Tema Liburnia Film Festival, najstariji festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce, ove godine održava se od 21. do 25. kolovoza na Ljetnoj pozornici u Opatiji. LFF organizira udruga Liburnia Film Festival iz Rijeke, suorganizator je Restart iz Zagreba, uz partnere riječku udrugu Delta i Festival Opatija. U pet festivalskih dana publika ima priliku vidjeti dvadesetak dokumentarnih filmova u glavnoj konkurenciji dok se izvan konkurencije prikazuju filmovi nastali u produkciji Restarta, te filmovi u off programu.
Festival je od prve godine natjecateljski – nagrađuje se najbolji film po izboru žirija i po izboru publike – a 2013. godine uvedene su u Hrvatskoj dotad nepostojeće, strukovne nagrade za najbolju režiju, fotografiju, montažu i dizajn zvuka. Od svog trećeg izdanja Liburnia Film Festival redovito organizira besplatan edukacijski program, a s ciljem širenja popularizacije hrvatskih dokumentaraca te daljnje izgradnje publike, od 2014. godine pobjednički filmovi s prethodnog izdanja festivala kreću na turneju, program pod nazivom Liburnia uplovljava.
Od 2007. godine filmove bira selektor Oliver Sertić, s kojim smo razgovarali o ovogodišnjem 15. izdanju festivala, ali i njegovim počecima, te hrvatskoj dokumentaristici danas.
KP: Liburnia Film Festival najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Možete li nam ukratko prepričati početke festivala, tko ga je i s kojom namjerom pokrenuo, zašto se odvija isključivo na otvorenom te po kakvoj je programskoj koncepciji specifičan?
Festival je pokrenuo Igor Bajok u Ičićima prije 15 godina s namjerom da napravi malo kulturno događanje u mjestu u kojemu živi s namjerom da se okupi lokalna ekipa na kraju ljeta, pogledaju neki noviji hrvatski dokumentarci, tada još s VHS kazeta i popije hladno pivo u lučici gdje se festival do pretprošle godine događao, prije nego svi krenu u nove radne pobjede u rujnu. Taj termin krajem kolovoza pokazao se ključnim za stalni rast publike, a to je ohrabrivalo organizatore da uvode nove dane, nove programe i dovode sve više gostiju. Lučica u Ičićima je zapravo bila jedino mjesto gdje se projekcije mogu održavati za više od 20 ljudi, ali ta lokacija je ujedno bila i najbolja moguća jer je more odmah pored platna.
Danas, 15 godina poslije, to je i dalje jedini festival domaćeg dokumentarca u zemlji, gdje u 5 dana prikazujemo najbolje recentne hrvatske dokumentarce i to je redovito dobar mišung novih uradaka poznatih autora i debitanata, budgetiranih filmova i prvih filmova potpunih amatera, studentskih, pa čak ponekad i radioničkih i televizijskih dokumentaraca. Zadnje dvije godine odvija se u Opatiji jer nam je to bilo logistički lakše. Kvaliteta programa uvijek ovisi o godišnjoj berbi, ali trudim se izabrati ne samo kvalitativno najbolje dokumentarce već i profilirati nove talente, prikazati drugačije umjetničke pristupe i pokazati da dokumentarac može biti stilski raznolik i zanimljiv. Ne samo sadržajno, već i konceptualno. A ono što je najvažnije je da gotovo svi autori filmova dolaze predstaviti svoje naslove publici i družiti se međusobno. Uz glavni filmski imamo i ekstenzivni edukacijski program kao i nekoliko popratnih filmskih i govornih programa. Igor je svoj entuzijazam prenio na sve nas, a za razliku od početaka kad je festival radio gotovo sam, sada je u timu gotovo 40 ljudi.
KP: S obzirom na dugogodišnje iskustvo, možete li nam dati kratki pregled razvoja domaće dokumentaristike, prema temama i stilovima, te možda predstaviti neke autore od kojih možemo očekivati više u godinama koje dolaze?
Prije četiri godine uveli smo i profesionalne nagrade za najboljeg redatelja/icu, snimatelja/icu, montažera/ku i dizajnera/icu zvuka. Važno je da se istaknu i drugi ljudi koji su jednako odgovorni za dobar dokumentarac. Film se kod nas, iako nestabilno, ipak vidno razvija. HAVC je uveo dodatnu stabilnost u profesionalnu produkciju, a i filmovi su od ranije većinski televizijskih formata, danas puno kreativniji, šarolikiji i dramaturški zategnutiji. Autori se puno više igraju, istražuju različite forme, puno se više kreativno usude, što donosi zanimljive rezultate. No, petnaest godina je ipak prekratko vrijeme da bi razgovarali o nekim prepoznatljivim umjetničkim periodima, kao i tematskim odrednicama. Mi smo mali, ipak i dalje dosta centralizirani jer je većina filmova iz Zagreba i s ogromnom edukacijskom i financijskom rupom da bi mogli imati stabilan razvoj dokumentaristike. Nažalost, zbog toga i neki sjajni talenti često odustaju od bavljenja filmom jer u tome nema kruha. Mi se koliko toliko trudimo da im taj trud uložen u film vratimo kroz kvalitetnu projekciju pred zainteresiranom publikom.
Svake su godine barem trećina autora debitanti. Neki naprave zanimljiv kratki film na nekoj radionici i više se time ne bave, neki nas ponovo razvesele svojim novim filmovima i to nam je posebno drago. Ove je godine, nakon dugo vremena, dosta filmova s Akademije dramske umjetnosti, mada sve zanimljiviji filmovi dolaze i od autora koji s filmom nikad nisu imali veze niti su to studirali već se njihov talent iskristalizirao na nekoj od radionica dokumentarnog filma.
KP: Kakvu podršku ima festival, u ljudskom, ali i financijskom pogledu? Je li se to stanje mijenjalo s godinama te možete li iz toga zaključiti i o promjenama (u smislu potpore) koje su se događale u hrvatskoj filmskoj industriji od pokretanja festivala?
Festival ima sjajnu publiku koja se svake godine vraća i požrtvovan organizacijski tim koji se svake godine ubija kako bi za simbolične honorare napravio ozbiljan festival koji traje 5 dana, s više od 30 filmova, oko 80 gostiju, radionicama i popratnim filmskim, govornim i muzičkim programima i dosta solidnom medijskom pokrivenošću. Bez ove ekipe LFF ne bi bio moguć. Financijski, LFF raste u dosta simboličnim okvirima. Redovito nas već nekoliko godina podržavaju HAVC, Grad Opatija, Primorsko-goranska županija i Društvo hrvatskih filmskih redatelja, ali su to sve dosta simbolični iznosi koji ne dopuštaju stvarni rast koji bismo željeli. Svake godine apliciramo na neke dodatne natječaje, pa smo ove godine dobili neka sredstva i od Turističke zajednice grada Opatije, ACI Opatija, televizije Al Jazeera Balkans, Erste banke i nekih manjih sponzora, a nekoliko programa koji se održavaju kroz godinu, poput Slučajno kino i Liburnija uplovljava odvijaju se kroz mrežu Clubture ili uz potporu Grada Rijeke. Podržava nas i Grad Lovran. Da bi pokrpali budget i napravili sve zamišljeno, cijele godine apliciramo na male grantove pa se dosta iscrpljujemo na administraciju i izvještaje, a ne na razvoj programa. Razvijamo se uvjetno i rekao bih, nestabilno i ‘na mišiće’, a samo zahvaljujući festivalskom timu, prijateljstvima i snalaženju. To nažalost ne može biti strateški razvoj jer će već sutra neki od tih ljudi otići, ili zato što nisu dovoljno plaćeni ili im je previše malih balkanskih problema koji stalno iskaču i treba ih rješavati.
KP: Od svog trećeg izdanja, Liburnia Film Festival redovito organizira besplatan edukacijski program, u suradnji s Filmaktivom iz Rijeke te Fade Inom i Restartom iz Zagreba. Koliko je važno filmsko opismenjavanje mladih i odraslih, za održivost i vidljivost hrvatske kinematografije te čini li vam se da se u tom pogledu čini dovoljno na institucionalnoj razini?
Filmsko opismenjavanje je izuzetno važno, no ono mora biti često i kontinuirano. Naše festivalske edukacije su pomogle da se neki ljudi zainteresiraju za film i krenu dalje istraživati i obrazovati se na kontinuiranim programima ili da čak upišu oficijalne filmske škole. Na radioničkim programima ti možeš posijati sjeme, što je svakako važno. Problem je što dalje? Neki se pridruže riječkom Filmaktivu i naprave film, neki odu na dodatne radionice u Zagreb ili inozemstvo, ali u Hrvatskoj zapravo nema službene kontinuirane edukacije za dokumentarni film. Jedina filmska škola je zagrebačka koja prima samo dvoje studenata godišnje na MA iz dokumentarnog filma. Ostalo su malo razvijeniji filmski programi ili tečajevi i većina ih je u Zagrebu. Mi pokušavamo organizirati cijeli spektar radionica, od Filmske početnice za klince do 10 godina, preko radionice Prvi put snimam za one koji prvi put uzimaju kameru bez obzira na dob, do masterclassa filmskih profesionalaca za one koji o filmu već nešto znaju. O procesu nastanka filma se može saznati puno i iz jutarnjih Kava s autorom ili jednostavno druženjem s autorima na festivalu.
Dakle, institucionalna razina u Hrvatskoj gotovo da ne postoji. Polaznici radionica koji zaista zagrizu, na kraju će otići u neku školu u inozemstvo i vrlo vjerojatno se neće vratiti, a koliko god će nam nekad biti drago što ćemo ‘imati’ redatelja koji se preziva na ‘ić’, oni će biti dio zapadnoeuropskog ili američkog produkcijskog fonda i njihove filmove će potpisivati zemlje koje su znale cijeniti talente.
KP: Od 21. do 25. kolovoza na nekoliko lokacija u Opatiji održat će se 15. izdanje festivala. Što nas sve očekuje?
Čekaju vas najzanimljiviji hrvatski dokumentarci. Ove godine ih je bilo stvarno puno i bilo ih je zaista dobrih. No, nažalost, samo su četiri dana za filmove u konkurenciji i ne možemo prikazati sve što je ove godine valjalo. No na sreću, puno je festivala i vjerujem da će i ovi ‘ispod crte’ pronaći put do publike. Dvadeset i dva su filma u konkurenciji, još 11 u popratnim filmskim programima, od toga ih 12 nikada nije ranije prikazano na festivalima u Hrvatskoj. Gotovo svi autori dolaze osobno predstaviti svoje filmove što nam je posebna čast i zadovoljstvo, što znači da će biti baš filmski veselo. O pobjednicima u 6 kategorija odlučivat će direktor najvećeg regionalnog festivala dokumentarnog filma Dokufest iz Prizrena Veton Nurkollari, jedna od najboljih mladih montažerki današnjice, Jelena Maksimović iz Beograda, filmski distributer iz Ljubljane Vasja Bibič, snimateljica i redateljica Eva Kraljević te trenutno najpoznatiji lokalni filmaš, Riječanin Igor Bezinović, dobitnik Zlatne arene za njegov sjajan hibridni film Kratki izlet, te višestruki laureat LFF-a.
Imamo tri radionice, već spomenute Filmsku početnicu koju vodi ekipa iz Restarta i Prvi put snimam koju radi riječki Filmaktiv, a novi program je i Razmišljaj filmom, završna filmska radionica za učenike srednjih škola iz Zagreba, Zaboka, Zadra, Pule, Petrinje… koju provodi Restart u suradnji s LFF-om. Dario Juričan će sa Sašom Paparellom održati case study o nastanku filma Gazda. Predstavljamo i filmove Pulske filmske tvornice, kao i opatijski projekt Zaustavimo govor mržnje. Ove godine uveli smo i tribine za svu zainteresiranu javnost, Opatija i Europska prijestolnica kulture, kao i predstavljanje Kvarnerske filmske komisije uz razgovor o audiovizualnom sektoru Primorsko-goranske županije. Svakog dana u 12 sati u Caffe baru Eugenian filmski kritičar Vladan Petković razgovarat će sa svim autorima LFF-a, a popodne se možete družiti s filmašima na takozvanom Hengalištu na istom mjestu. Na otvorenju nam ‘svira’ Edin Haliti sa svojim programom Slastičarna, a festival zatvara poznati makedonski jazz gitarist Toni Kitanovski koji na LFF dolazi s ciganskim Cherkezi Orkestrom što će biti posebno zanimljiva kombinacija. Ako ne uspijete doći na LFF, na HRT-u 3 svaki dan možete pratiti Festivalske kronike ili se pretplatiti na naš festivalski newsletter.
Krećemo, zapravo, s pretprogramom. U subotu, 19. kolovoza u bivšem hotelu Panorama na Preluku nadomak Opatije prikazujemo Kratki izlet Igora Bezinovića, kao najavu festivala, ali i skorašnje kino distribucije filma.
ObjavljenoObjavljeno
