Regionalni uvid u razmjere katastrofe

Teška kriza u kojoj se kulturni sektor našao tijekom pandemije osvijestila je diljem regije potrebu da se intenzivira, a često uopće i započne sustavno praćenje stanja u kulturi kao preduvjet smislenog koncipiranja kulturne politike. Među brojnim istraživanjima koje su na različitim razinama provodili raznovrsni akteri – od resornih ministarstava i institucija do strukovnih organizacija – posebno se izdvaja ono pod vrlo pogođenim nazivom Sada je samo vidljivije: život i rad kulturnih radnika i radnica u vremenu korona pandemije, koje je niški Centar za empirijske studije kulture jugoistočne Europe provodio zajedno s partnerima u razdoblju od svibnja do srpnja 2020. godine. Istraživanje je to koje je osobito važno jer donosi jedini pregled stanja u čitavoj jugoslavenskoj regiji, budući da se među 576 ispitanika nalaze akteri iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova. Osnovni pregled rezultata, koji zbog nedostatnog broja odgovora ne obuhvaća posljednje dvije države, predstavljen je u tekstu voditelja istraživanja Predraga Cvetičanina i suradnice Jelene Dinić, objavljenom u 9. broju časopisa Manek – magazin nezavisne kulture, čiji izdavač je Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije.

Osim što otkrivaju dramatične asimetrije između ionako loših radnih uvjeta u kulturi u regiji, komparativno prikazani podaci ukazuju na gotovo jednaku mjeru ranjivosti sektora u svim državama. Kao što Cvetičanin i Dimić navode, “najočigledniji efekti krize na život kulturnih radnika su finansijski”, a oni ne mogu biti plastičnije prikazani nego padom prosječnih mjesečnih prihoda, koji su se diljem regije u svega prva dva pandemijska mjeseca praktički prepolovili. Primjerice, dok su se u Hrvatskoj i Sloveniji, državama s razmjerno najboljim prilikama, tijekom predpandemijske godine kretali oko 1000 eura, do travnja 2020. već su pali na 550, odnosno 490 eura. Relativno gledano, najbolje su prošli ispitanici iz BiH, kojima su prihodi pali s prosječnih 740 na 470 eura, dok uistinu zastrašujuće zvuče podaci iz Sjeverne Makedonije (sa 630 na 340), Crne Gore (s 480 na 330) i osobito Srbije (s 470 na 250 eura).

Podsjećajući nas da pri razmatranju ovih podataka vrijedi imati na umu činjenicu da je riječ o prosječnim iznosima, Cvetičanin i Dimić napominju da je u travnju 2020. godine 28 ispitanika u potpunosti ostalo bez prihoda, dok je njih čak 168 – gotovo trećina – ostvarilo prihode manje od 100 eura. Uzevši u obzir deprimirajuće predpandemijsko stanje kulturnog sektora, ne čudi podatak da trećina anketiranih nije imala nikakvu ušteđevinu na koju se mogla osloniti, dok je druga trećina raspolagala s manje od 1000 eura “rezervi” – dakle, iznosom koji pokriva jedan do dva mjeseca života. Tek je po prilici četvrtina ispitanika navela ušteđevinu od 1500 eura i veću.

Ako ovi podaci zvuče alarmantno sami po sebi, još ih gorima čini činjenica da je čak 54,5 % anketiranih do trenutka izbijanja krize otplaćivalo kredit, koji je za njih 25,9% iznosio više od 150 eura mjesečno. Iz perspektive svega navedenog, sasvim je očekivano da je rad u kulturi i umjetnosti u trećine ispitanika uzdržavan “nekim drugim, financijski stabilnijim zanimanjem”, dok ih je svega 18,1% pronašlo alternativne izvore financiranja tijekom pandemije. Neizbježno, znatan broj anketiranih radnica i radnika u kulturi razmišlja o potpunoj promjeni zanimanja i napuštanju sektora, što je možda i najbolji indikator poražavajućih kulturnih politika u regiji, koje godinama rade na tome da radnice i radnike u kulturi ostave na egzistencijalnoj vjetrometini.