

Ususret izložbi koja polazeći od snimaka nadzornih kamera problematizira fenomen prostorne distance, razgovaramo s članicama kolektiva Platforma za eksperiment.
Platforma za eksperiment 2.1. FOTO: Galerija Kortil
Razgovarala: Hana Sirovica
Platforma za eksperiment počela je s radom 2017. godine, kada su ju s ciljem vizualno-izvedbenog istraživanja specifičnosti prostora pokrenuli umjetnici_e okupljeni oko riječke Akademije primijenjenih umjetnosti. Platformu čini promjenjiv umjetničko-istraživački kolektiv sa širokim suradničkim timom, a dosad je zaživjela u tri događanja koja su spajala radionički, pedagoški i umjetnički pristup različitim aspektima urbanog prostora. Programi Platforme označeni su numerički, slijedeći redoslijed izvedbe, a dosad su se održali u prostorima zagrebačke galerije VN i riječke galerije Kortil. U najnovijem izdanju, koje će se održati s nazivom Platforma za eksperiment 1.3, kolektiv se između 20. i 27. studenog vraća u prostor VN-a gdje će predstaviti izložbu koja polazi od snimki nadzornih kamera i odnosa njihove slike prema prostoru. Tim smo povodom o radu i metodama ovog kolektiva razgovarali s njegovim članicama Sarom Salamon, Larom Badurinom i Libertom Mišan.
KP: Iza naziva Platforma za eksperiment stoji kolektiv sa širokom mrežom suradnika_ca s kojima zajednički širite umjetnički nastavni proces. Što vas je potaknulo da pokrenete Platformu i krenete u zajedničko istraživanje?
S.S.: Platforma za eksperiment nastaje iz potrebe za drukčijim procesom stvaranja koji nije opterećen produkcijom djela kao ciljem, već je orijentiran na eksperiment koji ishode ostavlja nepoznatima i otvorenima. Zasićeni produkcijskom umjetnosti koja se nameće nad procesom kroz formalno umjetničko obrazovanje, ali i kroz svijet umjetnosti od tržišta do projektne logike stvaranja, krećemo u zajedničko su-djelovanje. Također, Platformu čini mreža suradnika_ca iz različitih umjetničkih disciplina što smatramo izrazito bitnim za hibridnost procesa i učenje.
L.B.: Platforma je nastala kao svojevrsni odgovor u traženju novih metoda učenja unutar umjetničkih područja visokoškolskog obrazovanja. Ako je cilj obrazovanja u umjetnosti osposobljavanje umjetnika za produkciju i izlaganje umjetničkih radova, te uspostavu dijaloga između javnosti i pojedinaca, tada postoji i nužnost za afirmiranjem umjetničkog istraživačkog rada kroz različite oblike samoorganiziranih radionica koje će u javnim prostorima, na specifičnim mikrolokacijama, biti obilježene jakim društvenim i/ili političkim osobinama kroz takozvani in situ i site-specific pristup. Platforma za eksperiment primjenjuje, obrađuje i tematizira karakteristike više umjetničkih polja djelovanja, a ako i problematizira jedan problem, problematizira ga polazeći iz različitih kuteva gledanja. Prema navedenim načelima i s ciljem afirmiranja mladih i tek stasalih umjetnika, Platforma je nastala na inicijativu bivših studenata Antonija Kiselića, Liberte Mišan i Sare Salamon u suradnji sa mnom kao njihovom mentoricom na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, neposredno po njihovom diplomiranju i kada su prvi put javno izvodili svoje magistarske radove sa zajedničkim imenom Bez subjekta u HKD na Sušaku u Rijeci.
L.M.: Poticaj za pridruživanje Platformi je naša prijašnja ugodna i poticajna suradnja, podržavanje naših različitih kreativnih procesa i volja da se su-djelovanjem ispita i potakne istraživanje novih mogućnosti izraza. Djelovanje u skupini, koliko god bilo izazovno, donosi nove uvide i vještine.
L.B.: Stoga kroz zajednički osmišljene programe kreiramo proces prijenosa znanja na iskustvenom i doživljajnom nivou; prethodni sudionici vode nove zainteresirane sudionike kroz transmisijski proces, s naglaskom na procesualnost stvaranja i iskustveni doživljaj.
KP: Provodnu nit vašeg rada čini istraživanje određenih aspekata prostora, kojima ste pristupali istražujući različite medije. Koje su specifičnosti prostora dosad bile u fokusu, a za kakav ste se pristup odlučile u idućem izdanju Platforme?
S.S.: U različitim izdanjima Platforme okupirali su nas pejzaži, kolektivni prostori kulturološki i fizički, a specifično u posljednja dva procesa u Galeriji VN i čitaonici surađivali smo sa čitačima_cima i sustanarima kroz zvuk, tekst i prostorne intervencije. Ovog puta bavimo se distancom. Prepoznajemo jedan novi kontekst za prostore u kojima boravimo i djelujemo. Nemogućnost zajedničkog djelovanja zbog pandemije COVID-19 jedan je od motiva za rad s javno dostupnim nadzornim kamerama. Live stream otvara polje simultanog, promatračkog, javnog, stvarnog i fikcijskog. Distancu pronalazimo u razlici između prisustva na nekom realnom mjestu i njenog trajanja u slici. Paralelno, promatrač vjeruje i sumnja u istovremenost. Taj dvojak odnos prema istovremenosti, vremenu slike, stvara igru naspram prostorne distance. Događaji u sličnom vremenu na različitom mjestu otvaraju uncanny kognitivni prostor za fikciju i dokument. Projekcijska slika nije oblikovno zatvorena forma s početkom, sredinom i krajem. Naprotiv, ona je otvorena u svom neprekidnom trajanju.
L.M.: Bavili smo se realnim prostorima i imaginarnim prostorima, ali i značenjima koja su u njih upisana i kontekstima u koje su upisani oni. Prostor čitaonice i galerije VN upravo je toliko kompleksan, no u aktualnom se izdanju Platforme fokusiramo na ono sto ćemo u njega unijeti: u ovom slučaju, intervenciju u pronađene snimke, prostore koji su za nas do jedne mjere već kurirani. Snimke nadzornih kamera imaju potencijal komunikacijskog kanala.