Intervju Alban Muja
Razgovarala: Martina Kontošić
Alban Muja (1980.) vizualni je umjetnik koji kritički progovara o suvremenom Kosovu kroz različite medije, a najčešće fotografijom, video instalacijama i dokumentarnim filmovima. Izražava se također crtežima i slikanjem. Na zagrebačkoj izložbi Otpor, pokret, promjena izlaže rad Bez naziva, a dvije fotografije iz 2010. dosljedan su prikaz njegova rada kao komentara društvenih prilika neposredne okoline. S dozom humora jednostavno ih je primijeniti i na aktivističko djelovanje koje uvijek započinje kao borba pojedinca i manjine s većinom ili manjinom na poziciji moći.
KP: Možeš li nam opisati svoje umjetničke početke i prve radove kojima bilježiš specifičnosti društva u kojem si odrastao?
Unatrag petnaest godina, na Kosovu, društvu u kojem sam odrastao, razvila se jako zanimljiva suvremena umjetnička scena. Brojni akteri, umjetnici tog vremena pobunili su se napuštajući lokalnu tradiciju i zakašnjeli provincijski suvremenoumjetnički pristup, koji je bio dominantan u umjetnosti Kosova tijekom tog razdoblja. Promjena je nastupila kada je nekoliko važnih kustosa posjetilo Kosovo i susrelo neke od umjetnika. Od tada, mnogi suvremeni kosovski umjetnici postaju često prisutni na likovnoj sceni Europe i svijeta.
S obzirom na vrlo tradicionalan sistem obrazovanja na umjetničkoj akademiji, pozitivna energija mladih autora i način na koji sam se samostalno razvio kao umjetnik, za mene je od posebne važnosti. Ako se osvrnem na institucije, iskustvo sam stekao samo sa stranim galerijama jer na Kosovu postoji samo nekoliko izložbenih prostora i niti jedan od njih nije prisutan na sajmovima ili umjetničkom tržištu. Mislim kako je uloga umjetnika ovdje gdje sam odrastao potpuno drugačija nego na zapadnom umjetničkom tržištu. Na primjer, na Kosovu postoji nekoliko mladih umjetnika s vrlo dobrom energijom, međutim donedavno, do prije samo nekoliko godina, nismo imali saznanja o suvremenoj umjetnosti. Sve što smo učinili nekako smo uspjeli zahvaljujući energiji koju smo imali, a to uključuje i moje prve studentske radove. Čak ni u školi nismo naučili ništa o suvremenoj umjetnosti pa smo morali raditi usporedno – za školu i za prezentaciju kustosima. I to je razlika između Zapada, gdje ima mnogo mogućnosti u odnosu na Balkan, gdje sve morate učiniti sami.
Svaki rad, svaki projekt je nekako došao nakon puno razgovora s prijateljima. Vrlo često bismo se (moji prijatelji umjetnici i ja) okupili kako bismo raspravljali o suvremenoj umjetnosti, njenim počecima i trenutnom položaju. Razgovarali smo i o produkciji radova. Moram priznati kako sam prve radove, osobito video radove, napravio bez znanja o mediju i kako ga koristiti, ali čini se kako se publici svidjela iskrenost.
KP: Jedan si od najpoznatijih kosovskih umjetnika koji preispituje duboko ukorijenjene društvene vrijednosti Kosova. Jesi li ikad bio javno prozvan zbog toga ili doživio otpor prema svom radu?
Kad god imam izložbe ili bilo kakvo predstavljanje uvijek sam spreman za negativne reakcije prema svom radu. Mislim da je to normalno, pogotovo prilikom samostalnih izložbi kada su i izazovi veći. Do sada nisam imao nikakvih negativnih reakcija. Naravno, uvijek postoje ljudi s različitim mišljenjem, ali prilikom postavljanja radova uvijek se pokušavam pripremiti za drugačije reakcije. Obično su one pozitivne, vjerojatno iz razloga što smo mi kao ljudska bića skloni najprije izreći pozitivne misli. Kad god sam imao drugačije reakcije, pokušavao sam učiti od njih. Iskreno, ako sam ikad bio izazvan, to bi došlo iz mog kruga ljudi, bilo prijatelja bilo umjetnika, s kojima često razgovaram o idejama i novim mogućim projektima, ili od strane mog oca, koji je slikar.
KP: Surađuješ li s lokalnim aktivistima i kakva su tvoja iskustva s civilnim društvom?
Istražujući obično nastojim razgovarati i raspravljati s ljudima jer sam uglavnom pod utjecajem političkih i društvenih procesa transformacija u svojoj domovini, ali i regiji i šire. Obično pokušavam istražiti povijest, kao i društveno-političke teme i povezati ih s vlastitom pozicijom i socijalnim položajem na Kosovu danas. Stoga, kada sam u procesu osmišljavanja nekog projekta, prilikom istraživanja, ostvarujem suradnju s različitim lokalnim aktivistima i civilnim društvom.
KP: Što je trenutno u fokusu tvog interesa i koje projekte razvijaš?
U posljednje vrijeme radim na projektima koji u fokus donose slobodu kao temeljno pravo, kao i na projektima o granicama. Granice su u kontekstu Balkana vrlo prisutne u svakodnevnom životu. Granice su bile uzrokom rata; neke su bile razlogom desetljeća razdvojenosti nekih obitelji, kao što je to u slučaju Albanaca na Balkanu. Otkako je Kosovo postalo država, mnogo je izazova ostalo iz prošlosti i granice su još uvijek dijelom političkih rasprava! Također, kako je Kosovo jedina država u našoj regiji čijim je građanima potrebna viza za putovanje bilo kamo – granice su za moje društvo zatvorene. Fizička prisutnost granica podsjeća nas na prošle razlike protiv kojih mislim da se trebamo postaviti – to je koncept nekih od mojih recentnih projekata.
Također pokušavam i slikati pomalo; većina mojih slika razotkriva specifičnost nekih fenomena prisutnih u kosovskom društvu. To su uglavnom opći fenomeni kosovskog društva najvidljiviji izvan urbanih zona. Riječ je o slojevitom radu, ali koji se u prvom redu suočava s problemom patrijarhalne tradicije i kako se ona manifestira kroz simbol društvenog statusa – kuću. Kuća postaje simbolom obitelji i temeljna jedinica muškog ponosa vidljivog izvana. Osim nekoliko izložbi na kojima trenutno radim, to su projekti na koje sam trenutno fokusiran.
Objavljeno
