Tema
Unbias The News zanimljiv je novi online neprofitni medij koji se samodefinira kao feministički, antirasistički i inkluzivan i vodi ga dominantno ženski uređivački tim s raznih strana svijeta. Uglavnom objavljuju teme koje su podzastupljene u medijima, a u domeni su ljudskih prava. O njihovom radu razgovarali smo s glavnom urednicom Christinom Lee, Amerikankom koja živi u Berlinu, gdje im je i redakcija.
Čitajući vaš manifest i vaš sadržaj očito je da nepristranost za Unbias the News ne znači isto što i za zapadne mainstream medije. Što je nepristrano novinarstvo za vas?
Smatramo da je veliki problem medija to što su jako homogeni. Bijeli muškarci u medijima određuju standarde. Naravno, u zemljama koje nisu dominantno bjelačke, to nisu bijelci, ali jesu muškarci koji dolaze iz više društvene klase. U Indiji, na primjer, to su muškarci iz više kaste. Smatramo da takva homogenost, to što su u redakcijama ljudi koji dijele sličan ili isti background, uzrokuje pristranost jer onemogućava urednicima i novinarima da vide teme koje se njih ne tiču ili ako ih se tiču, onda ih sagledavaju iz svoje perspektive. Da bi se prevladala takva pristranost nije potrebno da se riješimo bijelih muškaraca iz medija, već da redakcije budu različitije i da uključuju različite perspektive. Samo tako urednici i novinari mogu jedni druge korigirati, a sadržaj njihovih medija reflektirati raznolikost perspektiva njihove publike.
Medije pristranima čini uvelike i hijerarhija i strukture moći. Ako želite više različitosti, morate se zapitati koje strukture moći održavaju medij tako homogenim. Nije “prirodno stanje stvari” da su u strukturama moći uglavnom bijeli muškarci, već je to rezultat dinamika moći koje privilegiraju bijele muškarce. Da bi redakcije bile različitije, moraju se preispitati i reorganizirati strukture moći kako bi bile jednako otvorene i za one koji nisu bijeli muškarci. Nije dovoljno napraviti tek površinske pomake, tipa primiti mlade novinarke kao pripravnice u medijima, već preispitati koje to dinamike moći priječe da žene budu na visokim pozicijama u medijima.
Odličan mladi afroamerički novinar Wesley Lowery napisao je prije dvije godine uvodnik za The New York Times u kojem je demaskirao navodnu objektivnost medija koju su desetljećima određivali upravo, kako navodi, gotovo isključivo bijeli novinari i njihovi bijeli urednici, a ta je selektivna objektivnost podešena tako da ne uvrijedi bijele čitatelje.
Obožavateljica sam Wesleya Loweryja i slažem se s njim. Dugo se objektivnim u novinarstvu smatralo ono što je dominantno reflektiralo perspektivu uskog dijela društva, uglavnom bijelih, starijih, dobrostojećih muškaraca. Nije stvar toga da je njihova perspektiva pogrešna, već je samo jedna među mnogima, a kada se unedogled ponavlja, dovodi do pogrešne slike o tome što ostatak društva misli, osjeća i kako živi. Moramo prevrednovati što smatramo “objektivnim” kako ne bi predstavljalo interese onih na pozicijama moći.
Kanadska crna novinarka Pacinthe Mattar u eseju Objectivity is a Privilege Afforded to White Journalists piše da se pod imperativom različitosti počelo pozivati ljude poput nje da rade u medijima, ali ako imaju “previše” te različite perspektive, onda ih se optužuje da su pristrani. Mattar kaže da su pozvani za stol kao gosti koji moraju poštovati pravila da bi zadržali to mjesto. Ako malo prodrmaju stol, brzo će shvatiti da im je ta pozivnica povučena. Što mislite o tome?
U potpunosti se slažem. Donedavno se pristupalo različitosti kao načinu da bijelci prošire vlastite spoznaje, a ljudi različitog backgrounda su se pozivali za zajednički stol kako bi se malo “začinile” stvari. Dakle, možete doprinijeti tek toliko da bi bilo interesantnije, ali ne puno više od toga.
Vidite li promjene u medijima otkako su u protekle dvije godine krenuli masovni Black Lives Matter protesti u Americi i dijelu Europe, koji su pokrenuli i zahtjeve za inkluzivnije novinarstvo?
Vidim, prvenstveno u tome što se poveo razgovor. I Black Lives Matter i Me Too pokret su proizveli slične dinamike zahtijevajući da mediji reflektiraju društvo o kojemu izvještavaju. Neke manje nezavisne medijske organizacije rade dobar posao, ali veliki igrači se ne mogu značajno mijenjati zapošljavajući ponešto novinarki i novinara različitog backgrounda ili tako što provode radionice o različitosti. Za stvarnu promjenu potrebno je, kao što sam rekla, mijenjati načine na koje djeluju strukture moći, koje su u te medije čvrsto ugrađene. Rasizam, diskriminacija i seksizam jesu problemi medijske industrije, no jedan od većih problema jest što ljudi žele raditi s onima koje poznaju i kojima vjeruju. Tako u Njemačkoj tek osam posto urednika ima migrantsko porijeklo, što uključuje i urednike, primjerice, švedskog porijekla koji nemaju iskustvo rasizma, dok četvrtina stanovništva ima migrantsko porijeklo. To je loše za novinarstvo jer kako ćete kvalitetno izvještavati o tako raznolikom društvu ako većina urednika dijeli sličan background.
Većinu novinara koji nam šalju prijedloge za teme ne poznajemo niti smo ikada čuli za njih pa nas znaju pitati kako im vjerujemo. Provjeravamo točnost i kvalitetu njihovog rada i na temelju toga gradimo povjerenje, a ne na temelju referenci ili preporuka. Kada bi tako radili i drugi mediji, već bismo imali veću različitost u medijima.
The Los Angeles Times je 2020. objavio opširan tekst o vlastitoj praksi rasističkog izvještavanja kroz povijest u kojem su se i ispričali čitateljima zbog toga. Što mislite o takvim gestama?
Ima primjera takvih reevaluacija vlastite povijesti u medijima. The Washington Post je tako objavljivao nekrologe važnim ženama koje nisu objavili kada su umrle. Smatram da je to dobro, ali samo podizanje svijesti o vlastitim pogrešnim praksama nije dovoljno.
Sviđa mi se što na vašim stranicama najavljujete da ćete na godišnjoj razini javno revidirati vaš rad i moguće pristranosti. To bi trebalo uskoro izaći?
Za dva tjedna obilježavamo godišnjicu rada i upravo interno recenziramo vlastiti rad u tom periodu. Imat ćemo i javni razgovor o tome. Uvijek ima mjesta za poboljšanja, primjerice znamo da imamo nedovoljno tekstova iz Južne Amerike.
Kako u svakodnevnom radu testirate vaše slijepe pjege, pristranosti i predrasude?
Upravo zbog toga nam je važno da nam je uređivački tim iz različitih zemalja. Kao prirodni nusproizvod takvog sastava tima dobijete testiranje i korekciju pristranosti, što se ne bi dogodilo kada bismo u redakciji svi bili slični. Ne želim se oslanjati na samu sebe u prosudbi svojih mogućih pristranosti. Zajednički raspravljamo o temama i pristupima. K tome se u zemljama iz kojih dolazimo drugačije prakticira novinarstvo i što je u jednoj zemlji etički prihvatljivo, ne mora biti drugdje. Različitost perspektiva i iskustava nam omogućava da bolje radimo. Primjerice, ako se meni neka tema čini dosadnom, a kolega iz Egipta kaže da ta tema nije pokrivena u Egiptu i da je za tu publiku važna, to je način na koji mijenjate perspektivu o relevantnosti neke teme.
Također mi se sviđa što ne prakticirate slanje novinara u druge krajeve svijeta gdje će onda koristiti takozvane fixere, već surađujete s lokalnim novinarima. Mislim da većina medijske publike ni ne zna da svi veliki mediji koriste fixere, odnosno lokalne stručnjake, najčešće odlične novinare u tim zemljama, koji ih brifiraju, traže sugovornike, dogovaraju i pripremaju razgovore, često im i prevode i voze ih, a njihova se imena nigdje ne pojavljuju u tim izvještajima.
Novinari nisu transparentni u vezi toga da koriste fixere za svoje priče, što stvara iluziju da novinari iz, primjerice Amerike, dođu u bilo koju zemlju svijeta i lako dođu do najvažnijih aktera jer su, eto, sjajni u svome poslu, dok iza toga zapravo stoji znanje i trud nekoga drugoga, odnosno fixera. I kada neke od tih priča dobiju nagrade, njihovo se ime nigdje ne spomene, a to bi im moglo značajno pomoći u karijeri. No nismo protiv fixera jer je to često način da ljudi zarade i da novinarstvo bude bolje, već nam je problematična nejednakost moći u takvom odnosu. Kada bi fixeri bili adekvatno plaćeni, supotpisani i kada bi se uvažavalo njihovo znanje i stručnost, onda ne bismo imali ništa protiv, no to obično nije slučaj.
Veliki je interes zapadnih zemalja za priče iz Afrike, ali postoji predrasuda da će publika manje vjerovati ako ih prezentiraju afrički novinari u odnosu na zapadne. Mi, naravno, ne mislimo da je to tako i angažiramo novinare, koji su i sam radili kao fixeri, da izvještavaju iz svojih zemalja. Ako nam pak netko predloži neku temu i navede da bi koristio fixera, mi kažemo da može, ali da će fixer biti jednako plaćen i supotpisan i da mi takvu ulogu nazivamo novinarskom, a ne fixerskom. To su suradnje s lokalnim novinarima pa zašto da ih onda i ne zovemo tako?
Imate li neke uzore u medijima?
O da, puno ih. Jako volim The Fix, Rest of World, Gal-Dem, Splainer. Sviđa mi se Balkan Insight, i njihov poslovni model i kako izvještavaju iz te regije. U Indiji ima nekoliko medija kojima se divim, a pretplaćena sam na Scroll.in newsletter. I u Americi ima jako puno dobrih stvari u medijima. City Bureau, na primjer, koji je povezan sa zajednicom za koju piše. Pristup raznim manjim, novijim medijima diljem svijeta mi daje puno pozitivniju sliku današnjih medija nego što bi to bilo da čitam samo tradicionalne američke medije, na primjer.
ObjavljenoObjavljeno
