Kritika Nešto više od mjesec dana nakon furioznog početka u kojem su kulminirale višegodišnje pripreme za preuzimanje titule Europske prijestolnice kulture, upravo u trenutku kada je program hvatao puni zamah, globalna pandemija zaustavila je događaje koji su trebali obilježiti kulturnu 2020. godinu u Rijeci, ali i puno šire. Osim izvedbe Bella ciao koja je izazvala histeriju u desnim i konzervativnim redovima, otvorenje programa Luka različitosti ostat će zapamćeno i po izostanku prisustva državnog vrha, što je u dobrom dijelu javnosti shvaćeno kao jasna poruka o odnosu vladajućih prema naporima riječke i šire kulturne zajednice.
U danima nakon usvajanja preporuka Nacionalnog stožera civilne zaštite o zabrani javnih okupljanja, krenuli su se rasplitati mogući scenariji nastavka programa EPK. Prema prvim prognozama direktorice tvrtke Rijeka 2020 Emine Višnić postojala je mogućnost prilagodbe nekih programa novonastaloj situaciji, pa i produžetak realizacije na 2021. godinu. Manje prostora za optimizam ostavila je ministrica kulture Obuljen Koržinek najavivši financijske rezove, koji su par dana kasnije, donošenjem Prijedloga odluke o preraspodjeli sredstava planiranih u Državnom proračunu za 2020. godinu, dobili jasnije konture. Sredstva za EPK su samo u prvom krugu mjera štednje umanjena za 5 milijuna kuna, što znači trećinu predviđenog godišnjeg budžeta i ozbiljan udarac za mogućnost daljnje provedbe projekta. U tom svjetlu dočekana je i službena obavijest o obustavi većeg dijela aktivnosti te otpuštanju 59 od ukupno 70 zaposlenika i zaposlenica trgovačkog društva Rijeka 2020.
Što će ostati od programa Luke različitosti, na koji način će se prekid aktivnosti odraziti na pojedince i organizacije koje su posljednjih nekoliko godina uložile u njihovo planiranje i pripremanje te kakve odjeke će titula Europske prijestolnice kulture naposljetku ostaviti na riječkoj kulturnoj sceni? O tim pitanjima razgovarali smo s Davorom Miškovićem, voditeljem Drugog mora – domaćina programskog pravca Dopolavoro koji je u svojim promišljanjima rada i dokolice u suvremenom društvu okupljao brojne organizacije domaće i regionalne nezavisne kulturne scene.
KP: Od Rijeke 2020, strateškog gradskog projekta i projekta od nacionalnog značaja, nakon mjesec dana izvanredne situacije ostao je administrativni kostur. Većina zaposlenika je otpuštena, uz najavu prekida suradnje i dijelu ljudi zaposlenih u gradskim ustanovama na provedbi EPK programa. Smatrate li to opravdanim?
U hrvatskom kulturnom sustavu Europska prijestolnica kulture je iznimka. Taj izniman položaj omogućio je EPK-u niz pozitivnih ostvarenja, ali i ovako brzi krah. EPK održava organizacijska struktura osmišljena samo za tu svrhu, specijalizirana za nju. Ta specifičnost znači da donesene drakonske mjere predstavljaju presedan koji se ne može primijeniti na nekog drugog, ni jednu ustanovu, tvrtku ili udrugu, jer u populaciji koja nastanjuje kulturni ili javni sektor ne postoji nitko poput EPK. Druga važna činjenica je da je EPK privremen, nešto što se događa samo jednom, u 2020. godini. Istina, eho tog događaja se trebao osluškivati godinama, ali odjeci nam ionako brzo izmiču. Ta privremenost također je sigurno bitno utjecala na donošenje ovakve odluke. Sada ceh te iznimnosti i privremenosti plaćaju ljudi koji su dobili otkaz.
Ocjena opravdanosti neke odluke ovisna je o našim interesima i parametrima koje uključujemo u analizu. Ako promatramo EPK kao strateški projekt ne samo iz perspektive programske prezentacije nego i iz perspektive redefiniranja uloge kulture u društvu (EPK je bitno pridonio značaju i vidljivosti kulture u javnom prostoru) rekao bih da je onda ovo svakako propuštena prilika i ovu odluku treba tumačiti kao odustajanje od važnosti kulturnog sektora. Ako pak EPK promatramo samo kao događaj koje se neće dogoditi ili će se dogoditi u smanjenom opsegu, onda je to druga priča.
KP: Započelo je prestrukturiranje programa s predviđenim bitnim smanjenjem proračuna, iako njegovi ukupni gabariti zasad nisu poznati. Jeste li kao domaćin jednog od sedam projektnih pravaca sudjelovali u tom procesu? Znate li koji je opseg predloženog “novog EPK” i u kojem će se obujmu pravac Dopolavoro uspjeti realizirati?
Restrukturiranje EPK-a događa se od kada se pojavila epidemija, ali to je planiranje poput tapkanja u mraku jer se nisu znali osnovni parametri, trajanje epidemije, restrikcije vezane uz okupljanja, mobilnost ljudi, transport, opseg financiranja, itd. Koliko mi je poznato napravljeno je više verzija programa, a ja sam u tom procesu sudjelovao dajući konkretne informacije o svakoj predviđenoj aktivnosti unutar programskog pravca. Sada se mijenja proces planiranja na način da se umanjuju ili brišu barijere između programskih pravaca i pokušava osmisliti koherentan program uzimajući u obzir kriterije kao što su zadržavanje što većeg broja hrvatskih umjetnika u realizaciji programa, dugoročne efekte po grad kao što su aktivacija zgrada Exportdrva ili Dječje kuće, te promjene formata događaja tako da poštuju preporuke stožera civilne zaštite ili se događaju online.
KP: Zaustavljanje programa EPK, osim na egzistencije otpuštenih radnika i radnica, utječe i na stotine drugih koji su trebali biti uključeni u provedbu projekta. U sklopu programa Dopolavoro surađujete s desetak partnerskih organizacija i brojnim umjetnicama i umjetnicima u Hrvatskoj i inozemstvu. Kako će se ove promjene odraziti na te suradnje? Kolika će, prema vašim procjenama, biti šteta?
Umjetnici i organizacije koje su trebale sudjelovati u realizaciji programa svakako će biti zakinuti za mogućnost realizacije svojih umjetničkih vizija i radova. Naravno, i financijski prihodi će im biti umanjeni. Problem je tim veći što je u gotovo cijelom svijetu došlo do otkazivanja brojnih kulturnih događaja i projekata. Za sada nije došlo do nikakvih poremećaja u suradnji s partnerskim organizacijama i umjetnicima i mogu reći da su svi vrlo fleksibilni i voljni se uključiti u realizaciju programa ako to okolnosti dozvole. Na razini cijelog EPK u što uključujem ustanove, udruge, tvrtke i pojedince napravljen je ogroman posao za koji bi bila ogromna šteta da se ne dovrši. Mi smo u situaciji da smo izgradili kuću koju nismo priključili na struju i vodu. Razmjeri štete su otprilike takvi kao da tu kuću sada srušimo.
KP. Što je s europskom dimenzijom projekta? Jesu li se sredstva potrebna za održavanje programa i radnih mjesta mogla osigurati iz proračuna Europske unije?
Europska dimenzija je krahirala na više mjesta tijekom ove pandemije, no tome nije kriva isključivo Europska unija nego i nacionalne države. Rekao bih da se problemi europskog projekta ogledaju upravo u nemogućnosti obuhvaćanja jednostavnom definicijom što je to europska dimenzija. Za svakog je to nešto drugo: vrijednosti prosvjetiteljstva, demokracija i ljudska prava, sloboda, jedinstveno tržište, kolonijalna prošlost, kršćanski identitet, zaista svašta i često kontradiktorno. EU sudjeluje u EPK-u kroz sredstva osigurana iz različitih fondova EU, te kroz sredstva Nagrade Meline Mercouri. Koliko mi je poznato EU ispunjava svoje financijske obveze, a da li bi bili spremni preuzeti financiranje radnih mjesta i programa nije mi poznato. Mogu samo spekulirati da bi donošenje jedne takve odluke za EU bila noćna mora jer bi to značilo da se uspostavlja presedan koji se može primijeniti na niz drugih situacija.
KP: Za riječke udruge u kulturi neizvjesno je i financiranje iz javnih izvora. Još uvijek nisu uplaćena sva sredstva za rad za 2019., a pročelnik za kulturu najavio je i smanjenje opsega financiranja za tekuću godinu, uz napomenu da će se očuvati projekti čija “financijska struktura sugerira ostvarivanje egzistencijalne dobrobiti”. Kako to tumačite?
To tumačim vrlo jednostavno: nema para. Već dugo vremena u Hrvatskoj je prvenstveni cilj kulturne politike očuvati kulturni sustav. U stanju društvene anomije očuvati nešto što se prvenstveno bavi vrijednostima i simboličkim svijetom je složen zadatak. Pa ipak, čini mi se da postoji mjesta za kritiku tih nastojanja i to prvenstveno iz perspektive da se kulturna politika kroz ta nastojanja pretvorila više-manje u socijalnu politiku, očuvanje egzistencije onih koji nastanjuju kulturni sektor. To je osobito vidljivo u kriznim situacijama, to je vidljivo i u odluci o otkazima u agenciji Rijeka 2020. Potpuno se slažem s time da je prioritet očuvanje sektora u cjelini i kulturnih ustanova, ali čini mi se da je odluke potrebno temeljiti na outputu aktera u kulturi, a ne na činjenici da tu radi velik broj ljudi. Rekao bih da je jedan od ključnih problema u hrvatskoj kulturnoj politici činjenica da su tablice i tablični kalkulatori ključni alat za donošenje odluka.
KP: Unatoč tome što će sredstava za rad izgledno biti jako malo, nastavlja se ulaganje u infrastrukturu i dovršavanje Art kvarta Benčić prema prvotnom planu. Što će, osim zgrada, od riječke kulture ostati u sljedećoj godini?
EPK je u kulturnom životu grada ostavio dubok trag već sad. Tu se ne radi samo o realiziranim programima i infrastrukturi nego i o razvoju pojedinaca i organizacija. Rečeno rječnikom civilnog društva: došlo je do velikog transfera znanja, do razvoja ljudskih kapaciteta, organizacijskog razvoja, uspostavljene su brojne suradnje i veze na svim razinama i s različitim sektorima. Uzorak toga bio je vidljiv na otvaranju programa Rijeke 2020. Potrebno je pronaći modalitet za očuvanje tog znanja i ako se to dogodi riječka kultura će biti sjajna.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
