Tema Razgovarala: Darija Žilić
Damir Arsenijević doktorirao je književnost i kulturalne studije na Univerzitetu De Montfort u Leicesteru, a trenutno je docent engleske književnosti i kulturalnih studija na Univerzitetu u Tuzli. Njegovo primarno područje istraživanja je odnos između kulturne produkcije i politike u Bosni i Hercegovini od kasnih 80-ih godina do danas. Pored teorijskih i kritičko-analitičih istraživanja u oblasti književnosti, s posebnim fokusom na kulturalne studije i suvremene poststrukturalističke književne teorije, Arsenijević se aktivno bavi prevođenjem teorijsko-kritičkih i književno-umjetničkih tekstova. Član je Grupe Spomenik, umjetničko-teorijske grupe koja raskrinkava perpetuiranje ideologija koje su odgovorne za ratove, etničko čišćenje, logore i genocid na tlu bivše Jugoslavije, ideologija koje su proklamiraju i vladaju u ime rasne, nacionalne, etničke i klasne nejednakosti i koje upravo danas sprovode i reproduciraju politiku terora nejednakosti.
KP: U svojim tekstovima iznimno si kritičan prema etno-nacionalističkim elitama u Bosni i Hercegovini. Kakva je „poslijeratna kulturna produkcija u BIH“, odnosno kako na njeno kreiranje utječu upravo te elite?
D.A.: Moja kritika etno-nacionalnih elita je kritika akumulacije kapitala koji je izgrađen na politici terora nejednakosti koji se danas instalirao u parlamentarne demokracije i vlada kroz birokratske aparate u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije. Međutim, sama kritika etno-nacionalnih elita je postala, ako ćemo pravo, oprirodnjena. Danas smo sudionici ne samo ogoljenog i neprikrivenog nasilja politike terora nejednakosti, već i društvene amnezije tzv. liberalne građanštine, koja na razne načine pokušava instalirati zaborav na emancipatorske geste u prošlosti, iskustva i prakse zajedničkog života, i time kreira jednu uravnilovku između fašizma i komunizma, a sve s tobože vanideološke pozicije. Ovo je po meni mnogo perfidnija ideološka manipulacija.
U kontekstu ovakvih političkih ekonomija moramo promatrati poslijeratnu kulturnu produkciju u BiH. Ova produkcija je heterogena; u njoj nalazimo kulturne intervencije koje idu od onih koje nastavljaju producirati politike etno-nacionalnih elita, preko onih koje se zatvaraju u osobno ratno iskustvo i potajno parazitiraju na njemu, do onih koje polaze od ovakvog iskustva, ali ne zarad parazitiranja, već u ime propitivanja i eksponiranja svih politika terora nejednakosti kako bi se stvorili uvjeti, ideje i praksa mogućih emancipatorskih gesti.
Danas etno-nacionalne elite vrlo direktno i ogoljeno nastavljaju producirati svoju politiku kroz kulturnu produkciju ali ovo nas ne treba iznenaditi. Svaka dominantna ideologija koriti heterogene elemente kako bi stvorila privid svoje homogenosti.
KP: Često ističeš i nedostatak političke kritike kulture. U kom smislu vidiš supkulture kao prostor za razvijanje disidentskih strategija u odnosu na vladajuće ideologije kulture? Naime, posve je jasno da su liberalni konformistički intelektualci itekako zakazali i da se nisu odmakli od esencijaliziranja “bosanskog”.
D. A.: Upravo je politička ekonomija kritike kulture ono što nam nedostaje. Supkulture trebaju biti prostor u kojem se stvaraju nove mogućnosti, koje prevazilaze fascinaciju svakodnevnim. Ukoliko to nisu, uopće me ne interesiraju.
Ne bih dovodio u istu ravan liberalne konformističke intelektualce sa supkulturom niti bih od njih očekivao razvoj bilo kakvih disidentskih strategija. Upravo ovi konformistički intelektualci danas u Bosni i Hercegovini proizvode rasizam i, drugim sredstvima, postižu iste ciljeve kao i etno-nacionalne elite. Upravo će ovakvi intelektualci ustvrditi kako je tek sad moguće živjeti zajedno nakon ratova, a ovo naravno znači najgoru politiku suživota—života jednih pored drugih, ovim uvodeći zabranu na mogućnost promišljanja jedne nove i drugačije humanije društvenosti.
KP: Ono što mi se čini iznimno interesantnim je tvoja ideja o repolitizaciji poezije. Naime, dok se posvuda bespotrebno nariče o tome kako poezija danas gubi svaki smisao, ti naglašavaš kako je upravo “poezija razlike” u Bosni mjesto kritike, odnosno “crvena tinta” bosanskohercegovačkog pjesništva. Možeš li obrazložiti?
D. A.: U Bosni i Hercegovini poezija ne gubi smisao. Pogledaj samo intervenciju određenih snaga u međunarodnoj zajednici u BiH koji su izvršili cenzuru poezije 2008. godine u sklopu obilježavanja međunarodnog dana nestalih, 30. kolovoza. To nam, ako ništa drugo, govori da je poezija još uvijek relevantna i da može vrlo precizno i snažno dotaknuti ona mjesta na kojima se susrećemo s društvenim traumama. To me je isto tako ponukalo da kroz jedan drugačiji oblik rada, kroz teorijsko-umjetničku grupu koja se zove Grupa Spomenik nastavim raditi na tome kako poezija osvjetljava “slijepe mrlje” u društvu.
Ako pogledaš od 80-tih godina do danas, upravo postoji jedna struja poezije, koju sam ja nazvao “poezija razlike”, koja imaginativno progovara ne samo o neslobodi već producira alternativne mogućnosti humanije društvenosti. I u tome i jeste politička snaga ove poezije – što se ne bavi samodopadno svojom posebnošću i ne insistira na rasizmu razlika, već je razlika ovdje prazno mjesto koje se nanovo pregovara. U takvoj poeziji se akcent stavlja za jednom solidarnošću među onima koji ne mogu participirati ravnopravno u simboličkom poretku, među onima koji su uključeni u društvo samo tako što su isključeni. I upravo je danas u BiH najbolja poezija, time što insistira na društvu za sve i to na podjednakim osnovama, antagonizira društveni konflikt a ne pacificira ga.
KP: Doktorirao si u Leiceteru, zanima me kako procjenjuješ može li doći do stvaranja epistemske zajednice, šire intelektualne mreže u Jugoistočnoj Europi, u kojoj utjecaj više ne bi imale dominirajuće etno-nacionalističke zajednice?
D. A.: Ovakva epistemska zajednica već na neki način postoji kroz formalne ili neformalne mreže. Ona djeluje i generira znanja, i bori se za preuzimanje proizvodnih sredstava u produkciji i praksi znanja. Ova zajednica, baš kao i poezija koja ima emancipatorski potencijal, polazi od sopstvenog iskustva, ali afirmativno, u ime nečega. Ova zajednica danas pravi jednu novu platformu koja će povezati sva rascijepljena mjesta ali ne po principu njegovanja razlika, tako što ćemo se posjećivati samo kao etnički subjekti i njegovati rasizam razlike, već tako što nudi jedan drugačiji način svakodnevnog života. Oni koji pripadaju ovoj zajednici žive život drugačije.
Međutim, mislim da nama nije samo problem dominantnih etno-nacionalnih elita u obrazovanju. Istina, barem u BiH danas, univerziteti su zadnja mjesta gdje se vrši pretvorba, gdje se oduzima društveno dobro. I upravo su to i mjesta gdje se mogu producirati emancipatorski politički efekti i generirati jedna emancipatorksa politika koja ne samo da se bori protiv privatizacije, već se bori protiv politike terora nejednakosti ali na afirmativan način, u ime nečega. To danas vidimo u protestima na hrvatskim univerzitetima. Ovi protesti ne samo da pokazuju koliko je još uvijek aktualna politika koja je zasnovana na jednakosti, već u svojoj konkretnoj materijalnosti, pokazuju kolika je snaga te politike. I još nešto vrlo bitno, koliko je potrebno insistirati i snažiti ono što se zove nepotkupljiv život. To jeste politika nepotkupljivog života i kao takva će imati izvanredne poticaje ne samo u Hrvatskoj već i šire.
U BiH je danas problem što liberalni konformistički intelektualci pretendiraju da se izgrade kao intelektualna elita i kroz diskurs akademije podržavaju etno-nacionalne elite. To se desilo u priči oko konsocijacije u BiH, gdje je većina ovakvih BiH intelektualaca zdušno progutala traljave konsocijacijske teze koje su došle iz Hrvatske. Tako da su oni dio problema a ne njegovo rješenje.
No, kao što sam rekao, jedna nova mogućnost koja se ne zadržava samo na zadovoljavanju kratkoročnih interesa, već insistira na jednakosti svih i društvenog dobra za sve ne samo da se proizvodi, već postaje sve snažnija. A sve u ime jačanja nepotkupljivog života.
ObjavljenoObjavljeno
