Tema Piše: Dea Vidović
Za one koji ne znaju, evo da još jedanput sumiramo prošlost. Nakon nekoliko godina aktivnog zagovaranja koje su vodili predstavnici nezavisne kulture i mladih osnovan je Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. Dogodilo se to nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora 2009. Ne spominjemo ovdje izbore samo kako bismo u vremenu locirali potpisivanje ugovora, već kako bi skeptici (poput autorice teksta) još jedanput mogli dvojiti oko toga bismo li imali Centar da se kojim čudom nismo našli pred izbornom godinom. A do kraja teksta, možda se skepticima pridruže i oni (lako)vjerni.
U srijedu, 9. prosinca u 12 sati održana je rasprava o budućnosti Jedinstva. Zaposlenike Centra, predstavnike nezavisne kulture, gradskih ureda za kulturu i mlade te pokojeg političara kroz ceremoniju je vodio Mario Kovač u prigodnom outfitu Djeda Mraza. Prigodno, jer je predbožićno raspoloženje, čeka nas Nova Godina, treba podijeliti darove (čak i onima koji nisu bili dobri) i poželjeti pokoju želju za sljedeću godinu. No, da bi nam bilo jasno zašto je Djed Mraz u Jedinstvu dijelio termofore, zašto su prisutni ispisivali svoje želje, zašto su svi mogli dobiti dekice da si prikrate zimske muke i zašto se pio čaj i/ili kuhano vino, moramo još malo detaljnije sagledati sliku stanja stvari.
Naime, Centar su osnovali Savez za centar i Grad Zagreb. Svaki od partnera je preuzeo određeni set zaduženja. Tako se, između ostalog, Savez brine za program, a Grad bi trebao voditi brigu o infrastrukturi. Savez je osmislio model za korištenje prostora Centra (pored velike i male dvorane Jedinstva, tu je i konferencijska dvorana te privremeni ured u Kneza Mislava 11) u kojima su se, u samo nekoliko mjeseci, realizirala mnogobrojna događanja nezavisne kulture i mladih. A Grad? Samo nekoliko redaka ranije smo iskoristili konstrukciju “bi trebao” iz čega je razvidno da Grad neodgovorno obnaša svoju preuzetu obavezu (ah, još jedna u nizu). Iznijet ćemo ovdje samo dvije činjenica koje su dovoljne da se dobije uvid.
Nije kupljena Uljara (koja je trebala biti još jedan od prostora za Centar). Nije uložena ni kuna u infrastrukturu Jedinstva (posljednja kuna je stigla 2003. kada su uređena dva wc-a, a velika dvorana Jedinstva je osposobljena zahvaljujući ulaganjima Udruženja za razvoj kulture). Bez Uljare se ne ostvaruje polilokacijska funkcija Centra (koja ne bi getoizirala scenu, a osigurala bi raznovrsnost prostora za provođenje raznolikih tipova programa). Bez ulaganja u infrastrukturu Jedinstva prostori nisu u potpunosti funkcionalni, a rad je bez grijanja u “prijatnim” zimskim temperaturama, u najmanju ruku, opasan po zdravlje. I dok bi Uljaru mogli privremeno i oprostiti (recesijska je godina ponavljaju nam stalno s malih ekrana, a svjedoče tome računi i kresanja proračuna), Jedinstvo već puno teže. No, kako se ne bi razgovaralo u kategorijama tko će kome što i kada opraštati, Centar je pozvao sve zainteresirane i odgovorne na sudjelovanje u raspravi o budućnosti Jedinstva i pokušao stvar konstruktivno razmotriti.
Rasprava se nakon obilaska tzv. “kristalne dvorane”, kotlovnice i hodnika smjestila u veliku dvoranu, od milja nazvanu “ledena dvorana” (dakako, “kristalna” i “ledena” su pridjevi prigodno skovani). Kako smo već naveli, promišljanju budućnosti su se odazvali mnogi, a među njima su se našli i neki političari, mada ne i oni koji su trenutno najodgovorniji što su se dvije dvorane prometnule u ledenu i kristalnu. Ti su imali drugih obaveza. Zašto je važno reći da su se u Jedinstvu mrznuli i neki političari, inače zastupnici u Skupštini Grada Zagreba? Stoga što su upravo oni jedni od onih koji su zaduženi za izglasavanje proračuna za 2010. i tako mogu direktno utjecati na buduća ulaganja u infrastrukturu prostora o kojem je ovdje riječ.
U raspravi je pored riječi Jedinstvo, najčešće izgovarana riječ recesija. Na nju su svi upozoravali, bilo kao opravdanje, upozorenje ili razlog za razumijevanje. A pored recesije, spominjali su se naravno i dugovi Grada Zagreba kojih se nakupilo cca. 800 milijuna kuna (samo za MSU dug iznosi cca. 20 milijuna, za Lisinksi isto toliko). Dakle, što je u stanju recesije i nagomilanih dugova uopće moguće napraviti i očekivati?
Konkretnih i upotrebljivih prijedloga od strane okupljenih političara je bilo malo. Razbacivali su se raznoraznim idejama. Bilo je riječi o osmišljavanju modela za korištenje prostora (Morana Pavliković Gruden), kao da model za korištenje prostora Centra već davno nije kreiran i pušten u upotrebu i kao da će model dovesti do ulaganja u infrastrukturu. Također se govorilo o organiziranju događanja koji bi okupili potencijale financijere iz privatnog sektora (Jasen Mesić), kao da se toga već davnih dana nisu sjetili sami nezavisni kulturni akteri koji godinama pokušavaju taj isti privatni sektor pridobiti za suvremena događanja koja organiziraju. Stoga su i na ovaj prijedlog reagirali predstavnici nezavisne kulture upozoravajući da je logičnije očekivati da se kompanije odazovu na poziv MSU-a i Lisinskog nego Centra/Jedinstva. Također se moralo podsjetiti da javne kulturne institucije iznajmljuju svoje prostore u komercijalne svrhe, a da je upravo takvim pristupom URK-a i obnovljena “ledena dvorana” Jedinstvo (koja je prije njihovog ulaganja bila potpuno neupotrebljiva) i da je baš ta činjenica svojevremeno podigla veliku prašinu. Osim toga, te iste javne institucije iznajmljuju prostore i nezavisnim kulturnim organizacijama, dok im Centar omogućava besplatno korištenje prostora.
No, jedan je prijedlog bio vrlo konkretan, a došao je od Jurice Meića. On je prvo izjavio da se nema potrebe razbacivati deklarativnim izjavama o podršci nezavisnoj kulturi, jer nitko tko se bavi politikom neće reći da ona ne valja te je upozorio na činjenicu da u trenutnom prijedlogu poračuna nema pozicija za ulaganje u Jedinstvo. Potom je rekao da nema nikakvog razloga da zastupnici ne podrže amandman na proračun (koji ima namjeru predložiti). Tim bi se amandmanom osiguralo potrebnih milijun i pol kuna za Jedinstvo, a sve s namjerom da se “ovaj prostor zaštiti kao rijetka kulturna oaza”, izjavio je Meić. Izneseni prijedlog je podržao Mesić, a za samo nekoliko dana ćemo vidjeti što će se od izloženog i obistiniti u Skupštini te kojih bi se sve razloga zastupnici mogli sjetiti pa da spomenuti amandman ne usvoje.
I u konačnici što zaključiti? Niko Gamulin je šaljivo predložio da se hiberniramo i sačekamo neka bolja vremena. No, ako je suditi prema dosadašnjim akcijama i zalaganjima nezavisne kulture i mladih, ali i prema upozorenju Teodora Celakoskog to neće biti opcija za koju će se nezavisni opredijeliti. Naime, Celakoski je naglasio da snagu nezavisne kulture treba shvatiti ozbiljno jer da ona može krenuti u otvorenu, javnu kampanju koja će upozoriti na neprovedenu transformaciju u kulturi, zbog čega trenutni kulturni pogon funkcionira na nejednakim uvjetima za javni sektor na jednoj strani i nezavisnu kulturu na drugoj, što u konačnici rezultira time da javne kulturne institucije obave posao za honorar od recimo 10 tisuća kuna, a nezavisni manje-više volonterski.
Podsjetimo još jedanput. Nezavisna kultura i mladi su se izborili za prostor Jedinstva i nema nikakvih razloga da s borbom ne nastave dalje. Pitanje je samo hoće li prvi sljedeći rezultati doći pred sljedeće lokalne izbore ili će do prvih pomaka doći već na sljedećoj Skupštini prilikom izglasavanja proračuna.
U međuvremenu svi oni koji su na tomboli (upriličenoj u Jedinstvu nakon rasprave) osvojili termofor mogu na svim događanjima u “ledenoj” i “kristalnoj” dvorani biti sigurni da se neće zalediti.
****
Foto: Ivan Slipčević
Objavljeno
Objavljeno
