanka rada Kontekst galerije postavile u okvir sive zone cenzure. Mi smo pre svega želeli da pokrenemo diskusiju o pitanju eksplatacije vrednosti koju kao radnici i radnice u kulturi produkujemo u periodu i prostoru rapidnog širenja kreativnog grada kroz projekat Beograd 2020. U razgovoru su učestvovali i Nataša Vujkov i Aleksandar Bede, predstavnici inicijative Za kulturne politike iz Novog Sada koji su jako dobro ilustrovali ove probleme kroz prikazivanje rezultata kulturne politike koja kulturu vidi gotovo isklučivo kao prostor stvaranja profita.  Za tu priliku smo odštampali i mali rider sa našim tekstovima i intervjuom sa Eminom Višnić u kome ona govori o problemima finansiranja nezavisne kulturne produkcije. Urbane mašine i prostori borbe su zapravo poslednji program Kontekst galerije i jedan naš doprinos debati o problemu prostora nezavisne scene u Beogradu, kao i ostalim problemima savremene umetnosti.

 

KP: U kontekstu apeliranja na ozbiljnost i dimenzije problema s kojima ste se konstantno susretali, podsjetite nas na događaje 7. veljače 2008. godine i izložbu Odstupanje – Savremena umetnička scena Prištine.

V.K.&M.M.: Projekat Odstupanje – Savremena umetnička scena Prištine bio je važan projekat kao pokušaj da preispitamo internu kolonijalnost i to ne samo u širem društvenom horizontu već i za nas same. To je bio važan proces koji nam je omogućio da učimo i da lociramo našu poziciju unutar onoga što Walter Mignolo i drugi nazivaju kolonijalnom matricom moći kao matricom koja reguliše naše živote, naše znanje, subjektivitete, itd. Drugim rečima, to bi zapravo značilo da smo iniciranjem ovog projekta mi zapravo otpočeli proces preispitivanja nereflektovane nasilne epistemološke konfiguracije – ceo set rasističkih predrasuda i hegemonih aspiracija koje su naturalizovane i uzete kao takve u društvenom kontekstu i koje su bazirane na decenijama staroj anti albanskoj propagandi, na konstrukciji Albanaca kao “Drugih”, kao imaginarnih neprijatelja koji prete srpskom etno-nacionalističkom telu i navodnim srpskim “istorijskim pravima” nad određenim teritorijama.

Dakle, radi se o kompleksnom ideološkom mehanizmu koji stoji u pozadini svih ovih specifičnih oblika nasilja i terora sprovođenih na Kosovu tokom 1980-ih i 1990-ih, koji smo kroz rad na ovom projektu pokušali da prepoznamo, preispitamo i reflektujemo − naravno kroz polje umetnosti i teorije.

Ukoliko je izložba Odstupanje − koja je u Beogradu prekinuta na samom otvaranju od strane različitih pro-fašističkih grupa i samim tim u izvesnom smislu cenzurisana – uspela da bar u nekom smislu destabilizuje strukturu moći i otvori širu javnu debatu unutar onog kruga ljudi koji inače nisu redovna publika savremene umetnosti, onda je uradila nešto. Nakon nasilnog prekida ove izložbe došlo je do spontanog formiranja solidarne podrške grupe aktera sa scene koji su oformili grupu pod nazivom RUK – Radnici u kulturi, sa ciljem izvršavanja pritiska na instance vlasti zadužene za polje kulture kako bi se omogućilo da se izložba ponovo otvori. Ova solidarnost nama je definitivno bila vrlo važna i mnogo nam je značila u tom periodu. Međutim, ova samoorganizovana grupa suočila nas je i sa različitim metodološkim i proceduralnim problemima. Kroz iskustvo RUK-a pokazala se tačnim tvrdnja da je u promišljanju bilo koje društvene teme podjednako važno politički misliti metodologiju i organizaciju rada, kao i dati sadržaj. Posledica pomenutih napada na izložbu i nasilja tokom otvaranja bila je i ta da je Centar za kulturu “Stari Grad” − u kome se Kontekst nalazio – bio par meseci zatvoren i pod konstantnom prismotrom policije.

 

KP: U okviru Borbe za autonomni prostor reagirali ste i zajedničkim tekstom Beograd 2020 – grad čuda, Nova kulturna politika u Srbiji i prostori borbe. Tekst, prije svega, predstavlja kritiku tzv. neoliberalnog kapitalizma te funkcioniranja tog i takvog kapitalizma u tzv. zapadnim kulturama i onima koje takvima žele postati. Možete li ukratko iznijeti temeljne postavke koje u tom tekstu iznosite? (Tekst je objavljen u Zarezu, br. 297-298, 9. prosinca 2010).

V.K.&M.M.: Ukratko, našim tekstom pod nazivom Beograd 2020 – grad čuda, Nova kulturna politika u Srbiji i prostori borbe, hteli smo da ukažemo na sveopštu komercijalizaciju i komodifikaciju savremene kulture i umetnosti koja se uvodi na velika vrata kroz promovisanje nove kulturne politike. Polazišna nam je tačka bila naša sopstvena situacija i logika koja je stajala iza formiranja nove kulturne institucije na mestu stare u kojoj smo i mi radili. Dalje smo analizirali veliki i aktuelni projekat Beograd 2020, projekat kojim grad Beograd konkuriše za evropsku prestonicu kulture, a koji je iniciran na sličan način kao i Parobrod. Detektovali smo šire procese koji stoje iza takvih predloga i projekata, a koji zapravo nisu specifični za naš lokalni kontekst, već su direktno vezani za kulturne politike u Evropi, zatim procese evropskih integracija, uvođenja neoliberalnog kapitalizma u Srbiji, a posredno i savremenih kolonijalnih odnosa koji te procese prate.

 

KP: Što smatrate pod formulacijom umjetnosti kao javnog dobra koju ističete kao temeljnu postavku medijacije vlastitoga rada?

V.K.&M.M.: Koncept javnog dobra dosta je komplikovano definisati; odnosno problem je u pozicijama sa kojih se poziva i čita ovaj koncept. Ko i za koga definiše šta je javno dobro, koja javnost? To su naravno velika teorijska pitanja.

U vremenu u kojem se javni budžeti za kulturu sve više smanjuju, zatim kada se na globalnom i lokalnom nivou sve više promoviše koncept kulture kao “kreativne industrije”; gde bi sa jedne strane kultura, tj. kulturni ili umetnički proizvod bio samoodrživ (odnosno mogao bi se izvesti na tržišnu utakmicu i tamo prodati kao i bilo koja druga roba), dok se sa druge strane podržava i zagovara koncept privatno-javnog partnerstva u kojem bi se opet podsticala kulturna i umetnička komodifikacija kao i zadovoljavanje samo jedne (privatne) strane u tim odnosima, savremena umetnost koja je neprofitna, nekonzumerska, nematerijalna, konceptualna, eksperimentalna, alternativna, istraživačka, kritička, politička, angažovana − kako god hoćete da je imenujete ili klasifikujete, gubi svako uporište i oslonac. Ona ne može da se takmiči sa kreativnim industrijama na tržištu kulture. Ona je upravo zbog svega ovoga što smo naveli javno dobro i kao takvo mora biti podržavana od strane javnih fondova i javnih institucija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano