

S kazališnom družinom KUFER razgovaramo o perspektivi domaćeg dramskog pisma, izazovima online izvedbe i poteškoćama s kojima se rad u kazalištu trenutno suočava.
KUFER-ova produkcija Dobar, loš, mrtav (r. Ivan Planinić). FOTO: Karla Jurić
KUFER je kazališna družina u čijem je fokusu rad s mladim i neafirmiranim umjetnicima i umjetnicama. Mala noćna čitanja, program u njihovoj organizaciji, tijekom proteklog desetljeća prometnuo se u važan prostor za domaće (mlado) dramsko pismo, no zbog nedostatnog financiranja posljednji se put održao još 2016. godine. Nakon podulje stanke, ovaj se program javnih čitanja dramskih tekstova vraća u online formatu, uz izvedbu poetske drame Ne zaboravi pokriti stopala Espija Tomičića. Ususret virtualnoj premijeri, razgovarali smo s producenticom Romanom Brajšom i dramaturgom Ivanom Penovićem, tandemom koji trenutno vodi ovu kazališnu družinu.
KP: U prošloj godini preuzeli ste upravljanje KUFER-om, udrugom koja je okrenuta stvaralaštvu neafirmiranih autora_ica. Možete li pobliže objasniti kakvu sve podršku kroz svoj rad pružate mladim umjetnicima i umjetnicama?
RB: KUFER, osnovan još 2000. godine, platforma je za nove generacije još neafirmiranih kazališnih umjetnika koji u KUFER-ovoj produkciji često realiziraju svoje prve profesionalne radove nakon studija. KUFER-ov fokus je na mlađoj generaciji autora koje onda povezuje s drugim umjetnicima te im pruža produkcijsku podršku za realizaciju njihovih prvih radova, uz tzv. “pravo na pogrešku”, odnosno mogućnost da kroz svoje projekte uče i na vlastitim pogreškama te, unatoč njima, realiziraju svoje prve predstave. KUFER-ov program čine produkcija i distribucija kazališnih predstava, edukativni program radionica KUFERedu te Mala noćna čitanja.
KUFER producira do dva nova projekta godišnje, obično u suradnji s partnerskim organizacijama, a Ivan Penović i ja smo četvrta generacija voditelja, nakon što su nam prošle godine organizaciju prepustile Nina Križan i Vedrana Klepica. Baš uoči odluke o zabrani okupljanja trebali smo premijerno izaći s predstavom Memorija (svijeta) je puna Nikoline Rafaj na kojoj je radilo 15-ak umjetnika iz tzv. “treće skupine” samostalnih umjetnika koja je trenutno najugroženija. Ta je skupina preko noći ostala bez mogućnosti rada i ikakvih prihoda, a većinom ju čine mlađi umjetnici koji još nisu stekli status pri Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Samostalni umjetnici te kategorije inače su najčešći KUFER-ovi suradnici.
KP: Mala noćna čitanja KUFER-ov je program koji je otvorio važan prostor za mlade dramske glasove, a posljednje su izdanje doživjela prije početka vašeg mandata u organizaciji. Kako se ovogodišnji koncept promijenio u odnosu na prethodna izdanja Malih noćnih čitanja, a kako s obzirom na trenutne izvanredne okolnosti?
RB: Mala noćna čitanja posljednjih se godina bore s opstankom uslijed neadekvatnog financiranja. Za ovu smo godinu imali u planu drukčiji pristup, ali smo zbog ograničenog financiranja i koronakrize morali ponovno preoblikovati format. Iz solidarnosti odlučili smo u realizaciju čitanja uključiti samostalne umjetnike koji nisu zaposleni u javnim kazalištima, a kojima je egzistencija trenutno posebno ugrožena.
IP: Ionako smo planirali kompletnu promjenu formata Malih noćnih čitanja, u vidu razvoja cjelogodišnjeg dramaturškog laboratorija. Na nesreću, ova situacija ne dopušta projekt takvog opsega, a nismo ni dobili dovoljno financija za takvo reformatiranje. Ipak, program u ovom trenutku ispunjava svoju prvobitnu svrhu na prilagođen način, a to je afirmiriranje i pružanje vidljivosti dramskim tekstovima novih autora na sceni. Prema tome, zadržali smo se na modificiranoj verziji koncertnog čitanja, što je čest pretkorak u postavljanju novog dramskog teksta.
KP: Svoju će online premijeru u sklopu Malih noćnih čitanja doživjeti drama Ne zaboravi pokriti stopala Espija Tomičića. Zbog čega ste se odlučili za taj tekst?
IP: Kvaliteta teksta, u narativnom i dramaturškom smislu, ipak je presudna. Ovaj tekst ima zanimljiv strukturalni obrat u prividnoj formi monodrame, a pritom koristi pitak jezik, bez viškova, bez ustezanja prema iskazu struje misli, bez potrebe da se udalji od razine svakodnevnog govora. Espi Tomičić u posljednje vrijeme svojim tekstovima sve više grabi pozornost, i to potpuno opravdano. Ohrabrujuće je čitati tako iskren autobiografski iskaz i izazov je baviti se njime. Još je bolje to što iz njega vrišti potencijal koji pisac posjeduje.