Blic Vlatka Horvat umjetnica je koja se u svom radu, koristeći različite medije i forme izražavanja – od skulpture, instalacije, crteža, kolaža i fotografije do performansa, videa, pisanja i izdavaštva – bavi rekonfiguriranjem prostora i društvenih odnosa koji u njemu djeluju. Na toj postavci nastaje i njezin najnoviji projekt Priručnim sredstvima kojim predstavlja Hrvatsku na 60. Venecijanskom bijenalu. Odgovarajući na temu Stranci posvuda kustosa Adriana Pedrose, projekt Vlatke Horvat i kustosice Antonije Majače razvija se kao akumulirajuća izložba umjetničkih radova velikog broja međunarodnih umjetnica i umjetnika koji žive “kao stranci”, a oslanja se na alternativne prakse solidarnosti, podrške i prijateljstva koje se grade među ekspatima.
Službeno otvorenje Hrvatskog paviljona na Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti odvija se u petak, 19. travnja 2024. u prostoru Fàbrica 33, u kojem će Horvat i boraviti tijekom trajanja izložbe. Prije odlaska u Veneciju, neposredno nakon predstavljanja projekta u zagrebačkom MSU-u, s umjetnicom smo razgovarale o njezinom tumačenju krovne teme i pristupu ideji nacionalnog paviljona, kao i mogućnostima suvremene umjetnosti u adresiranju aktualnih društvenih, političkih i ekoloških kriza.
Središnju temu ovogodišnjeg bijenala umjetnički direktor Adriano Pedrosa objasnio je kroz dualnost sveprisutnosti stranaca i činjenice da, gdjegod se zateknemo, uvijek smo i sami stranci. Na tu temu odgovorila si projektom u kojem adresiraš društveno i intimno pitanje dijaspore. Kako je zamišljena njegova struktura?
Projektu sam pristupila iz osobnog iskustva, s obzirom na to da većinu svog života živim u dijaspori, prvo 20 godina u Americi i sad 13 godina u Velikoj Britaniji, i puno razmišljam o načinima povezivanja imigranata. Okosnicu projekta čini pozivna struktura koju sam osmislila i u nju pozvala druge sudionike, konkretno umjetnike i umjetnice bazirane diljem svijeta, a kojima je zajedničko to da su stranci u zemljama u kojima žive. Moj poziv umjetnicima je dvostruk: prvo tražim od njih da naprave novi rad koji kroz ekonomiju darivanja postaje dio projekta, a zauzvrat ja njima poklanjam jedan svoj rad. Tražim od njih također da taj rad na neki način dokumentira ili reflektira njihovo iskustvo dijaspore, a način na koji će oni interpretirati taj poziv ostavljam prilično otvorenim. Drugi dio mog poziva odnosi se na metodu dostave njihovog rada u Veneciju: tražim od umjetnika da tu našu razmjenu radova realiziramo tako da izbjegavamo službenu infrastrukturu – poštanske usluge, špedicije i slično – i da se umjesto toga oslonimo na improvizirane prakse, konkretno na prakse neformalnog transporta preko poznanika, prijatelja, prijatelja od prijatelja, rođaka i slično, koji već putuju u Veneciju iz nekih svojih razloga. Njih molimo da prenesu rad spakiran u svojoj prtljazi, presavinut u knjizi, strpan u torbu od laptopa… Tim neformalnim načinom prijenosa radova u Veneciju i iz Venecije mi i zaobilazimo transportni sistem i “parazitiramo” na putovanjima koja se već odvijaju neovisno o našem projektu.
Referirajući se na temu ovogodišnjeg bijenala, u ovom projektu me zanima nešto što možemo nazvati dijasporička solidarnost, odnosno strukture povjerenja, uzajamne pomoći, zajedničke borbe koje su na neki način karakteristike života u dijasporama i koje proizlaze iz društvenih raspršenosti, migracija, raseljavanja… Mreže poznanika i prijatelja koje se formiraju u stranim zemljama možda počinju kroz asocijacije i pripadanje nacionalnim, regionalnim ili nekim drugim identitetskim grupama, ali te se kategorije zapravo brzo raščlane. Prijateljstva, veze i prepoznavanje nečeg zajedničkog u iskustvu bivanja strancem i života u dijaspori ne slijede identitetske kategorije već se grade slijedeći neke druge logike. I to je zapravo srž projekta – preispitivanje struktura neformalnih zajedništava koje jesu udomljene u hrvatskom paviljonu, ali objedinjuju iskustva, životne priče i putanje ljudi iz različitih zemalja, koji su stranci u različitim zemljama.
Predstavljajući projekt, kustosica Antonia Majača ponovila je konstataciju proizašlu iz vašeg ranijeg razgovora, u kojoj kažeš da ovaj rad namjerno ne razumije zadatak koji je pred njega postavljen. Možeš li objasniti što si pod time mislila?
U svom se radu često bavim gestama “pogrešnosti” koje koristim kao dio moje umjetničke strategije. Kad govorim o pogrešnosti to se može odnositi na zaigrano pogrešno razumijevanje konteksta i onog što taj kontekst traži, može se raditi o upotrebi alata ili strategija koje nisu primjerene za određenu situaciju ili posao, ili se može raditi o identifikacijama procesa koji se odvijaju u nekim drugim sferama i njihovom relociranju na mjesta gdje ti procesi “ne pripadaju”. Konkretno, ovaj projekt se bazira na toj vernakularnoj praksi koju svi znamo – manje-više svi smo u nekom trenutku poslali pošiljku, pismo, novac, poruku ili neki predmet preko prijatelja i poznanika koji idu na odredište kamo nekom nešto želimo poslati. To je jedna uvriježena praksa koja je i povijesno i geografski rasprostranjena, a često proizlazi iz stanja oskudice i neimaštine, ili nepostojanja, odnosno nedostupnosti resursa i strukturalne podrške. Dakle, mi ne izmišljamo tu metodu već je uzimamo iz polja svakodnevice i izmještamo u kontekst suvremene umjetnosti gdje ona ne pripada.
Ta strategija unutar tog konteksta postaje “začudna” u odnosu na okvir, jer nije dovoljno “ozbiljna” ili dovoljno službena, nije u skladu s etabliranim metodama koje se koriste prilikom organiziranja velikih internacionalnih izložbi kao što je Venecijanski bijenale, prilikom čije se realizacije aktivira ogromna mašinerija art handlera, logističkih firmi, špedicija… To je i ogroman biznis i ogroman logistički poduhvat. Metoda koju mi koristimo operira na ljudskoj razini, iz ruke u ruku, i kao takva čini se nedostatna u kontekstu jedne od najvidljivijih manifestacija suvremene umjetnosti u svijetu. Ta gesta relociranja svakodnevne neformalne prakse u kontekst koji zahtijeva nešto “ozbiljnije” proizvodi humor i određeni dojam apsurdnosti te stavlja u prvi plan same metode i logike sistema, čineći vidljivima problematike vezane uz taj sistem, njegov modus operandi i njegova očekivanja. Tako da strategija korištenja “namjerne pogrešnosti” ili “nerazumijevanja” postaje i gesta otpora, kritika sistema i te čitave mašinerije. Naš projekt tu kritičku poziciju ne proklamirana glasno, ne viče. Ona je suptilno infiltrirana u sistem – mi poštujemo i odrađujemo sve bitne odrednice manifestacije, ali pozicioniramo se u odnosu na njih pomalo “postrance”.
Možemo li u tom ključu čitati i to da u nacionalnom paviljonu odlučujete reprezentirati radove umjetnica i umjetnika koji nisu iz Hrvatske?
Da, usprkos okviru čitave manifestacije koja se bazira na reiteraciji nacionalnih odrednica, država i granica, mi otvaramo pitanje pripadanja na osnovi nekih drugih načela. Sama struktura nacionalnih paviljona naglašava tko je odakle, tko gdje pripada. Ta se pitanja često postavljaju u kontekstu migracija, pogotovo kad se načela pripadnosti i identiteta dovode u pitanje ili postaju višeslojna i maglovita. To su i identitetska i politička pitanja – tko gdje pripada i na osnovu čega, na koji način se grupiramo s ljudima, što nas povezuje, koji su nam zajednički prerogativi i slično. To su pitanja organizacijskih prioriteta i klasifikacije, ali i ključna društvena pitanja: pitanja zajednice, pitanja pripadanja, zajedništva.
S obzirom na ovako postavljenu strukturu projekta, kakvu ulogu u njoj imaju moguće varijacije i neplanirane dinamike?
Struktura koju sam osmislila funkcionira kao okvir u kojem su zadana određena pravila, postoje određene restrikcije, a unutar te zadane strukture postoji puno prostora za manevriranje, za improvizaciju i za interpretaciju. Način na koji će pozvani umjetnici riješiti problem koji im poziv nameće, kako će dostaviti svoje radove u Veneciju, nije definiran. Kad sam razrađivala kako bi proces mogao funkcionirati, u početku sam zamišljala da će sudionici direktno slati radove iz grada u kojem žive u Veneciju, međutim to je postalo puno kompliciranije zato što ljudi pronalaze neke svoje solucije. Mene zato i zanimaju sistemi koji funkcioniraju na osnovu zadanih pravila, jer ta pravila postaju nešto s čime se hvataš ukoštac – ograničenja postaju poticaj za inventivnost, za osmišljavanje novih rješenja. U ovom konkretnom slučaju, umjetnici šalju radove na različite načine koji ne slijede neminovno linearne putanje, no uvijek poštuju pravilo nošenja paketa iz ruke u ruku. Kao primjer, rad koji bi u ideji išao direktno iz Los Angelesa u Veneciju, zapravo netko prvo nosi u New York, tamo ga preda nekom tko ga nosi u Zürich, od tamo ide u London do nekog tko ga preda meni koja ga nosim u Veneciju. Način na koji ljudi pronalaze rješenja “problemu” koji sam im zadala je nepredvidiv, a i putanje na koje radovi kreću su i same po sebi nepredvidive, a time i sudbine tih radova na putu do Venecije.
U paviljonu izlažemo radove svih umjetnika koji tim sredstvima stignu na odredište. U srcu projekta su umjetnički radovi koji se referiraju na iskustvo dijaspore te dijalozi koji se preko radova konstruiraju između različitih autora i pozicija. No istovremeno me tu zanimaju i procesi, putanje, priče i problemi kroz koje je projekt realiziran, način na koji su radovi stigli, kojim putem su išli, odakle, uz čiju pomoć… sve te stvari koje u nekom klasičnom formatu izložbe izostavljamo jer nisu interesantne. Tragovi procesa koji se odvijaju među ljudima, komunikacija između mene i pozvanih umjetnika, između pozvanih umjetnika i ljudi koje oni pronalaze u svojoj mreži prijatelja i poznanika koji onda postanu privremeni kuriri… te interakcije postaju dio projekta. Projekt ih pokušava djelomično “uhvatiti”. Kažem djelomično zato što je struktura projekta namjerno dizajnirana na način da je nekim stvarima dozvoljeno da “pobjegnu” ili da ih jednostavno niti ne pokušavamo reprezentirati. Na primjer, mene je od početka zanimalo kako taj čin primopredaje radova postaje određeni okidač koji proizvodi društveni kontakt. Naime, ako ćeš nekom dat svoj rad da ga nosi u Veneciju za pretpostaviti je da ćete se negdje susresti, otići na kavu… Ti susreti su meni jako bitan dio projekta, ali projekt ih ne pokušava – ni ne želi – regulirati ili determinirati ili prikazati.
Dakle, postoji cijela mreža nekih izvedbenih procesa koji jesu dio projekta i koji su dio načina na koji se projekt realizira, ali oni imaju neke svoje ekonomije, logike, procese koji nama nisu poznati, koji nam izmiču. U paviljonu bilježimo samo tragove tih susreta. Konkretno, od umjetnika tražim da prilikom primopredaje fotografiraju svoje ruke u činu predaje rada svom kuriru. Te fotografije mi šalju na mail, ja ih potom printam u paviljonu tako da jedan dio izložbe čini upravo ta kolekcija fotografija ruku. Izložene na valovitim strukturama, one postaju kao neko more ruku preko kojih radovi stižu u paviljon za vrijeme trajanja bijenala te s vremenom oblikuju određeni tjelesni horizont.
U kontekstu velikih bijenalnih manifestacija poput ove, umjetnička i kustoska uloga neminovno se preklapaju s onom producentskom i menadžerskom, no vi ste ih ovim projektom internalizirale i učinile organskim dijelom samog umjetničkog koncepta. Koliko to usložnjava realizaciju rada?
Ovaj projekt sadrži puno logističkih i administrativnih aktivnosti koje su na neki način sastavni dio umjetničkog rada. Umjetnički rad – u smislu posla – nije nešto romantično što se bavi samo idejama. To je jedna prekarna aktivnost koja uvijek uključuje veliku količinu administrativnog rada, traženja sredstava, logistike, komunikacije “iza kulisa”. To nije nešto novo. Ali, kao što sam naglasila ranije, u ovom projektu taj pozadinski dio dolazi u prvi plan i postaje vidljiv. Konkretno, na početku projekta sam za dogovor o realizaciji radova pisala 200-tinjak umjetnika ili umjetnica, od kojih je u ovom trenu njih oko 160 prihvatilo poziv tako da sam trenutno u e-mail korespondenciji s jako velikim brojem ljudi. Malo te zaboli glava od te brojke! (smijeh) Naša prepiska također je dio izložbe – predstavljena opet u fragmentima.
U ovom projektu koji se bazira na pozivnoj strukturi i činu okupljanja velikog broja suradnika, uloga umjetnice preklapa se s ulogom projektne menadžerice i organizatorice logistike, a kad projekt krene dodat ćemo toj listi i ulogu arhivistice ili knjižničarke! Fotografije ruku pri činu primopredaje postaju prvi korak u određenoj alternativnoj logistici koja kroz našu izložbu dolazi na svjetlo; one su zapravo indeks da je rad krenuo na put. Na fotografijama ruku ja vodim evidenciju koji kurir nosi rad, kojim putem, kad je taj rad stigao u Veneciju, koji moj rad zauzvrat šaljem tom umjetniku ili umjetnici, preko kojeg kurira, je li rad stigao na odredište… Tokom čitavog trajanja izložbe evidentirat ću te procese razmjene. Uz to, imat ću i ulogu domaćice jer ću tijekom cijelog bijenala i živjeti u paviljonu. Paviljon tako ima višestruku funkciju – on je moj životni i radni prostor, prostor produkcije, izložbeni prostor te prostor konvergencije, društvenih susreta i razmjene.
Izložbe Venecijanskog bijenala imaju i značajan kompetitivni aspekt, a takvoj atmosferi nadmetanja doprinose i mediji načinom izvještavanja. Kako suptilnijim projektima poput tvojeg osigurati vidljivost i dosizanje šire publike?
Bijenale je velika mašinerija koja je jako birokratski nastrojena. Mi sve radimo “po pravilima”, ali, kao što sam već istaknula, naš pristup nacionalnom paviljonu nije neka monumentalna gesta koja profilira rad jednog umjetnika ili jedne umjetnice već se bazira na disperzivnoj strukturi u koju ulaze narativi, pozicije i radovi velikog broja umjetnika. Izložba se realizira aktiviranjem kolektivne energije i truda mnogih sudionika. Takav pristup kosi se na neki način s tom ogromnom strukturom i mašinerijom.
Jedna stvar koju mi je bitno naglasiti je da manifestacija ovakve prirode i veličine proizvodi ogroman ekološki otisak. Znamo koliko ljudi nahrli u Veneciju tokom osam mjeseci trajanja bijenala, i ovaj projekt je zapravo proizašao iz prepoznavanja te problematike postavljanja izložbi suvremene umjetnosti koje generiraju ogromnu količinu, ne samo putovanja, nego i otpada koji se zbrinjava na neke nevidljive načine. Dakle, ide na smetlište ili u spalionice koje dodatno zagađuju zrak i negativno utječu na život u venecijanskoj laguni – ne samo život ljudi nego i flore i faune. Primjerice, od naših suradnika iz venecijanske organizacije Re-biennale čiji se rad bazira na ponovnoj upotrebi materijala koji ostaje iza bijenala, saznali smo da je 2022. ova manifestacija generirala preko 40 tona otpada! Naš projekt ne stvara dodatni transport, putovanja i druge aktivnosti koje ostavljaju ugljični otisak, ali to naravno ne znači da nismo upleteni u sve te probleme – mi još uvijek koristimo putovanja koja se odvijaju. No priključivanjem na putovanja koja se već događaju, nevezano za naš projekt, pokušavamo predložiti i normalizirati drugačiju metodu transporta koja se bazira na sagledavanju i korištenju već postojećih procesa i resursa. Naš projekt na neki način čini vidljivim, odnosno postaje otisak svih tih putovanja kojima se mi parazitski priključujemo.
Kako općenito vidiš mogućnost djelovanja suvremene umjetnosti u odnosu na ekološka pitanja i kako pritom pozicioniraš vlastitu praksu?
Mislim da u ovom trenutku ekološke katastrofe ne možemo realizirati izložbe ni druge projekte, a da na neki način razmišljamo o tome. Meni je ta tema konstantno na radaru pa tako i u ovom projektu u kojem se želimo što više uključiti u lokalni život – na kraju krajeva, ja ću živjeti u Veneciji osam mjeseci kao privremeni rezident, stranac, a kustosica Antonia Majača je tamo trajno nastanjena tako da ona ima perspektivu lokalne stanovnice. To nam je iznimno bitno, da nismo samo padobranski došle kao kulturni turisti već da pokušavamo na neki način stupiti u dijalog sa svakodnevicom i s problematikom Venecije kao grada u kojem ljudi žive, te problemom turizma općenito. Jedan od konkretnih primjera je naša suradnja s organizacijom koja je proizašla iz spomenute građanske aktivističke inicijative Re-biennale, a koja djeluje pod nazivom R3B (skraćenica za Reuse, Recycle, Rebuild). Organizaciju čini skupina ljudi okupljenih iz različitih polja djelovanja – arhitekti, stolari, aktivisti – koji žive i rade u Veneciji. Oni pristupaju izgradnji instalacija za paviljone te njihovom rasklapanju na ekološki odgovoran način, imajući na umu mogućnost ponovne upotrebe i daljnjeg potencijalnog života materijala. Jer najlakše je sve samo iščupati, ali onda taj materijal više nije iskoristiv, tako da ekološki održiv dizajn mora već u svojoj koncepciji promišljati proces recikliranja. Oni izvode stolariju naših izložbenih struktura i to nam je izuzetno bitna suradnja.
Lokalna perspektiva zastupljena je i u radovima koje proizvodim za vrijeme boravka u Veneciji i koje šaljem zauzvrat umjetnicima koji sudjeluju u projektu. Konkretno, moji radovi započinju s fotografijama Venecije koju fotkam low-fi metodom, svojim telefonom. Fotografije printam u paviljonu i u njih interveniram različitim metodama – nekad po njima crtam, kolažiram ih, izrezujem sliku i preslagujem je – uglavnom, uvijek na neki način pokušavam transformirati slike grada. U tom procesu me zanimaju dvije stvari. Prva je čin pomnog gledanja – veliki sam fan Georgesa Pereca koji u svojoj knjizi Species of Spaces and Other Pieces govori o važnosti ponovnog gledanja, o imperativu da pokušamo “zaboraviti” ili suspendirati svoje pretpostavke i predrasude, da gledamo stvari kao da ih vidimo prvi puta kako bismo ih stvarno vidjeli. Zanima me taj proces opetovanog gledanja i pokušaj pronalaženja nečeg novog u poznatom, a s druge strane pokušaj zamišljanja transformacije i promjene.
S druge strane radi se o pokušaju zamišljanja alternativnih propozicija, bilo da su one utilitarne, praktične, distopijske ili utopijske. Preslagivanja i kolažiranja koja radim na tim fotografijama nekad kao da predlažu konkretne praktične sugestije za razne urbane lokacije, a nekad su pak skroz fantastične prirode. S vremenom ta serija radova postaje katalog mogućnosti promjene. Te radove koje proizvodim u paviljonu tijekom trajanja bijenala šaljem umjetnicima koji sudjeluju u projektu kroz direktnu razmjenu o kojoj smo pričale na početku našeg razgovora. Taj čin raspačavanja rada na različite destinacije predstavlja i određeno raščlanjivanje projekta: on se u hrvatskom paviljonu istovremeno gradi i fragmentira. Tu se stvara i kontinuirano nadograđuje, a onda se djelomično i raspršuje na različite destinacije, stvarajući odjeke i refrakcije diljem svijeta.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
