Sličnim nitima-pričama, ipak u malo čvršćem vezu nego u Gospodinovljevoj drami, izgrađena je  nova predstava Teatra &TD – Zeitnot, autorskog tima koji čine nadolazeće kazališne snage – autori teksta Vid Lež i Filip Rutić te redatelji Patrik Sečen i Toma Serdarević. Predstava je najavljena kao autorski projekt koji kroz dvije isprepletene priče istražuje apatiju i tjeskobu mlađe generacije suočene s nesigurnom budućnošću. Forte ove predstave svakako je što govori o mladima iznutra jer cijeli autorski tim pripada mlađoj generaciji, a neki od njih još uvijek su studenti na Akademiji dramske umjetnosti. Takva konstelacija okupljenih umjetnika cijeloj predstavi donosi organsku kvalitetu i neposrednost zbog generacijske pripadnosti pa izvedba djeluje prirodno ukorijenjena u iskustvima i senzibilitetu koje problematizira.

Bez potrebe za velikom scenografijom (funkcionalno i nenametljivo rješenje autorice Karla Mesek)  i velikim riječima, šestero glumaca – Nikola Nedić, Anja Jogunica, Lucija Rukavina, Luka Slišković, Bruno Vršćak i Jakov Zovko – vode nas kroz kafić i polukružnu dvoranu Teatra &TD simultano igrajući dvije međusobno povezane radnje uvezane temama priuštivog stanovanja, života u inozemstvu i svakodnevnim mini-apokalipsama. Vrlo ambiciozno zamišljena dramaturgija predstave uspješno je izvedena. Publika se na početku mora odlučiti hoće li prvo gledati predstavu u kafiću ili stanu, a nakon pauze slijedi zamjena. Neki glumci igraju likove koji se javljaju u oba prostora i zbilja dobro funkcioniraju u vremenskoj stisci iz naslova predstave – bez greške koordiniraju svoje ulaske, što sigurno treba zahvaliti i redateljskoj predanosti i inzistiranju na preciznom tajmingu.

Odlučila sam prvo otići u kafić, iako nisam luda za zadimljenim prostorima, ali mislila sam da je bolje započeti predstavu uz lakšu notu, u prostoru koji podrazumijeva ležerniju komunikaciju prije ulaska u četiri unajmljena zida. Počelo je zafrkantski, uz razgovor stalnog gosta, inače zanimanja – stanodavac, u fantastičnoj izvedbi Nikole Nedića, i mladog konobara koji odrađuje duple smjene u jednako samosvojnoj izvedbi Brune Vršćaka. Dramska situacija dobiva ozbiljniji ton kad u kafić dođe dostavljač hrane (savršeno dozirano zbunjeni Luka Slišković) koji se poprilično neugodno iznenadi, jer upravo njegov stanodavac sjedi za šankom.

Dolazak dostave otvara poligon za razradu jedne od glavnih tema predstave – priuštivog stanovanja, na koju se dolaskom novih likova nadovezuju i pitanja rada i studiranja u inozemstvu, ali i razvoj ekstremnih stavova kod mladih, pri čemu predstava pokazuje da radikalizam može nastati iz potpuno suprotnih polova – od ksenofobije i zatvorenosti do površnog liberalnog aktivizma. Taj susret suprotstavljenih mišljenja sugestivno igraju Lucija Rukavina i Jakov Zovko, ona kao povratnica sa studija u Nizozemskoj s izraženim alternativnim habitusom, a on kao ksenofobni povratnik gastarbajter iz Njemačke.

Pred kraj prvog dijela koji se igra u kafiću dosta vremena potroši se na dramaturški slabo motiviran kraj svijeta koji ih nenadano zatekne i koji se jednako naglo i razriješi što djeluje kao kupovanje vremena, odnosno zakrpa u tkanju predstave. Prijateljica s kojom sam gledala predstavu rekla mi je da je to vjerojatno nauštrb vremenskog preklapanja s trajanjem druge predstave u stanu, jer, ipak – u Zeitnotu smo.

Nakon kratkog predaha u atriju kazališta, ponovno kreću dvije radnje, a publika mijenja prostorije. Prijateljica je bila u pravu – u kafiću su se koristile zakrpe dok je u stanu trajalo fino tkanje. U ovom dijelu predstave sve je čvršće uvezano, odnosi i njihova dinamika jasno su definirani, a teme koje su dotaknute u kafiću ovdje su puno dublje razrađene. Od pitanja koje se prvi put rastvaraju u stanu, istaknula bih odvažan zakorak u temu pomanjkanja seksualne želje kod mladih uslijed osobnih i globalnih mini-apokalipsa, monolog koji je Luka Slišković iznio suvereno i hrabro, a kao podršku u toj sceni i cijelom dijelu predstave u stanu ima sjajnu kolegicu s Akademije, Anju Jogunicu, koja svakoj ulozi u kojoj sam je do sada gledala pa tako i ovoj, daruje prirodnost i nevjerojatnu lakoću.

Sabirući dojmove nakon predstave pretpostavila sam da je možda kafić namjerno strukturiran labavije od stana, jer upravo tako ta dva prostora vjerno odražavaju dinamiku svakodnevnog života. Kafić kao mjesto usputnih susreta, komentiranja brojnih sfera života sa strancima, i vlastita (odnosno iznajmljena) četiri zida gdje idemo puno dublje.

Zanimljivo bi bilo pogledati predstavu u drugom redoslijedu, jer nisu posve iste nakon pauze, već su skraćene za 15-ak minuta. Opravdana autorska odluka, s obzirom da su za kraj htjeli publiku i glumce okupiti u zajedničkom prostoru za koji im je poslužila garderoba &TD-a. Predstava završava izlaskom glumaca iz uloga i njihovim obraćanjem publici o vlastitim vizijama kraja svijeta koje, iako su jedinstvene za svakog od njih, vrlo se lako mogu preslikati na bilo koju mladu osobu kojih je zbilja bio pozamašan broj u publici na izvedbi koju sam gledala, što svakako pokazuje da ima mladih zainteresiranih za kazalište, samo treba znati kakav sadržaj i na koji način ponuditi.

Pridjevi aktualna i važna ispred imenice predstava, sintagma su od koje mi se diže kosa na glavi tako da ih nikako ne planiram upotrijebiti za ovu predstavu. Ali da nije toliko zloupotrebljavan, taj bi opis zasigurno pristajao Zeitnotu, ovako ću posegnuti za (nadam se) kreativnijim rješenjem. Predstava je autentična i iskrena, vjerodostojna i životna, točna i nepretenciozna, a već to je veliko. 

Iako je predstava najavljena kao istraživanje apatije, nisam doživjela da su njezini protagonisti_kinje digli ruke od svega; da, prisutna je zbunjenost, ljutnja zbog bespomoćnosti uz nalete bezvoljnosti, ali nikako kao stalno stanje, više kao povremeni valovi. Erozija obale naših snova, želja, aspiracija, ideja i ideala ovisi o snazi i smjeru tih valova, a također je važno i u koji dio obale udare – tamo gdje je već napukla ili gdje se još čvrsto drži. Ipak, predstava ostavlja dojam nade da plovimo na površini, još uvijek kontrirajući apokaliptičnim valovima. Jesmo li zaista u zeitnotu do smaka svijeta, vrijeme će reći, a dok traje treba iskoristiti svaku minutu – možda vremenska stiska i nije tako velika, pogotovo ako ih mjerimo kao Gospodinov.

Ali to nisu jedine veze koje se propituju ovog listopada u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ove godine Organ Vida domaćin je završne izložbe europske fotografske mreže FUTURES pod naslovom Neraskidive niti (Ties that bind). FUTURES je platforma koja od 2017. okuplja međunarodnu fotografsku zajednicu kako bi podržala profesionalni razvoj umjetnica i umjetnika u usponu. Neraskidive niti je ovogodišnja tema platforme, a završna izložba je realizirana uz suradnji s Fotograf festivalom iz Češke i portugalskom platformom Ci.CLO. Kustoski tim Organa Vida – Barbara Gregov, Lea Vene i Lovro Japundžić – ovom grupnom izložbom izvrsno nadopunjuje glavnu izložbu Trnci i leptirići. Neraskidive niti nadograđuju razmišljanja o kontrastu lijepo-ružno preispitujući kakve su to spone koje vežu, jesu li uvijek nužno osnažujuće, dugovječne, utješne i koliko (malo) im je potrebno da se pretvore u ograničavajuće. Izložba donosi radove sedam umjetnika_ca koji_e svojim radovima rastvaraju dualnost veza, ispituju njihovu elastičnost i pronalaze nove forme vezanosti. 

Jedna od prvih asocijacija na vezanost često je naša neposredna okolina – obitelj i dom. Slojevitost obiteljskih odnosa doslovno je pod slojevima voska u radu Dome, neiscrpni dome (Home Unfoldable Home) umjetnice Angyvir Padille. Ona je fotografije snimljene u svojoj obiteljskoj kući u Venezueli prekrila debelim slojem voska tako da prikazani motivi gube svoj prepoznatljiv oblik i tek se naziru. Autorica ovakvim pristupom preispituje koliko je porozno naše sjećanje i što se sve taloži na našim uspomenama. Vrlo je sugestivan i izbor fotografija iz obiteljske kuće jer Angyvir trenutno živi i radi u Bruxellesu, tako da radom Dome, neiscrpni dome izravno preispituje svoje poimanje pripadnosti i koliko nas obiteljske veze zbližuju, iako smo zapravo daleko. Svojim radom umjetnica nas poziva da pomnije pogledamo mjesto u kojemu živimo, ali i da preispitamo koliko su nas sva prošla obilježila. 

Kustoska ideja festivala je predstaviti publici šire viđenje medija fotografije i njegovu isprepletenost s ostalim umjetničkim praksama. Odličan primjer fotografije u njezinom proširenom obliku je rad umjetnika Deva Dhunsija. Priče koje vam nisu ispričali (Tales They Don’t Tell You) kombinira tapiserije na kojima su prikazani indijski bogovi vode Varuna i Mitra s plastičnim cilindrima ispunjenima vodom. Oslikana tapiserija se promatra kroz vodu, a igra svjetlosti i vode daje iluziju da sliku promatramo kroz umnožene facete. Dvojica bogova vode vladaju suprotnim dubinama – Varuna upravlja površinom oceana, valovima i plimama, a Mitra morskim dnom – njihov susret događa se jednom mjesečno, za vrijeme mladog mjeseca. Ovim radom umjetnik istražuje neispričane drevne priče s naglaskom na gej ljubavi jer su Varuna i Mitra u vedskoj književnosti prikazivani u intimnom odnosu. Preokupacija vezama ne staje tu, već ih proširuje na geografske veze korištenjem vode u ovoj site-specific instalaciji i povlači paralelu s rijekom koja je snažan simbol njegovog rodnog grada Trondheima. Na taj način gradi most između dviju udaljenih lokacija, ne samo geografski već i kulturalno, Skandinavije i Azije. 

Rad Donje Nasseri Oko mumije (The Mummy Eye) pak kao da gradi most između gore navedena dva djela. Svojim radom umjetnica preispituje koncept fotografije kao nositeljice sjećanja i kulturni identitet s naglaskom na njegovo formiranje uslijed nasilne kolonijalne prošlosti. Oko mumije dio je projekta Leaky Archive na kojem umjetnica surađuje s Muzejom Rautenstrauch-Joest u Kölnu, a čija ideja je učiniti muzejsku zbirku dostupnijom kako za rad umjetnicima, tako i javnosti. Autorica je izabrala nekoliko predmeta iz egipatske zbirke muzeja, a Oko mumije je prvi objekt koji je 3D isprintala i odlučila prenijeti kao fotografiju na keramikom presvučenu umjetnu kožu. Fokusirajući objektiv na kolonijalizam, autorica je svoj rad posvetila istraživanju isprepletenih povijesnih narativa, te nastoji rekontekstualizirati povijesna, ali i osobna sjećanja ispreplitanjem prošlosti i sadašnjosti. Osim tematskom preokupacijom umjetnica je ovim djelom povezala suvremeno sa starim i kombinacijom nove 3D tehnologije s klasičnom tehnikom akvarela kojim je dovršeno 3D oko. 

Jedan od konceptualno najzahtjevnijih i nadasve originalnih poimanja suodnosa na izložbi predstavlja videoinstalacija kineskog umjetnika s finskom adresom Sheunga Yiua. Između dva stabla, mnogo je svjetova (Between Two Trees, There Are Many Worlds) koristi iznimno kompleksnu metodologiju kako bi istražio uglove iz kojih je moguće promatrati ekološke promjene. Kao okosnica rada uzeta su dva stabla u šumi u Helsinkiju, oba zaražena najezdom potkornjaka, ali jedno preživjelo, a drugo mrtvo. Video esej je nastao hiperspektralnim snimanjem¹ šume i naglašava ulogu tehnologije u generiranju znanja, ali i sve zamke antropocentričnog pogleda na prirodu. Iako sam se na prvu zapitala kakve veze (pun intended) ima hiperspektralno snimanje s umjetnošću i prikazom prirode, videoinstalacija mi je zaokupila pažnju meditativnim kadrovima šume iz raznih perspektiva, još jednom pokazujući kako suvremene umjetničke prakse idu ruku pod ruku s najnaprednijom znanstvenom tehnologijom. 

Isto bi se moglo reći za rad hrvatske umjetnice Marianne Nardini Just Girlie Things – Love Nest koji bi mogao stajati zajedno s ostalima na izložbi Neraskidive niti. Prikazan je u glavnom programu kao dio izložbe Trnci i leptirići, ali me se idejno jako dojmio i intuitivno sam ga nadsvodila temom privrženosti i veza. Vrijednost ovog rada ističe se u kritičkom pristupu romantičnom odnosu, ali zapravo i bilo kojem drugom intimnom odnosu, u kojem veza koja pruža radost i utjehu paradoksalno prelazi u onu koja djeluje ograničavajuće. Umjetnica (Cura) dokumentira fotografijama i videima život s imaginarnim Dečkom (glavicom ljubičastog kupusa) u napuštenoj kući blizu Zagreba. Pritom umjetnica pokušava ovu bizarnu situaciju odjenuti u ruho svakodnevice prolazeći s Dečkom uobičajene situacije: traženje madraca, punjenje mobitela, životarenje… Posebno mi je dala za misliti uspostavljajući analogiju između raspada tijela Dečka (istrunula glavica kupusa je izložena na madracu) i raspada identiteta u takvom tipu odnosa, ukazujući na nepobitne transformacije kroz koje prolaze sudionici veze.

Poticaj na introspekciju i daljnje promišljanje uokviruje čitavu izložbu Neraskidive niti koja ispituje ustaljene i nove načine privrženosti i povezivanja, preobrazbu veze iz elastične niti u ograničavajuće sidro i istražuje što je to što razlikuje odnos koji nas ispunjava od onog koji nas guši. Čini mi se da je tu jedna od ključnih stvari sloboda, a nju uvijek možemo pronaći u vezi s umjetnošću. 

1. Hiperspektralno snimanje (engl. Hyperspectral Imaging – HSI) kombinira snagu digitalnog snimanja i spektroskopije. Hiperspektralnim se snimanjem može osim vidljivog dijela spektra registrirati ultraljubičasto i infracrveno područje elektromagnetskog zračenja. Na taj način, hiperspektralnim snimkama je moguće razlikovati različite nijanse boja koje bi inače ljudskome oku djelovale kao jedna boja. Preuzeto iz diplomskog rada Analiza hiperspektralnih satelitskih snimki, Dominik Kotris (2020.), Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek ↩︎

Ilustratorski dijalog program je HDD-a započet prošle godine koji su Ping-pongom otvorili Hana Tintor i Srđa Dragović. HDD je najavio program kao mjesto susreta ilustratora koji prethodno nisu surađivali kako bi kroz dijalog došli do vrata novih ideja koja bi im u protivnom ostala zaključana. Ključevi do tih novih idejnih rješenja u prvom ilustratorskom dijalogu bile su kratke poruke, neke potpuno običnog sadržaja (Hej, Srđa, trčiš li ti?), druge pak s poetskom potkom (Prst kao tuba, linija kao pasta koja neprekidno izlazi, ali se ne troši.), na koje bi onaj drugi odgovarao ilustracijom. Vizualni krajolici Hane i Srđe stilski se prilično razlikuju, ali ono što ih približava sličan je senzibilitet i umješnost oka, a zatim i ruke, da nešto obično i svakodnevno opazi i transformira u osebujnost koju vrijedi zabilježiti.

Stilski potpisi autorica u drugoj seriji Ilustratorskog dijaloga, Klasje Habjan i Marine Milanović, na prvi pogled imaju puno više zajedničkih točaka, ali taj prvobitni dojam zapravo je optička varka jer, iako su crno-bijeli crteži obje autorice ono što je odabrano za izložbu, njih dvije nisu sjedile zajedno u klupi i precrtavale jedna od druge. Uostalom, Klasja je diplomirala Vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, dok je Marina studirala i magistrirala ilustraciju na katedri za grafičke komunikacije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Misli i ideje koje su dirigirale nastanak Klasjinih i Marininih ilustracija u potpunosti su autonomne. Osim stilskog izraza, autorice dijele i sklonost prema pisanoj riječi i upravo nam ona otključava njihove unutarnje svjetove, kreativne tvornice koje su bile voljne otvoriti onoj drugoj tijekom prepiske u pripremi izložbe.

Baš ta otvorenost susretu s drugim, hrabrost razotkrivanja strancu da uđe u naše najintimnije predjele gdje ćemo mu dozvoliti slobodu da ih uredi po svom nahođenju ono su što krasi ovaj razgovor, odnosno razmjenu. Kako je u predgovoru naznačio autor koncepta i kustos izložbe Marko Golub, “u ovoj dvostrukoj zbirci, Klasja Habjan i Marina Milanović kao da su same izoštrile svoje pristupe, kako pisanju, tako i crtanju, ne toliko da bi se istakle međusobne distinkcije, koliko zato da jedan autorski glas uvijek ostavi dovoljno prostora za drugi, kao u glazbenoj kompoziciji”.

Kreativni proces nastanka izložbe odvijao se virtualno tako da bi jedna autorica poslala pjesmu koju bi onda ova druga ilustrirala, a rezultat te tekstualno-ilustratorske razmjene otisnut je u zbirci. U prvom poglavlju zbirke naziva Odgođeni svijet, Klasja piše, a Marina ilustrira, dok su u drugom poglavlju Polumrak autorice zamijenile uloge. 

Klasjini tekstovi lelujaju snovitim predjelima koristeći sjećanja, emocije i opažanja kao gradivne blokove izmaštanog dvorca Odgođenog svijeta, a ilustracije kojima Marina odgovara na njih kao da im svojom robusnosti žele dati potporanj i zaštitu od prejakog vjetra koji bi mogao zgromiti koprenaste zidove Klasjinih tekstova. Poluapstraktne crne plohe Marininih ilustracija nikako nisu u proturječju s tekstom koji ilustriraju, već naprotiv služe mu kao sigurno utočište. 

I ponavlja se / Život s druge strane / pitanje događa li se uopće

U drugom paralelnom svijetu, koji postoji simultano s ovim prvim, Klasja interpretira Marinine tekstove posežući za realističnim pristupom ilustraciji koji u mekoći poteza zadržava sanjivost Klasjinih tekstova, a Marininima daje lakoću i suptilnost. Marinini zapisi puno su čvršće usidreni u stvarnost, kako stoji u predgovoru izložbe “dnevnički precizni”, ali ponovnim čitanjem čini mi se kao da su i oni naslonjeni na san, ili barem njegov nagovještaj. 

Između dana i noći. / Treperi, nešto udaljeno, nešto veoma daleko. / Nešto šta pripada kući i ono što pripada meni. / Tada shvatam da imam dve paralelne stvarnosti. 

Upravo suprotno ilustracijama koje se na prvi pogled čine sličnima, stilski različiti tekstovi pomnijim čitanjem zbližavaju se u polumraku. Nestalni poput kometa koji pada ni od kuda, snovi kao krhotine pamćenja autoricama služe za kontemplativnu preradu misli u oblik na papiru, bio taj oblik riječ ili crtež. Baš kao što naslov izložbe Polumrak. Odgođeni svijet. predlaže, konstelacija tekstova i ilustracija koja je pred nama u Galeriji, treperi na granici izmaštanog i stvarnog, u toplom sumraku gdje ne vidimo jasno obrise i konture već ih samo naslućujemo.  

Iz HDD-a su najavili kako planiraju nastaviti s razmjenom autorskih glasova u okviru Ilustratorskog dijaloga i povezivanjem umjetničkih svjetova koji se do sad nisu sreli. Zanimljivo je kako se ni autorice ove izložbe nisu srele uživo sve do postavljanja izložbe u Zagrebu, tako da je Polumrak. Odgođeni svijet. bio i rizik rada s nepoznatom osobom. Rizik, u koji su se Klasja i Marina hrabro upustile, a koji je iznjedrio jednu iskrenu i toplu kolekciju ilustracija i tekstova. 

Guglajući etimologiju riječi susret došla sam do praslavenske riječi sъrętja koja je označavala događaj, susret. Mislim da je to prikladna odrednica jer za mene susret jest upravo to, nešto neposredno, dirljivo, pomalo neočekivano, ali radosno, dočekano raširenih ruku (i srca). Zato se nadam se da ćete do 12. srpnja otići do HDD-a na susret s ovim iznimnim umjetnicama. Ako ne stignete, tiskano izdanje izloženih radova omogućit će vam susret i na drugim mjestima, gdje god poželite otvoriti zbirku, prije toga potrebno je samo otvoriti sebe.  

Upravo majstorsku pripremu i temeljito istraživanje svoje teme napravila je Ivana Meštrov – kustosica izložbe Što bi nam priroda rekla kad bismo postavili prava pitanja? Kao glavnu misao vodilju kustosica ističe promišljanja o nadilaženju dihotomije priroda-kultura te o “spekulativnim, filozofskim, znanstvenim strategijama” dobre suradnje s ne-ljudskim vrstama. Naziv izložbenog projekta inspiriran je knjigom belgijske filozofkinje Vinciane Despret Što bi nam životinje rekle kad bismo postavili prava pitanja?, koja potencira nove poglede na naše ustaljene ideje o tome što životinje rade, o čemu razmišljaju i što žele. Na tom tragu i ova izložba nastoji probuditi našu svijest o prirodi te poziva na promišljanje kako živjeti u suglasju s prirodom ili, riječima kustosice, “kako misliti kolaborativna preživljavanja i ekološki osvještenije koegzistencije”. 

Skupna izložba nastala je u organizaciji Umjetničkog paviljona koji je trenutno zatvoren zbog obnove, tako da je postav izmješten na nekoliko lokacija u Zagrebu. Centralni segment izložbe svoj zamjenski dom našao je u prostoru Galerije Forum gdje se na dvije etaže propituje ideja dominacije čovjeka nad svime što je ne-ljudsko. Odmah na ulazu u galeriju nalazi se plakat tropske šume preko cijelog zida iz kojeg viri 3D print lubanje orangutana. Poput nekog zloslutnog znaka izumiranja, ta lubanja vrlo direktno komunicira kako će ostatak izložaka, kao i ona sama, dati kritički komentar na razdoblje antropocena i njegovih eksploatacijskih praksi. Iz popratnog teksta saznajemo da se radi o 3D modelu lubanje orangutana Emila, na pozadini njegovog prirodnog staništa Sumatre. Rad je to vizualne umjetnice Andree Palašti, svojevrsni in memoriam orangutanu iz bečkog zoološkog vrta koji je 30-ih godina prošlog stoljeća bio omiljena atrakcija, sve dok nije postao toliko depresivan da je odbijao svaki kontakt. Serija fotografija svjedoči o podjeli Emilovih dijelova tijela (mozak, šape, koža) nakon smrti u četiri znanstvene institucije i muzejske zbirke, a jedino što nedostaje upravo je lubanja. Video instalacijom koja pokazuje Emilov životni put autorica naglašava da je ono što nedostaje u zoološkim vrtovima – pogled životinja. Pogled koji posjetitelji ne mogu sresti, a čiji izostanak budi zabrinutost, jer u široj slici predstavlja razne modele dominacije i okrutnosti čovjeka nad životinjama.

Zanimanje za životinje i njihovo iskustvo života u kontroliranim uvjetima bilo je poticaj i za drugu video instalaciju iste umjetnice Fitness for Unlikely Species: the Penguin Pool Edition. U suradnji sa somatskim stručnjacima i kineziolozima, Andrea Palašti propituje kako bi bilo zamijeniti pozicije s drugom vrstom, stavljajući naglasak na pingvine u londonskom zoološkom vrtu, preuzimajući njihove prirodne kretnje, kao i one proizašle iz stresnih uvjeta umjetne nastambe u zoološkom vrtu. Bazen za pingvine smatra se jednim od najvažnijih primjera britanske moderne arhitekture, ali ta izvana dojmljiva građevina u svojoj ideji skriva zapravo veliku surovost. Bazen je u vrijeme nastanka 1930-ih smatran eksperimentalnim projektom jer je u potpunosti izgrađen od armiranog betona, a upravo takva orijentiranost arhitekture zooloških vrtova, koja je projektirana više za ljude nego životinje, problematična je i dugoročno neodrživa. To potvrđuje i činjenica da bazen više nije u funkciji jer su pingvini od hodanja po betonu zadobili mikro-posjekotine na stopalima i razvili bakterijsku infekciju. 

Pitanja koja nam autorica postavlja tijekom izvedbe Fitnesa za neizvjesne vrste možda se isprva čine iščašena i čudna, ali zapravo svjedoče o dubinskom promišljanju autorice o temi. U neizvjesne vrste iz naslova rada autorica je, uz životinjske vrste kojima prijeti izumiranje, uključila i biljni svijet te čak i jedan ledenjak. Tako nas tijekom izvođenja vježbi u Fitnesu pita jesmo li se ikad zapitali kako je to gegati se poput pingvina, ljuljati poput gorile, ali i jesmo li se ikad zapitali kakav je to osjećaj puknuti poput ledenjaka koji se topi. Ovom ludičkom vježbom oponašanja drugih vrsta umjetnica želi razviti prepoznavanje i probuditi empatiju prema svim entitetima na čije postojanje utječu klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti. Ako i sami želite okušati kako je to izvijati vrat kao polarni medvjed i “pozabaviti se vlastitom eko-tjeskobom”, zadnji dan izložbe, 22. travnja, bit će izveden performans Fitnes za neizvjesne vrste, što je samo jedno od događanja bogatog popratnog programa izložbe. 

U prirodno osvijetljeni prostor na katu Galerije Forum pastelno zelenim koloritom izvrsno su se uklopili akvareli Mirne Kutleše koji, nastali po narudžbi za izložbu, personificiraju biljku mandragoru. Mandragora je biljna vrsta koja je u povijesti smatrana čudotvornom i ljekovitom, ali isto tako i opasnom. Svojom feminističkom interpretacijom mitova vezanih uz mandragoru, namjerno naglašavajući njezin jedinstven korjenasti izgled koji podsjeća na noge, Mirna Kutleša u akvarelima Pisma Alrauni¹ ispituje spoj ljudskih i ne-ljudskih osobina i još jednom naglašava kako je danas potrebno gledati beyond nature and culture (Philippe Descola).

Još jedna multimedijalna instalacija smjestila se, pomalo skrovito, na katu galerije. Riječ je o audio zapisima umjetnice Ane Zubak Zidovi u cvatu, popraćenima njezinom fotografijom iz djetinjstva zalijepljenom na stakleni zid galerije. Tako uklopljena, fotografija djeluje kao stalni izložak, a ne nužno dio trenutnog postava. Slušalice za posjetitelje također su poprilično skrivene na malom bočnom zidu pa bi vrlo lako mogle promaknuti posjetiteljima (priznajem, meni jesu prilikom prvog posjeta izložbi), a propustiti ove zvukovne zabilješke autorice na tragu eko-poezije bila bi zbilja velika šteta. Fotografija pomalo ispranog kolorita prikazuje autoricu kao dijete na stablu među granama i savršeno nadopunjava zvukovne zapise koji bilježe osobne doživljaje tog stabla i prirode čineći tako intimni dokument autorice. Ana Zubak ovim radom nastoji prizvati dječju uronjenost u prirodu i obnoviti intimne veze s prostorom prirode u kojem je odrasla. Svoju preokupaciju sinergijom čovjeka i prirode zadnje tri godine razrađuje kroz projekt Tajno šumsko društvo kojim želi obučiti mlađe generacije, primarno djecu, za suočavanje s izazovima koje će klimatske promjene donijeti, odnosno već donose. 

Ostatak izložbenog postava na katu čini izbor iz zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, napravljen u suradnji s njihovim kustosicama i kustosima. Izmještanjem prirodoslovne građe iz muzeja u galeriju, kustosica Ivana Meštrov htjela je premrežiti iskustva umjetnika i znanstvenika te pokazati koliko su ove dvije profesije bliske jer ih obje pogone znatiželja i kreativnost, a nerijetko i pozitivna opsesivnost objektom proučavanja. Slikovit primjer mosta između prirodoslovlja i umjetnosti su fotografije geologa Josipa Poljaka s njegovih terenskih istraživanja Velebita 30-ih godina prošlog stoljeća. Odabir fotografija naglašava kontrast dimenzija čovjeka naspram monumentalnih stijena, ali i kontrast planine prije skoro 100 godina u odnosu na danas kada je deforestacija počela uzimati maha. Osvještavanje malenosti čovjeka pod nebeskim svodom neizbježno se dogodi i dok gledate primjerke meteorita ili fosilnog lišća starog 300 milijuna godina, kao i ljušturu nautilusa – glavonošca koji je preživio peto izumiranje, suprotstavljenog bliskim rođacima amonitima koji ipak nisu bili te sreće. Među predstavljenim fosilnim artefaktima pažnju su mi privukli uokvireni novčići – fosilne foraminifere, a pošto sam na izložbi saznala da su vapnenačke ploče ispred Name u Ilici pune ovih fosilnih ostataka sljedeći put kad budem tamo prolazila, probat ću se sjetiti potražiti ih (izlazi li to upravo na vidjelo moja znanstvena znatiželja?).

Samo nekoliko koraka dalje od Galerije Forum nalazi se Francuski institut u čijem je izlogu dio izložbe pod nazivom Fragmenti urbane divljine, koji već samim oksimoronom u naslovu sučeljava neobuzdanost prirode i projektiranu izgrađenost gradova. Autorice projekta Tonka Maleković i Valentina Gulin Zrnić žele skrenuti pažnju prolaznika na “skrivena mjesta nepripitomljenosti, ustrajne poteze kontroliranja, neuralgična mjesta upravljanja, nostalgična mjesta sjećanja” urbanih sredina, predstavljajući nam skrivene vrtove Vlaške, Zvonimirove ulice, Ulice Republike Austrije i ostalih zagrebačkih “neukroćenih” lokacija. 

Zadnji segment izložbe smjestio se u Galeriji na katu KIC-a gdje je postavljen rad Forest Mind vizualne umjetnice Ursule Biemann. Slojevita videoinstalacija prikazana na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2023. ujedinjuje znanja domicilnog naroda Inga iz kolumbijske Amazonije o inteligenciji biljaka i odnosima između biljaka i ljudi. Biemann ozbiljno shvaća ulogu gledanja i promatranja u stvaranju videa, pri tom se oslanja na znanstvene, kao i na šamanske perspektive bavljenja svijetom oko nas. Rad Forest Mind dio je autoričinog većeg projekta Devenir Universidad čiji je cilj transgeneracijska znanja lokalnog stanovništva dovesti u dijalog s općeprihvaćenim sistemom znanosti stvaranjem “sveučilišta u pokretu”, a sve kako bi smanjili ili čak potpuno poništili kulturni gubitak uzrokovan kolonijalnim i ekstrakcijskim režimima. Polusatna videoinstalacija poziva na dijalog suvremene umjetnosti s tamošnjom zajednicom, postavlja brojna pitanja o eksploatatorskim politikama na područjima bogatim prirodnim resursima i potiče nas da o harmoničnoj koegzistenciji s prirodom učimo na primjeru Inga. 

Izložba otvara kontemplativni prostor s naglaskom na današnje iskustvo planetarnih kriza i poziva nas da se zamislimo koja su to pitanja prava i kako dekonstruirati uvriježene antropocentrične interpretacije, izazivajući nas da promijenimo poziciju koju mislimo da imamo pravo zauzeti. Osim što naglašava suradnju – umjetnika i znanstvenika, ali i ljudi i prirode – kao plodonosni oblik djelovanja, izložba postavlja i pitanja o uspješnoj koegzistenciji s ne-ljudskim vrstama te nas motivira da više obraćamo pažnju i suštinski promišljamo svoje djelovanje u svijetu danas. Jedan od savjeta za dobar intervju, koji sam našla pripremajući se za pisanje ovog teksta, govorio je kako intervju treba tretirati kao prijateljski razgovor, a kako bi zadržao autentičnost preporuča se voditi ga uživo bez posredovanja digitalnih alata. Tako da sljedeći put kad poželite čuti što nam to priroda govori zaputite se negdje izvan grada ili potražite skrivene urbane divljine i zapamtite – dobar razgovor tiha je umjetnost, pustite prirodi da odgovara bez prekidanja, vi samo pomno slušajte i ćutite. 

1. alrauna (staronjemački: alruna tajna), korijen otrovne biljke bunovine (Mandragora officinalis) ↩︎

Budući da nisam mogla ići na otvorenje izložbe koje se održalo dan ranije, na radionicu sam došla dovoljno rano da uspijem razgledati instalaciju u novom prostoru udruge KONTEJNER. Prvi korak u njihov novi izložbeni prostor u Odranskoj 1/1 bio je dovoljan da se zaljubim u njega. Na izložbama je najčešće fokus razgledavanja na eksponatima, no ovdje mi je bilo nemoguće oteti se dojmu da uživam u prostoru, uređenom vrlo suvremeno, a opet sa zadržanom toplinom nepretencioznog pristupa. Možda je baš zato tako dobro koegzistirao s ovom, kako navode iz KONTEJNERA, biokemijskom i biopoetičnom instalacijom. Prostorom dominira stablo ginka (Ginkgo biloba) koje oko debla ima prstenastu komoru i cijelo je priključeno na nekakve cjevčice tako da izgleda kao da je na infuziji. Da nema tog centralnog stabla, prostor bi djelovao kao niche parfumerija jer su glavni eksponati fotografije stabala i ispod njih stilizirane parfemske bočice s pripadajućim mirisima. Oprezno sam njušila sve prozirne tekućine, ali nisam bila sigurna trebam li ih staviti na kožu. Kako će se kasnije ispostaviti, upravo to je odgovor na pitanje kako postati drvo za drugo drvo. 

Dok sam čitala upute kako stupiti u komunikaciju s ginkom ispred sebe, došlo je vrijeme početka radionice, pa sam razgovor s ginkom odgodila za kasnije. U dvorištu ispred izložbenog prostora, nas desetak znatiželjnika okupilo se oko stabla breze gdje su nas čekali autorica izložbe Agnes Meyer-Brandis i molekularni biolog Manuel Selg. Ova nagrađivana njemačka umjetnica kratki teorijski uvod započela je in medias res – s hlapljivim organskim spojevima (eng. volatile organic compounds) – molekulama koje su jedan od glavnih sustava pomoću kojeg biljke međusobno komuniciraju. Objasnila nam je kako svako stablo ima unikatan sastav tih spojeva koji ne samo da se razlikuju kod svake jedinke, već i unutar pojedinačnih biljnih organa, pa je tako jedinstveni parfem stabla zapravo kombinacija oblaka korijena, oblaka debla i oblaka lišća. Sad mi je postao jasan prvi dio naslova izložbe – One tree ID – kombinacija hlapljivih organskih spojeva kao mirisna osobna iskaznica svakog stabla. Naš zadatak na radionici bio je da uz pomoć autorice i molekularnog biologa “uhvatimo” mirise korijena, debla i lišća breze (Betulaceae sp.) u dvorištu, koje će oni kasnije u laboratoriju analizirati i pretvoriti u parfem Betulaceae, Zagreb. 

Znanost izvan laboratorija uvijek traži veću kreativnost i snalažljivost nego u laboratoriju (nešto kao umjetnost na nezavisnoj sceni) pa smo tako modernu komoru kakva je na izložbi zamijenili plastičnim vrećicama. Odabrali smo nekoliko grana s lišćem i zatvorili ih na pola sata u komoru u koju smo ubacili malu staklenu cjevčicu s aktivnim ugljenom čija je funkcija bila skupljanje (adsorpcija) svih mirisnih molekule koje lišće otpušta. Na kolonu (laboratorijski naziv za staklenu cjevčicu) smo stavili usku plastičnu cijev koja je bila pričvršćena na pumpu i tako smo počeli brezu spajati na infuziju. Zatim je trebalo omotati plastičnu vrećicu oko debla i napraviti drugu komoru za skupljanje mirisa, a najpipkaviji posao postavljanja komore oko korijena smo prepustili biologu. Osim metode s električnom pumpom, umjetnica nam je demonstrirala još jednostavniju, manualnu metodu gdje se umjesto pumpe koristi velika medicinska šprica spojena na vrećicu-komoru. Pomoću šprice sakupljali smo mirise koje otpušta lišće breze u malu bočicu od dva mililitra koja je bila naš suvenir s izložbe.

Kako smo svi htjeli ponijeti doma uspomenu s radionice, (iako s tim mirisnim oblakom zatočenim  bočici zapravo ne možemo ništa, čak ga niti pomirisati), a manualna metoda poprilično dugo traje, imali smo vremena obasuti autoricu pitanjima. Ipak, nije baš da svaki dan razmišljamo o bezvučnoj komunikaciji biljaka, tako da je ovo bila idealna prilika za saznati više o društvenom životu stabala. Jedno od pitanja koje mi je visjelo nad glavom bilo je zašto baš biljke, od kud poticaj za istraživanje toliko neopipljivog i nevidljivog komunikacijskog sustava. Autorica je rekla kako je još od formativnog obrazovanja u području mineralogije fascinirana biljnim svijetom, klimatskim i meteorološkim fenomenima, a da se ideja za izložbu rodila prije deset godina kad je radila na šumskoj istraživačkoj stanici u Finskoj. Zanimalo nas je i kako je došlo do spoja molekularne biologije i suvremene umjetnosti što je profesor Selg objasnio kao svoju potrebu za utočištem i predahom od znanstvenog rada u laboratoriju. Istaknuo je da suradnja s umjetnicima nije uvijek lagana i da je potrebna zainteresiranost obiju strana – uključenost i umjetnika_ca i znanstvenika_ca u čitav kreativno-istraživački proces, a ne samo jednu njegovu komponentu. Ono što ga najviše pogoni u sudjelovanju na istraživanjima suvremeno umjetničkih praksi, želja je za boljom komunikacijom znanstvenih metoda prema široj javnosti jer smatra kako je znanost odveć getoizirana i obavijena velom mistike, a zapravo bi uvijek trebala služiti za boljitak zajednice. 

Nakon što je autorica izložbe svima napunila minijaturne staklene bočice, za koje nam nije preostalo drugo nego da vjerujemo kako su ispunjene mirisnim molekulama lišća breze, provela nas je po izložbi. Objasnila nam je kako biljke koje rastu u blizini međusobno osjećaju hlapljive organske spojeve, a oni, ovisno o vrsti i količini, odašilju poruke upozorenja na nepogodne vanjske uvjete ili kukce i ostale životinje. Upravo takva neverbalna međuvrsna komunikacija s biljkama bila je cilj ove izložbe. Kao u crtiću, iznad glave mi se upalila lampica i napokon sam shvatila podnaslov izložbe Kako postati drvo za drugo drvo. Autorica je htjela da svi odaberemo neki parfem s izložbe i stavimo ga na kožu te da odemo do jednog, prema njezinim riječima, jako tužnog urbanog stabla na Slavonskoj aveniji, nasuprot Vjesnika, kako bi biljka osjetila nas tako namirisane u funkciji hibrid-stabala i možda pomislila da se nalazi u šumi, a ne zagrebačkom asfaltu. Iako su me najviše privlačili parfemi stabala iz porodice borovki, naposlijetku sam se odlučila za parfem glavne zvijezde izložbe – stabla ginka, čije su mirisne molekule izmjerili ovog ljeta na Institutu “Jožef Stefan” u Ljubljani i zatim ih rekreirali uz pomoć Marca vom Endea, višeg parfumera u kompaniji Symrise. Nas desetak stavilo je različite parfeme na sebe te smo kao pokretna hibridna šuma otišli do tužnog stabla nasuprot Vjesnika. Sreća pa Slavonska avenija nije baš šetnica, jer da su kojim slučajem prolaznici zastali i obratili pozornost na skupinu ljudi koja se skupila oko stabla, a neki ga i grle, morali bismo se svojski potruditi da objasnimo kako pokušavamo biokemijskim razgovorom utješiti urbano stablo. Ono što je svakako bilo jasno nakon tog kratkog izleta jest da je Agnes Meyer-Brandis kroz svoj rad razvila silnu empatiju za biljke, napose one u urbanim sredinama. 

Povratkom u dvorište preostalo je ugasiti električne pumpe i izvaditi kolone s aktivnim ugljenom koje su zapakirane za daljnju analizu, kako bi se otkrile sve molekule koje čine biokemijski vokabular naše zagrebačke breze. Budući da smo miris lišća skupljali u dvije kolonice, jednu smo mogli žrtvovati i na licu mjesta pokušati adsorbirane mirisne spojeve ukloniti s aktivnog ugljena u tekućinu, odnosno laboratorijskim vokabularom – eluirati. Eluiranje je napravio Selg pomoću organskog otapala i zatim nam ponudio da dobivenu tekućinu nanesemo na kožu kako bismo osjetili miris brezinog lišća. Kvaka 22 je u tome da je organsko otapalo izrazito snažnog mirisa (zamislite kombinaciju razrjeđivača, laka za nokte, auto laka i benzinske postaje), tako da se mirisni otisak brezinog lista jedva nazirao u tom primordijalnom parfemu. Do finalnog parfema zagrebačke breze proći će mjeseci analiza u kemijskom laboratoriju i zatim rekreacija u parfemskom laboratoriju, ali bilo bi sjajno kad bismo ga gotovog mogli pomirisati na nekoj novoj izložbi u KONTEJNERU.

U svakom slučaju, sigurno ću do početka listopada, koliko traje izložba, otići još jednom u posjet ginku na infuziji, priuštiti si meditativno iskustvo doživljaja KONTEJNERovog novog izložbenog prostora i uzeti jedan tester parfema ginka koji mi treba za kućnu upotrebu. Ideja mi je sinula dok smo tješili urbano stablo – postat ću hibridno stablo-tješitelj svom sobnom drvu života koje trenutno izgleda kao da se bori za isti. 

Tema je zadana vrlo široko, što je poslužilo kao poticaj autorskom timu hrvatskog izabranog projekta Same as it ever was koji čine Mia Roth, Tonči Čerina, Luka Fatović, Vedran Kasap, Ozana Ursić, Niko Mihaljević, Ivica Mitrović. Na konferenciji za medije održanoj u Lonjskom polju, povjerenici nastupa Hrvatske na Bijenalu – arhitekti Mia Roth i Tonči Čerina – istaknuli su kako im je upravo prostor Parka prirode poslužio kao inspiracija i ishodište odgovora na zadanu temu. Kako bi odgovorili na koji način odgovorno u budućnosti djelovati u prostoru, odlučili su, pomalo paradoksalno, posegnuti za lekcijom iz povijesti – učeći iz koegzistiranja čovjeka i prirode u harmoničnom okolišu.

Lonjsko polje jedno je od najvećih močvarnih područja u Europi, prostire se na više od 50 hektara lijeve obale rijeke Save, a po svom je karakteru prirodno poplavno područje s 14 naselja ruralnog karaktera. Upravo odabirom Lonjskog polja kao mikrolokacije koja objedinjuje temu suživota i održivosti, projekt Same as it ever was nastoji naglasiti važnost etičkog djelovanja u prostoru.

Centar za posjetitelje Crna roda u Osekovu jedan je od pet ulaza u Park, samo sat i pol udaljen od Zagreba, a suvremeni pristup interpretaciji ekspresije života u Lonjskom polju priskrbio mu je brojne arhitektonske nagrade. Dio članova_ica autorskog tima Centra Crna roda  povjerenici_e su ovogodišnjeg nastupa na Bijenalu, koji su osmislili nadovezujući se i na projekt Centra. Instalacija se tako temelji na tri do sad izgrađena vidikovca – ili, kako ih oni nazivaju, bestijarija – a uključuje i virtualne segmente izravno vezane uz fenomene polja.  

Povjerenici Roth i Čerina na predstavljanju su objasnili kako naziv bestijarij pristaje vidikovcima jer njihov oblik podsjeća na nešto, ali ništa konkretno, pa tako u promatračima budi različite asocijacije  – podsjećajući ih na košnicu, silos za žito ili demižonu za vino. Vodeći se idejom održivosti kao jednom od glavnih odrednica arhitekture budućnosti, autorski je tim zamislio da instalacija iz hrvatskog paviljona na Bijenalu kasnije zaživi u Lonjskom polju, najvjerojatnije kao jedan od planiranih osam vidikovaca. 

Za interaktivni dizajn instalacije zaduženi su Vedran Kasap i Ozana Ursić (Studio Clinica), koji su naglasili da su elementima produkt dizajna pristupili iz pozicije zaštite prirode. Direktno je inspirirana prirodom i zvučna podloga projekta, čiji je autor Niko Mihaljević. Kompoziciju kojom će vibrirati cijela struktura osmislio je vođen motivima klepetanja i glasanja ptica močvarica. 

Prilikom pripreme ovako velebnih izložbi uvijek se postavlja pitanje opravdanosti troškova, a upravo na tu problematiku autorski tim namjerava odgovoriti diskurzivnim programom. Cilj tog programa je generiranje novih znanja kroz niz radionica i suradnji s obrazovnim institucijama, kao i njihovo dokumentiranje u knjizi, čije se predstavljanje planira za zatvaranje Venecijanskog bijenala. Kustos diskurzivnog programa hrvatskog paviljona Ivica Mitrović istaknuo je kako im je tema Bijenala poslužila kao polazište za otvaranje razgovora o suživotu u budućnosti, s naglaskom na edukaciju onih koji će djelovati u tom prostoru.

Konferenciji u Lonjskom polju prisustvovala je i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek koja je istaknula da Venecijanski bijenale nije samo izložba nego i platforma koja nas potiče na promišljanje arhitekture i dizajna te da smatra kako je u tom pogledu Povjerenstvo na Javnom pozivu izabralo sjajan projekt. Ministarstvo je financiralo projekt i najam prostora s nešto više od 210 tisuća eura, a predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata Roman Šilje rekao je da je financijska podrška projektu došla i iz privatnih izvora, iz kojih su pribavili oko 70 tisuća eura.

Organizatori očekuju veliki interes za ovogodišnje 18. izdanje Bijenala koje bi nakon postpandemijskog izdanja 2021. godine napokon trebalo zasjati u punini i tako omogućiti promociju očuvanog, no često zanemarenog Parka prirode Lonjsko polje. Autorski tim naglašava kako su upravo iz simbioze ove nepredvidive, divlje prirode i ljudi koji su naučili živjeti s vodom, a ne protiv nje, promišljali kako djelovati u krizi i kako takvim djelovanjem mijenjati kanone shvaćanja arhitekture. Rezultat njihovog odgovora na temu Laboratorija budućnosti bit će instalacija u hrvatskom paviljonu čije je svečano otvorenje zakazano za 19. svibnja, a moći će se pogledati sve do kraja studenog. 

Upravo ova druga varijanta dočekala me u KunstTeatru na predstavi Sloboština Barbie pa čak ni kaskanje dva desetljeća za generacijom autorice istoimenog romana nije onemogućilo moje uživanje u predstavi. Tragovi jedne epohe, pogotovo tako prijelomne, čvrsto su upisani u društvo te ih ni dvadeset godina razmaka ne može posve izbrisati, stoga mi brojne reference na to razdoblje nisu ostale zaključane, a zasigurno je pomogla i činjenica da sam pročitala roman Maše Kolanović. U zadnje vrijeme u domaćim kazalištima kao da postoji pomama za dramatizacijama romana i njihovim uprizorenjem: Genijalna prijateljica, Braća Karamazovi, Hotel Zagorje, U malu je uša đava… U kojem trenutku se kazalište posvađalo s dramskim tekstom nije poznato, ali to i nije toliki hendikep dokle god postoje uspjele dramatizacije i adaptacije romana baš kao što je ova dramaturginje Ivane Vuković. Ona je vrlo vješto i kreativno iz čvrste naracije Maše Kolanović izvukla sve ključne trenutke i pretvorila ih u žive i dinamične replike, a zatim ih je redateljica Natalija Manojlović dodatno razigrala. Doda li se tome još malo glumačke izvedbene čarolije, evo recepta za odličnu predstavu.  

Priča je to o djetinjstvu provedenom u podrumima novozagrebačkog naselja Sloboština tijekom ratnih devedesetih, igri s Barbie lutkama koja unosi živost u strepnju tog perioda, ali na koju se neminovno preslikala okrutnost i traumatičnost tadašnje svakodnevice. Opisano ovako zvuči vrlo turobno, ali predstava to nipošto nije. Naprotiv, skromna kazališna dvorana KunstTeatra te je večeri bila ispunjena smijehom. Redateljica i dramaturginja pristupile su temi vrlo razborito i nježno, s velikom dozom humora i igre. Sloboština Barbie u kazališnom ruhu dosljedno prati roman, a uspjelu adaptaciju velikim dijelom nadograđuje glazba Ivane Đule i Luke Vrbanića koja osim što odražava vrijeme iz romana, vrhunski odrađuje ulogu komentatora društvenih zbivanja zahvaljujući izvrsno napisanim songovima dramaturginje. Troje glumaca na sceni istovremeno predstavljaju  članove punk-rock benda, djecu uhvaćenu u vrtlogu ratnih zbivanja i udahnjuju život lutkama kojima se ta djeca igraju. Uloga djeteta za odraslog glumca uvijek je hod po tankoj žici jer samo jedan neoprezni korak u prenaglašenu infantilizaciju vrlo izvjesno vodi u karikaturu, ali nasreću takvoj nezgrapnosti ovdje nema ni traga jer sve troje glumaca precizno i uspješno u tome balansira: Maja Kovač kao opčinjena obožavateljica lika i djela originalne Mattelove Barbie, Damir Klemenić kao njezin stariji brat zaokupljen praćenjem ratnih zbivanja i Amanda Prenkaj kao dovitljiva, pomalo prkosna, prijateljica Svjetlana. U njihovim “dječjim” rukama ti “čudesni” komadi plastike čine sve ono što očekujemo u igri s lutkama, rado mijenjaju odjeću, uređuju svoje domove, organiziraju vjenčanja i balove, ali utvrde tog izmaštanog kraljevstva nisu neprobojan zaklon od užasa stvarnog svijeta, pa tako Barbie svijet postaje pozornica na koju se preslikava košmarno odrastanje uz mučne zvukove sirena za uzbunu. Začudni spoj šljokičastih haljina i rokerski nabrijanog ritma uživo izvedene glazbe odlično funkcionira kao instrumentarij za subverzivne komentare koji zahvaljujući vremenskom odmaku sad mogu lucidno pretresti brojne društveno-političke fenomene devedesetih. 

Čini mi se da je publika izvedbe koju sam gledala bila većinski sazdana baš od te ratne/Barbie generacije pa ne čudi lakoća s kojom su raspoznavali sve upisane slojeve. Zdušno su se smijali na reference tadašnje pop kulture, ironizaciju političara tog doba i lomljenje krhke iluzije kapitalističkog prosperiteta. Istom oštroumnošću kojom je prepoznala duhovite trenutke, publika je znala osjetiti i kad nije trenutak za smijeh. Bili su to oni prizori u kojima su autorice načinile prostora za odbljeske ratnih stradanja i svu tjeskobu koja ide s njima. Pad Vukovara i izbjeglički val prepoznati su i od mlađe publike, što govori o otpornosti kulture sjećanja na prolaz vremena i razvijenom senzibilitetu i kod gledatelja koji ratna stradanja nikad nisu doživjeli. Mislim da bi bilo vrijedno ovu predstavu igrati  pred starijim srednjoškolcima, iako bi im nedostajala poneka referenca više nego meni, koja također nemam cijeli referentni okvir, vjerujem da bi Sloboština Barbie uspjela naći plodno tlo i među njima. Duhovita, dinamična i promišljena predstava može stvarati novu publiku, gledatelje koji će jednog dana uživati u odlasku u kazalište, a nije li upravo to jedna od odlika idealnog gledatelja? 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Igora Ružića i uredništva Kulturpunkta.