Piše: Maroje Mrduljaš
U iščekivanju simptoma…
U dizajnerskoj zajednici tijekom zadnjih godina mnogo se govori o etičkim vrijednostima koje bi dizajneri trebali zagovarati ili slijediti, kao i o potrebi da dizajnerska praksa zauzme kritičku poziciju prema komercijalizaciji discipline i njene instrumentalizacije u servisnu djelatnost marketinške industrije. No, uz ta pitanja etike struke i problema njene ovisnosti o naručitelju, dizajneri se sve više bave „društveno angažiranim“ temama nevezanim za konkretne narudžbe i nastoje „politizirati“ svoj rad. Riječ je o heterogenoj pojavi koja je između ostaloga i znak da dizajnerska zajednica proživljava određenu krizu u smislu preispitivanja svoje uloge u odnosu prema društvenoj stvarnosti. Krize su, svakako, dobrodošle jer potiču razrješavanje neosviještenih konflikata, no za sada ti početni znakovi krize dizajna još nisu evoluirali u simptome koji potiču produktivnu promjenu nego su još uvijek u narcisoidnoj fazi samodopadnosti.
Promatramo li te znakove u širem kontekstu, brojne kontroverze koje okružuju medijski eksponirane „društveno angažirane“ radove, pa zatim i polemike koje se razvijaju i unutar same struke ali i u najširim krugovima indikator su načina na koji se konstituira i funkcionira javni i politički život. Već i sama potreba da se kroz medij dizajna komuniciraju političke, socijalne i druge nepravde suvremenog trenutka upućuju na barem dva fenomena. Prvo, određeni društveni problem postaje predmetom javne debate u proporciji s njegovom medijskom eksponiranošću te, drugo, političko djelovanje i participacija građana sve više zaobilazi sferu službene politike i traži druge modele iskazivanja.
Na koji način je moguće razumjeti potrebu da se dizajneri uključe u širu društvenu debatu i koji je realni domet tih djelovanja? Jedan od mogućih pokazatelja jest analiza načina na koji dizajneri shvaćaju i prakticiraju svoj „društveni angažman“. Ono što je zajedničko velikom broju „angažiranih“ radova na području vizualnih komunikacija jest skretanje pažnje na probleme koji su već prepoznati, jasno prisutni i uglavnom temeljito obrađeni u drugim kritičkim praksama ili medijima. U pojedinim situacijama radi se o svjesnim taktičkim potezima, a u drugima o relativno niskom stupnju političke ili socijalne imaginacije.
„Društveno angažirani“ radovi zagovaraju ne-dominantne i alternativne političke stavove, brane prava diskriminiranih socijalnih skupina, upućuju na razne socijalne nepravde i ekološke probleme. Zahvalne teme su i omražene političke figure, ratni sukobi, opake bolesti i njihove posljedice. Takve teme se pojavljuju kao dijelovi marketinških kampanja, samopromotivnih materijala raznih tipova naručitelja ili pak sami dizajneri odašilju „aktivističke“ poruke kroz ne-naručene radove i akcije. No, je li riječ o društveno odista osviješteno korisnim praksama ili je riječ o eksploataciji nepravdi i nejednakosti u svrhu promocije korporacija ili samopromocije dizajnera u rasponu od političke perfidnosti do političke naivnosti?
Za ilustraciju stanja stvari, korisna je usporedba pozicija koje dolaze iz konceptualno suprotnih pravaca: promotivne kampanje talijanskog fotografa i art-direktora Oliviera Toscanija za Benetton i „angažirane radove“ britanskog tipografa i dizajnera Jonathana Barnbrooka. Oba autora su bili gosti u Zagrebu i privukli su znatnu pažnju šire javnosti ali i struke: Toscani je u prvom redu pobudio interes profesionalaca iz marketinga, a Barnbrook grafičkih dizajnera i kulturne publike. U oba slučaja su radovi Toscanija i Barnbrooka prihvaćeni s aklamacijom i bez kritičke analize njihovog rada.
Kako biste pročitali ostatak teksta, pogledajte sljedeća poglavlja:
Objavljeno