Intervju Entitet OJOBOCA koji čine filmski umjetnici Anja Dornieden i Juan David González Monroy na ovogodišnjem se, trinaestom festivalu 25 FPS posjetiteljima, između ostaloga, ukazao kroz projekcije filmova Maskirani majmuni (The Masked Monkeys, 2015) i Sjena oblaka (Wolkenschatten, 2014) u sklopu programske cjeline U fokusu – Svijetla tama. Također, predstavili su se kroz blok proširenog filma gdje su uživo izveli analogne projekcije naslovljene Sada se želim smijati (Now I Want to Laugh, 2014) i Novi muzej čovječanstva (New Museum of Mankind, 2016) te kroz filmsku radionicu naslovljenu Nema granica – sve govori. Ovi vješti prizivači (zlo)duha iz analogne vrpce zamrljali su granicu između intradijegetičkog i ekstradijegetičkog, spojili fikciju i stvarnost i dobrano uznemirili i zbunili. Baš kako i treba. Popričali smo s njima između projekcija u Studentskom centru u Savskoj i nastojali baciti dodatno svjetlo na okouste i filmske darove hororizma koje su na svojim vrpcama donijeli u Zagreb.
KP: Što je OJOBOCA, kako je nastala i zašto?
Anja Dornieden: OJOBOCA je ustvari nastala slučajno. Juan i ja smo se upoznali na diplomskom studiju u Novoj školi (The New School) u New Yorku gdje smo radili na svojim filmovima. Nakon što smo diplomirali, preselili smo u Berlin, i pošto smo morali započeti od nule, odlučili smo zajednički snimiti film, da se lakše snađemo. Film koji smo snimili zvao se Awe Shocks (2011) i kroz zajednički smo rad na ovome projektu shvatili da, iako smo za vrijeme studija imali različite interese, u zajedničkom radu zaista nadopunjujemo jedno drugo. Od tog projekta radimo zajedno.
Juan David González Monroy: Bilo nam je stvarno lako surađivati, a kada radite s analognim filmom, puno je lakše ako udružite energiju i snage s nekim. Radi se o formatu koji više nije standardan i potrebno je puno truda da bi se radilo s njime. Do imena OJOBOCA došli smo kada smo se htjeli prijaviti na natječaje za financiranje. Ustanovili smo da je za to potrebno imati produkcijsku tvrtku, a mi je nismo imali, niti smo znali ikoga tko je ima. Međutim, za potrebe apliciranja na natječaje bilo je moguće otvoriti vlastitu tvrtku – pa smo to i učinili – i nazvali je OJOBOCA. Naziv dolazi od Pasolinijevog izraza za kameru, “oko-usta”. Preveli smo taj izraz na španjolski i počeli ga koristiti za sve na čemu zajednički radimo.
KP: Kako ste pronašli zajednički jezik potreban za ovakav oblik umjetničke suradnje?
AD: Pretpostavljam da jednostavno imamo sličan pogled na stvari i poprilično smo jasni u međusobnoj komunikaciji. Također, radimo isključivo na onim projektima za koje smo oboje zainteresirani.
JM: Naša je suradnja rasla organski – razvila se iz činjenice da nam je zaista lako raditi zajedno. Ne ulazimo u velike svađe, estetske sukobe ili situacije u kojima je jedna strana strastveno protiv nečega, a druga za. Smatram da smo suradnju uspjeli održati upravo zato što se nismo imali potrebu svađati. Jasno, radili smo i s drugim ljudima, ali to najčešće nije bilo odviše uspješno zbog različitih nesuglasica.
KP: U programskoj knjižici ovogodišnjeg 25 FPS-a opisani ste kao praktikanti hororizma (eng. Horrorism) – simulirane metode unutarnje i vanjske transformacije. Možete li nam reći više o tome?
JM: Kada smo počeli raditi zajedno, odlučili smo se baviti analognim filmom: 16mm, Super 8 ili 35 mm. Naravno, bili smo svjesni da to neće biti lako: digitalni je medij danas standard, za njega je dostupno puno više resursa, i tako dalje. Međutim, bilo nam je važno upravo to iskustvo gledanja analognog, korištenje materijala i istraživanje njegovih mogućnosti. Analogno ima svoja ograničenja, ali i svoje kvalitete. Kada se nalazite u mračnom kinu s analognim projektorom, dolazi do posebnog odnosa između publike i treperavog svjetla… A ako radite izvedbu uživo, vi ste taj koji kontrolira svjetlo i mehanički predmet – i sve se pretvara u ritualno iskustvo posebne energije.
Počeli smo to zvati hororizmom zato što se u svojem radu bavimo idejom neizvjesnosti i načinom na koji je gledatelj prisiljen reagirati na nju. Naši filmovi i izvedbe uživo smjeraju biti simulacije situacija u kojima se morate zapitati tko je govornik i zašto. Tada ste prisiljeni propitati vlastitu reakciju – a to može dovesti do nelagode. Kroz svoj se rad bavimo onime što je prisutno u svakome filmu – a to je prisutnost “govornika” koji predstavlja neko svoje stajalište. Želimo zaći u činjenicu da stajališta ne moraju uvijek biti koherentna već mogu biti besmislena ili kontradiktorna. Kao gledatelj, vi toga najčešće niste svjesni zato što većina filmova ima barem nekakav privid koherentnosti. Kroz naš rad jasno pokazujemo da ne postoji jedan glas ili autoritativni akter – i to vas nuka da reagirate. Zanima nas taj kinematografski ritual: stroj govori u mraku i morate odlučiti vjerovati mu ili ne.
AD: Često se oslanjamo na pripovijedanje za stvaranje ovog iskustva – glas se obraća izravno publici – i na njima je da, kako je Juan rekao, slijede taj glas i njegovu priču ili ne.
JM: Film vas može odvesti na mjesta na koja možda ne želite ići, i upravo u tom trenutku, može se dogoditi posebno iskustvo. Možda vas jednostavno nije briga ili sve to ne shvaćate ozbiljno, ali možda se nađete u prostoru nelagode koja vas prisiljava da razmislite o svojem odnosu prema stanju u kojem se nalazite. To se događa nesvjesno. Naravno, ne polazi nam uvijek za rukom proizvesti takvu vrstu iskustva zato jer se ne radi o nečemu što je u potpunosti pod našim nadzorom. Uvjeti moraju biti ispravni, ali čak ni to ne jamči da će se iskustvo ostvariti kod svih u publici. Međutim i to je posve u redu i dio cijelog procesa. Ne nastojimo stvoriti jedno točno određeno iskustvo.
AD: Volimo odabirati teme koje izazivaju trenutačne reakcije ili sudove. Na primjer, u filmu Mali ljudi velikog srca (A Flea’s Skin Would Be Too Big For You, 2013) istraživali smo zabavni park u Kini u kojem su zaposleni isključivo ljudi patuljastog rasta. Film prikazan na 25 FPS-u, Maskirani majmuni (2015), bavi se uličnom predstavom gdje treneri tjeraju majmune odjevene u ljudsku odjeću da se ponašaju kao ljudi. Dakle, naši se filmovi često bave temama o kojima se može lako i brzo stvoriti mišljenje, a onda odbaciti čitavu stvar.
JM: Međutim, nastojimo promijeniti način gledanja na ove teme, promijeniti način na koji ih se doživljava. Započinjete s predrasudama ili ranije stvorenim mišljenjima zato što svatko ima neke predrasude kada odlazi pogledati film – možda ste ranije pročitali opis filma pa zaključili, ovaj je film o ovome i ovome, znam nešto o tome, znam kako se osjećam glede toga ili imam neko svoje mišljenje o temi. Ali, nama se ne sviđaju ovi ranije stvoreni stavovi i trudimo se gledatelja izložiti podražajima koji će ga natjerati da promijeni te stavove ili ih barem dovede u sumnju. Međutim, to ne znači da nekome pokušavamo nametnuti svoje mišljenje ili poglede – nastojimo stvoriti situaciju u kojoj gledatelj mora razmišljati o tome gdje se nalazi, koji su elementi ovoga problema i kakav je njegov odnos prema tome.
KP: Što mislite o nesputanoj stravi koja se nalazi u činu poništavanja zaštitne kolijevke koja fikcionalno filmsko djelo štiti od njegovog okoliša (ili obrnuto) – kao u vašem filmu Wolkenschatten (2014) – prema kojem se odnosite kao prema nađenom materijalu?
JM: Sviđa nam se razmišljati o filmovima koje stvaramo kao o fizičkim objektima: oni postoje na filmskoj traci i odnosimo se prema njima kao prema artefaktima. Jasno, postoji mogućnost da smo te filmske objekte negdje pronašli, ili da smo našli neke njihove dijelove, ili da smo ih složili od drugih dijelova… Pisani opisi koji dolaze uz naše filmove pokušavaju razoriti predodžbu o filmu kao jednostavnoj zabavi i promijeniti tu predodžbu u nešto konstantno proširujuće drugačije. Ali nije neophodno čitati tekstualne opise koji dolaze uz filmove, može ih se gledati i bez te pozadinske priče i onda, kada ih u jednom trenutku nakon projekcije možda ipak pročitate, tekst transformira odgledani materijal u nešto posve različito. Lijepo je što se naši filmovi mogu proširivati na taj način.
KP: Tijekom festivala održali ste radionicu – koja je bila njena ideja vodilja, što ste pokušali postići i kako ste zadovoljni rezultatima?
AD: U dvodnevnoj radionici koju smo održali u Klubviziji, nastojali smo kroz rad u grupi istražiti određenu temu, u ovome slučaju lokaciju, i pri tome koristiti našu metodu rada. Nije se toliko radilo o tehničkoj radionici koliko o svojevrsnom grupnom eksperimentu. Zajedno smo otišli na lokaciju koju su nam predložili organizatori festivala i tamo u kratkom vremenskom roku nastojali uhvatiti duh mjesta.
JM: Snimali smo kod napuštene i ruševne bolnice za liječenje tuberkuloze Brestovac na Medvednici. Prije nego što smo otišli na lokaciju, informirali smo se preko interneta i ustanovili da velik broj ljudi odlazi do Brestovca zbog sablasnog okruženja, radi snimanja ili urbanog istraživanja. Mi smo s našom grupom htjeli napraviti nešto drugačije. Snimili su odličan materijal i koncentrirali se na teksture, detalje i prirodu. Bilo je zaista zanimljivo vidjeti što će polaznici snimiti na lokaciji zato što ju je svatko od njih doživio na drugačiji način i koncentrirao se na različite detalje. Nakon što smo obradili snimke, planirali smo prikazati materijal koristeći višestruke projektore, međutim, nismo imali dovoljno vremena da s polaznicima u dubinu prođemo kroz kombiniranje i prikazivanje snimljenoga. Sada je sve na njima. Ako žele nastaviti međusobnu suradnju i napraviti neki zajednički projekt, odlično, a ako ne žele, i to je posve u redu. Kao i na svakoj radionici, polaznicima pružate mogućnost i način da nešto samostalno naprave, međutim, na njima je da odluče žele li naučeno iskoristiti u svojem radu ili ne.
KP: Kakva je budućnost OJOBOCA-e?
JM: Nastavit ćemo raditi na filmovima namijenjenima projekciji na jednome projektoru i expanded cinema projektima namijenjenima izvedbi uživo. Također, dio smo kolektiva zvanog LaborBerlin koji posjeduje dijeljeni prostor, slično Klubviziji. Prikupili smo dosta opreme koju međusobno dijelimo i to nam omogućuje da nastavimo raditi s analognim filmom. S vremenom smo ustanovili da je jedini način na koji se može sačuvati znanje o analognom filmu tako što ga dijelimo s drugim ljudima, tako da ćemo se uvijek truditi raditi upravo to.
AD: Ako se danas želite baviti analognim filmom, svakako morate stvoriti kooperativne strukture. Kolektiv je važan za naš rad zato što bi bez njega, dijeljenog prostora i laboratorijske infrastrukture, sve bilo mnogo teže. Komercijalna infrastruktura više nije prisutna na isti način na koji je nekoć bila ili je jednostavno odveć skupa nezavisnim filmašima, pa ste prisiljeni mnoge stvari obavljati sami – obrađivati film, printati i slično.
Također, vrlo nam je važno da se naši filmovi projiciraju s filmske vrpce. Naravno, to nije uvijek moguće, ali trudimo se da bude čim češće. Kako je cijela struktura analognog projiciranja propala, u praksi to znači da često na projekcije moramo nositi vlastite projektore, pa smo počeli ići na turneje s našim djelima, skoro kao glazbeni bend. Ako radite s analognim filmom, morate preuzimati sve više zadaća, htjeli vi to ili ne.
JM: Radi se o svojevrsnom “uradi sam” mentalitetu zato što se sve mora učiti u hodu – ne postoji neko središnje mjesto gdje možete prikupiti sve što vam je potrebno. Morate učiti od drugih. Postoji čitava mreža analognih filmskih laboratorija i svi međusobno dijelimo informacije i nastojimo si pomagati – šaljemo si opremu, putujemo, odrađujemo radionice i slično. Također, održavamo radionice i na festivalima zato da drugima omogućimo da iskuse kako je to pokrenuti vlastiti kolektiv ili prostor, ili otići u drugi grad koji ga već ima i pridružiti im se i raditi s njima.
Intervju na engleskom jeziku možete pročitati ovdje.
ObjavljenoObjavljeno
