Kritika Piše: Jasna Jakšić
Završavajući uvodni tekst u katalogu Device_art 2006 Biro umjetničke prakse Kontejner čeznutljivo piše kako bi “tvorničara-glazbenika” koji svira svoje neobične device-instumente pod umjetničkim imenom Maywa Denki vrlo rado pozvao u Zagreb, kada to ne bi bilo toliko skupo. Tri godine kasnije ta japanska pop-punk-elektro-disco atrakcija, Maywa Denki, nastupila je u klubu Močvara u sklopu trećeg Device_art događanja i do suza nasmijala dobar dio publike.
“Tvorničar-glazbenik”, Novmichi Tosa, je prema podacima u katalogu, svoju umjetničku jedinicu Maywa Denki nazvao prema tvrtki koju je prije mirovine vodio njegov otac. “Koncert” je hibridni umjetničko-prodajni događaj promocije apsurdno duhovitih objekata i instrumenata koje Tosa izvodi na karikiranom japanskom engleskom uz svesrdnu pomoć suradnika – glazbenika. Odjeveni u svjetloplavu tvorničku uniformu, svaki komičarsko-glazbeni broj izvode u formi “predstavljanja proizvoda” koji variraju od dubokoumnog preispitivanja samoga sebe u seriji NAKI do apsurdnih instrumenata koji svirače uvode u jedinstveni odnos sa glazbenom supstancijom i apsurdnih igračaka. Neke od njih su već klasici, poput produžnog kabla u obliku ribljeg kostura, Na-Corda.
Izvođačkim vještinama kojima bi pozavidjeli mnogi stand-up komičari transformira se u računovođu Wono-sana i Radnika, a nadahnutoj eksperimentalnoj pratećoj glazbi pridružuju se i posebno dizajnirani roboti. Naravno, u tom carstvu apsurda pogreška je dobrodošla i samo je nova prilika da se testiraju proizvodi ali i da se eksperiment predstavi u punom sjaju, uz neizostavnu transformativnu moć hitnog popravka. Osim toga, prigoda je to za stalno poboljšavanje Mawya Denki proizvoda.
Nakon sustavnog medijskog bombardiranja o neradničkim navikama i porocima hrvatskih građana, uzorna je prezentacijsko umjetnička jedinica u retro svijetloplavim uniformama pokazala kako se do posljednjeg trena humora može ostati predan poslu, uz rezultat čiji je apsurd zapanjujući. Koliko god da je u liku tvorničara otjelovljena bizarna strana korporativne kulture i diktata proizvoda, a lik umjetnika poistovjećen s ludim izumiteljem (zanimljiva bi analogija bila s radničkom ikonografijom dragom avangardistima), čini se, ako nije riječ o još jednom marketinškom triku, da djelovanje grupe ima nezanemariv komercijalni uspjeh. Tako se neodoljivo apsurdne igračke (proizvedene gdje drugdje nego u Kini) prodaju i u muzejskoj trgovini svih trgovina, dućanu njujorškog MOMA. Nasuprot zapadnjačkoj tradiciji tvorničarskih sinova koji su zbog ljubavi prema umjetnosti rastepli obiteljski imutak, Novmichi Tosa, barem tako djeluje, umjetnički poziv koristi za – unapređenje proizvodnje i širenje tržišta.
Upravo je odnos prema tržištu i umjetničkom proizvodu razlika, načelno govoreći, u poimanju umjetnosti u Japanu naspram evropskih (tj. zapadnjačkih) shvaćanja. Dok je umjetničko djelo u evropskoj tradiciji shvaćeno kao neponovljiv rezultat nadahnuća umjetničkog genija kojemu je mjesto u hramu Muza, japanska tradicija umjetničku produkciju ne odvaja od uporabnih predmeta, društvenih igara i predmeta za razonodu. Stoga umjetnost svoje mjesto nije pronašla niti u kuli bjelokosnoj nedodirljivog predmeta niti u poziciji odgovornog pokretača/promatrača društvenih promjena već u predmetima i procesima svakodnevnog života. Njihov se raspon kreće od ceremonije čaja, Zen vrtova, pjesničkih igraćih karata, umijeća aranžiranja cvijeća do, danas, megapopularnih gadgeta koji život čine, ako ne ljepšim, onda veselijim. Konačno, pita se Machiko Kusahara u tekstu kataloga izložbe Device_art 3.009, zašto umjetnici svoju publiku ne bi tražili i izvan zidova muzeja i galerija, među običnim smrtnicima koji za relativno male svote kupuju njihove radove?
Upravo je različito poimanje i shvaćanje poslanja i namjene umjetničkog djela osnovna opreka dvije istodobne primjene sintagme “device art” u Hrvatskoj i Japanu. U isto su se vrijeme, 2004., pod istim nazivom, Device Art, umjetnost i tehnologija još jednom udružile. Dok je u Hrvatskoj, na tragu istraživanja Novih tendencija i obnovljenog interesa za ranu kompjutersku umjetnost Biro suvremene umjetničke prakse Kontejner pokrenuo natječaj za produkciju inovativnih umjetničkih projekata koji objedinjuju jezik suvremene umjetnosti i tehnologije, japanski je device art inicirao doktor elektrotehničkih znanosti Hiroo Iwata. U istraživanju haptičkih sučelja Iwata i njegovi suradnici tražili su nove moduse rada i prezentacije: eksperimentalne umjetničke manifestacije poput Ars Electronice pokazale su se kao idealan okoliš za zadaće napredne znanosti. Iwata vodi projekt pod nazivom Ekspresivna znanost za Device art i započet je 2004.
Od 2008. postoji i galerija za Device art pri Nacionalnom muzeju inovacija i novih medija u Tokiju. Među njegovim ciljevima nalazi se i razvijanje kriterija vrednovanja device umjetnosti. Djelima koja se mogu svrstati u tu kategoriju zajedničke su sljedeće osobine: sama naprava (device) je sadržaj, umjetnička djela koja pripadaju toj skupini često pozivaju na igru a mogu se i komercijalizirati, i na kraju, profinjeni dizajn i zaigranost ogledalo su japanske tradicije koja dobar dio svojih običaja duguje i (sic!) otočnoj izoliranosti. Tako su se valjda i figurice poput Tamagocija ili Bitmana našle u počasnoj straži oltara nacionalne kulture.
Kao što je na izložbi Nintendo vs. Končar i Gorenje, koja je suprotstavila nacionalne snage izuma i naprava kroz metaforu tvornice igraćih karata nasuprot tvornicama malih kućanskih aparata, bilo vidljivo, ludički su potencijal dijelili svi radovi, neovisno o zemlji porijekla. Jedino što je konceptualizacija i finalizacija nekih radova težila ka tome da im da dimenziju proizvoda, koji se mogu uživati nasamo ili u društvu: takvi su, recimo, Jamming Gear So Kannora i Kenichiro Saigoa, sustav za upravljanje glazbom i slaganje glazbenih aranžmana uz pomoć naizgled jednostavnih zupčanika, dok su drugi u različitim istraživanjima sinestezije na kušnju stavljali vizualnu, prostornu i auditivnu percepciju publike, poput radova Martine Mezak, Ivane Franke ili Williama Linna.
No unatoč nesumnjivim kulturološkim obrazloženjima, čini se da je osnovna razlika ipak u činjenici da iza projekta Device art stoji nezanemariva obrazovna i proizvodna industrija, koja razvija i kapitalizira umjetnička istraživanja. S druge strane, idealistički i zaigrani koncept device umjetnosti još uvijek ovisi uglavnom o nepresušnoj energiji i entuzijazmu Kontejnera, bez ozbiljne potpore u vidu istraživanja produkcije samih radova i, što se čini još važnijim, bez mogućnosti dugoročnog umjetničkog obrazovanja u neklasičnim, tehnološki izazovnijim disciplinama.
Izložba gadgeta u Galeriji Nano pokazala je niz komercijalnih proizvoda kojima bi se ponosio svaki dizajnerski dućan, bilo da su već u prodaji ili da se njihova masovna prisutnost uskoro očekuje: osobni mi je favorit Thanks Tail Kazuhika Hachiya, koji je kao prototip nastao davne 1996. Riječ je o repu za komunikaciju u osobnim automobilima, čijim mahanjem možete izraziti zahvalnost drugim sudionicima u prometu. Naravno, predstavljen je tu i dobar dio asortimana nadajmo se, uspješne, tvornice Maywa Denki. Njezinom direktoru i njegovoj nesalomljivoj jednici želimo još puno uspješnih prezentacija i možda kakvo predavanje o poslovnoj izvrsnosti. A Kontejeru, čija se vizija device umjetnosti nastavlja na kozmopolitsku utopijsku viziju Novih tendencija i ne traži nacionalističku reklamu za unutarnju i vanjsku primjenu, valja poželjeti puno uspjeha u našoj maloj proizvodnoj koloniji.
Objavljeno
Objavljeno
