Intervju Krolo, Marcelić, Tonković
Razgovarala: Matija Mrakovčić
Od studenoga 2015. do ožujka 2016, troje znanstvenika s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru – dr.sc. Krešimir Krolo, dr.sc. Sven Marcelić i dr.sc. Željka Tonković – proveli su istraživanje o kulturnim potrebama i kulturnom kapitalu mladih u gradovima na jadranskoj obali. U sklopu istraživanja ukupno je anketirano 2650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika. Istraživanje je pokazalo kako su mladi u dalmatinskim gradovima izrazito nezainteresirani za kulturne sadržaje te netolerantniji prema nacionalnim i seksualnim manjinama od svojih vršnjaka u Istri i na Kvarneru. Istovremo su i puno religozniji od njih. Izuzetak je Šibenik koji je daleko najtolerantiji i najotvoreniji dalmatinski grad.
S autorima istraživanja razgovaramo o rezultatima, obrazovnim politikama, dostupnosti i raznolikosti kulturne ponude, razlikama u stavovima između učenika gimnazija i strukovnih škola, političkoj pismenosti te razvojnim potencijalima gradova i lokalnim kulturnim politikama.
KP: Na koji je način provedeno istraživanje, kojim alatima i metodama?
Istraživanje je provedeno online i tiskanom anketom, ovisno o dostupnosti interneta ili računalnih učionica u školama. Instrument se sastojao od nekoliko različitih skala s kojima se mjerilo zadovoljstvo kulturnom i zabavnim sadržajima, učestalost odlazaka na različite kulturne događaje, preferencije prema glazbenim i televizijskim sadržajima te te skalom koja je mjerila žele li pojedinih sadržaja više ili manje u svom gradu.
KP: Među kulturnim su sadržajima uključenim u istraživanje interesa srednjoškolaca muzeji, galerije i kazališta. Koliko je slaba posjećenost tih sadržaja rezultat obrazovnih politika koje ne predviđaju ulaganje upravo u taj aspekt učenja, a koliko je mladima u jadranskim gradovima uopće dostupan taj vid kulture?
Teško je jasno odvojiti izravan utjecaj obrazovnih politika, iako neki parametri koje smo koristili u istraživanju navode na zaključak kako poveznica tu svakako postoji. Primjerice, vidljiva je veza između formalnog i neformalnog obrazovanja u kulturi (satovi klavira, gitare, slikarstva, pisanja, fotografije i sl.) i preferiranja pojedinih kulturnih sadržaja, a jednako tako se pokazala i razlika između gimnazijalaca i strukovnih škola što navodi na zaključak kako i institucionalni i izvaninstitucionalni parametri igraju ulogu u razvijanju takvih potreba, zajedno sa socijalizacijskim procesima unutar obitelji. Također, iz nekih podataka vidljive su razlike upravo po tome koliko su neki osnovni infrastrukturni parametri zadovoljeni, pogotovo po pitanju nezavisne kulturne scene i njezine prisutnosti u svakodnevici grada i mladih.
KP: Kino je na prvom mjestu kulturnih interesa srednjoškolaca. Jeste li istraživali i kakav im je repertoar dostupan te što biraju?
Ako je suditi prema preferencama televizijskog sadržaja, gdje su mogli birati i gledanje blockbuster filmova koji su s kino repertoara prešli na male ekrane, ali i art filmove, jasno je, no donekle i očekivano da prevladavaju akcijski spektakli sa super junacima. Riječ je o sadržajima koji jesu kreirani za takvu publiku i koji na nju najviše računaju. Pokraj stranih humorističnih serija i (iznenađujuće!) informativnih emisija, blockbusteri su izdvojeni kao sadržaj koji se najčešće gleda.
KP: Što je s alternativnom, izvaninstitucionalnom kulturom? Dubrovnik ima Lazarete, Split Dom mladih, Šibenik vojarnu, Rijeka Palach i Filodrammaticu, Pula Rojc, Zadar Nigdjezemsku. Posjećuju li ih ispitivani srednjoškolci?
Nismo izravno to pitali, i sada uviđamo da je to bio propust u istraživanju jer bi se možda bolje vidila poveznica nezavisne scene s nekim oblicima kulturnih potreba. No, smatramo kako se i bez toga može jasno vidjeti razlika između gradova koji imaju takav oblik kulture duboko integriran u svakodnevicu, za razliku od gradova u kojima jedva egzistiraju ili su vječno dislocirani i marginalizirani. Primjerice, Pula, iako malen grad u odnosu na Split i Rijeku ima daleko najviše obrazovanih (formalno i neformalno) u kulturi, za razliku od Zadra koji ima najmanje. Uzmemo li u obzir da je Rojc sastavni dio pulske svakodnevice više od dvadeset godina, dok u Zadru jedva preživljavaju Nigdjezemska i aktivnosti u Jazinama, mišljenja smo kako se jasno može povući paralela između ta dva grada i ustanovljenih razlika. U Puli je takav oblik kulture i prostorno, ali i politički neproblematičan, dok je u Zadru dislociran, prostorno nesiguran i politički marginaliziran.
KP: Istraživanje potvrđuje svjetonazorske i vrijednosne razlike između gradova u Dalmaciji te Istre i Kvarnera. Može li se na koji način povući poveznica s turističkom orijentacijom života u gradovima u Dalmaciji, za razliku od, recimo, Rijeke?
Svi veliki primorski gradovi na neki su način vezani uz turizam. Premda je Rijeka kao lučki grad njemu najmanje izložena, liberalniji svjetonazor njezinih srednjoškolaca teško možemo objasniti tim parametrom, jer je Pula još liberalnija, a ima naglašeno turistički karakter. Premda smo u ranoj fazi s preciznijom obradom podataka, može se s velikom sigurnošću ustvrditi da turizam nije bitan dio objašnjenja svjetonazorskih razlika između gradova.
KP: Anketirano je 2650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola – vide li se kakve razlike u stavovima između učenika gimnazija i strukovnih škola?
Gimnazijalci se, očekivano, pokazuju kao najtolerantniji, najčešće posjećuju kulturne sadržaje vezane uz “visoku” kulturu i politički su češće lijevo orijentirani. Međutim, tip škole samo je jedan od pokazatelja, jer su spol i vjerska identifikacija snažno povezani i s političkim stavovima i s tolerancijom. Generalno gledano, najtolerantnija skupina su nereligiozne gimnazijalke, dok je najisključivija skupina vezana uz muške uvjerene vjernike iz trogodišnjih škola.
KP: Iako je većina nezainteresirana za politiku, kakvim ocjenjujete općenitu političku pismenost srednjoškolaca?
Nismo imali poseban pitanja vezana uz taj aspekt, ali iznenadilo nas je da razmjerno često gledaju informativni program. Preko trećine učenika svih tipova škola navodi kako vijesti gleda nekoliko puta tjedno ili svaki dan, a ako im dodamo i one koji to čine nekoliko puta mjesečno broj raste na oko 60% i to opet nevezano uz tip škole. Iz toga možemo pretpostaviti da nisu neinformirani o političkom stanju, ali konkretne političke stavove nismo ispitivali.
KP: Koji su im najvažniji izvori informiranja?
Nismo ih to pitali u ovom istraživanju jer se u prethodnom (Zadar, 2014) nije pokazalo relevantnim faktorom. Naime, ukoliko žele biti informirani, u sustavu digitalnih medija jednostavno dolaze do željenih informacija.
KP: Što navedeni podaci govore o razvojnim potencijalima gradova?
To je pitanje, koliko god zvučalo kao floskula, iznimno složeno. Samo kao ilustraciju možemo navesti da je Pula, osim što je najliberalniji i najtolerantniji grad, ujedno i sredina iz koje mladi najviše žele otići. S druge strane, Rijeka i Split, koji pokazuju prilično velike svjetonazorske razlike, imaju mlade koji ne pokazuju takvu želju za odlaskom. Čini se da, ako promatramo mlade kao potencijalni razvojni resurs, više šanse imaju oni gradovi koji imaju infrastrukturu da ih i zadrže – to se prvenstveno odnosi na obrazovne šanse i raznolikost ponude. Stoga gradovi poput Pule i Šibenika, koji imaju tolerantne i razmjerno kritične mlade, ali slabu mogućnost za nastavak školovanja i, u usporedbi s većim sredinama, slabiju ponudu zabavnog i, barem dijelom, kulturnog života, imaju najveći postotak mladih koji iskazuju želju za odlaskom.
KP: Kakve se pouke iz podataka mogu izvući za kulturnu politiku gradova?
Gradske uprave često percipiraju kulturu kao trošak. Takvo bi razmišljanje trebalo promijeniti i shvatiti da su kulturni resursi, institucionalni i izvaninstitucionalni, važni ne samo za prepoznatljivost i pozicioniranje grada nego i za stvaranje poticajnog i progresivnog okruženja. Premda nam tek predstoje detaljnije analize, s velikom sigurnošću možemo kazati da je posebno važna raznolikost kulturne ponude. Drugim riječima, u donošenju kulturnih politika trebalo bi težiti zadovoljavanju različitih kulturnih potreba. Također, bilo bi važno kada bi se mlade više integriralo u kulturni život grada i pružilo im se prostora za razvoj kreativnih potencijala. U tome nezaobilaznu ulogu ima nezavisna kultura koja je u mnogim gradovima marginalizirana.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
