Kritika Piše: Boris Postnikov
Zgodan mali nedavni paradoks može dobro poslužiti kao uvod u priču o poziciji mladih umjetnika na zagrebačkoj kulturnoj sceni: svjetlucava medijska prašina podignuta oko pompoznog otvaranja Muzeja suvremene umjetnosti – ekspresno proglašenoga kulturnim, umjetničkim i kakvim sve ne događajem godine – još se nije slegla, a kroz salve egzaltiranih pohvala, pokuda i skandalmaherskih izvješća ipak se uspio prokrijumčariti i poneki trezven kritički glas usmjeren na sam postav Muzeja. Među prvima onaj likovne kritičarke Patricie Kiš, koja je, apostrofirajući najznačajnije eksponate, upozorila da težište kustoskoga izbora uvelike zaobilazi prezentaciju rada mlađih umjetnika, rođenih od sedamdesetih naovamo pa uvid u aktualna zbivanja podređuje prikazu onih već etabliranih i, donekle, apsolviranih, iz 60-ih, 70-ih i 80-ih godina dvadesetoga stoljeća. U Muzeju su ovo objasnili organizacijskim prioritetima: posljednjih su godina raspoloživa sredstva bila usmjeravana u gradnju monumentalne zgrade pa se mlađe naprosto moralo privremeno zapostaviti. Procjenu ovoga obrazloženja ostavljam upućenijima, ali ne treba biti osobito verziran u pitanjima kulturne politike da bi se u cijeloj priči vidjela dobro poznata logika (ne samo) ovdašnjega kulturnog polja; ona, pojednostavljeno, glasi: sve dok se sredstva usmjeravaju ka muzealizaciji “provjerenih vrijednosti” – pa makar bila riječ i o onima nominalno suvremenima – na mladima je da malo pričekaju.
U takvome rasporedu snaga i vrijednosti nije naročito zahvalan zadatak mapiranja onoga što bi se provizorno moglo nazvati zagrebačkom institucionaliziranom kulturnoumjetničkom scenom mladih – pa čak niti uz obaveznu uvodnu ogradu da takav pokušaj nužno ostaje nepotpun i površan, a poneko značajnije ime, projekt ili institucija nepravedno preskočeni.
Ipak, nešto je lakše locirati žarište te scene: otkad je, unatrag pet godina, kulturni pogon Studentskog centra preuzela Kultura promjene, u Savskoj 25 razapeta je vrlo široka i gusta produkcijska mreža namijenjena prvenstveno izvlačenju mladih umjetnica i umjetnika na javnu i medijsku površinu. Dovoljno je, primjerice, baciti pogled na popis mladih redatelj(ic)a i dramaturg(inj)a koje/koji su u tom razdoblju postavljali predstave na sceni Teatra &td: Oliver Frljić, tandem Jelena Kovačić / Anica Tomić, Miran Kurspahić, Lana Šarić, Dario Harjaček, Luka Rukavina, Olja Lozica, Marjana Krajač, Irena Čurik, Ivan Plazibat, Anja Maksić Japundžić, Željka Sančanin, Silvia Marchig, Marina Petković Liker… Dobar dio njih pritom nije (bio) stariji od trideset, nekima je pružena prilika da postave prvu “pravu” predstavu, a drugima da ih postave i po nekoliko.
Osim u Teatar &td, Kultura promjene unijela je dosta živosti i u Galeriju SC: samo ove godine tamo su izlagali Mirjana Batinić, Petra Kovačević, Ivan Fijolić, Dinka Radonić, Kristina Lenard… Posebna su priča projekt Oni dolaze… (kojemu je eksplicitni cilj “promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička ‘scena’ izvan nje”, pri čemu se osobiti trud ulaže u povezivanje umjetnika s kustosima kako bi se “uspostavila mreža novih generacija”) i projekt BorderLess, zamišljen kao sustavno upoznavanje, kroz prezentacije i predavanja, s djelovanjem mladih umjetnica i umjetnika u regiji.
Kada ovome pribrojimo aktivnosti Muzičkog salona, Radija SC i Kulturne televizije KULT TV, natječaje za glazbenike (Škripultura) i nove kritičare pa književne večeri na kojima se predstavljaju autori mlađi od 35 godina, jasno je da – premda su neki projekti još uvijek zanimljiviji konceptualno nego na razini realizacije, premda su drugi, poput glazbenih festivala, usmjereniji mlađoj publici nego mlađim izvođačima – Kultura promjene vrlo agilno, predano – i uglavnom uspješno – radi na tome da opravda svoje ime.
I premda u Zagrebu nema institucionaliziranoga čvorišta multidisciplinarne i transmedijalne promocije mladih umjetnika usporediva zahvata, panoramski pregled umjetničkih praksi može punktirati zanimljivija zbivanja i projekte. Na kazališnoj sceni, već se devet godina održava festival TEST! u organizaciji istoimene udruge – prilično raritetna manifestacija namijenjena prvenstveno studentima. Također, nepravedno bi bilo ne spomenuti Malu scenu (tamo je postavljen tekst Ivice Martinića, najavljena premijera Jelene Kovačić i Anice Tomić, a i uloge se, češće nego drugdje, povjeravaju mlađim glumicama i glumcima), dok Zagrebačko kazalište mladih, imenu usprkos, nekako radije bira “provjerena”, afirmirana – i, logično, starija – imena, ali pritom organizira i najveću dramsko-pedagošku školu u Hrvatskoj.
U vizualnim umjetnostima, bijenalni Zagrebački salon mladih i dalje je najvažnija točka vidljivosti neafirmiranih umjetnika, pri čemu je gornja dobna granica autora na posljednjem izdanju (Salon revolucije iz 2008.) vraćena s 30 na 35 godina (uz duhovit “popust” onima “s lažnom osobnom iskaznicom ili alternativnim dokazom mladosti”). S druge strane, neformalna dobna granica u većini zagrebačkih galerija i izložbenih prostora ostaje i dalje viša od ove: među iznimkama treba spomenuti Galeriju Vladimir Nazor čiji je program najvećim dijelom posvećen mlađim umjetnicama i umjetnicima, zatim redovita godišnja priređivanja zajedničkih izložbi londonskih i zagrebačkih studenata u Galeriji Miroslav Kraljević i izložbi fotografija studenata ALU u Galeriji ULUPUH pa UrbanFestival… Konačno – ma što mislili o korporativnom sponzoriranju kulture – projekt Novi fragmenti, u sklopu kojega Erste&Steiermärkische Bank od 2001. otkupljuje djela umjetnica i umjetnika mlađih od 30 godina (ranije: od 35), u našem je kontekstu ekscesan.
Što se glazbene scene tiče, njezin je klupski dio po defaultu otvoren mlađim glazbenicima, a u notorno siromašnoj ponudi zagrebačkog noćnog života svira se u KSETU, Močvari, Purgeraju… Posebno je zanimljiviji, međutim, program Muzičkog biennala, jedne od rijetkih manifestacija većeg kulturnog kapitala koja vrlo uravnoteženo predstavlja skladatelje i izvođače različitih generacija. Na filmskoj sceni interesantno je da se u hiperprodukciji festivala, lifestyle logikom tržišno orijentiranih mlađoj publici, samo jedan – i to sasvim marginalan – programski usmjerava mladim autorima: riječ je o FRKA-i zagrebačke ADU. Književnih tribina ili večeri posvećenih mlađim piscima, pak, gotovo da i nema, a za njihovu su koliko-toliko sustavniju afirmaciju, čini se, najviše napravili natječaji Prozac (za prozu) i Na vrh jezika (za poeziju) urednika Krune Lokotara, namijenjeni autori(ca)ma do 35 godina; prvi je, između ostalih, predstavio vrlo zapažen prozni debut Olje Savičević Ivančević, drugi premijerno ukoričenje Marka Pogačara. Iako na natječajima sudjeluju ( i uglavnom pobjeđuju) i autori(ce) iz drugih dijelova Hrvatske, infrastrukturni je pogon zagrebački (u početku suradnja izdavačke kuće AGM i dvotjednika Vijenac, danas Algoritma i Zareza) pa utoliko spada u ovaj pregled.
Zaključno, najraznovrsnije aspekte kulturne i umjetničke scene mladih treba ipak tražiti u polju djelovanja nezavisnih organizacija: projekti Multimedijalnog instituta, Udruženja za razvoj kulture, Fade In-a, Restart-a – da pobrojimo samo neke – inkliniraju promoviranju kulture mladih već i stoga što su ih osnivali upravo mlađi ljudi kako bi otvorili kanale prilaza javnosti tamo gdje su institucijski zidovi bili previsoki; uz sve pobrojane festivale, natječaje i programe, kultura mladih i dalje je, čini se, najvibrantnija na nezavisno-kulturnoj sceni.
Tamo suvremena umjetnost ipak još uvijek znači nešto bitno različito od mastodontskih arhitektonskih investicija poput one novozagrebačke s početka priče.
ObjavljenoObjavljeno
