Tema Projekt ACTOPOLIS – koji povezuje devet kustosa i više od četrdeset umjetnika iz sedam gradova: Atenu, Ankaru/Mardin, Beograd, Bukurešt, Oberhausen, Sarajevo i Zagreb – zajednički su pokrenuli njemački Goethe Institut i umjetnička organizacija Urbane Künste Ruhr s kustosicama Angelikom Fitz i Katjom Aßmann, a okuplja “umjetnike, urbaniste i aktiviste nadilazeći obilježja disciplina, geografskih granica i kulturnih razlika te uspostavlja translokalno istraživačko polje za razvijanje urbanih alternativa”. O zagrebačkom segmentu projekta – nazvanog Nevidljivo pripadanje – razgovaramo s njegovom kustosicom, Anom Danom Beroš.
KP: Što je točno Actopolis? Možeš li nam reći nešto o povijesti i razvoju projekta?
A.D.B.: ACTOPOLIS, kako i njegovi podnaslovi kažu ART AS ACTION, ART AS URBAN PRAXIS, dakle Umjetnost djelovanja, odnosno Umjetnost urbane prakse, transnacionalni je umjetnički laboratorij koji propituje aktualnu situaciju i budućnost urbanoga života u gradovima jugoistočne Europe i Turske, te Rurske oblasti u Njemačkoj. U platformi su povezani gradovi obilježeni izrazitom nestabilnošću – gospodarskom, političkom, te migrantskom, izbjegličkom krizom – a riječ je o Ankari i Mardinu, gradu koji je svega 40 kilometara udaljen od sirijske granice, zatim Ateni, Bukureštu, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, te postindustrijskom Oberhausenu u Rurskoj oblasti. Ključno za platformu ACTOPOLIS je etabliranje proizvodnog laboratorija koji nadilazi granice gradova, i država, radi razmjene strategija i metoda umjetničkoga interveniranja u gradsku stvarnost.
Kustosica Angelika Fitz, današnja ravnateljica Az W-a (Architekturzentrum Wien) Arhitektonskog centra u Beču, ovaj je projekt koncipirala za Goethe-Institut 2014. godine te je zajedno s Katjom Aßmann iz organizacije Urbane Künste Ruhr i njegova umjetnička voditeljica. Trenutačnno u svakom gradu timovi sastavljeni od umjetnika, urbanista, aktivista i kustosa rade na realizaciji intervencija u urbanom prostoru. Za neke od njih migracija i progonstvo, ali i događaji u parku Gezi ili na trgu Sintagma nisu samo svjetske aktualnosti, već sastavni dio njihovog osobnog iskustva.
KP: Možeš li predstaviti program zagrebačkog segmenta ACTOPOLIS-a i tko su ljudi uključeni u izvedbu?
A.D.B.: Zagrebački segment ACTOPOLIS-a, promišljajući postojeće i moguće urbane konflikte kao posljedice masovnih migracija stanovništa, propituje koncepcije pripadanja u suvremenome društvu neizvjesnosti, a fokusiran je na produkciju pet autorskih radova u javnome prostoru grada. U skupini umjetnika i aktivista sudjeluju Selma Banich, Nikola Bojić, Lightune.G (Bojan Gagić i Miodrag Gladović), Tonka Maleković i Saša Šimpraga.
KP: U najavi stoji: “Reagirirajući na migracije stanovništa s Bliskoga istoka i iz Afrike te urbane transformacije s kojima je suočena današnja Europa, ACTOPOLIS-ov tim u Zagrebu posebno istražuje mogućnosti novih koncepcija ‘urbanog građanstva’ koje su izvan kategorija nacionalnih država.” O čemu se točno radi?
A.D.B.: Zagrebački projekt naziva Invisible Belonging, polazi od ideje ”urbanog građanstva”, odnosno pripadanja gradu kao nove kategorije ljudskoga pripadanja koje je neposrednije, prirodnije od pripadanja naciji. U nekoj ustaljenoj hijerarhiji pripadanja, prvo pripadamo samima sebi, pa obitelji, kvartu, gradu… Primjerice, u gradu Zagrebu, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine živi 93,14 posto Hrvata. Daju li službeni podaci stvarnu sliku grada Zagreba ili je ipak riječ o obrambenoj društvenoj mimikriji? U doba golemih demografskih promjena koja sva današnja europska društva prolaze s migracijama stanovništva iz Afrike i Bliskoga Istoka, ključno je pronaći poveznice između ”novih” i ”starih” građana Europe, kao i ”novih” i ”starih” Zagrepčana, koja nadilaze nacionalna obilježja, a uvažavaju kulturološke različitosti. Stoga je grad, kao i ideja pripadanja gradu, savršen teritorij za takva sociološka propitivanja i umjetnički eksperiment.
KP: Gdje će se održavati program i zašto baš tamo?
A.D.B.: Prva umjetnička intervencija Saše Šimprage Povezivanje postavljena je na Stossmayerovom šetalištu na Gornjem gradu (i otvorena je do 9. travnja; op.a.). Riječ je o privremenoj instalaciji montažnog stubišta koja će ukazati na nužnost stvaranja novih komunikacijskih veza i odnosa u gradu. Izabrana je točka povijesne fortifikacije kraj zgrade Državnog hidrometerološkog zavoda, budući da je ove godine najavljena obnova toga bedema, čak i njegovo povišenje, čime bi bila ukinuta i vizualna komunikacija između javnih površina parka Bele IV. i niže šetališne akse. Rad nosi simboličku poruku povezivanja, prelaženja zidina u vrijeme jačanja tvrđave Europe.
Rad Selme Banich Zajednice skrbi odvija se u zajednici u Folnegovićevu naselju, i kroz radioničku formu stvaranja privremene autonomne zone, propituje sa stanarima Folke kako misliti skrb iznova, skrbeći jedni o drugima, budući da centralizirani, državni instrumenti skrbi nikad neće skrbiti o građanima holistički. Folnegovićevo naselje je izabrano kao jedno od prvih nevidljivih multietničkih naselja u gradu Zagrebu, te zbog osobnog iskustva odrastanja autorice u toj zajednici.
Nikola Bojić u svome radu Klopka, umjetničkoj instalaciji i performansu u javnome prostoru bavi se pojmom granica, prostornih i mentalnih. Rad propituje arbitrarnost granica kao linija koje iscrtavamo kako bi se nominalno zaštitili, formirali identitet naspram drugoga i naposlijetku odredili vlastitu ideju pripadnosti. Klopka će svoju koreografiranu izvedbu “lebdeće granice” doživjeti u Novom Zagrebu, na području nerealizirane zagrebačke Plave potkove, pandanu Zelene potkove, pojasu javnih parkovnih površina u Donjem gradu.
Rad Full Range Society, umjetničkog dvojca Lightune.G poznatog po luminoakustici, koji čine Bojan Gagić i Miodrag Gladović, algoritamska je kompozicija oblikovana demografskom strukturom društva stvarnog ili kreiranog kvarta, grada, države, regije… Osim kao web projekt, kao algoritamski prijevod statističkih podataka u zvuk, koji će se moći primijeniti na bilo koji teritorij i period ljudske povijesti, rad će se predstaviti u obliku interaktivne audio instalacije stvaranja osobne kompozicije, jedinstvene zvučne slike, koju kreira svaki posjetitelj u Tunelu Grič.
Tonka Maleković u istraživačkom radu Spaces Between Living Places – SBLP kroz vlastito iskustvo ekonomske migracije i kroz seriju razgovora s drugim protagonistima sa sličnom recentnom biografijom, proučava zajednički fenomenološki fundus migrantskog iskustva; uzroke recentnih masovnih odlazaka iz vlastite zemlje, ali i procese konstruiranja osjećaja identiteta i pripadanja novom mjestu/kulturi/zajednici. Rad će biti izmješten izvan istraživačkog područja grada Stuttgarta i njegove okolice, kao kolaž audio isječaka, tekstova i razgovora, u obliku multimedijalne instalacije u Galeriji SC.
KP: Kako će se u budućnosti razvijati projekt?
Bit će zanimljivo vidjeti što iz pojedinih projekata, a izvan lokalnog konteksta Zagreba, možemo naučiti o urbanom građanstvu, te području napetosti novih nacionalizama i života u interkulturnim društvima. ACTOPOLIS-ov laboratorij nije obilježen jednim velikim pojedinačnim događajem, već zajedničkim razvojem refleksivnih i intervencionističkih alata u urbano tkivo gradova. Pojedinačne projektne ideje razmijenjene već 2015. godine tijekom njihova nastanka, dakle, prije njihove realizacije tijekom 2016. godine u lokalnim intervencijama u Ateni, Beogradu, Bukureštu, Ankari, Mardinu, Oberhausenu, Sarajevu i Zagrebu. U 2017. godini, tj. u trećoj godini projekta, lokalni će se rezultati objediniti u nadregionalnoj putujućoj izložbi koja će gostovati u svim gradovima koji su sudjelovali u ovom projektu.
ACTOPOLIS-ov zagrebački segment, Invisible Belonging – Nevidljivo pripadanje, započeo je 2. travnja i trajat sve do rujna 2016. godine.
ObjavljenoObjavljeno
