Bilješke uz raspravu o MSU

Rasprava između Dalibora Martinisa, Dejana Kršića, Branka Franchescija, Antonie Majače i Tihomira Milovca pod moderaturom Klaudija Štefančića trebala je javnosti rasvijetliti ulogu Muzeja u suvremenoj umjetničko-kritičkoj proizvodnji. Zanimljiva tema, zanimljiva imena, zanimljiva rasprava. Ili ipak ne?

Uvodna riječ odgođena je za gotovo pola sata nakon čega se moderator ispričao zbog poslovičnih problema s tehnikom i nedolaska najavljenog Martinisa koji je “zapeo negdje u Rijeci”. Nisu neki problemi, ali ako trčite preko omekšanog asfalta koji isparava da ne biste zakasnili, nije vam sasvim svejedno. Zanemarimo li organizatorske šlampavosti otvaranje je bilo sasvim solidno. Prvu temu razgovora predstavljala je nova zgrada Muzeja. Mikrofon se sljedećih pola sata najčešće nalazio u ruci Milovca koji je arhitektonsko rješenje Igora Franića nazvao ni manje ni više nego “izvanrednim izložbenim prostorom”. MSU, prema njegovim riječima, nije bio zamišljen kao turistička atrakcija kakve su po zamislima Gehryja i Libeskinda podignute u Bilbau i Berlinu već kao ozbiljni izložbeni prostor. Franceschi se načelno složio s njim naglašavajući kako je nova zgrada u pravilu zadovoljila i građane i stručnu javnost. Štefančić je sumirao pohvale njenom izgledu zaključivši kako je ona “simpatično staromodna” te kao takva ne odvraća pozornost od izložbenih postava. Ljudi bi, dakle, nakon posjeta Novom Zagrebu trebali pamtiti izložbu, a ne zgradu. Da prisustvujemo nekakvoj raspravi podsjetio nas je Kršić kojem se zgrada, najblaže rečeno, nije nimalo dopala. Ona je, za početak, promašena jer je propustila simbolizirati iskorak kulturnih institucija preko Save. Kroz cijeli niz primjera obrazložio je zašto arhitektonski koncept smatra šupljim ne samo simbolički već i doslovno budući da toplinska energija iz Muzeja curi na sve strane. Za sve ostale Kršićeve zamjerke upućujem vas na njegov tekst koji je nakon objavljivanja od p(r)ozvanih komentiran tek u kuloarskim razgovorima. Raspredanje o arhitekturi previše se rasteglo budući da ona nije bila uža specijalnost baš nikog od prisutnih. Unatoč tome, disonantna mišljenja glede same zgrade izvukla su sudionike debate iz početne uljuljkanosti.

Dotad prilično nezainteresirana Majača otvorila je prilično zanimljivo pitanje pozicioniranja muzeja unutar društva jednom kad je mikrofon došao do nje. “Što je mission statement MSU-a?” Prema njenom mišljenju, muzej od nacionalne važnosti trebao bi jasno artikulirati svoju ulogu u legitimiranju nekih društvenih praksi što je on dosad propustio učiniti. Ili, jednostavnije, muzej nije ponudio odgovor na pitanje o vlastitoj svrsi, a trebao je. Nakon te zamjedbe riječ je zatražila Nada Beroš, kustosica stalnog postava MSU-a, da bi s popriličnom dozom patosa ustvrdila kako je “sve što oni rade njihov mission statement” nakon čega je napustila raspravu zbog neodgodivih poslovnih obveza. Ne znam, možda ima pravo, ali mene je cijeli taj prizor stilski neodoljivo podsjetio na završnu scenu jednog partizanskog klasika. Može li se to nazvati poštenim odgovorom na postavljeno pitanje prosudite sami.

Drugi sudionici rasprave nadovezali su se na raspravu premještajući fokus na slabu posjećenosti MSU-a. Ako i nisu rekli što je svrha muzeja, rekli su da nema svrhe ukoliko zjapi prazan. Franceschi i Milovac konstatirali su da muzej kao institucija danas balansira između elitističkih i populističkih tendencija. Elitisti smatraju da bi muzeji trebali ostati sredstva za podizanje intelektualne i kulturne razine populacije, dok populisti drže da bi se muzeji trebali približiti industriji slobodnog vremena. Milovac nema ništa protiv toga se da se muzeji spektaklom približe široj publici, dok Franceschi kategorički odbija spektakl kakav predstavlja, recimo, Noć muzeja. Čemu služe muzeji? Zadovoljavajuć odgovor nismo dobili.

Tribina je upozorila na taj prijeko potrebni moment autorefleksivnosti. Da je Majača par minuta prije prepoznala neuralgično mjesto hrvatske kulturne scene potvrdili su komentari iz publike. Glavni problem neki od njih vide u tome da se tribine ovakvog tipa uvijek organiziraju od strane nezavisne kulturne scene, a nikad od strane MSU-a. Milovac je takve tvrdnje odbacio kao deplasirane pozivajući se na svoj rad u minula dva desetljeća, ali glasove iz publike nije s tim mogao utišati. Institucionalna nezrelost, kao termin koji je skovao netko iz publike, odgovorna je za nespremnost institucija da prime zamjerke na svoj rad. Gard koji su Beroš, a donekle i Milovac zauzeli u ovoj raspravi pokazao je da su njihovi kritičari imali pravo. Iluzorno je očekivati da institucionalna kritika dođe od strane institucija kad vodeći ljudi tih institucija javnu raspravu doživljavaju kao sačekušu. Javne tribine potrebne su da bi domaću kulturnu scenu izvukle iz apatije u kojem se već dugo nalazi. Dean Duda je tu proračunatu suzdržanost precizno opisao u tekstu Hrvatski književni bajkomat objavljenom još 2003. kao stanje u kojem “sistem i njegovi pregaoci stvaraju nekonfliktnu interesnu mrežu međusobnog čuvanja leđa”. S javnim tribinama možda bi prestalo samozadovoljstvo naše kulturne scene koja podrazumijeva svoje postojanje premda sama očito ne zna objasniti zašto.

Treba biti oprezan pri procjeni značaja ove rasprave. Ne zato što nije bila dobra, dapače. Spremnost velikog broja ljudi da sudjeluje u diskusiji bila je pohvalna koliko i simptomatična. Izostala je neugodna tišina karakteristična za javne rasprave. Ona koja nastaje uslijed činjenice da je pristojnim ljudima pomalo nelagodno istupati pred hrpom ljudi koje vide prvi put u životu. Ovdje se mogao steći dojam da je rasprava bila javnija od javne. To se može objasniti jednom kad shvatite da je većina okupljenih u kinu bila međusobno “na ti”. Ukoliko MSU prihvati izazov i doista poradi na organizaciji javnih tribina posvećenih vlastitom djelovanju bilo bi lijepo u istoj prostoriji osim stručne javnosti okupiti pripadnike svih društvenih slojeva koji su nužni za njegov rad; od umjetnika do putnika namjernika. Dok nemate u publici barem jednog čovjeka kojemu pojam MSU označava tramvajsku stanicu gdje silazi za Avenue Mall, a ne radno mjesto, i dok se ne prestane na kritiku odgovarati zauzimanjem odbrambenog stava, pitanje je koliko će takva rasprava biti uspješna. Prepoznao je to netko iz publike tko je pretpostavio da ništa od izrečenog neće odjeknuti dalje od žabokrečine u kojoj su se prisutni našli. Malo pretjerano, ali ne sasvim pogrešno.

Drugi tematski blok bio je posvećen načinu financiranja muzeja u čijem se kontekstu osim potpuno javnog financiranja sve više govori o modelu javno-privatnog partnerstva ili pak sponzorstva. Publika je opet bila na visini zadatka s primjedbom kako se novac iz državnog proračuna koji čini najveći dio budžeta raznih javnih institucija uzima zdravo za gotovo dok se manji dio budžeta dobiven od privatnih financijera dočekuje kao mana s neba. Kršić, sa svoje strane, nije propustio pametno upozoriti na slabu regulativu o ulasku privatnog kapitala u javne institucije kakve su muzeji. Milovac pak ne dvoji da je to društveno legitimna praksa. Zanimljiv je način na koji je to objasnio.”T-com nama naplaćuje svoje usluge. T-comovi novci zapravo su naši novci. Sponzorstvom umjetnosti T-com nama vraća dio naših novaca.”

Do izjave gospodina Milovca osjećao sam se pomalo kao onaj afrički domorodac pri projekciji filma u primitivnom selu iz poznate akademsko-urbane legende koju profesori rado pričaju kad žele upozoriti na važnost poznavanja perceptivnih konvencija. Domorocu je, naime, pušten film sporog ritma koji ga je trebao naučiti tehnikama isušivanja močvare. Nakon što je projekcija završila sanitarni inspektori pitali su domoroca što je zapamtio. On je rekao da je zapamtio kokoš. Odgovor je inspektore prilično iznenadio jer nisu bili svjesni da se u filmu pojavljuje kokoš. Ubrzo su pažljivo odvrtili vrpcu – kadar po kadar – i, vidi stvarno, doista pronašli kokoš koja je protrčala donjim desnim dijelom tijekom jednog prizora nakon što ju je netko preplašio. Izjava gospodina Milovca bila je moja kokoš! Imam iskustva u prepoznavanju interioriziranja i upotrebe MI-diskursa. U čije ime Milovac govori kad govori u prvom licu množine? Vjerojatno u ime sviju pretplatnika T-coma. Ne znam za vas ali meni bi – kao jednom prosječnom korisniku usluga T-coma – bilo puno draže da telekomunikacijski gigant spusti cijenu svojih preskupih impulsa nego da iti lipu mog novca potroši na svoje karitativne aktivnosti poput povećanja fonda T-comove zbirke pri MSU ili, ne znam, digitalizacije Vlaka u snijegu.