Intervju Jovana Stokić u New Yorku je već dvanaest godina i prva stvar koju govori jest da taj grad i dalje obožava. Nakon završenog fakulteta u Beogradu, odlazi na doktorat na Institute of Fine Arts – New York University. Marina Abramović, Joan Jonas, Martha Rosler bile su umjetnice presudne za njeno inicijalno shvaćanje djelovanja performansa i definirale specifična polja interesa te na kraju postale temom disertacije Ljepota tijela: žensko samoprikazivanje 1970– 2007. Jovana već dugi niz godina piše umjetničke likovne kritike i internacionalno kurira tematske izložbe i performanse. Radila je kao znanstvena asistentica u New Museumu of Contemporary Art i Whitney Museumu of American Art, te kustosica Kimmel Center Galleries. Na njujorškom sveučilištu postala je kustosica za performans u Abramović Studiju, u sklopu neprofitne organizacije posvećene poticanju novih oblika kreativnog izražavanja i kulturne razmjene kroz izložbe, rezidencije, performanse, javna predavanja, radionice i rezidencijalni program Location One. Jovana gaji pristup radu koji je puno više od profesije – nakon razgovora jasno je o čemu govori kada u kustoskoj koncepciji BQ4 navodi da je ona umjetnicima koje odabire istovremeno i obožavateljica i trenerica; svoje zanimanje ne živi tokom radnog vremena nego dvadeset i četiri sata dnevno, a s umjetnicima koje odabire za suradnju razvija dugoročni kolaborativni odnos koji postaje uzajamna simbioza.
KP: Kako si pristupila problematici prolazne prirode performansa i njegove reprezentacije, koji je omjer performansa koji će se dešavati uživo i dokumentacijskog materijala na BQ4 u Rijeci? Koliko je bitan neposredan prikaz i uključivanje publike u događaj?
J. S.: Suština umetnosti performansa je vezana uz trenutak živog prisustva, kontakta sa publikom, nezamenjivog trenutka u kome se nešto desi u odnosu sa publikom sada i ovde. Sama dokumentacija je uvek bolna tačka za svakog umetnika koji pokušava da od nje napravi nešto više, napravi rad koji nije mrtvobeleženje nečega što je prošlo, i to je ključno pitanje kako u vizuelnim medijima dokumentacija prerasta sebe i postaje delo. U odsustvu umetnika ta fotografija, video zapis, objekat ili bilo koji odabrani medij mora biti pregnantan i nositi snagu prisustva umetnika, i to nam je bio izazov kod ove izložbe. Naravno, izložba se dešava u praktičnim nemogućnostima, tako da smo uradile (sa Ksenijom Orelj) ne samo ono što smo htele, nego koliko god se moglo desiti. Da smo mogle dovesti sve umetnike da izvode u prostoru doveli bi ih. U limitiranim uvetima umetnici će uživo izvoditi na otvaranju, a onda će ostaviti određene zapise, signale svog prisustva da stoje za njima za trajanja izložbe i izazovu publiku da razmišlja o onome što se desilo. S jedne strane to je otvorena rana performansa, ali sa druge strane to je i izazov za muzejsku praksu.
KP: Kako komentiraš praksu umjetnika kao što je Tino Seghal koji ne dopušta dokumentiranje svojih “situacija” jer tvrdi da ih se može doživjeti jedino pri stvarnom susretu sa njima?
J. S.: Seghalova praksa gde koristi obično ‘neprimetne’ delatnike muzeja da budu materijal njegovog rada je situacija u kojoj želi da poremeti očekivanje gde je rad postavljen, razmišljanje gde može da se insertuje rad u ekonomiji postojećih odnosa, a da ne bude zabeležen, materijalan, nego da postoji samo transakcija. S druge strane ima umetnika koji razmišljaju o ‘živom arhivu’, primerice Maria Jose Arjona koja dolazi u Rijeku, koja je još prije napravila rad u kome nema dokumentacije, a u kome priča priče svakome čoveku ponaosob i niti jedna od njih se ne ponavlja, te svaki sudionik postaje jedinstveni živi arhiv te priče. Ideja da rad živi kroz ljude koji su ga čuli, odnosno doživeli je jako poetična, a to je i ono što bi i trebalo da ostane publici nakon performansa – iskustvo.
KP: Kažeš da sebe ne vidiš kao lovca na talente, nego glasnogovornicu osnovne skupine umjetnika s kojima surađuješ, a sebe navodiš kao njihovu obožavateljicu i trenericu. Mnogi umjetnici koje si izabrala za BQ4 su i oni s kojima surađuješ dugi niz godina u Location One u New Yorku. Koje su prednosti dugoročnog rada s umjetnicima i kako odabireš umjetnike s kojima surađuješ?
J. S.: Radi se o odnosu poverenja. Kao mlada kustosica ja sam počela i da radim sa mladim umetnicima, i ako im na počecima pronađem mogućnosti da izlažu lako ćemo da rastemo zajedno. Ako su to umetnici u koje verujem, raste nam i međusobno poverenje, i rastu nam i prilike da radimo zajedno. Ja već godinama gledam neke umetnike, kao što su Maria Jose Arjona i Lilibeth Cuenca Rassmussen, i divim se šta one rade, a najviše što me se dojmilo jest da su prerasle ono prvo šta sam videla, i svaki put to nadmaši samo sebe. Imam svoj core umetnika, za koje znam da me neće nikad izneveriti. Uvrstiti poznatog umetnika je čast za njih, a uvrstiti u izložbu umetnika kojeg ljudi još ne znaju znači založiti se za njega, i ako se to pokaže kao dobar izbor to je najlepša moguća saradnja. Također, kada su one pozvane negde, pozovu mene da dođem i održim predavanje ili napišem tekst. Poverenje se gradi i jedino kako može da funkcioniše je kada postane puno više od poslovnog odnosa.
KP: S obzirom na to koliko se performans promijenio od radikalnih praksi u off-prostorima 1960-tih pa do danas kad je postao općeprihvaćen i predstavljan od strane institucija, kako vidiš da se mijenja u budućnosti u institucionalnom smislu?
J. S.: Mene je performansu privukla verovatno neponovljivost trenutka, mogućnost da se u galeriji dese stvari koje su nepredvidive, pomeranje granica očekivanosti. Shvaćam ga kao vrlo rigoroznu i determiniranu akciju unutar sveta umetnosti, a ne kao neku radnju koja je zabavna i dešava se kao “anything goes“, budući da je ta vrsta umetnosti postala popularna, čak mainstream, i na svakom otvaranju netko nešto napravi, čisto zato da se desi. Stalo mi je da performansi u koje verujem, a to su oni koji otvaraju nova pitanja i nove priče, ostaju da reverberiraju u publici. Ako to ima smisla performer može i da izvodi u svojoj sobi, i objavi to na Twitteru kako bi došao do nove publike, ili kao Sanja Iveković na balkonu (‘Triangle’, 1979), ali institucija postoji ne da apsorbuje radikalnu snagu performansa, nego da nađe najbolji način da to prikaže, da bude direktna veza između publike i umetnika koja ga niti komodifikuje, ni zapakirava.
KP: Razvojem novih tehnologija otvorili su se potpuno novi načini širenja i novi modusi izvođenja performansa. Kako komentiraš to što svi, na neki način, počinjemo svakodnevno “izvoditi” pred drugima na Facebooku, Youtubeu, Twitteru?
J. S.: Umetnici moraju da navigiraju kroz te prostore, jer je svet danas takav i to ne možemo ignorirati; hoće li koristiti društvene mreže, koji će im dati direktan input publike, raditi performans u Second Lifeu kao Eva i Franco Mattes aka 0100101110101101.ORG ili omogućiti svima da ih gledaju u real timeu njihov je izbor, ali sigurno da najlepše što može da se desi jest da performans dobije više publike i na demokratski način; oni koji ne mogu da putuju ili biti na tome mestu da ipak sudeluju. Ja u virtualnom prisustvu umetnika vidim dobru stvar jer omogućava komunikaciju više nego ikad prije, ali prema tehnologiji oni moraju biti na neki način ironični, ukrotiti je. Verujem da to otvara polje slobode. Sa druge strane, sve postaje samoreprezentacija, ovo što i ja sad pričam jest vrsta toga, i svi postajemo sudionici razmene koja se svodi na sliku i želju da se bude prisutan, relevantan. Mlađa generacija konzumira i život i umetnost na drugačiji način; kada izađu van pola večeri se dopisuju na Facebooku ili Four Squareu, i neće da se vide uživo nego samo virtualno, imaju osećaj da su svemoćni jer znaju sve gde se šta dešava, a nije im bitno da su u realnosti tamo. Svi su zajedno u trenutku onlajn. Nemam Facebook jer mislim da bi postala sujetna ako mi baš nitko ne polajkuje sliku.
KP: Nazivom Nigdje / Out of Left Field determinirala si i svoju ideološku i političku poziciju, koju namjerno nazivaš “nadnacionalnom“. Smatraš li da je pojam “neutralne pozicije“ i individualnog iskaza ključ za međusobni dijalog, i da li takva individualna pozicija može biti inovativnija u pristupu i predstavljanju umjetničkih izraza nego uklapanje u niz hegemonijskih sustava koji egzistiraju danas?
J. S.: Naravno da nitko neće da izjavi da prihvata i perpetuira hegemonijske odnose i power model čak i kad to radi. S druge strane, plašim se blank statementa koji obećavaju revoluciju i menjanje sveta, više me zanima da vidimo kako možeš lično da se postaviš kao političko biće. Ja dolazim iz tradicije feminističke umetnosti, i kad govorim o ženama uvijek se postavljaju pitanja odnosa prema rodu i statusa ženskosti. Smatram da su se stvari promenile samo na kozmetičkoj razini i u postocima, ali i dalje je svet umetnosti muški svet i neegalitarni sustav, i na to pitanje neravnopravnosti moj je odgovor Out of Left Field. Znam kako se živi i u Hrvatskoj i u Srbiji i znam koliki su budžeti za izložbe. Na sve to moj je odgovor ne napraviti revoluciju, nego šta na toj platformi koju imamo možemo napraviti. Dolazeći iz zemlje u kojoj sam sama imigrant, moja je pozicija isto takva, nije da se privolevam carstvu, nego prosto razmišljam da je polje slobode ono što ti daje da se ne privolevaš hegemonijskom sustavu u potpunosti nego da nađeš neko svoje mesto. Zato obožavam Ameriku, jer mi je omogućila da to polje slobode imam, da budem točno ono što jesam, niti sam morala prihvatiti nove vrednosti, ni raditi ono što inače ne bih.
KP: Jedna si od gostujućih predavačica na School of Visual Arts, u programu Art Practice. Za razliku od američkog sustava umjetničkog obrazovanja koji, uz ostalo, uči mlade umjetnike i kako vrlo praktično funkcionirati u na tržištu umjetnina, istočnoeuropski obrazovni sustav još uvijek negira postojanje tržišta i čak bi mogli reći da to smatra nepotrebnim. S druge strane, budući da su potrebni novčani iznosi izuzetno veliki, američki obrazovni sustav potiče studiranje više klase. Kako komentiraš inicijativu Bruce High Quality Art Foundationa, umjetničkog kolektiva koji je osnovao svoje sveučilište baš kako bi omogućio besplatnu edukaciju svima?
J. S.: Studiranje na Master of Fine Arts programima je konzumerski princip, vrlo ciničan, ali koliko ima potražnje toliko ima i ponude, što kaže ako ima onih koji su voljni platiti edukaciju, a svi dobro znamo da od toga nema sigurnog posla, biti će i škola i studentskih kredita. Od hiljadu studenata na MFA programu samo će jedan postati umetnik i time se nastaviti baviti do kraja života. No pravila igre se moraju poznavati, i tek kad ih znamo možemo naći mesta za sebe u sistemu, a da ne budemo marionete. Ne može se ignorirati postojanje tržišta umetnosti. Ja sam mogla da si priuštim studiranje lepih umetnosti samo iz razloga što sam živela u socijalizmu, a to je inače privilegija. “Proširenje je područje borbe”, kao što kaže Houellebecq. Polja borbe su ograničena, a na nama je da ih proširujemo, ne da budemo nerealni i naivni nego da utopiju pomalo proširujemo gdje je moguće.
—
BQ4 – Nigdje / Out of Left Field održava se od 11. studenoga do 23. prosinca u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.
Foto: David Belušić
ObjavljenoObjavljeno
