Časopis je medij koji se mora mijenjati

Sandra Križić Roban diplomirala je povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je s temom “Tipologija arhitekture kanoničkih kurija zagrebačkog Kaptola u 17. i 18. stoljeću” pod mentorstvom Vladimira Markovića. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Urbani modeli individualne stambene izgradnje u Zagrebu između dva svjetska rata” obranila 2002. godine kod mentora Ive Maroevića. Na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu zaposlena je od 1992. godine. Glavna je i odgovorna urednica časopisa Život umjetnosti od 2000. godine. Zajedno s Nenadom Robanom vodila je program Galerije Križić Roban gdje je priredila pedesetak samostalnih i skupnih izložbi domaćih i stranih umjetnika, održala nekoliko predavanja, radionica za studente, te objavila niz skupnih godišnjih i samostalnih kataloga i knjiga. Od 1986. godine surađuje u stručnim i popularnim časopisima, dnevnim novinama, radijskim i televizijskim emisijama u zemlji i inozemstvu, u kojima je objavila više stotina prikaza, kritika, razgovora, osvrta i eseja o suvremenoj umjetnosti, arhitekturi, dizajnu i drugim umjetničkim temama. Od ljetnog semestra 2010. –2011. na Studiju nederlandistike Odsjeka za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, drži nastavu obveznog kolegija Moderna umjetnost u Nizozemskoj.

 

 

S.K.R.: Koncept se do određene mjere mijenjao zavisno od uredništva. Od početka u časopisu postoje tematski blokovi posvećeni raznovrsnim aspektima umjetnosti, odnosa prema prostoru, prema povijesti i razumijevanju sadašnjosti. Prijašnja su uredništva donekle bila posvećena i povijesnim temama, pregledima i prikazima određenih fenomena ili samostalnih pojava na likovnoj sceni. Mi smo se od 2000. godine uglavnom usredotočili na suvremenu umjetničku praksu, između ostalog i zato što je nju teško podvesti pod zajedničke nazivnike. Osjetljivost trenutka i nesigurnost, točnije – mogućnost da pogriješimo u interpretaciji – poticajna je. Osim toga, nastavili smo velikim dijelom pratiti ono što se zbivalo na lokalnoj sceni od 70-ih godina nadalje. Mnogi umjetnici koji su tada započinjali svoj umjetnički put aktivni su i danas, prate što radimo, s njima komuniciramo sadržaj, i objavljujemo njihove radove. 

U određenom trenutku bilo mi je važno da tekstove prevedemo na engleski jezik, da pozovemo kritičare i kustose iz drugih sredina, da časopis postane dostupan na međunarodnoj sceni. Frustrirajuće je što je to vrlo složen postupak, i osim toga skup, jer više novca investiramo u prijevode nego što smo u stanju platiti autore tekstova. Odjek međunarodne scene postoji, no teško je doći do preciznijih podataka. Mnogi koji časopis vide i pročitaju, daju nam komplimente. No, put do pretplatnika je vrlo dug, ne postoji distribucijska mreža koja bi nas podržala i promovirala. Iz naše instituske pozicije, obaviti sve te poslove doista je nemoguće.  

 

 

S.K.R.: Moram priznati da nisam istraživala zašto je Institut za povijest umjetnosti nakon nekolika godina časopis preuzeo od Matice hrvatske. Znam da su kolege iz obje institucije surađivali u uredništvu, i vjerujem da je razlog pragmatične prirode. Obećavam da ću za idući put provjeriti zašto se to dogodilo. 

Što se tiče suradnika i uredništva, nisu se dogodile nikakve osobite razlike. Časopis su uređivali i vodili ljudi okupljeni oko nekoliko naših najuglednijih institucija – osim Instituta i Matice, surađivali su i profesori s Filozofskog fakulteta, kustosi Moderne galerije, Galerije suvremene umjetnosti, riječke Moderne galerije. Mislim da bez pretjerivanja mogu reći da su svi ugledni pojedinci iz kulturnjačkih krugova – prvenstveno likovnih i arhitektonskih – u jednom trenutku počeli surađivati u časopisu. Njihovo intelektualno naslijeđe nam je vrlo važno, i važno je naglasiti kako ništa od onog što radimo danas ne bi postojalo da nismo bili u mogućnosti nadovezati se na njihov kritički rad. 

 

S.K.R.: Mislim da je važno pozivati druge ljude, omogućiti im da urede broj i steknu takvu vrstu iskustva, da okupe suradnike koji inače možda nisu imali kontakte s uredništvom jer dolaze iz drugih krugova, ili im je naša djelatnost donekle nepoznata. Postoji mnogo mladih kolegica i kolega koji se na taj način upoznaju s Institutom, s tradicijom i kontinuitetom koji sam spomenula. Čini mi se da smo na takav način proširili interes za časopis, uspostavili neku mrežu koja je važna, jer ustaljeni obrasci komunikacije više nisu dovoljni. 

 

S.K.R.: Izvršna urednica je Irena Gessner, s kojom raspravljam o budućim temama i osobama koje pozivamo da budu gostujući urednici. Zajedno smo, uz suradnju Ivane Hanaček, uredile posljednji broj koji je posvećen temi neprikazivačke, konceptualne, elementarne i eksperimentalne fotografije. Na tu smo temu napravile izložbu Nulta točka značenja, koja je održana ovog ljeta u organizaciji Hrvatskog fotosaveza. Pokušavamo obuhvatiti što više raznovrsnih tema, no treba biti svjestan činjenice da časopis izlazi svega dvaput godišnje, i da su nam mogućnosti vrlo ograničene. Inozemne suradnje postoje, u svakom broju surađuju inozemni autori što nam do neke mjere proširuje krug čitatelja. Postoji nekoliko doista uglednih kritičara čije smo tekstove objavili upravo zahvaljujući pozivima gostujućih urednica i urednika, što pokazuje da je taj koncept dobar i daje rezultate. 

 

S.K.R.: Prijavila sam časopis u bazu na inicijativu kolegice s Instituta. Postoje određeni uvjeti koje je potrebno zadovoljiti, poput redovitog izlaženja, a mislim da je dvojezičnost također pridonijela. Isprva nisam znala koliko je to važno, no u znanstvenom sustavu unutar kojeg djelujemo, citatne baze su pokazatelji određene razine koju smo postigli. Konkretno, prilog u časopisu u znanstvenoj se i stručnoj bibliografiji rangira na višoj razini, no moram priznati da se kvaliteta tekstova prije i nakon uvrštenja nije promijenila. Osim toga, časopis je zahvaljujući bazama dostupan za čitanje širom svijeta, jer se sažeci i ključne riječi na temelju njihove klasifikacije šalju korisnicima, koji zatim naručuju PDF-izdanje.  

 

 

S.K.R.: Časopis ima tiskanu nakladu od 500 primjeraka, a posljednji smo broj objavili u nakladi od 700 primjeraka, jer smo zahvaljujući suradnji s Hrvatskim fotosavezom dio časopisa uredili kao katalog izložbe Nulta točka značenja. Imamo nešto pretplatnika, no ne dovoljno, a distribuciju je recentno preuzeo UPI2M, pa se nadamo da će se taj segment prodaje poboljšati. 

Financiraju nas Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba, a financijski plan do neke mjere “popravljamo” i suradnjom s drugim institucijama s kojima nas povezuju naši gostujući urednici. Na takav način realizirali smo broj u suradnji s Goethe-Institutom Hrvatska, dok je broj “Stanje promjene”, posvećen arhitektonskim i urbanističkim promjenama europskih gradova, bio djelomično financiran iz međunarodnog projekta. Nisu nam dovoljna sredstva koja dobivamo, jer su se ona osjetno smanjila prošlih godina. Mi nismo časopis koji objavljuje reklame pa tako ne možemo ostvarivati tu vrstu financijske pomoći, iako zbog toga nismo jako nesretni, jer časopis daleko bolje izgleda bez reklama. Dio financija pokriva se iz sredstava Instituta za povijest umjetnost. Najtužnije je, da su svi u procesu izrade časopisa plaćeni, dok najmanje dobivaju samo autori tekstova, no bez njihove pomoći i prisilnog “razumijevanja”, ne bismo mogli raditi časopis.  

 

S.K.R.: Život umjetnosti se distribuira po hrvatskim knjižarama i nizu institucija koji ga nabavljaju za svoje knjižnice, a kao što sam spomenula, distribuciju je nedavno preuzeo UPI2M i nadamo se da ćemo na takav način doprijeti do brojnijeg čitateljstva.  

 

 

S.K.R.: Ove smo godine obilježiti 45. obljetnicu izlaženja, a idući broj je 90. po redu. Sve su to lijepe brojke koje raduju i obvezuju. Što se tiče zadovoljstva, mislim da će se već od idućeg broja pojaviti neke novosti u časopisu. Ne smije se predugo iscrpljivati jedna ustaljena forma, časopis je medij koji se kao i ostali mediji mora mijenjati. Trenutno je u tijeku skeniranje svih starih brojeva objavljenih prije digitalnog doba, čiji će prilozi biti dostupni na stranicama Instituta. Vjerujem da će to biti posebno korisno novim generacijama koje više ne mogu nabaviti stare brojeve, i koje su naviknute sadržaje dobivati preko Interneta.

 

Što se tiče pozicije na hrvatskoj umjetničkoj sceni, vjerujem da se tu mnogo toga može napraviti da bi naše prisustvo i značaj bili veći. Segment izdavaštva časopisa posvećenih umjetnosti kod nas je nažalost zanemariv, što su odjeci prilika u kojima se nalazimo. Moram istaknuti, da je proizvodnja časopisa zahtjevan posao, kako urednički tako i dizajnerski, a osobito financijski. Doba on-line dostupnosti učinilo je svoje, mnogo mladih nije naviklo kupovati časopise, a to što nismo dostupni na kioscima, nego samo u knjižarama, također otežava put do čitatelja. S druge strane, svjedoci smo kako se u medijima interpretiraju umjetnički sadržaji. U tom kaotičnom okruženju snalazimo se kako najbolje znamo, a predstavljanja kao što je i ovaj razgovor, dragocjen su način dodatnog informiranja javnosti o našem radu. 

 

***

Pročitajte i razgovore s Nikicom Gilićem, glavnim urednikom Hrvatskog filmskog ljetopisa, Brankom Čegecom, glavnim urednikom Teme i Draženom Katunarićem, glavnim urednikom Europskog glasnika.