Novo lice zajednice

Krenimo od šireg konteksta. Prema popisu stanovništva iz 2021.godine, u Hrvatskoj živi nešto više od 3.8 milijuna stanovnika, točno 413 056 osoba ili 9,64 % manje u odnosu na popis iz 2011. godine. Odlazak velikog broja (mladih) ljudi nedvojbeno dovodi Hrvatsku u poziciju manjka radne snage, a uzrok tog manjka ima veze s visinom plaća koje se nude za određena radna mjesta. Istraživanje Europskog sindikalnog instituta (ETUI) pokazalo je kako je manjak radne snage najveći u sektorima koji ne zahtijevaju nužno više vještine i koja su niže plaćena. Nedostatak radne snage u Hrvatskoj se rješava na isti način na koji to čine i druge zemlje Europe: uvozom radne snage. 

Stalno povećanje broja izdanih dozvola za boravak i rad prepoznaje i novi Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima koji je 3. listopada 2024. upućen Hrvatskom saboru. U njemu se navodi kako je u prvih sedam mjeseci 2024. izdano 131.879 dozvola za boravak i rad, dok ih je u 2023. godini izdano 172.499. Usporedbe radi, u 2022. godini izdano je 124.121 dozvola za boravak i rad, što je povećanje za 51,4 % u odnosu na 2021. godinu, odnosno 86,2 % u odnosu na 2020. godinu te za 279,2 % u odnosu na 2018. godinu.

Kako sustav upravlja tim promjenama? Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine, koju je 14. ožujka 2024. godine donio 10. saziv Hrvatskog sabora, ističe migracijsku politiku kao jedan od ciljeva. “Od ukupnog broja stranih državljana koji su se doselili u Republiku Hrvatsku u razdoblju od 2018. do 2021., više od 85 % dolazi iz zemalja koje nisu članice Europske unije, pri čemu najviše ljudi dolazi iz susjednih zemalja, poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. Međutim, u razdoblju od 2018. do 2021. među top 15 zemalja doseljenika našle su se i zemlje iz Azije, poput Nepala, Indije i Filipina, što će zahtijevati snažniju integracijsku politiku ako se ti ljudi odluče na trajniji ostanak.” Ti ljudi su ovdje, a doći će ih još. 

Integracija bez politike

Hrvatska je dosad već trebala imati jasno definiranu integracijsku politiku i praksu, no ona ne postoji zbog nedostatka političke volje. Dosadašnje pokušaje oblikovanja integracijske politike, koji su se pojavljivali s prekidima svakih nekoliko godina, obilježava formalnost i kopiranje odredbi iz različitih zakona i pravilnika, bez stvarne primjene. U ranim fazama izgradnje hrvatske integracijske politike, pred ulazak Hrvatske u EU, o integraciji se razgovaralo u širokim okvirima, pa je tako prvi Akcijski plan (za razdoblje od 2013. do 2015.godine) bio usmjeren na uklanjanje prepreka u integraciji stranaca, u najširem smislu. Međutim, 2017. godine donesen je Akcijski plan (za razdoblje od 2017. do 2019. godine) u kojem su iz tzv. “integracijske politike” isključeni stranci, a fokus je prebačen isključivo na osobe kojima je set prava garantiran kroz Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. To je ujedno bio i posljednji službeni Akcijski plan za integraciju koji je Vlada RH usvojila. Iako se radilo na prijedlogu novog dokumenta, on nikada nije stavljen u proceduru. Dakle, integracijskih mjera za strane radnike nema, iako su oni brojčano znatno premašili osobe s odobrenom međunarodnom ili privremenom zaštitom. Strani radnici i osobe s odobrenom međunarodnom ili privremenom zaštitom su dvije kategorije stranaca s potpunom različitim setom prava i obaveza te se na svaku kategoriju odnosi drugi zakonodavni okvir. Pritom, strani radnici imaju znatno ograničenija prava.

U posljednjem Akcijskom planu, integracija stranaca u hrvatsko društvo opisana je kao “dinamičan, dvosmjeran proces međusobne prilagodbe stranaca i hrvatskih državljana na posljedice postmigracijskih procesa”, što je u skladu sa Zajedničkim osnovnim principima za integracijske politike Vijeća Europske unije iz 2004. godine. No, što Hrvatska stvarno poduzima u tom pogledu?

Integracija stranih radnika nije ni na koji način regulirana unutar zakonodavnog okvira, no u praksi u praksi postoje određeni napori. Jedan od pokušaja dolazi od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koji putem sustava vaučera za obrazovanje nudi programe učenja hrvatskog jezika, ali uz uvjet angažmana i ulaganja poslodavaca u obrazovanje svojih radnika. Grad Zagreb je, s druge strane, izradio lokalni akcijski plan za 2023. i 2024. godinu, te u neke mjere uključio strane radnike koji imaju mogućnost učenja hrvatskog jezika. Osim toga, sredinom rujna 2024. otvoren je Centar dobrodošlice, tzv. One stop shop koji služi kao centralna informativna točka za tražitelje_ice međunarodne zaštite, osobe kojima je odobrena međunarodna ili privremena zaštita te strane radnike i radnice s dozvolom za boravak i rad. Uz osnovne informacije o pravima, Centar nudi i uslugu besplatne pravne pomoći kroz suradnju s Pravnom klinikom Pravnog fakulteta u Zagrebu. 

Hrvatska gospodarska komora početkom ožujka 2024. najavila je integracijski program za strane radnike pod nazivom Welcome to Croatia. Riječ je o tečaju na kojem bi stranci trebali usvojiti znanja o hrvatskom društvu i kulturu te svladati osnove hrvatskog jezika. Sve u samo pet dana i za samo 350 eura po sudioniku. “Program u trajanju pet (5) dana osigurava stjecanje nužnih razina komunikacijskih, pravnih i stručnih vještina, osnovnih jezičnih kompetencija te poslovnih znanja i kompetencija potrebnih za uključivanje stranih radnika u tržište rada te rad s gostima, klijentima i suradnicima na hrvatskom govornom području.”

Brzinsko učenje jezika i kulture ne samo da nije moguće nego nije niti učinkovito. Ponuđeni programi su pokušaji prividnog stvaranja “integracijskog modela” kojeg nema dokle god on nije postavljen kao politika na nacionalnoj ili lokalnoj razini. 

Integracija bez predloška

U svojoj analizi europskih integracijskih modela Sabine Choquet ističe Michaela Walzera kao jedinog autora koji je ponudio klasifikaciju političkih sistema prema njihovom pristupu različitosti. Walzer definira pet tipova političkih sustava tolerancije na Zapadu: multinacionalna carstva (Kanada), internacionalna društva, konsocijacije, države-nacije (Francuska) i imigrantska društva. Svaki od ovih sustava specifičan je po načinu upravljanja kulturnom, jezičnom i religijskom raznolikošću, koje Walzer smatra temeljem zajedničkog života. Odabir modela za upravljanje integracijom ovisi o povijesti nekog društva te tipu političkog sustava koji je u tom društvu uspostavljen. 

Ne postoji recept za savršen integracijski model niti se on jednostavno može precrtati s jedne zemlje na drugu. Stvaranje integracijskog modela uključuje sveobuhvatno razumijevanje konteksta u kojem se on stvara; uzimajući u obzir povijesne, kulturne, socijalne, religijske, ekonomske i političke okolnosti društva – kako onog u kojem se model stvara, tako onog iz kojeg dolaze pojedinci koje nazivamo “novim članovima društva”. Pogrešno je očekivati da će novi članovi društva automatski i bezuvjetno razumjeti temeljne postavke sustava u koji dolaze. To se odnosi na širok spektar svega onoga što jedno društvo čini takvim kakvo jest: odgoj, obiteljski odnosi, sustav socijalne skrbi, obrazovne mogućnosti, ekonomske mogućnosti, prijateljstva, provođenje slobodnog vremena, zapošljavanje, način funkcioniranja administracije, religijske prakse, odnos prema jelu i piću i mnogi drugi aspekti.

Kako bi integracija bila uspješna i održiva, integracijski model mora biti ugrađen unutar svih državnih resora te pružati jednake prilike za život svima koji se u ovom društvu nalaze. Zdravstvo, obrazovanje, rad, socijalna skrb, stanovanje, religijska vjeroispovijest, kultura – sve su to elementi o kojima bi kvalitetan sustav integracije trebalo promišljati. Praksu drugih zemalja vrijedi proučiti i razmotriti, no primjena uvelike ovisi o okolnostima i prilikama društva u kojem se specifičan model razvija.

Integracija u interakciji

Ne zaboravimo da Europska unija, a time i Hrvatska, definira integraciju kao dvosmjerni proces u kojem sve strane u društvu imaju aktivnu ulogu. Međutim, u praksi se teret integracije često stavlja isključivo na one koji dolaze u društvo i koje nazivamo “novima”. Kao društvo, pristali smo primiti osobe pod međunarodnom zaštitom i strane radnike, što također podrazumijeva spremnost na upoznavanje s njihovim kulturama i prihvaćanje promjena koje te kulture donose. Država može odlučiti ignorirati integracijsku politiku i praksu, ali tim zanemarivanjem prepušta da se sustav integracije stvara sam od sebe. Jer ljudi migriraju i dolaze. Ovdje su. 

Savršeno dobro je to definirao švicarski autor Max Frisch rekavši “Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi”. Ljudi koji s nama provode popodne u parku, kupaju se na gradskoj plaži i dolaze na doček Nove godine. Umjesto da im se čudimo, mogli bismo se upoznati s njima i naučiti nešto od njih, i dati im priliku da nauče nešto od nas. Jer dokle god politika ne stvara integraciju, stvaramo je mi u svakodnevnoj interakciji. Čak i onda ako i kada politika bude definirana, to neće biti samo po sebi dovoljno te ćemo morati pružati napore da integracijske prakse učinimo boljima. I to tako što ćemo se jedni prema drugima odnositi kao ljudi, pružati si prilike te se međusobno mijenjati – kada nam je dobro, a i onda kada nije. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pokret nesvrstanih nastaje u periodu svjetskih zbivanja nakon Drugog svjetskog rata – u vremenu Hladnog rata, kada je postojala tendencija podjele svijeta na Zapad i Istok. Kao alternativa tom putu, pojavila se ideja nesvrstanosti odnosno odbijanja bipolarizacije te kreiranja treće opcije: nesvrstanosti. Pokret nesvrstanih formalno je osnovan 1961. godine tijekom konferencije u Beogradu, ali se ideja gradila godinama prije. Pokret je nastao kao otpor kolonijalizmu, rasizmu i imperijalizmu te suprotstavljanju bipolarizaciju svijeta i ideoloških sukoba na relaciji Istok-Zapad, s ciljem borbe za nezavisnost i protiv siromaštva. 

Jedni od prvih koji su u Hrvatskoj otvorili temu Pokreta nesvrstanih jest Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske CROSOL publikacijom Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih. Kako u uvodnom tekstu navodi Gordan Bosanac, želja autora bila je na simboličan način obnoviti sjećanja na brojne vrijedne projekte i suradnje uspostavljene kroz Pokret nesvrstanih koji nam, zajedno s poslijeratnim iskustvom Hrvatske, mogu poslužiti kao temelj za izgradnju javnih politika međunarodne razvojne suradnje. Spominju razne prakse koje ukazuju na moguće multidisciplinarne aspekte suradnje – od akademskih suradnji (iskustvo Instituta za razvoj i međunarodne odnose) preko poslovnih (grupa Končar) do znanstveno-obrazovnih (razvoj modela liječenja dijabetesa, stipendiranje stranih studenata). 

Posebno je zanimljivo istraživanje Petre Matić o Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva (MSKP) koji je 1961. godine osnovao Savez studenata Hrvatske. Izdavanje časopisa Solidarnost bila je jedna od ključnih aktivnosti kluba jer je kroz njega pružen uvid u živote stranih studenata (kroz priče, intervjue, putopise i izvještaje), ali i “svjedočanstvo o MSKP-u kao jedinstvenom mjestu susreta snažnih i aktivnih studentskih organizacija iz različitih država, od kojih su mnoge upravo proživljavale svoju nezavisnost, djelovale kao podružnice svojih nacionalnih organizacija i bile isprepletene u globalne dijasporske mreže kroz koje su informacije putovale velikom brzinom”.

Zaustavljanju zaborava znatno doprinosi rad Mile Turajlić objedinjen u dokumentarnom diptihu Dosje Labudović: Nesvrstani i Cine-Guerrillas, koji se temelji na arhivskim snimkama Stefana Labudovića, snimatelja Josipa Broza Tita. Filmovi daju uvid u rođenje Pokreta nesvrstanih kroz arhivske snimke i Labudovićeva sjećanja, ali i medijsku bitku koja se odvijala tijekom Alžirskog rata za nezavisnost u kojem je filmski medij mobiliziran kao oružje političke borbe protiv kolonijalizma. Politički položaj područja na kojem živimo nekoć je imao sasvim drugačiji utjecaj, a možda i moć – važno je to ne zaboraviti. Još jedan važan doprinos tome jest knjiga Tvrtka Jakovine Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta – biografija posljednjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, Budimira Lončara, koja uz uvide o vremenu nesvrstanosti daje jedan dubok pogled na diplomatsku povijest druge polovice dvadesetog stoljeća i ulogu Jugoslavije u njoj.

Iako je uloga Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih bila važna i cijenjena, važno je da je se sagledava s dimenzijom kritičke refleksije te demistificira njena uloga. Sanja Horvatinčić i Iva Kovač u uvodu trećeg broja časopisa Građanke svome gradu čine upravo to kroz isticanje rada umjetničkog kolektiva Doplgenger. Koristeći se arhivskim snimkama Radio Televizije Novi Sad u Vojvodini, kolektiv otvara prostor “kritičkom čitanju jugoslavenske, očekivano europocentrične slike Pokreta nesvrstanih” i tako zatire uvriježenu tezu o iznimnosti jugoslavenske pozicije unutar globalnog antiblokovskog pokreta. Isto ističe i Stubbs u promišljanju strateškog pozicioniranja Jugoslavije, zaključujući da se radi o dekolonijalnom materijalizmu kroz pragmatičnu instrumentalizaciju (posebice u djelovanju Jugoslavije prema Indoneziji 1965. godine kada je izvršen državni udar na tadašnjeg vođu Sukarna; u tom pogledu Jugoslavija nije imala kolonijalni teret, ali je u prodaji oružja imala ekonomske interese).

Ekonomski interes vidljiv je i u segmentu stipendiranja stranih studenata. Prisutnost stranih studenata u Jugoslaviji imala je ekonomsku, političku i kulturnu važnost. Između dva svjetska rata, Jugoslavija je imala najveću kvotu nepismenosti u Europi (prema: Dugonjić-Rodwin i Mladenović). U godinama nakon rata, glavni zadatak visokog obrazovanja u Jugoslaviji bio je usavršavanje kvalificiranih stručnjaka u ekonomskih, društvenim i kulturnim sferama. Prema tom kriteriju, Jugoslavija je bila četvrta rangirana u Europi (iza Švedske, Nizozemske i USSR-a), što je s godinama dovelo do toga da je postotak stranih studenata prelazio onaj europskih studenata u akademskoj godini 61/62. Većina studenata dolazila je iz azijskih zemalja, no rastao je i broj studenata iz afričkih zemalja – primjerice iz Etiopije, Južne Afrike, Kenije, Konga, Liberije, Maroka, Obale Bijelokosti, Somalije, Sudana, Tunisa, Ugande, Zambije. Dugonjić-Rodwin i Mladenović u svom tekstu “Transnational Educational Strategies during the Cold War: Students from the Global South in Socialist Yugoslavia, 1961-91” povlače zanimljivu paralelu tog povijesnog trenutka, sadržanu u činjenici da su u isto vrijeme dok su studenti afričkih zemalja dolazili na studij u Jugoslaviju, u Belgiji bili aktualni ljudski zološki vrtovi koji su privlačili bijelce.

Andrijana Mitrović u tekstu “Međunarodna razvojna saradnja Jugoslavije kroz stipendiranje stranih studenata i stručnjaka 1945.-1965. i tragovi ove saradnje u Srbiji danas” govori o političkom interesu Jugoslavije da ideološko-politički utječe na stipendiste tijekom boravka, kako bi se nakon njihovog povratka u svoje zemlje omogućila efikasnije suradnja. Radilo se o dugoročnoj investiciji pa je odlučeno da je bolje primati studente iz afroazijskih zemalja odmah po završetku srednje škole kako bi se na njih moglo lakše utjecati. Osim toga, u stipendiranje su se uključivale i privredne organizacije, najčešće farmaceutska industrija s krajnjim ciljem prodiranja na nezauzeto tržište. Mitrović zaključuje da je ova praksa bila zapravo praksa Zapada – ulaganje u inteligenciju iz zemalja Trećeg svijeta kako bi se napravio put za efikasniju suradnju u drugim oblastima nakon njihova povratka u zemlju. No ideja je imala propust jer nisu održavani kontakti s bivšim stipendistima pa nije bilo moguće pratiti učinak ove politike. 

Petra Matić ističe kako je u Zagrebu od 1955. do kraja 1980-ih boravilo na tisuće studenata iz zemalja Globalnog Juga, koji su, unatoč diskriminaciji i političkoj kontroli, u MSKP-u vodili razvijen društveno-politički život kroz vlastite organizacije, sudjelovanje u tribinama, organiziranje kulturnih, sportskih i zabavnih događanja te suradnju s lokalnim organizacijama i ustanovama. Borbe za neovisnot i politička previranja koja su se odvijala u zemljama nesvrstanih neke studente koji su se nalazili na studiju u Jugoslaviji dovodile su u položaj bez državljanstva. Dugonjić-Rodwin i Mladenović utvrđuju kako je najveći broj takvih studenata bio tijekom 1959. i 1960. te da su oni ponajviše dolazili iz dobrostojećih obitelji koje su ih uzdržavale tijekom studiranja, no neki od njih su primili i stipendiju od Jugoslavije.

Problem s kojim su se tadašnji studenti nosili, a s istim se nosi i velik broj stranaca u Hrvatskoj danas, bio je jezik. Dolaskom u Jugoslaviju, studenti su imali od šest mjeseci do godine dana da savladaju srpsko-hrvatski jezik, što je za neke bilo dosta izazovno. Svjedoci tog vremena još uvijek žive ovdje i žele prenositi svoja iskustva. Mirovni studiji su kroz rad u mentorskoj grupi nastojali doprinijeti tom prijenosu iskustva no otvaranje takvih rasprava i prostora razmjene nam tek prethodi. Osim živih svjedoka, tu su i “djeca nesvrstanih” čija je perspektiva bitna – a koju kroz mapiranje osobnih priča planira oživjeti ranije spomenuta dokumentaristica Mila Turajlić.

Motivi i namjere izvlačenja nesvrstanosti iz ormara su kod svih spomenutih autora različiti, no sigurno je da će svaki uloženi napor doprinijeti demistifikaciji istoga, kao i promišljanjima što iz konkretnog povijesnog iskustva možemo naučiti. Raspadom Jugoslavije postali smo društvo koje pokušava biti dio kluba Zapada, država koja je poslušna članica Europske unije te čini sve da ostane dio tog kluba često zanemarujući ljude i kontekst. Društvo smo koje ima izazovne odnose s susjednim zemljama, nekadašnjim dijelovima Jugoslavije; društvo kojeg njegovi stanovnici napuštaju i odlaze raditi na Zapad zbog boljih ekonomskih prilika za svoje obitelji; društvo koje je liberaliziralo tržište rada do te razine da strani radnici žive i rade u nehumanim uvjetima kao robovi; država koja svojim postupanjem blokira ulaz nepoželjnih na samoj granici. Bolje od toga sigurno možemo – ako stanemo i sagledamo drugačije pristupe: one koji su ne tako davno bili dio ovih prostora ili okrenemo glavu prema Jugu umjesto Zapadu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.