Dugovječna filmsko-kritička platforma

Nikica Gilić rođen je 1973. u Splitu, diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao s temom “Filmološki aspekti naratologije”, a potom i doktorirao s temom “Filmska genologija i tipologija filmskog izlaganja”. U oba rada mentor mu je bio doajen hrvatske filmske znanosti Ante Peterlić. Uz filmsku genologiju, filmsku naraciju i fenomen postmoderne zanima se i za probleme specifične za filmski medij, zagovarajući temeljnu emancipiranost filmologije od rekurzivnih mehaničkih transpozicija metoda književne teorije, sociologije kulture i drugih disciplina. Uredio je zbornik 3-2-1, KRENI! Zbornik radova u povodu 70. rođendana Ante Peterlića te, zajedno s Brunom Kragićem, Filmski leksikon u izdanju Leksigrafskog zavoda Miroslav Krleža. Knjige Uvod u teoriju filmske priče i Filmske vrste i rodovi objavio je 2007. godine, a Uvod u povijest hrvatskog igranog filma, koje je ove godine doživjelo drugo izdanje, 2010. godine. Na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu zaposlen je od 1998. godine, a osim uredničkog posla kojeg obavlja u Hrvatskom filmskom ljetopisu, član je savjeta časopisa Ubiq i Autsajderski fragmenti. 

 

N.G.: Nedavno preminuli Ivo Škrabalo ima najveću zaslugu za osnivanje Hrvatskog filmskog ljetopisa – on je i inače radio na osnivanju i obnovi filmskih institucija (s uspjehom u slučaju našeg časopisa, Dana hrvatskog filma i Hrvatskog društva filmskih kritičara), a temeljna je ideja bila da časopis pruži platformu filmskoj kritici, znanstvenom proučavanju filma te filmskoj i filmografskoj arhivistici.  

S obzirom da je tada uspostavljena veza sa svim generacijama kritičara i filmologa, koja traje i danas, kao i međunarodne veze koje se i dalje razvijaju, a s obzirom na sve veću međunarodnu vidljivost našeg časopisa, mislim da je prvi plan u potpunosti uspio. U području kritike i filmologije, doduše, postigli smo više nego u području filmografije i arhivistike, no i to je samo zbog prerane smrti Vjekoslava Majcena koji je vodio tu struku u nas (a skoro bismo mogli reći i da ju je i stvorio). 

Časopis je od 1990-ih do danas stalno rastao i širio se (i nalazio nove suradnike i članove uredništva), no teško mi je uspoređivati rad u ’90-ima s današnjim, jer sam ’90-ih bio samo mladi suradnik a sada sam glavni urednik. Ono što znam, to je da je problema bilo uvijek, jer je u jednom trenutku Hrvatski filmski savez morao uskočiti i postati izdavač Hrvatskog filmskog ljetopisa da se časopis ne bi ugasio, na čemu sam duboko zahvalan Veri Robić-Škarici. Dakle, sva su vremena teška na svoj način, zbog čega sam iznimno ponosan što smo postali drugi najdugovječniji filmski časopis u Hrvatskoj (nakon Filmske kulture ugasle raspadom socijalizma).  

 

KP: Tko je pokrenuo časopis i tko sve sada na njemu radi? S kojim autorima surađujete, imate li i inozemnih suradnji? 

N.G.: Utemeljiteljsko uredništvo (Ivo Škrabalo, Vjekoslav Majcen i glavni urednik Hrvoje Turković) napravilo je pravu malu revoluciju na filmskoj sceni, čemu su pripomogli i drugi članovi uredništva, poput urednika kino i video-repertoara Igora Tomljanovića, potom Petra Krelje i Diane Nenadić – svi su oni, baš kao i mi danas, htjeli uspostaviti svjetske standarde bez obzira na skromne institucionalne uvjete, baš kao što je to, recimo, Ante Peterlić bio postigao Filmskom enciklopedijom. 

Trenutna redakcija je nedavno formirana – ja kao glavni urednik, Tomislav Šakić kao izvršni urednik, Krešimir Košutić kao urednik festivalske rubrike i kino/DVD repertoara, te Jurica Starešinčić, Bruno Kragić i Hrvoje Turković koji nije samo “odgovorni urednik” (zgodna funkcija koja govori o njegovom ugledu među manje iskusnim članovima redakcije), nego je, što se vidi i u najnovijem broju, jedan od najvećih radnika u uredništvu. Što se suradnika tiče – ne znam odakle bih počeo i gdje bih završio – Ivana Keser, Damir Radić, Dragan Rubeša, Mario Kozina, Hana Jušić, Sonja Tarokić, Krunoslav Lučić, Nebojša Jovanović, Petar Krelja, Mario Slugan, Marijan Krivak, Mima Simić, Tomislav Kurelec, Juraj Kukoč i toliki drugi objavili su u nas obilje zanimljivih tekstova, novi dizajn Barbare Blasin prema općem je sudu izvrstan, a svake godine stasa barem jedan novi mladi suradnik. Naš je najveći problem ohrabriti najmlađe generacije suradnika da nastave pisati o filmu jer tu danas, nažalost, nema puno prostora za stvaranje materijalne egzistencije.

 

KP: Kako je sadržajno strukturiran časopis? Objavljujete li i prijevode stranih autora? 

N.G.: U nas se može čitati o hrvatskom filmu i o stranom filmu, o teoriji filma i filmskoj praksi, o kino-repertoaru i o najezoteričnijim ostvarenjima… Ukratko, objavljujemo znanstvene radove svih metodoloških orijentacija, eseje i kritiku (povremeno i druge žanrove), a u zadnje vrijeme ne znam jesam li više ponosan na novu generaciju mladih kritičara i esejista koji objavljuju i kod nas, ili na sve veći broj mladih znanstvenika koji nam nude svoje radove. Stalno objavljujemo tekstove o hrvatskom filmu (tko će ako nećemo mi?), no imamo i tekstove o drugim kinematografijama, a u novom broju udarni je temat o filmskom pripovijedanju. Imali smo nedavno temate o Tomislavu Gotovcu, o animiranom filmu, o Anti Babaji i brojnim drugim temama, a za idući broj pripremamo temu o odnosu filma i stripa gdje ćemo, uz nekoliko tekstova Jurice Starešinčića, Borivoja Dovnikovića i drugih autora objaviti i stripove Dubravka Matakovića na filmske teme (Kill Bill, Troja, Gospodar i ratnik…). 

Objavljujemo, dakako i prijevode već objavljenih tekstova stranih autora, ali sve češće (posebno otkada nas evidentiraju vodeće strane baze podataka) dobivamo zanimljive tekstove iz inozemstva, pa smo u zadnje vrijeme objavili čitav niz radova iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Italije, Republike Koreje, Turske i drugih zemalja, a u kontaktu smo i s kolegicama i kolegama iz Španjolske, Austrije, Njemačke (i tako dalje); malo smo zanemarili Sloveniju, Mađarsku i još neke obližnje zemlje, pa ćemo i na tome morati poraditi. 

Inače, mislim da je filmološka i filmskokritičarska scena u Hrvatskoj jedno od najživljih područja pisanja o umjetnosti, u čemu je doprinos našeg časopisa, neskromno ću reći, veoma velik.

 

Nikica Gilić

 

KP: U siječnju ove godine objavili ste sve brojeve časopisa u pdf izdanju koji su dostupni za download. Kako je vaša publika reagirala, koliko često se preuzimaju takvi primjerci? 

N.G.: Reakcija je sjajna – ne znam statistiku “skidanja”, ali radim sa studentima na Filozofskom fakultetu i na Akademiji dramske umjetnosti, a kontaktiram i sa strancima zainteresiranima za film općenito i za hrvatski film, pa mi se čini da svi oni rado koriste Ljetopis u tom formatu. Treba se, dakako, otvoriti novim tehnologijama ako časopis želi ostati relevantan ili ako želi postati još važniji. 

 

KP: Također, upozorili ste čitatelje da postoji mogućnost gašenja publikacije. Kakva je trenutna situacija? Časopis se tiska tromjesečno u nakladi od tisuću primjeraka – uspijevate li prodati dovoljno da bi pokrili barem osnovne troškove?  Postoje li još neki izvori financiranja? 

N.G.: Oglašavanje je potpuna katastrofa – ne funkcionira niti u najkomercijalnijim medijima, a kako bi u nas? Prodaja i pretplata, dakako, nisu dovoljni za časopis ovakvih ambicija. Čim sam postao glavni urednik smanjio sam svoj honorar jer sam vidio kamo stvari idu, potom smo smanjili i trošak dizajna i prijeloma, a svejedno smo morali prepoloviti honorare suradnicima… neki su se suradnici čak odrekli honorara, na čemu im se najtoplije zahvaljujem.  

Bez države, HAVC-a i Grada Zagreba nas ne bi bilo, a kako svako malo financiranje negdje zapne u ovoj krizi, jasno je da smo u velikoj opasnosti od daljnjih rezova. Nedavno smo tako objavili i jedan dvobroj jer naš izdavač, Hrvatski filmski savez, jednostavno nije imao novaca za normalno izlaženje sva četiri broja u 2011. godini. 

Što nosi budućnost, znat ćemo vjerojatno nakon izbornog ciklusa kada se, bez obzira na rezultate izbora, očekuje dramatično rezanje troškova (a kultura se u nas, za razliku od udomljavanja rodbine i peterostrukog preplaćivanja farbanja tunela, i dalje smatra troškom). Moram biti optimist, jer ćemo tako lakše opstati, ali znam da će nam biti jako teško opstati u idućoj godini, pa bih volio da se što više ljudi pretplati na naš časopis ili ga počne kupovati, da barem s te strane izvučemo maksimum i učinimo ono što je moguće. 

 

KP: Što mislite koji je razlog slabe prodaje časopisa iz područja kulture u našoj zemlji? Je li to možda zbog Interneta i velikog broja besplatnih sadržaja, društvena klima ili nešto treće? 

N.G.: Internet je vjerojatno donekle pridonio slaboj prodaji časopisa, ali mislim da su puno važnije druge dvije stvari: urušavanje mreže knjižara i ta društvena klima u kojoj živimo. Pod društvenom klimom prvenstveno mislim na kulturu “žicanja”. Svi mi kulturnjaci nekako smo navikli da dobijemo besplatno primjerke knjiga i časopisa, što možda funkcionira dobro kad nema krize, ali u ovim vremenima takvim ponašanjem jednostavno ubijamo jedni druge. 

Naravno, mnogi su kulturnjaci loših financija, osobito oni koji su morali ići u mirovinu (svi znamo što to danas znači), ali imam dojam da će ljudi lošijeg materijalnog statusa radije izvaditi novčanik i kupiti knjigu i časopis, nego oni koji imaju itekako dobre prihode.

 

KP: Aktivni ste i na društvenim mrežama poput facebooka. Koliko takve aktivnosti pomažu za promociju časopisa, jeste li zabilježili neke pozitivne promjene? Jeste li možda razmišljali o potpunom prelasku na web kao alternativi? 

N.G.: Potpuni prelazak na web bio bi znak predaje, a mi se ne predajemo tako lako. No, moramo biti prisutni i na webu, jer ljudi svih generacija sve više funkcioniraju na webu. Mene osobno facebook jako veseli i drago mi je što je naš izvršni urednik Tomislav Šakić pokrenuo aktivnost Ljetopisa na toj društvenoj mreži, jer su društvene mreže danas veoma važne i za protok informacija i, budimo otvoreni, za besplatnu reklamu.  

Mislim da to dosta dobro funkcionira – neki su nas čitatelji našli preko Interneta, a mi smo na taj način našli i neke odlične suradnike!

 

***

Pročitajte i razgovore sa Sandrom Križić Roban, glavnom urednicom Života umjetnosti, Brankom Čegecom, glavnim urednikom Teme i Draženom Katunarićem, glavnim urednikom Europskog glasnika.