Horny Dyke na brdovitom Balkanu

Kako strip vide i crtaju žene, i to još na macho Balkanu?

piše:
Leda Sutlović
zenski_strip_na_balkanu_480

Piše: Leda Sutlović

welcome to the age of images. the signs are everywhere for those who can read them.

– iz udžbenika vizualne kulture

 

Zbirka stripova Ženski strip na Balkanu objavljena u nakladi izdavačke kuće Fibra po prvi puta na jednom mjestu okuplja najznačajnije autorice u mediju stripa na području koje geopolitički nazivamo Balkanom. Dvadeset i četiri autorice različitih životnih dobi, naobrazbe i stilova odabrane su i zajedno prezentirane široj javnosti iz dva razloga: prvo, kako bi se medij stripa postavio pod svjetla reflektora te drugo, kako bi se skrenulo pažnju na činjenicu da stripove stvaraju i žene.

Pomalo nespretno najavljen, budući projekt ove izdavačke kuće – Muški strip na Balkanu, ne implicira (ili barem ne bi trebao) podjelu stripa na muški i ženski jer takvo što naprosto ne postoji. Strip je medij, odnosno vrsta umjetnosti koja u nekakvom organiziranom obliku (dakle, izuzmemo li crtarije pećine Lascaux) kontinuirano postoji stotinjak godina te je poput svih drugih umjetnosti, odnosno područja ljudskog djelovanja, bio područje nastalo od strane muškaraca za muškarce. Razvojem društva i njegovim promjenama, djelovanjem sufražetkinja, uličarki, biciklistkinja, profesorica, aktivistkinja i inih borkinja dolazi do izlaska žena iz kućne, privatne sfere i njihove penetracije u razna područja ljudskog djelovanja pa tako i u strip.

Isticanje rada žena, odnosno stavljanje pridjeva ženski ispred određene djelatnosti, nužan je kako bi se svijetu i selu skrenula pažnja na njihovu prisutnost u određenom tradicionalno muškom polju djelovanja, a sve sa ciljem postizanja jednakosti, da u skoroj ili ne tako skoroj budućnosti takvo etiketiranje postane nepotrebno. Postavljanje muškaraca na istu ravan sa ženama, odnosno skupno predstavljanje njihova rada nema previše smisla budući da su dulji niz vremena bili jedini akteri, dakle imali su priliku biti istaknuti unutar svog polja ovisno o svojim kvalitetama. Odvajanje stripa na muški i ženski vjerojatno puno više govori o i dalje poprilično underground poziciji stripa kao medija.

Zanimljivo je spomenuti kako je većina autorica predstavljenih ovom, možemo slobodno reći antologijom, školovana na raznim umjetničkim akademijama, a što uglavnom nije slučaj s njihovim muškim kolegama. Jedan od razloga ovakvoj obrazovnoj diskrepanciji dao bi se objasniti činjenicom da je kod muških autora crtanje stripova san od dječačkih dana – oni crtaju čitav svoj život te su nekako u tom procesu “završili” kao strip crtači. Dakle, pretpostavka nije da samo dječaci čitaju stripove i sanjaju o tome da jednog dana naprave novog Batmana, već su u tom području na neki način nadmoćni svojim ženskim vršnjakinjama, kako u konzumaciji tako i u izradi stripova.

 

zenski_strip_naslovnica  

 

Podcrtamo li sve gore navedeno, ova zbirka je uistinu dragocjena i to iz više razloga: osim što predstavlja strip kao medij i autorice široj publici, zbirka ima veliki emancipatorni potencijal – prvi put na jednom mjestu, na ovim područjima, obznanjuje autorice u tradicionalno muškom području interesa i djelovanja. Iz tog razloga, zanimljivo je analizirati koji su to motivi autorica, o čemu one crtaju i pišu, kakve su njihove junakinje i po čemu se razlikuju od junakinja stvorenih od strane njihovih muških kolega. Drugim riječima, kako to strip na Balkanu vidi žene?

 

Dekonstrukcija naslova

Vjerojatno je čak i najupornijima teško prizvati u sjećanje bilo kakvu stvar, a kamo li publikaciju koja samovoljno u svoj naziv stavlja pojam Balkana (osim literature s područja političkih znanosti). Odrediti se tim pojmom, svrstati određeni proizvod na Balkan kod nas je bilo iznimno nepoželjno, čega je krunski dokaz promjena imena kina Balkan u kino Europa. Odrediti se kao nešto zapadnjačko, progresivno, europsko naspram nazadnog, uspavanog, nerazvijenog i staromodnog Balkana bila je mantra devedesetih koja u nekim oblicima traje i danas. No, odabir pojma Balkan kao jedne od ključnih determinanti ove zbirke nema veze ni sa čim navedenim. Autorice predstavljene zbirkom potječu, žive i rade (ili barem nešto od navedenog), s područja kojeg geografski i politički nazivamo Balkanom. U tom smislu, pojam Balkana ovdje ne treba gledati kao simbol pasatizma i/ili nečega što sasvim sigurno proizvodi višak vrijednosti, već jednostavno kao jedan od rijetkih kišobrana pod kojeg se sve autorice mogu skloniti i pri tom naslov učiniti efektnim i zgodnim. Dakako, koketiranje s pojmom Balkana, odnosno sa već spomenutim suviškom vrijednosti i konotacija koje on sa sobom nosi, dalo bi se shvatiti kao mudar marketinški, pomalo subverzivan trik koji će sigurno zagolicati maštu potencijalnog čitateljskog puka.

Određenje nečega isključivo ženskom rodnom pripadnošću mnogima se može učiniti pomalo militantnim, no ono što doista iznenađuje je činjenica da čak i pogovor zbirke dijeli takav stav (iz perspektive globalnog hiperkapitalizma i ženska rodna pozicija teško može biti kritički povlaštena kategorija; militantno zauzimanje neke prividno rodno neutralne djelatnosti, i sl.). Takvo što u potpunom je nesrazmjeru s ciljevima isticanja ženskog autorstva, a za rezultat ima čitateljstvo u blago preneraženom stanju s pregršt upitnika iznad glave.

U postmodernom multikulturalnom svijetu svaka je pozicija drugosti na svoj način “povlaštena” pozicija kritike. Iako nam se ponekad čini da različiti pluraliteti vjera, kultura, nacija, i raznoraznih identiteta u širokom luku zaobilaze homogenu lijepu našu, oni su ipak ovdje i njihovo pravo koje proizlazi iz njihove specifične pozicije moći daje im za pravo da iznesu svoje mišljenje. Ili bi, načelno gledano, tako trebalo biti. U tom smislu je i ženska rodna pozicija itekako legitimna i, ako je baš nužno – povlaštena. Također, samim zauzimanjem takve kritičke pozicije ne sugerira se nužno negiranje i/ili opozicija mainstreamu, u ovom slučaju “muškom” stripu, niti se zauzima neko prividno rodno neutralno područje. Determiniranjem nekog “proizvoda” isključivo ženskim želi se naglasiti doprinos određenom, uvjetno rečeno, mainstreamu, valoriziranje te odavanje priznanja određenom radu kao i njegovo postavljanje na pozornicu. U kontekstu naše priče, bilo bi zanimljivo doznati odgovor na pitanje ima li uopće feministkinja među autoricama. Budući da je takvo što za prvu ruku previše hard core, jednostavnija analiza ženskih likova mogla bi ekstrahirati eventualni aktivistički potencijal ove zbirke.

 

zenski_strip_1  

 

Što si u strip stavila?

Krenemo li od pretpostavke da ženski strip sadrži temeljne odrednice ženskog pisma, ono što će nas pri analizi stripova prvenstveno zanimati jest (ne)prisutnost specifično ženskog iskustva u samom narativu. Iako je vjerojatno vaša prva asocijacija na spomen ženskog pisma planetarna uspješnica Jedi, moli, voli, nemojte upasti u zamku.

Krenimo od odabira tema: ljubav, obitelj, svakodnevni život, posao, tijelo, djeca, psi, mačke, neuroza, melankolija, nadnaravno. Gotovo u svim stripovima glavnu ulogu imaju ženski likovi koji se pojavljuju u raznim obličjima, od mačaka i kuja, krilatih žena i vampirica, do wc školjki i superheroina. One rade sve: plešu oko štange, čiste stubišta, putuju, pišu pisma, vježbaju, povraćaju, jedu čitava stada ovaca, loču i tuku se, spašavaju stvar, sanjaju i maštare, seksaju se, traže ljubav, traže sebe. U prvi bismo mah pomislili kako su u ovoj zbirci žene zastupljene u gotovo svim oblicima što stvarnih što nestvarnih pojavnosti, no krenimo redom. Vjerojatno najčešće eksploatirana tema kroz čitavu zbirku je tema ljubavi, odnosno potrage za istom pri čemu su junakinje većinom prikazane stereotipno, odnosno upravo onako kako nalaže sintagma nježniji spol: sramežljivo, požrtvovno, povučeno, sneno. Naravno, postoje i iznimke – tako junakinja Dunje Janković završava na malom otoku na kojem živi pastir od kojeg ona bježi (“S vremenom se rudlavi pastir zaljubio u mene i htjeo je da ostarimo zajedno. Međutim, ja nisam htjela ostarjeti”).

Od dvadeset i četiri autorice predstavljene ovom zbirkom barem jedna trećina prikazuje žene van stereotipa – kao superjunakinje, žene koje se bave “muškim poslovima”, ponašaju se u (ne)skladu s tradicionalnim rodnim odrednicama. U tom društvu svakako strše dva stripa, Gloria Scott Mime Simić i Ivane Armanini i Horny Dyke Helene Janečić. Gloria Scott disfunkcionalna je, neinteligentna, umišljena, neetična detektivka i narkomanka. Ili drugačije, Gloria Scott je parodija svega, ali prvenstveno kriminalističkog romana kao tradicionalno muškog žanra. Na sličnom tragu je i Horny Dyke, superjunakinja koja “svoje supermoći nerijetko koristi u za to uobičajenim aktivnostima superjunaka… dočim spremno priskače u pomoć ženama i djevojkama u svakodnevnim poslovima”. U oba slučaja radi se o dekonstrukciji tradicionalno muškog žanra ili žanra u kojem tradicionalnu ulogu imaju muškarci, a u svrhu aktivističkog angažmana oko pitanja ženskih prava i prava seksualnih manjina.

Nešto suptilniju kritiku društvenog pritiska nad ženama pružaju radovi Maje Veselinović i Nine Bunjevac čija ilustracija ujedno krasi i naslovnicu zbirke. Ove dvije autorice mogli bismo strpati u grupaciju onih koje tematiziraju i ironiziraju tako nam poznat ‘vedra&smjela’ stav emancipirane mlade seksi djevojke. Maja Veselinović duhovito govori o satu fitnesa i o sapunici koja junakinji u trenucima stezanja i rastezanja prolazi kroz glavu dok Nina Bunjevac prikazuje mladu emancipiranu mišicu koja se prežderava za vrijeme svoje omiljene TV emisije Sexy&witty, a nakon čega odlazi povraćati.

Čitajući ove stripove nemoguće je ne primijetiti razliku u izgledu junakinja stvorenih od strane muških i ženskih autora. Naime, iako autorice stvaraju likice koje su po koječemu posebne, rijetko koje od njih su iznimno lijepe ili seksipilne, za razliku od junakinja njihovih muških kolega. Ovdje nema mjesta klasičnim seks bombama čije bradavice režu zrak, a struk izgleda kao da dotičnoj nedostaje pokoji organ. Ovdje su prisutne, uvjetno rečeno, normalne žene i djevojke čija iznimnost dolazi iznutra, iz njihovih sposobnosti. Objašnjenje takve razlike u prikazu junakinja od strane muških i ženskih autora ovdje ćemo izostaviti ne bi li bili pristojni i pustili mašti na volju.

Kako to ženski strip na Balkanu vidi žene? Sudeći prema gore iznesenom, dosta dobro. Iako postoji niz autorica koje ironiziraju svoju svakodnevicu i društvenu zbilju te prstom upiru u društvene manjkavosti, ipak ih je puno manje nego što bi to dao naslutiti pankerski drčan naslov zbirke. Jesmo li nasjeli? Jesmo. Je li nam žao? Niti najmanje.

 

***

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska).
Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.

Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

logotipi_skolica

Objavljeno
Objavljeno

Povezano