Blic Pripremio: Lujo Parežanin
S obzirom na teške posljedice pandemijske krize, ali i problematičnu tendenciju da se teret javnog financiranja kulture – makar kod nas – sve snažnije prebacuje na europske izvore, definiranje novog programa EU za kulturu i audiovizualni sektor od temeljne je važnosti za budućnost našeg ugroženog sektora. Posebnu pažnju stoga zaslužuje vijest da je u srijedu, 19. svibnja Europski parlament odobrio Kreativnu Europu za razdoblje 2021. – 2027., i to s proračunom gotovo pa udvostručenim u odnosu na prethodni ciklus: gotovo 2,5 milijarde eura u usporedbi s 1,4 milijarde za 2014. – 2020. Kako prenosi naš Desk Kreativne Europe, koji djeluje u okviru Ministarstva kulture i medija, ove brojke sugeriraju da su europarlamentarci “prepoznali važnost kulturnog i kreativnog sektora i potrebu za njegovim što bržim oporavkom nakon krize uzrokovane pandemijom virusa COVID-19 koja je mnoge glazbene i kulturne prostore širom Europe ostavila zatvorenima”.
Prema citiranom priopćenju Deska, “najveći dio programskih sredstava Kreativne Europe (1,4 milijarde EUR / 58%) pripast će potprogramu MEDIA koji pruža podršku za razvoj, promociju i distribuciju europskih filmova i audiovizualnih djela unutar Europe i šire”. Drugi po veličini dio kolača ide potprogramu Kultura, kojem će pripasti 33% budžeta. Ta će programska sredstva biti namijenjena osiguravanju podrške “za prekogranične kulturne i kreativne suradnje (mreže, platforme, inovacijski projekti) između organizacija i profesionalaca u područjima poput glazbe, nakladništva i promocije europske književnosti, arhitekture, kao i EU nagradama i inicijativama za kulturu”. Što se trećeg potprograma tiče, takozvanog “međusektorskog dijela”, kojem će pripasti 9% programskih sredstava, “potpora će po prvi puta pružiti podršku informativnom medijskom sektoru nizom aktivnosti za promicanje medijske pismenosti, pluralizma, slobode medija i kvalitetnog novinarstva, pomažući medijima u boljem rješavanju izazova digitalizacije”.
U priopćenju se napominje kako se novim programom nastoji osigurati “veći fokus na inkluziju, na podršku glazbenom sektoru koji je među najteže pogođenim pandemijom te više stope sufinanciranja za male projekte suradnje”. Nadalje, “uključena je obveza promicanja ženskog talenta i potpora umjetničkim i profesionalnim karijerama žena, budući da je zaključeno kako su žene i dalje nedovoljno zastupljene na mjestima odlučivanja u kulturnim, umjetničkim i kreativnim institucijama”.
Sve navedeno zvuči vrlo prihvatljivo, no nedvojbeno je da će puna uspješnost dijela ovih mjera ovisiti o temeljnom financiranju na nacionalnoj i lokalnoj razini. Premda je konkretnije zaključke nemoguće donositi bez detaljnog uvida u sadržaj programa, banalna je činjenica da suradnje, umrežavanja i platforme u kulturnom polju ponajprije ima smisla poticati kada je osigurano da se ima što umrežiti i povezati, odnosno kada su akteri i njihovi programi stabilizirani u mjeri koja omogućuje takav logičan iskorak. Uzevši u obzir nedostatnost sredstava u našem sustavu javnog financiranja kulture, kao i raširenu politiku nefinanciranja plaća radnica i radnika u kulturu, jasno je da takvi temelji u Hrvatskoj jedva da postoje. U tom će smislu uspjeh novog ciklusa Kreativne Europe ponajviše ovisiti o tome hoće li se on za lokalne aktere ispostaviti kao neophodni spas za brojne utopljenike naše kulturne politike, ili kao logična međunarodna nadogradnja jednog suvislo koncipiranog nacionalnog sustava.
Znakovi, malo je reći, nisu dobri.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
