Izvedbeno predavanje Rubovi skliskog oslanja se na istraživački proces koji se odvijao od kraja 2020. do 2023. godine. U sklopu No Name Kitchena volontirao si u pograničnom području BiH, s vanjske granice Europske unije te boravio s ljudima u pokretu koji su, kako sam kažeš, zapeli na granici. Možeš li nam za početak reći što te potaknulo na rad s ljudima u pokretu i odlazak u Bihać? 

Vezano uz početak samog istraživanja, ono je bilo povezano s mojim priključivanjem istraživačkom projektu Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europe: od etnografije do pojmovnika (ERIM). U projekt sam se uključio krajem 2020. godine. Projektna voditeljica je bila Marijana Hameršak, koja mi je ujedno i bila mentorica na doktorskom istraživanju, a samo istraživanje je bilo usmjereno na iregularne migracije na takozvanoj Balkanskoj ruti. U projekt su bili uključeni istraživači i istraživačice iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. 

U tom prvenstveno antropološkom, iako ne samo antropološkom timu, nalazile su se istraživačice i istraživači koji se temom migracija bave još od 2015. i 2016. godine, dakle od razdoblja transnacionalnog koridora koji je povezivao Grčku sa zemljama sjeverne i zapadne Europe. Meni je to bio prvi susret s temom migracija, a onda pogotovo iregularnih migracija. Tražio sam svoju nišu i poziciju unutar te teme koja mi se činila ogromna i zastrašujuća. To je bio pandemijski period i o migracijama sam se do tada informirao iz medija, a novinski natpisi su bili stvarno crni. Brujalo se o brutalnim pušbekovima hrvatske policije, a o ljudima u pokretu, odnosno o migrantima, u to vrijeme smo mogli čitati više-manje samo u crnoj kronici. 

Suradnja o kojoj sam razmišljao bila je na tragu nekakve vrste životne prakse kroz koju zapravo mogu dobiti ne samo direktne uvide u svakodnevicu ljudi u pokretu nego i ja sam mogu postati dio promigrantske prakse. Međutim, moji potencijalni sugovornici ili suradnici u to vrijeme su bili ljudi koji su se masovno skrivali po šumama i planinama, s obzirom na brutalno policijsko nasilje, i nije postojala mogućnost da s njima u nekoj, pod navodnicima, normalnoj svakodnevici komuniciram, nego bi me sam kontakt s njima stavljao u poziciju, primjerice, potencijalnog krijumčara. I to je bio razlog zbog kojeg sam otišao u Bosnu. Postojala je mogućnost da nakon što pređeš granicu s Bosnom, iste te ljude koji bi se par kilometra dalje prebacili u modus nevidljivosti, sretneš na ulici, sjedneš s njima, popiješ čaj i razgovaraš. 

Svjedoci smo užasnog tretmana ljudi te se često nađemo u poziciji giltripanja. Koliko je osjećaj krivnje bio motivator za odlazak na granicu?

Krivnja je sama po sebi zeznuta kategorija. Zanimljive su Kulturne politike emocija Sare Ahmed u kojima razlikuje stid i krivnju. Stid je više povezan sa skrivanjem i zataškavanjem očitih nelagoda, a za razliku od stida koji pasivizira, krivnja ima neku vrstu pokretačkog potencijala. Ona je naziva moralnom kategorijom. Dakle, krivnja se manifestira na način da budi impuls za nekom vrstom mobilizacije, potrebom da se nešto učini, da se zatečena situacija na neki način promijeni.

Iz perspektive Sare Ahmed ne govorimo o emocijama kao psihološkoj kategoriji, nego kao političkoj. Kad kažem da je to politička kategorija, mislim da ona obvezuje na kolektivnoj razini. Ali ne bih rekao da je to bila krivnja, nego zapravo osjećaj suučesništva. U toj kalkulaciji to nije bila samo građanska potreba, koja bi onda bila neka šira kolektivna kategorija, nego i vrlo osobno pozicioniranje. Imao sam potrebu da se kroz samo istraživanje uključim u neku vrstu promigranske prakse koja mi barem daje iluziju da sudjelujem u procesu koji malim koracima dovodi do promjene. 

Izvedbeno predavanje je lišeno akademskog okvira te nosi naziv Rubovi skliskog. Možeš li nam malo približiti taj naziv? Što je to sklisko u rubovima aktivizma? 

Ne samo u rubovima aktivizma, nego u cijeloj ovoj priči je gotovo sve sklisko. Skliski su i asimetrični odnosi moći između nas koji smo u poziciji istraživača i umjetnika. Skliska je i pozicija u kojoj volonteri aktivisti zapravo obavljaju poslove koje bi trebala obavljati država. A činjenica da smo ponekad za to i financirani iz državnih fondova na kraju dana opet omogućuje državi fingiranje demokratičnosti, pa je onda to istovremeno i pokušaj subverzije i automatska apropriacija. Sklizak je jezik kojim govorimo o svakodnevici deprivilegiranih ljudi, a da ih pritom ne viktimiziramo ili upadnemo u neku vrstu heroizacije i egzotizacije. Sklisko je i upućivanje kritike, bez moralizacije. Tako da se radi o generalno skliskom terenu i još skliskijim rubovima.

Zašto govorimo o rubovima aktivizma? Postoji li u tom smislu možda neka razlika koju činiš između aktivizma koji se događa primjerice na hrvatskim ulicama i onog koji se događa na njenim rubovima – granicama? U Zagrebu su iznimno važni nevladina organizacija Are You Serious, kolektiv Žene ženama, izvedbena umjetnica i aktivistkinja selma banich, Centar za kazalište potlačenih POKAZ i drugi pojedinci_ke i kolektivi solidarni s ljudima u pokretu koji se bave promigrantskim praksama.

Osobno ne radim razliku. S obzirom da sam se u sve to skupa uključio 2020., a nove smjernice aktivizma zapravo su ucrtane nakon 2015. i 2016. godine. Prema mnogim autorima i autoricama koji se bave humanitarizmom, aktivizmom, kritikom i analizom tih procesa, tada je došlo do neke vrste hibridizacije različitih aktivističkih alata. Ovisno o situacijama izmjenjuju se različiti formati – od dijeljenja sendviča pa do organizacije političkog protesta. 

Ti formati se odabiru ovisno o situacijama u kojima se nalaze ljudi u pokretu. Primjerice, ljudi u pokretu koje sam upoznao u okolici Bihaća živjeli su u beskućničkim uvjetima. U takvim okolnostima organizacija humanitarne pomoći prethodi organizaciji protesta, jer se reagira na vrlo realno stanje urgentnosti. Ona ponekad ima i svoje skliskosti: može proizvesti viktimizaciju, osjećaj trenutačnosti, a radi se zapravo o dugoročnim, strateškim i strukturnim problemima. U svakom slučaju aktivizam na granici od 2015. i 2016. nadalje je puno hibridniji te intersektorski funkcionira u različitim formatima.

Na samom početku izvedbenog predavanja spomenuo si kako je tekst kojeg si čitao tijekom izvedbe rahlo usuglašen s video materijalima koji su se projicirali tijekom predavanja. Tekst kojeg čitaš je bogat sadržajem, informativan i jako detaljan, a video projekcije koje ga prate u obliku vizualnih dnevničkih bilježaka približavaju nam detalje s terena, predmete i situacije. Možeš li nam malo govoriti o samom procesu bilježenja događaja? Koliko je pretakanje intenzivnih i emotivnih iskustava u izvedbeno predavanje zahtjevno?

Kad sam volontirao u sklopu programa No Name Kitchena u potpunosti sam bio zaokupljen volonterskom svakodnevicom koja je uključivala pripremu paketa za humanitarnu distribuciju i dijeljenje istih skrivajući se od policije. U tom smislu ja se nisam bavio znanstvenim radom, nego sam bio u potpunosti uronjen u svakodnevni život. Svoju sam svakodnevicu bilježio na isti način na koji bi bilježio da sam bilo gdje drugdje u nekoj novoj situaciji. Dnevničke vizualne bilješke u video formatu krenuo sam spajati i usuglašavati s tekstualnim refleksijama koje bi pisao tek nakon što bih se vratio s terena.

To su ta dva načina proizvodnje materijala, s jedne strane, vizualni materijali koji imaju svoj samostalni život, a i imaju svoju neku etiku i politiku, a tekstualizacija tog iskustva onda ide naknadno, ali s referencom na reprezentaciju i iz tih vizualnih materijala. Osnovna intencija je u svakom slučaju bila dokumentarna, odnosno etnografska rekonstrukcija i refleksija cijelog tog procesa u kojem sam sudjelovao, a afektivna stanja su bila dio tog utjelovljenog procesa pa ih naprosto uzimam u obzir bez lažiranja i pokušavam pisati o njima i reflektirati ih bez potrebe da se znanstveni akter ili znanstvena proizvodnja znanja prikaže kao bestjelesna, neutralna, autoritarna i slično. 

U izvedbenom predavanju u jednom trenu saznajemo da ljudi u pokretu za šumu govore džungla. Možeš li nam malo govoriti o mapiranju prostora? Koliko je ono isprepleteno s našim iskustvima, kulturama i pozadinama iz kojih dolazimo? 

Ovdje je potrebno uzeti u obzir paralelizam svjetova. Ljudi hrvatske šume nazivaju džunglom naprosto zbog toga jer i sami dolaze iz dijelova svijeta u kojima je šuma džungla, pa onda svoje iskustvo projiciraju i na ovdašnju situaciju. Mapiranje prostora je povezano uz logiku nevidljivosti na koju su ljudi osuđeni s obzirom na kriminalizaciju migracija. Njihova svakodnevica generira nekakvu vrstu paralelnog znanja i paralelne konceptualizacije prostora u kojima se nalaze. Primjerice, ljudi koji sam upoznao u Bosni živjeli su u napuštenim, improviziranim kućama, skloništima i bili su uglavnom potisnuti na periferiju grada i urbanih područja. Volonteri su upisivali svoje predkoncepcije u taj teritorij. Skloništa u kojima su ljudi živjeli, oni sami bi nazivali jednostavno domom, home, a volonteri bi to nazivali skvotovima, naprosto zbog njihove političke pozadine.

Na isti taj način se percipira i teritorij. Primjerice, autoput je ljudima prepreka jer je to ujedno i linija na kojoj su najgušće policijske kontrole. Postoje interne podjele teritorija i urbane legende s obzirom na to da su ljudi u svom prolasku kroz hrvatski teritorij često svjedočili da lokalci u različitim selima zovu policiju. S obzirom na to da nisu mogli sami objasniti zbog čega zovu policiju krenuli su urbani mitovi o lošim Hrvatima južnije od autoceste i dobrim Hrvatima sjevernije od autoceste. Naprosto zbog toga jer je bilo više prijava s južne strane. Počeli su kružiti mitovi o tome da policija plaća režije ljudima koji žive u tim perifernim selima, jer je to ljudima u pokretu bilo jedino moguće objašnjenje “cinkanja” i zvanja policije.

Lako je primjetiti kako ljudima u pokretu pomažu aktivisti_kinje. U principu, civilne inicijative, udruge, kolektivi itd. su ti koji se pokušavaju približiti izbjeglicama i kroz razne načine ih integrirati u društvo i pomoći im. Institucije su trome i nezainteresirane, a (pre)često su i same akumulatori nasilja nad ljudima u pokretu. U izvedbenom predavanju saznajemo da je upravo hrvatska policija jedna od najnasilnijih. Što nam možeš iz vlastitog iskustva reći o policijskom nasilju i kriminalizaciji promigrantske solidarnosti?

Oblici aktivizma koje sam spomenuo bili su povezani s različitim formatima, od humanitarnih preko zagovaračkih i političkih, do organizacije kulturnih događaja, novinarskih snimanja, organizacije snimanja dokumentaraca. Uz to, uključivali su i udruživanja u mreže koje su obuhvaćale različite formalne i neformalne grupe koje su proizvodile znanja o procesima na terenu, a koja su raskrinkavala strukturno i direktno policijsko nasilje. Tu se radilo o procesu pregovaranja s obzirom na to da su državne instance negirale da se pušbekovi uopće događaju, a različite udruge su bile angažirane, ne samo u dijeljenju humanitarne pomoći i sakupljanju svjedočanstva na terenu, nego i u konkretnom zagovaranju i lobiranju europskih parlamentaraca. Dakle, tu se radilo o procesima osvještavanja i raskrinkavanja cijelog jednog nevidljivog mehanizma, strukturnog i direktnog nasilja koji je u svojoj pozadini zapravo strukturno povezan s rasizmom. 

U Bosni sam se kroz rad organizacije No Name Kitchen susreo s cijelim nizom inicijativa koje su bile više neformalne nego formalne. Primjerice, tu su bile Blind Spots, berlinski ženski kolektiv koji je ljudima u njihovim skloništima ugrađivao peći, popravljao prozore i vrata, češki punkeri koji su bili uključeni u različite vrste popravaka. Vrlo brzo sam osvijestio da sam se našao usred nečeg što sam sebi konceptualizirao kao humanitarni underground.

Ova vrsta promigranske solidarnosti bila je kriminalizirana i zabranjena. To znači da se zapravo nisi smjela baviti humanitarnom organizacijom ukoliko nemaš humanitarnu volontersku vizu, a za njih je postojala užasno kompleksna birokratizirana procedura koja nije bila uhodana. Tu je došlo do jednog suludog momenta turistifikacije volonterizma i aktivizma, jer su se ljudi, kad bi ih uhvatila policija tijekom humanitarne akcije, izvlačili da su turisti. Postojala je underground izvedba aktivizma i humanitarizma koja je bila skrivena i koja se oslanjala na tržišni moment i privilegiranu turističku poziciju mladih europljana koji su aktivistički završili u Bosni.

Kroz predavanje se naglasilo kako je party u skvotu politički čin, a druženje s ljudima u pokretu oblik otpora. Smatram da ne pričamo dovoljno o raznim vrstama i načinima otpora i često zanemarujemo njihov potencijal. Na koje načine možemo politizirati druženje te ga percipirati na druge načine, van konteksta zabave i dokolice?

Meni je bila fascinantna razina političke osviještenosti nekih volontera koje sam upoznao u Bosni jer su bili svjesni toga da humanitarni formati proizvode neku vrstu asimetričnosti u odnosima moći i podcrtavaju ovo stanje kako trenutno je. Dakle, isti ti ljudi kojima bi dijelili hranu, skrivajući se u mraku od policije, navečer bi nas zvali k sebi na večeru ili party i onda bi nam kuhali istu tu hranu koju smo mi skrivečki dijelili. Spontano su se razvijala prijateljstva kroz format večere ili partija, igranja kriketa usred Bosne. Kao da se dešavala neka vrsta mikroutopije.

Mislim da je partija kriketa u kojoj sudjeluju ljudi iz Pakistana, Afganistana, Njemačke, Belgije, Francuske, a koja se odvija praktički na samoj granici, doista subverzivan čin, jer sve političke i strukturne promjene koje bi se trebale desiti da bi Europa bila ljepše mjesto trebale bi dovesti upravo do toga da se ljudi mogu normalno družiti. Ovo je revolucionarni čin jer se to dešava i prije nego je uopće europsko društvo spremno ili pokazuje spremnost za takve promjene. 

Diplomirao si filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju te nove medije, a radiš kao istraživač na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Koliko je bilo teško pomiriti znanstveni i profesionalni pristup s osobnim, odnosno autoetnografski pristupiti temi migracija?

Meni je kulturna antropologija interesantna baš zato jer ju percipiram kao eksperimentalnu znanost. Zapravo bi se metodologija trebala razvijati u hodu, osluškujući situaciju, teren i ljude s kojima se uplićeš u zajednički svakodnevni okvir. Mislim da antropologija sama po sebi dozvoljava tu eksperimentalnu otvorenost unutar koje se možeš poigravati različitim formatima suradnje s ljudima, ali i različitim medijima reprezentacije. I ja sam na neki način imao potrebu uroniti u iskustvo bez da zadržavam tu istraživačku distancu. Bilježio sam, fotografirao kao i uvijek, a onda sam se kroz tekst krenuo izvlačiti iz tog terena, artikulirati ga i zapravo stvarati tekstualnu i analitičku distancu od procesa u koji sam bio u potpunosti uronjen.

Uskoro ćeš objaviti knjigu. Možeš li nam za kraj najaviti kada će knjiga ugledati svjetlo dana i čime se u knjizi baviš?

Knjiga se zove Etnografija za svaki dan: multimodalni pristup europskom režimu migracija, a zapravo se bavim ovim svim temama o kojima smo pričali. Na neki način pokušavam prikazati svakodnevicu ljudi u pokretu, a da ne viktimiziram njihovu i ne maskiram vlastitu poziciju. Knjigu izdaje Institut za etnologiju i folkloristiku i Multimedijalni institut, trenutno je kod dizajnerice Rafaele Dražić i trebala bi biti gotova tijekom mjeseca, a izdana do kraja godine. Pa drži fige!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U fokusu video rada pojavljuje se Lanina baka Milka koja je čitav svoj radni vijek provela za tezgom radeći u Nami. Baki Milki Nama je bila jako važna te joj je često “tepala” moja Nama. Čujemo već staru baku Milku koja objašnjava da je živjela na Sopotu, ali usprkos udaljenosti od robne kuće na Ilici, nikad nije zakasnila na posao. “Nije to samo zato što karakter mog posla zahtijeva točnost već zato što cijenim rad. Ovaj posao mi odgovara i dopada mi se jer volim ljude, volim gužvu, dinamiku tog života”, pojašnjava nam baka Milka. 

Nakon nje, naraciju preuzima Kosovac koja se vraća u svoje djetinjstvo i uspomene s bakom koje su usko vezane uz Namu, bakine kolegice i šetnju Ilicom. Uz naraciju vrte se obiteljske fotografije i kolaži. U kolaž malog crvenog kovčega ulaze fotografije bakinih uspomena među kojima se izdvaja zlatni sat kojeg je dobila za 25 godina rada u Nami. “Priča se, bako, kako Name možda uskoro neće biti. Niti one na Kvatriću, a niti ove tvoje ljepotice u Ilici, ostalih i onako odavno već nema”, govori Kosovac povezujući uspomenu Name s uspomenom na baku koje više nema.

Slušajući priču o baki Milki i ja sam odlutala u svoja sjećanja i uspomene. Kad sam bila malena često sam slušala priče o svojim tetama sa šibenskog Baldekina koje su voljele svoj posao i bile prave “trgovkinje od zanata”. Izdvojit ću tetu Sonju koja je radila u mesnici u Masnoj ulici u Šibeniku. Radila je na odjelu za suhomesnate proizvode, a 1983. godine primila je nagradu Najboljeg trgovca grada. Da je bila “meštar od zanata” dokazuje priča o velikom kolutu sira. “Sonjin dućan i samoposluga do njega dobili su veliki kolut sira, otprilike kao guma od auta. Ona je svoj prodala u tren oka, a kod ovih do nje taj sir se poteza danima. Na kraju su joj dali svoj sir i ona ga je prodala u roku odma’”, podsjetio me otac na dobro znanu priču o vještini tete Sonje. 

Autorica je prije projekcije video rada konstatirala: “Tko danas za svoju firmu kaže moja firma, to nešto govori.” I stvarno govori. Sonja i Milka voljele su svoj posao, na njemu bile poštivane i nagrađivane te su nakon radnog vijeka s njega nosile lijepe uspomene, što, nažalost, danas nije slučaj zbog niskih plaća, nedostojanstvenih radnih uvjeta, nesigurnih poslova i sveopćeg srozavanja radničkih prava.

Ta stvarnost vraća nas u Namu danas – mjesto na kojem sam se, zajedno s prijateljicom, našla na prezentaciji ovog umjetničkog istraživanja. Stigle smo nešto ranije pa smo vrijeme odlučile skratiti šetnjom po Nami i “bacanjem očiju” na raznorazne artikle. Ona se zaustavila pored satova jer joj “baš treba zidni sat”, a ja sam se bacila u istraživanje drugih polica. Pored blagajne sam načula razgovor kupca i blagajnice koji su govorili o Nami u periodu Jugoslavije. To me podsjetilo na razlog dolaska u Namu pa smo ostavile satove i police i uputile se na radni zadatak.

Na drugom katu primijetile smo grupu ljudi koja je izgledala kao publika ovog umjetničkog rada, ali prostor ni po čemu nije odavao da će se tu odviti neki događaj. Prijateljica i ja smo se zalijepile za vitrinu s CD-ovima dok se drugi kat počeo lagano puniti ljudima. Kasnije sam primjetila da se na izloženim televizorima, koji su u prodaji, vrti video uradak. Svi smo se poredali pored televizora i čekali početak programa.

“Ne znam koliko je često posjećujete inače kad nisu ovako svečane prilike. Muziku ne možemo stišati, instalacija će je nadglasati”, rekla je Lana Brčić prije uvodnog govora. Cijeli događaj se uklopio u Namu i njezin ritam te tražio od publike da se prilagodi danim uvjetima. Tako je i bilo. Nakon početnog gunđanja da se govori ne čuju, svi smo se približili govornicama i podesili uši na frekvencije njihovih glasova.

Publici se prvo obratila Dražena Vudrag Stojić ispred Name koja je istaknula da će Nama ove godine obilježiti 143 godine svoga postojanja. Sve je započelo 1869. kada su bečki trgovci Kastner i Öhler stigli u Zagreb. “Sam naziv Nama, odnosno Narodni magazin, datira iz lipnja 1945. godine”, kazala je Vudrag Stojić i nastavila s faktografijom. Kao jednu od inovacija Name istaknula je prve pokretne stepenice u Jugoslaviji. Nadalje, Nama je prva krenula s kataloškom prodajom 1959. godine, a još jedna u nizu inovacija bile su pokretne trgovine odnosno prenamjenjeni autobusi koji su vozili po manjim mjestima gdje je ljudima bilo teže doći do Naminih proizvoda.

“Važno je da već 1957. godine Nama otvara svoje samoposluživanje, prvo samoposluživanje u bivšoj državi, a prva je imala i potrošačke kredite”, istaknula je Vudrag Stojić. Naglasila je kako danas postoji puno specijaliziranih ekskluzivnih prodavaonica, butika, modnih salona, samoposluga, ali u Namu će, ako ni zbog čega, ljudi doći iz neke navike, iz potrage za onim “što nigdje drugdje ne možemo naći nego baš u Nami”.

U razgovor se uključio i sin Franje Balena, prvog direktora Name koji je poduzeće vodio 25 godina. Kao dodatnu zanimljivost istaknuo je kako je tada postojao poseban fond za manje krađe. “On nije htio zvati miliciju da ne bi to sad izazvalo neke pretumbacije kod kupaca nego se to refundiralo iz fonda. Naravno, ako je neki tip ukrao malo više onda su ga stavili na crnu listu, ali nije htio raditi preveliku uzbunu”, prepričao je Balen. Ovakav tip poslovanja više se ne prakticira, a štetu najčešće snose prodavačice s već ionako malim plaćama.

Kosovac je u svom govoru objasnila da je video rad samo prvi dio šireg interdisciplinarnog umjetničkog projekta koji ima radni naziv Narodni magazin. “Htjela bih u sklopu projekta napraviti dokumentarni dugometražni film i virtualni muzej artefakata, uspomena, priča i drugih stvari vezanih uz Namu”, kazala je Kosovac i istaknula kako je rad započela prije objave da će Nama ići u prodaju. Objasnila je kako je on ujedno apel za angažmanom oko čuvanja brenda Name koji će, s obzirom na prodaju, možda prestati postojati.

Prije projekcije videa jedan čovjek iz publike podsjetio nas je na pjevača Zvonka Špišića koji u svojoj Trešnjevačkoj baladi spominje Namu. Potom je Brčić s najlonom omotanim daljinskim upravljačem pokrenula video rad i podesila ton tako da nam muzika i ostala komešanja vrlo žive Name što manje remete gledanje.Na kraju projekcije muzika s videa utapa se u muzici koja se čuje u robnoj kući i polako nas vraća na drugi kat Name. Osvrćem se oko sebe i u gužvi prepoznajem prijateljicu. Oko nje je par suznih očiju i paket maramica koje putuju iz ruke u ruku. Za kraj smo svi pozvani da zapišemo svoje uspomene na Namu koje će Kosovac uključiti u nadolazeće projekte. Ljudi su se raspršili po prostoru u potrazi za čvrstom podlogom na kojoj će podijeliti svoja sjećanja.

“S jednom željom ostavljenoj za nas da bude bolje, nego što je danas” stihovi su u Špišićevoj Trešnjevačkoj baladi. Sa zidnim satom u vrećici, prijateljica i ja izlazimo na stražnji izlaz i nastavljamo put ulicom Pavla Radića – nošene nostalgijom za vremenom u kojem nismo živjele i željom da Nama ostane s nama.

Dugih sedam godina kasnije, postoje naznake da bi obnova Trga mogla konačno krenuti u tom smjeru. U srijedu, 15. siječnja, u prostoru Društva arhitekata Zagreba predstavljena je konzervatorska studija Krajolici prošlosti – vizure budućnosti koja nudi uvid u povijesne, arhitektonske i krajobrazne vrijednosti Trga žrtava fašizma i donosi smjernice za njegovu obnovu. Izradu studije naručilo je Vijeće četvrti Donji grad, a na predstavljanju su govorili Irena Kraševac, znanstvena savjetnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu i suautorica studije, Mate Rupić, krajobrazni arhitekt i suautor studije, Tamara Bjažić Klarin, viša znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, arhitektica Suzana Dobrić, ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka, student arhitekture Frano Jakšić i Robert Faber, predsjednik Vijeća četvrti Donji grad. Razgovor je moderirao Mauro Sirotnjak, arhitekt i predsjednik Odbora za prostorno uređenje Gradske skupštine Grada Zagreba.

Razgovor je otvorio Faber koji je podsjetio na događaje iz 2018. godine, kada je uklanjanje drveća izazvalo val nezadovoljstva na kojem je izrasla inicijativa Vratite magnoliju. Naglasio je da su već tada struka i građani upozoravali na nepravilnosti u postupcima, uključujući izostanak konzultacija s lokalnom zajednicom i ignoriranje stručnih standarda. Podsjetio je da nije samo Trg žrtava fašizma trebao biti žrtva “uređenja”, opustošeni su trebali biti i Ulica Račkog, drvored na Krešimircu i dio Branimirova tržnice, ali su ti planovi ipak zaustavljeni. “Trg žrtava tada nismo uspjeli spasiti”, kazao je Faber i pojasnio kako se, usprkos raznim problemima, birokratski napornim procedurama i aktima, napokon krenulo u izradu studijskog dokumenta koji bi usmjerio uređenje tog trga.

Suzana Dobrić, jedna od članica inicijative Vratite magnoliju, dodatno je istaknula važnost tadašnjeg angažmana građana: “Mi smo prosvjedovali kontinuirano svake srijede od 18 sati, 28 tjedana smo se okupljali na Trgu žrtava fašizma i protestirali i to tako da svaki put imamo neku drugu priču, da ukazujemo na određenu nepravilnost na koju smo taj tjedan odlučili staviti naglasak.” U nizu nepravilnosti posebno je problematizirala izvješća koja su tvrdila da su sve biljke na Trgu bile bolesne, iako su biljke u neposrednoj blizini bile sasvim solidnog zdravlja, dok je prstasta konopljika, zaštićena vrsta, uklonjena unatoč napomeni u elaboratu da se mora sačuvati. “Ono što smo uočili je to da se struka stavila u funkciju politike, sve što je tadašnji gradonačelnik poželio on je mogao brzo i efikasno realizirati, lomeći preko koljena procedure”, poentirala je Dobrić.

Na povijesni kontekst uređenja Trga osvrnula se Irena Kraševac, počevši od ideja Milana Lenucija o urbanističkom planiranju istočnog dijela grada. U dvadesetima je prostor današnjeg Trga žrtava fašizma još uvijek bio nedorečeni Trg N, nakon čega se kreću razvijati ideje o njegovu uređenju – od spomenika kralju Tomislavu, preko Meštrovićeve vizije Doma likovnih umjetnika, do formiranja Muzeja revolucije i konačnog preimenovanja u Trg žrtava fašizma. O samoj zgradi Meštrovićeva paviljona govorila je Tamara Bjažić Klarin, jedna od autorica konzervatorskog elaborata, koji je nastao kao rezultat potresa i potrebe za sanacijom.  Naglasila je da zgrada već dugi niz godina vapi za infrastrukturnom obnovom te da ni konstrukcijska obnova pojedinih dijelova 2000. godine nije značajno popravila stanje.  

U tom kontekstu, važna je informacija da je obnova zgrade konačno započela, o čemu je na skupu govorila ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka. Objasnila je da je ideja vodilja vratiti paviljon u izvorno stanje, ali koristeći nova rješenja koja će odgovoriti na suvremene potrebe galerijskog prostora. “Ovdje je prvi put adresirano da je to isključivo galerijski prostor, a ne prostor za razne druge namjene”, podcrtala je Andabaka dodavši da im je jako bitno osigurati pristupačnost osobama s invaliditetom. Na tragu toga, inspirirani katedralom Notre Dame u Parizu, odlučili su na paviljon primijeniti sustav Stepless. Sustav funkcionira tako da se pritiskom na tipku stepenice udube i dovedu u razinu zemlje te se nakon korištenja vrate u svoju početnu formu.

Smjernice studije predstavio je krajobrazni arhitekt Mate Rupić, koji je na primjeru Trga žrtava fašizma objasnio Foucaultov pojam heterotopije, odnosno prostora u kojem se preklapa više značenja i uporaba. “Prostor Trga žrtava fašizma je u službi okoliša jednog reprezentativnog i kulturno povijesno važnog projekta. On je i neposredan okoliš obrazovnih ustanova, poput glazbene i srednje škole. Također je i kvartovska površina za ljude koji obitavaju u tom dijelu donjeg grada i bilo je potrebno razviti posebnu metodologiju za njegovo promatranje. U tom smjeru onda idu buduće smjernice”, objasnio je Rupić. Naglasio je da za sadašnje stanje prostora nema previše opravdanja, osim što se paviljon “jako dobro vidi”. Međutim, takva gola travnata površina u središtu grada, bez drugih elemenata, stvara velike toplinske otoke, čime dodatno pogoršava ekološku situaciju.

Smjernice za buduće uređenje stoga uzimaju u obzir povijesnu vrijednost prostora, potrebe lokalne zajednice te klimatske i ekološke izazove, a na tragu antigentrifikacijske politike koja bi omogućila da Trg ostane dostupan za korištenje postojećim korisnicima, ali bi bio otvoren i novima. “Intenzivni engleski golf teren nije jedino rješenje za uređenje partera”, naglasio je Rupić i dodao da je ključno izbjeći pogreške iz prošlosti, kada su se prostori uredili, ali su kasnije loše održavani, što je dovelo do kontraproduktivnih rezultata.

Istaknuo je i zanimljivu simboliku trenutačne situacije na Trgu žrtava fašizma: “Sva urbana oprema je uklonjena, svi njegovi slojevi su obrisani. To je ujedno interesantna situacija jer se zapravo na neki način zavrtio puni krug. Došli smo od Trga N do Trga N s paviljonom te zapravo danas imamo tabulu rasu na kojoj možemo opet početi graditi njegovu budućnost.” 

Predstavljeni dokument trenutačno je na lekturi i nije javan, ali će, prema najavama, uskoro biti besplatno dostupan na stranicama Instituta za povijest umjetnosti, a planira se i izdanje tiskane publikacije.

Inflacija i rast cijena posljednjih godina prožimaju sve aspekte života, a iz toga nije izuzeta ni kultura. Jedno od područja kulture u kojem se posebno osjeti promjena su kazališta, a u ovom tekstu detaljnije se bavimo upravo njihovim stanjem. Konkretno, zavirili smo u zagrebačka gradska kazališta, ustanove u kulturi čije poslovanje, za razliku od onog privatnih i nezavisnih kazališta, nije u potpunosti ovisno o tržišnim uvjetima i povremenim potporama.

Htjeli smo doznati kako su se cijene ulaznica mijenjale posljednjih godina, koji su ključni razlozi poskupljenja te kako je sve to utjecalo na kazališnu publiku, posebno onu mlađu. No prije nego što se upustim u brojke i detaljne analize, odlučila sam krenuti od poznatog terena – osoba iz moje okoline koje kazalište prate s različitih pozicija. Neke od njih profesionalno su angažirane u kulturnom polju, dok su druge kazališne entuzijastkinje iz sasvim drugih profesija. Provela sam anketu među njima ne bih li doznala kako doživljavaju promjene: jesu li im ulaznice postale luksuz, idu li rjeđe nego prije ili su, unatoč svemu, ostale vjerne kazalištu.

Na pitanje uočava li razliku u cijeni ulaznica u odnosu na prethodne godine, diplomirana povjesničarka umjetnosti i talijanskog jezika Franka Štrkalj odgovara da je primijetila poskupljenje, ali ga doživljava očekivanim s obzirom na opći rast cijena. Psihologinja Maja Kolanović, s druge strane, kaže da kazalište posjećuje jednako često kao i prije. “Smatram to svojevrsnom privilegijom jer ne moram baš paziti na cijene”, priznaje Kolanović.

Za one koji kazalište prate intenzivnije, financijski teret poskupljenja postaje osjetniji. “Poskupljenje me pogađa jer sad puno više moram planirati što pogledati. Primjerice, ako se odlučim za ‘veću kuću’ poput HNK ili Gavelle onda znam da će to biti jedina predstava koju ću taj mjesec pogledati”, objasnila je Lućana Jakelić, moja radijska kolegica i urednica emisije Generalna proba na Radio Studentu. Dodaje kako joj je, s obzirom na to da emisija donosi tjedni pregled i preporuke izvedbenih programa u Zagrebu, važno pratiti rad kazališnih radnika i radnica. To znači redovito odlaziti na predstave i biti u toku s repertoarima, što uz rast cijena postaje sve izazovnije. Ponekad “padne i koja besplatna karta, pa sve to postane malo pristupačnije”.

Ističe da je poskupljenje utjecalo na to da rjeđe posjećuje kazališta s višim cijenama ulaznica, ali i da ju je ta situacija natjerala da bude odlučnija u komunikaciji s kazalištima s kojima surađuje. Tako se sada češće dogodi da uz najavu kazališnog programa u eteru osigura i besplatno sjedalo na predstavi. “Nekad me ljuti što se takve stvari uopće moraju pitati, ali jasno mi je da nikome nije u interesu dijeliti okolo ulaznice ako ih možeš naplatiti 10, 20 ili više eura”. 

Kako bismo provjerili konkretne razmjere promjena u cijenama ulaznica, usporedili smo starije i aktualne cjenike triju zagrebačkih gradskih kazališta: Gavelle, Kazališta Komedija i Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM). Cilj je bio utvrditi koliki je porast cijena u proteklim godinama i kako se trenutačne cijene pozicioniraju unutar gradske kulturne ponude.

Gradsko dramsko kazalište Gavella krajem listopada 2023., nakon višegodišnje obnove, ponovno je otvorilo vrata svoje matične zgrade u Frankopanskoj ulici. Godine 2021., dok je još igralo na zamjenskim lokacijama, puna cijena ulaznice za Veliku scenu iznosila je 70 kuna, a uz nju kazalište je nudilo niz popusta i pogodnosti. Studenti, umirovljenici i osobe s invaliditetom plaćali su sniženu cijenu od 35 kuna, dok je đačka kartica omogućavala ulaz za 30 kuna. Nezaposlenima je bila dostupna najpovoljnija cijena ulaznice od 15 kuna.

Uvođenjem eura 2023. godine, puna cijena ulaznice “zaokružena”  je na 10 eura, a za studente, đake, umirovljenike i osobe s invaliditetom iznosila je 6 eura. Prema cjeniku koji je stupio na snagu 1. rujna 2024., redovna cijena ulaznice iznosi 15 eura, dok studenti, đaci, umirovljenici i osobe s invaliditetom plaćaju 10 eura. Dostupne su i dodatne pogodnosti za organizirane dolaske, kao što su posjeti školskih grupa.

Zagrebačko kazalište mladih u cjeniku za 2021. godinu navodilo je redovnu cijenu ulaznice od 70 kuna, dok su umirovljenici, studenti i učenici kartu plaćali 40 kuna. S prelaskom na euro, redovna cijena ulaznice porasla je na 12 eura, a za snižene kategorije iznosila je 6,50 eura. U 2024. godini uslijedilo je novo poskupljenje – redovna ulaznica iznosila je 13 eura, dok su studenti, učenici, umirovljenici i osobe s invaliditetom plaćali 9 eura. Kazalište nudi i dodatne pogodnosti kroz program članstva, kao i popuste za dječje predstave, grupne dolaske i slične oblike organizirane publike.

I u kazalištu Komedija, koje je nakon zagrebačkog potresa također trebalo obnovu, cijene ulaznica su se tijekom godina postupno povećavale. U sezoni 2019./2020. ulaznice za dramske predstave stajale su 70 i 50 kuna, dok su glazbene bile nešto skuplje, s cijenama od 120 i 80 kuna. Tada su učenici, studenti, umirovljenici i osobe s invaliditetom mogli ostvariti 30 posto popusta na dvije kupljene ulaznice. Prva značajnija poskupljenja uslijedila su nakon prelaska na euro, a u sezoni 2024./2025. cijene za dramske predstave dosežu 15 i 20 eura, dok se ulaznice za glazbene predstave kreću između 20 i 25 eura.

Kako bismo doznali više o razlozima rasta cijena, obratili smo se zagrebačkim gradskim kazalištima, a odgovor smo do zaključenja teksta dobili samo od ZKM-a i Gavelle. 

Iz ZKM-a ističu da ulažu velik trud u očuvanje cijena, osobito za najranjivije skupine gledatelja, te da nastoje održati program pristupačnim svim generacijama publike. Objašnjavaju da je zadnja korekcija cijene ulaznica bila u rujnu 2024., kada je osnovna cijena porasla za jedan euro (s 12 na 13 eura). Smatraju da je to “minimalno povećanje, osobito ako se uzme u obzir da prilikom prelaska na euro ZKM u prosjeku nije podizao cijene ulaznica sa svoga cjenika”. 

Kao glavni razlog povećanja cijena navode ukupnu inflaciju u gospodarstvu koja je dovela i do povećanja troškova produkcije. Od dodatnih pogodnosti izdvajaju da su za najranjivije skupine gledatelja – umirovljenike, studente, učenike te osobe s invaliditetom – razvili membership program u sklopu kojega ostvaruju pravo na najpovoljniju pojedinačnu ulaznicu (7,5 eura); tu je i pretplata za sve vjerne gledatelje, kao i loyalty program za one koji kazalište posjećuju na tjednoj i mjesečnoj bazi”, objasnili su iz ZKM-a.

Iz Gavelle su poručili da su početkom ove sezone formirali nove cijene ulaznica, što objašnjavaju činjenicom da gotovo četiri godine nisu igrali na vlastitoj pozornici, a tijekom tog razdoblja cijene nisu mijenjali. Povratak u obnovljeni prostor, kažu, donio je i povećane troškove, zbog čega su bili primorani na korekciju cijena.

Na upit o razlozima poskupljenja naveli su opće povećanje troškova života, inflaciju, ali i bogat i raznolik repertoar kao čimbenike koji su utjecali na odluku. “Trudimo se da sadržaj koji nudimo ostane na razini dostojnoj tradiciji i povijesti dramskog kazališta u Frankopanskoj 10”, poručuju iz kazališta. Dodaju i da su, uz nove cijene, formirali i kategorije unutar kojih se mogu ostvariti određeni popusti, kako bi ulaznice ostale dostupne različitim skupinama publike. Uz to, navode i mogućnost pretplatničkih paketa koji omogućuju povoljnije gledanje predstava tijekom cijele sezone.

Vrijedi spomenuti da su izdvajanja Grada Zagreba za javne potrebe u kulturi posljednjih godina pratila inflacijske trendove. Proračunska sredstva za redovne djelatnosti gradskih ustanova u kulturi – njih 35, uključujući sedam gradskih kazališta – u 2024. godini povećana su za oko 3,5 milijuna eura, nakon što su već godinu ranije porasla za osam milijuna. Povećanje se najvećim dijelom odnosi na rast plaća i materijalnih troškova zaposlenika, uzrokovan inflacijom. U obrazloženju proračuna za 2025. navodi se i značajan porast izdvajanja za programsku djelatnost gradskih ustanova – 42 % više u odnosu na plan za 2024. godinu.

No, vratimo se publici. Dok kazališta ističu popuste za učenike, studente i druge ranjive skupine, korisno je pogledati koliki su zapravo studentski prihodi i što ti popusti znače u praksi. Tijekom studentskog života, troškove egzistencije – kazališne ulaznice, koncerte i ostale edukativno-zabavne sadržaje – mladi uglavnom pokrivaju obavljajući povremene poslove. Minimalna studentska satnica za 2025. godinu iznosi 6,06 eura, što znači da student ili studentica koji radi 20 sati tjedno mjesečno zaradi oko 480 eura.

Uz poslove, neki primaju i stipendije – primjerice, državna stipendija za studente u STEM području iznosi između 300 i 600 eura, a stipendija za studente slabijeg socio-ekonomskog statusa iznosi 200 eura mjesečno, obje u trajanju od devet mjeseci akademske godine. Uz rastuću inflaciju i astronomsko visoke cijene životnih troškova, različite pogodnosti koje nude kazališta mogu činiti razliku između odlaska na predstavu i odustajanja. 

Komentirajući popuste u kazalištima, moje sugovornice su se složile da oni ponekad nisu dovoljno značajni da bi zaista olakšali mladima odlazak na predstave. Lućana Jakelić ocijenila ih je neznatnima, istaknuvši da razlika između redovne i studentske cijene često nema pravi učinak. “Znam da se poklonjenom konju ne gleda u zube, ali ako nemaš 13 eura vjerojatno nemaš niti tih 10”, zaključila je. Poskupljenja su je, kaže, potaknula na kreativnije načine dolaska do ulaznica, od volontiranja i sudjelovanja u nagradnim igrama do planiranja unaprijed. “Na kraju krajeva, ako igra nešto što stvarno ne želim propustiti onda odredim taj trošak unaprijed i stisnem zube.” 

Njezina kolegica, studentica i novinarka Inja Munić, složila se da studentski popusti pomažu, ali  napominje da su često premali. Kao dodatni problem istaknula je praksu da se popust može ostvariti samo pri kupnji na blagajni, koje često rade u ograničenim terminima – tek dva sata prije izvedbe ili “u neko čudno vrijeme tijekom dana”. U takvim slučajevima, karte se nerijetko rasprodaju prije nego što ih uspije kupiti, pa se na kraju ili odluči za online kupnju po punoj cijeni, jer je razlika ionako svega 2-3 eura, ili jednostavno ne ode na predstavu. Osvrnula se i na politiku popusta Kazališta Komedija, gdje studenti ostvaruju 20 posto popusta, ali samo ako kupe dvije ulaznice. “Ako ideš sam/a, taj popust ti ne znači ništa”, istaknula je. 

U takvim okolnostima, i uz sve napore da se kultura učini dostupnijom, odlazak u kazalište za mnoge mlade predstavlja luksuz. U sustavu u kojem je “vrijeme jednako novac”, jednostavna se jednadžba na kraju svodi na to da nemaju ni jednog ni drugog. Ipak, unatoč ograničenim budžetima, iskustva mojih sugovornica pokazuje da se odlazak u kazalište barem dijelu mladih i dalje nalazi visoko na listi prioriteta – posebno kada postoje popusti ili druge mogućnosti da se ulaznice nabave po povoljnijoj cijeni. 

“Sada, kad god ima neka promocija, koristim je”, rekla je Kolanović, a sličan stav dijeli i Jakelić: “Nemam puno poroka, ne pušim, ne pijem, pa me ne boli toliko kad moram izdvojiti za ulaznice.” Taj komentar vraća nas na početnu misao – da danas za odlazak u kazalište ipak treba izdvojiti više nego u vremenima kada su, kako piše Ian Watt, svi osim sirotinje mogli platiti peni za stajanje u parteru.

Devedesetih godina u ex-Yu državama zapljusnuo nas je val privatizacije, a u simbiozi s njom i propadanje nekad uspješnih firmi, otkazi, štrajkovi, stečaji te neizvjesnost. Ovaj mučni uvod u neoliberalni kapitalizam na svojoj su koži posebno osjetile žene. Nekad ponosne tekstilne radnice koje su čitavu industriju nosile na svojim leđima i dičile se produktima svoga rada koji su se izvozili i van bivše države, danas se bore za isplate svojih plaća.

“Sve je to zato šta smo ženske. Da su u firmi radili muški sve bi se prije i bolje završilo”, izjavila je radnica šibenske Revije, tvornice koja ima najduži stečaj u cijeloj Europi, povodom prosvjeda na Markovom trgu prije godinu dana. Radnicama je ministar Branko Bačić još prošle godine obećao isplatu od milijun i tristo tisuća eura, odnosno isplatu plaća i otpremnina koje radnice nisu primile od 2001. godine. To se nije dogodilo niti skoro godinu dana nakon pa su radnice bivšeg tekstilnog giganta početkom listopada odgovorile protestom u Šibeniku. Nažalost, radnice Revije nisu jedine koje se godinama i desetljećima bore za svoja prava, a upravo tu dugotrajnu borbu tekstilnih radnica tematizira izložba Rad i otpor – slučaj tekstilne industrije. Izložba je postavljena u zagrebačkom Tehničkom muzeju, a na njoj su radile autorice Ana Rajković Pejić i Kosjenka Laszlo Klemar te stručne suradnice Ana Vragolović iz Novog sindikata i Đurđica Grozaj iz Udruge Kamensko.

Afirmirajući ulogu tekstilnih radnica u radničkom pokretu te njihov doprinos u borbi žena za jednaka prava u svim područjima javnog i privatnog života, izložba prikazuje radnice i prve sindikalne podružnice s kraja 19. stoljeća pa sve do danas, kada su od tih radničkih prizora ostali uglavnom samo štrajkovi, ugašena tvornička postrojenja i neiscrpne borbe za davno neisplaćene plaće. Industrijska revolucija je otvorila prostor za zapošljavanje žena koje su mahom radile u konfekciji i proizvodnji tekstila kao jeftina i nekvalificirana radna snaga. Plaće su im iznosile trećinu do polovine one muških kolega, a radni uvjeti su se svodili na mračne i zagušljive prostore koji su nerijetko slovili i kao rasadišta bakterija, što je onda rezultiralo raznoraznim oboljenjima, tuberkulozom, pa i smrću. Loši radni uvjeti uzrokovali su opće nezadovoljstvo radnica, a onda i organiziranje prvih štrajkova. Tako su u studenom 1909. i ožujku 1910. godine u New Yorku upravo tekstilne radnice bile nositeljice štrajka pod nazivom Uprising of the 20000, a iz njega se rodio Nacionalni dan žena u Americi, odnosno, na prijedlog Clare Zetkin, Internacionalni dan žena u Europi. 

Nakon što nam daje kratki pregled borbe iz zapadnih zemalja, izložba nas vraća na područje Hrvatske pa tako saznajemo da se na našim prostorima krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao odraz Prve internacionale i Pariške komune javljaju prvi oblici radničkog otpora. Iz teksta Nade Cazi Društveni položaj žene čitamo da su plaće žena 1920-ih bile 20 do 50 posto niže od plaća muškaraca, ukoliko su radile po satima ili u nadnici. Diskriminacija se ogledala i u radu na akord, odnosno plaćanju radnica po broju izrađenih komada proizvoda, gdje su žene navodno bile izjednačene s muškim kolegama, ali su one istovremeno bile postavljane na slabije plaćena radna mjesta pa su sukladno tome i akordni cjenici rada bili niži. Ono o čemu još piše Cazi, a aktualno je i stoljeće nakon, jest otpuštanje žena s posla čim zatrudne, i njihovo vraćanje na radno mjesto prije isteka bolovanja zbog straha da će izgubiti posao. Kada na sve ove aspekte diskriminacije i nejednakog tretmana žena dodamo nesigurnost zaposlenja, nepridržavanje propisa o osmosatnom radnom vremenu i zlostavljanje na poslu, kao rezultat dobijemo štrajkačku aktivnost radnica.

Na našim prostorima sve je započelo sindikalnim organiziranjem tekstilnih radnica i radnika i osnivanjem Saveza radnika odjevne industrije i obrta Hrvatske i Slavonije početkom 20. stoljeća. Na zidu Tehničkog muzeja ispisana je kronologija djelovanja Saveza gdje čitamo da mu je u Prvom svjetskom ratu zabranjeno djelovanje, 1920. se ujedinjuje sa sindikatom šivača iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Slovenije pod novim nazivom Savez radnika odjevne industrije i obrta Jugoslavije, a iste te godine mu je zabranjeno djelovanje te je aktivan ilegalno. Deset godina kasnije, članovi Saveza prelaze u Ujedinjeni savez šivačko-odjevnih radnika Jugoslavije, a potom u Ujedinjeni savez tekstilno-odjevnih radnika Jugoslavije. Tijekom Drugog svjetskog rata radnice i radnici djeluju kao sekcija Hrvatskog radničkog saveza. 

Na izložbi čitamo da su “za organiziranje tekstilnih radnica od velikog značaja bili osnutak Centralnog sekretarijata žena (1923.), Zagrebačkog sekretarijata žena NRPJ (1924.) te Komisije za rad među ženama pri Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ, 1927.), koji su bili usmjereni na poticanje aktivnijeg sudjelovanja radnica u sindikatima i KPJ-u”. Tridesete su bile rezervirane za masovne i brojne štrajkove od kojih vrijedi izdvojiti tromjesečni štrajk u Dugoj resi u kojem je sudjelovalo 2000 radnica i radnika, te štrajk u zagrebačkoj tvornici Hermann Pollack i sinovi gdje je neposredan povod za solidarnost i otpor 800 radnica i radnika tvornice bilo nasilno ponašanje stranog inženjera prema jednoj od radnica. Ipak, štrajk koji nosi titulu “najorganiziranijeg” i “najupornijeg” u povijesti radničkog pokreta na području bivše Jugoslavije je štrajk radnica i radnika tvornice TIVAR iz Varaždina iz 1936. godine. Usred brojnih problema s kolektivnim i tarifnim ugovorima, niskim nadnicama, nemogućnošću sindikalnog organiziranja, okidač za organiziranje štrajka bio je premještanje radnice na rad za strojem na kojem je prethodno bio muškarac, a njoj je dodijeljena niža plaća u odnosu na plaću muškog kolege. Nakon šest tjedana prosvjeda, radnice i radnici su se uspjeli izboriti za svoja potraživanja te je upravo ovaj štrajk imao presudnu ulogu u razvijanju sindikalnog pokreta u Hrvatskoj. 

O srčanosti i upornosti radnica i radnika Tivara svjedoče nam stihovi štrajkačke pjesme iz 1936. godine:

Radnici su štrajkali radi male plaće
a Tivar im je nudio svakom jedne hlače
ali raja neće
bit će bolje sreće
ako hlače odbiju
veću plaću dobiju.

Važno je spomenuti i štrajk radnica osječke Svilane iz iste godine, kada je osam radnica osnovalo sindikalni odbor Hrvatskog radničkog saveza te su već idućeg dana zbog te aktivnosti i otpuštene. Ovo je bio jedan od najvećih štrajkova u Osijeku u kojem je sudjelovalo više od 340 radnica i radnika. O borbenosti solidarnih drugarica svjedoči tekst izložbe koji opisuje njihovo hrabro i neustrašivo marširanje s kamenjem u rukama kada nisu prezale niti od policije, otkaza i ostalih posljedica koje su mogle uslijediti. 

Iduće razdoblje označilo je veću emancipaciju tekstilnih radnica i bolja radnička prava. Riječ je o međuratnom periodu Jugoslavije gdje se u okviru prve petoljetke razvila industrija konfekcije koja je ranije bila slabo razvijena. Proizvodnja tekstila je nadišla očekivanja, a uz to se proizvodilo i za izvoz. U Jugoslaviji sindikati su svoje aktivnosti usmjerili na rješavanje pitanja socijalnog osiguranja, kolektivnih ugovora, zdravstvene zaštite, godišnjih odmora, radnog staža te uvođenje radničkog samoupravljanja – oblika kolektivnog odlučivanja kojim radnice i radnici dobivaju mogućnost upravljanja tvornicama neposredno ili preko radničkih savjeta i drugih predstavničkih organa. 

Ipak, kroz izložbu se naglašava da osnivanjem socijalističke države i unapređenjem radničkih prava nije došlo do oslobođenja žena i njihove jednakosti u društvu. Žene su imale bolje plaće i bolje radne uvjete, ali to nije dovoljno za iskorjenjivanje patrijarhata. I dalje su nakon rada u tvornici dolazile u svoje domove gdje ih je čekala čitava hrpa obaveza, od kuhanja, čišćenja, pranja i peglanja odjeće, odgoja i brige o djeci, domaćim životinjama, do palijativne njege o starijim članovima kućanstva. Čitava gomila neplaćenih obaveza uredno bi ih čekala po povratku s posla. Žene su, naravno, svoje drugotne pozicije itekako bile svjesne te su se protiv nje i aktivno borile. O toj borbi nam svjedoče izvadci iz novina pedesetih i šezdesetih godina koje možemo pronaći u centralnom prostoru muzeja, zajedno s fotografijama radnica u tvornicama, kutama, za šivaćim mašinama. 

Izdvojila bih jedan paragraf s podnaslovom Za drugarski odnos u braku gdje se odmah na početku radnica pita “ne bi li bilo ljepše, drugarskije i ljudskije kad bi i muž, kojem drugarica radi u poduzeću, pomogao poslije rada u kućanskim poslovima, barem u onim težim, da je tako oslobodi od prenapornog i preopterećenog rada? U razgovoru s drugaricama dolazi do obrasca koji se ponavlja u više slučajeva, a taj se prevodi u muževom odlasku u gostionicu nakon posla, nepotrebnom trošenju novca na piće i kartanje i ženama koje naposljetku ‘ne mogu ni da dišu, a kamoli da pročitaju ili da malo više pažnje posvete sebi’.”

O diskriminaciji žena i nejednakom tretmanu i kod kuće i na poslu govori i podatak da su plaće u tekstilnoj industriji bile niže nego u drugim industrijskim granama, a sudjelovanje žena u upravljačkim strukturama bilo je dosta nisko. U tekstilnim tvornicama na visokim pozicijama nalazili su se muškarci, dok su žene bile poglavito zastupljene kao radnice. Tako u bogatom postavu izložbe čitamo članak s naslovom Muškarci upravljaju žene rade? u kojem, između ostalog, možemo pročitati izjavu Ivana Henzira, šefa kadrovske službe, koji ovu situaciju opravdava tvrdnjom da “žene i domaćice imaju djecu, moraju se brinuti o mužu, kući”, te dalje navodi kako žene postaju žrtve prevelikih obaveza ako se prihvate rukovodećih pozicija. “A žena i kad postane rukovodilac, mora ostati i majka i domaćica, pa ako hoćete i ljubavnica”, kaže Henzir. “Hitim pete u zrak kad dođem kući, a to žena ne može”, zaključuje. 

Kako bi se žene potaknule na uključivanje u upravljačke strukture, u tvornicama su se organizirali Aktivi žena – društveno-političke organizacije u okviru sindikalnih podružnica. Nažalost, funkcija Aktiva žena nikad nije do kraja ispunjena jer su rukovodeće funkcije i dalje zauzimali muškarci koji se nisu htjeli odreći svog privilegiranog položaja i pozicije moći, i koji su ostajali gluhi na probleme radnica te ih sputavali u napredovanju do viših funkcija. To je sve dovelo do pasiviziranja Aktiva žena, da bi se osamdesetih njegov rad sveo na simbolično organiziranje proslave 8. marta.

I tako se opet vraćamo na te kobne, poslijeratne devedesete, privatizaciju i uništavanje tvornica, a zajedno u paketu s općom devastacijom industrije bivše Jugoslavije došli su i otkazi i marginaliziranje čitave radničke klase, pa tako i tekstilnih radnica. U izložbi je prikazan štrajk radnica Kamenskog iz 2010. godine. Propast ovog poduzeća za proizvodnju i trgovinu odjeće i rublja odvodi i 500-tinjak radnica u štrajk (zbog neisplate pet uzastopnih plaća) koji je i dan danas sinonim za radnički otpor. Uz radnice Kamenskog, pronalazimo čitav popis tekstilnih tvornica koje su likvidirane od 1991. godine do danas. Na tom tužnom i dugom popisu nalazimo tvornicu Nada Dimić iz Zagreba, Orljavu iz Požege, Dalmatinku iz Sinja, Pazinku iz Pazina, Slogu iz Požege, MK Slavoniju iz Osijeka i mnoge druge.

Na kraju izložbe nalazimo poruke podrške radnicama Varteksa koje su u svibnju marširale Varaždinom i tražile svoje neisplaćene plaće da bi u srpnju tvornica otišla u stečaj.

Kontra mraku, kontra sili!
Tvornice radnicama!
Ne dajte se!
Power to the people!
Bread and roses!

Poruke su to radnica radnicama čija se borba nastavlja i čiji rad i otpor neće ostati zaboravljeni.

1. Stihovi Jamesa Oppenheima iz 1911., u prijevodu Miloša Đurđevića. ↩︎

Azimut je u ožujku proslavio svoj prvi dvoznamenkasti rođendan, a čitava priča započela je s Hrvojem Jelkovićem, Zagrepčaninom sa šibenskom adresom. Jelković je u Krešimirov grad, kako sam kaže, došao s tada “suludom idejom da se u Šibeniku stvori najveći glazbeni festival u Hrvatskoj”. Tako je započela priča o kultnom festivalu Terraneo, a “suluda” ideja je počela poprimati opipljive obrise dobivši svoju lokaciju i mobilizirajući ljude koji su na koncu i pokrenuli festival. “Moj je posao bio opremanje lokacije, stvaranje sadržaja na lokaciji, postavljanje pozornice, znači kompletna infrastruktura koja je zahtijevala da počnem provoditi puno vremena u Šibeniku”, ispričao nam je Jelković dodavši kako je prvo vrijeme u Šibeniku proveo u starom gradu koji mu se jako svidio, naročito “mala sredina, kamen i more” koji su mu kao jednom kontinentalcu bili nešto posve novo i drugačije. I tako se rodila ideja o ostanku u Šibeniku. 

Prvi prostor u koji je Jelković došao u Šibeniku bio je prostor četiri bunara, ispod kojeg platoa se od 15. stoljeća nalazila javna gradska cisterna koju su Šibenčani dali izgraditi zbog čestih suša, a samu gradnju je nadzirao Juraj Dalmatinac poznat po izgradnji susjedne Katedrale. Na samom platou znala su se održavati klapska pjevanja, a pred više od desetljeća u unutrašnjosti bivše cisterne smjestio se vinski bar. U tom je prostoru bivše cisterne 2013. godine otvoren Azimut. Tada je u funkciji bila samo donja etaža, a sam prostor je primarno bio zamišljen kao koncertni prostor blizak postulatima festivala Terraneo, okrenut suvremenoj glazbi i suvremenoj sceni koja je tad postojala u Hrvatskoj i regiji. Na otvorenju kluba svirao je zagrebački blues bend Small House Brown, a već idući tjedan u Azimutu je zasvirao šibenski L’kok, riječima Jelkovića “jedan od najboljih rock bendova koji su se pojavili u Hrvatskoj”. Tih godina je scena u Šibeniku bila dosta bogata i jaka, a to potvrđuje prepun plato na dočeku 2013. godine u Docu koju su iznijeli Diskodelija, Fogsellersi, Tiritupiripip i drugi, sve redom šibenska ekipa. 

“Tako je Azimut iz koncertnog prostora, rekao bih neplanirano, krenuo malo po malo postajati društveni centar, mjesto okupljanja. Ljudi su ovo prepoznali i počeli su dolaziti s raznoraznim idejama, pa su se počele odvijati izložbe, tribine, predavanja, neke druge aktivnosti mimo koncerata”, ispričao je Jelković i dodao kako se sve preokrenulo, ciljano, kada se 2019. uredio gornji prostor i kada su se iz dvorane izmjestile stepenice. Svatko tko je posjetio Azimut do te godine dobro pamti stepenice koje su bile pozicionirane u samom središtu koncertnog prostora. Njihovim izmicanjem prostor se otvorio u širinu i dubinu. Danas je podijeljen je na prostor bara, mjesta za druženje, prostor dvorane primarno za koncerte, ali i sve ostale programe koji traže bolje tehničke uvjete, te prostor galerije, idealan za izložbe, predstavljanja, tribine, ali i akustične koncerte.

U vrijeme korone Jelković je okupio ljude koji su pokretali različite programe po gradu te je oformljen Kolektiv Četiri bunara, odnosno Kolektiv 4B. Kolektiv je od početka okupljao pojedince i organizacije u kulturi te stvarao sadržaj dostupan svima, a simpatična podudarnost je da je formalno registriran na isti datum kad je otvoren Azimut. Kolektiv funkcionira kroz odjele: glazbeni odjel, likovni odjel, književni odjel, odjel za kulturu mladih, odjel tehničke kulture. Jelković objašnjava da su na početku bili skeptični oko takvog načina rada, no s vremenom se pokazalo kako takva podjela itekako ima smisla te da odjeli odlično funkcioniraju sami za sebe. Organiziranje bilo kakvog programa je lakše jer nema potrebe za glomaznim sastancima već ljudi unutar odjela, okupljeni oko određenih projekata, međusobno komuniciraju te se sam proces značajno ubrzava. U prvoj godini zajedničkog rada angažirali su stručnjake koji su ih proveli kroz izradu strategije  i postavljanje ciljeva. Tako su operativni planovi postali konkretniji usmjeravajući se na potrebe u gradu koje su najmanje ili uopće nisu razvijene. 

Unutar Kolektiva djeluje i Fotopoetika, nasljednica udruge Manifest koju su osnovale Maja, Dijana i Snježana Klarić. Udruga je “pokretač međunarodnog festivala pjesničkog aktivizma Art Attack te je Šibeniku vratila akademika i osnivača SUVAG-a Petra Guberinu i otkrila Aimeea Cesairea, frankofonog književnika s Martinika koji je upravo u Šibeniku napisao svoje najznačajnije djelo Retour au Cahier koje se smatra svojevrsnom himnom svih ‘drugačijih’ ljudi svijeta”, ispričala nam je Snježana Klarić. Fotopoetika već tri godine organizira Pjesničku rezidenciju Vesna Parun na otoku Zlarinu s ciljem promoviranja imena, pisanja i značaja Vesne Parun.  Udruga organizira brojna događanja u Šibeniku, među ostalim Longplay day, Sajam knjiga u suradnji s Gradskom knjižnicom Jurja Šižgorić u Šibeniku, postavljanje četiri male knjižnice na otvorenom, tri u Šibeniku i jednu na Jadriji. 

Udruga Š.U.M. odnosno Šibenska udruga mladih osnovana 2009. godine, svoj je rad započela organizacijom glazbenih događanja, koncerata dub i drum’n’bass glazbe Bass Matters tijekom čitave godine po gradu, i festivala Dub kamp na Martinskoj. Maja Šintić, jedna od organizatorica udruge, istaknula je kako se u udruzi dosta poticalo volontiranje te je to rezultiralo organizacijom dodjele nagrade za najboljeg volontera u gradu, koju sada dodjeljuje Savjet mladih Grada Šibenika. Osim toga, udruga je organizirala akcije čišćenja, ekološke aktivnosti i aktivnosti zaštite životinja. “Na inicijativu Š.U.M.-a, Zorana Eraka i Hrvoja Jelkovića zagovarali smo i na kraju 2014. godine dobili Narančastu zgradu. Stalno se neke neformalne inicijative pojavljuju u tom prostoru, rade, rastu i pretvaraju se u nove udruge”, objašnjava Šintić i dodaje kako je, od milja zvana Nara, na jedan način i inkubator za civilno društvo u gradu. 

Trenutno u Nari radi troje umjetnika. Imaju veliku prostoriju u kojoj stvaraju svoju umjetnost što je zapravo jedini prostor u gradu takvog tipa. Narom upravlja više udruga koje dijele zajedničke prostorije, a prostor im je na raspolaganje dao Grad Šibenik koji do dana današnjeg u samu zgradu nije uložio ni lipu, niti trenutno aktualni cent. Šintić je napomenula kako postoji i idejno arhitektonsko rješenje za kompletno uređenje, prilagodbu i adaptaciju zgrade, no ono se nikada nije realiziralo. Narančasta zgrada je rasla na čistom volonterskom radu i entuzijazmu pojedinaca iz različitih udruga usprkos tome što je udaljena od grada i vizualno je daleko od atraktivnog prostora. Prostor Nare je bivša industrijska hala koju čine sitni uredski prostori uz par većih prostorija te je na taj način limitirana da bude značajniji kulturni centar. “Glazbeni programi u toj se zgradi nikad nisu mogli realizirati jer jednostavno za njih nije bilo mjesta”, prisjetila se Šintić te dodala da Nara ne može biti društveni odnosno kulturno-umjetnički centar u punom smislu zbog loših uvjeta i izostanka ulaganja Grada u civilno društvo. Bitno je spomenuti kako je plan Grada do 2027. u Vojarni Bribirskih knezova otvoriti Centar za mlade koji bi trebao biti društveni prostor za realizaciju programa i mjesto susreta mladih i stvaranja novih ideja. “Do tad je Azimut savršena alternativa, što lokacijski što činjenicom da u sebi ima galerijski prostor u kojem se istovremeno mogu održavati i tribine, predavanja i slično, i što ima koncertni prostor i ugostiteljski dio koji može amortizirati dio troškova”, zaključila je Šintić. 

 “Već godinama uporno ponavljam kako je Azimut endemski primjer privatnog ulaganja u kulturu na razini čitave zemlje. Hrvoje Jelković i fantastična ekipa kreativaca koja ga okružuje vlastitim su rukama izgradili multimedijalni kulturni centar kakav, koliko je meni poznato, ne postoji nigdje drugdje u Hrvatskoj. Da, pritom mislim i na Zagreb”, objašnjava poznati koncertni promotor Mate Škugor. Škugor obrazlaže kako postoji niz primjera koji potvrđuju u kojoj je mjeri Azimut promijenio život u Šibeniku na bolje, a kao posljednji primjer navodi Superval, festival koji promovira glazbu izvođača školskog uzrasta i organizira turneje po Hrvatskoj. “Samo smo u Šibeniku odmah postigli rezultate kakvima smo se nadali i za to je u prvom redu zaslužan Azimut koji nam je tako dodatno potvrdio iznimnu važnost prostora klupskog karaktera u kojima se mladi osjećaju ugodno”, objašnjava Škugor podcrtavajući da je u nešto više od godinu dana u Šibeniku stvorena prava mala srednjoškolska glazbena scena koja nije orijentirana isključivo na obrade već se lagano profilira kroz autorske pjesme. 

Škugor nadalje objašnjava da, ukoliko društvo želi promjenu trenutnog stanja po pitanju glazbe popularne među mladima, treba u većim urbanim sredinama primijeniti koncept Azimuta. Konkretno, to znači da bi lokalne uprave trebale podržati sve zainteresirane te onima koji predlože najbolje projekte osigurati odgovarajuće prostore, a Ministarstvo kulture i medija ih onda može opremiti po sličnom principu po kojem je svojevremeno rađena obnova i digitalizacija kino dvorana. Zaključuje “da će se teško naći još mazohista poput Hrvoja i ekipe koji su bili spremni čitavo jedno desetljeće ulagati teško stečen novac u opremanje prostora, koji na kraju krajeva nije njihovo vlasništvo, od kojeg danas iznimnu korist ima čitava društvena zajednica, dok su oni sami svo to vrijeme balansirali na samom rubu egzistencije”. 

Jelković kaže da bi se najjednostavnije bilo okrenuti listi mainstream izvođača, “dovedeš ih u prostor, ti izvođači okupljaju more ljudi, to more ljudi troši abnormalno veliku količinu love na šanku i ti onda ostvaruješ svoje materijalističke snove. To je model koji se u većini ovakvih prostora i dešava”. No, Azimut gura sasvim drugačiju priču u kojoj se ostvarena sredstva ulažu u kulturne sadržaje, a troškovi raznih sadržaja preuzimaju na sebe da bi se određeni događaj uopće mogao ostvariti. S tim je povezana i velika količina volonterskog rada koji je nužan da se neki programi uopće uspiju održati. Uspješni model doveo je do toga da je od 2024. godine dvoje ljudi u 4B zaposleno na pola radnog vremena. Uz Kolektiv 4B Azimut je prerastao početnu privatnu inicijativu. “On drži ovaj ugostiteljski dio, ali Kolektiv 4B je udruga kojoj Azimut samo ustupljuje prostor i financijsku pomoć za realizaciju kulturnih programa. Program koji se trenutno događa u Azimutu je program organizacije Kolektiva 4B, organizacije civilnog društva koja se javlja na razne natječaje”, objasnila je Šintić. 

Od samog početka Azimut je bio koncertni prostor, a po tome je poznat i prepoznat i dan-danas. Unatoč nikad kvalitetnijoj sceni, baza klubova i koncertnih prostora gdje se bendovi mogu predstaviti je minorna i devastirana. Podršku sceni pruža i Nevidljiva scena, program Kolektiva 4B koji vodi glazbeni novinar Marko Podrug, u sklopu kojeg nastaju podcasti između tonskih proba i koncerata u Azimutu. Tijekom ljeta je poseban naglasak stavljen na šibenske umjetnike. “Kada gledamo koncerte koje radimo preko ljeta, oni su zapravo minimalistički, riječ je o akustičnim koncertima, a ako nisu primarno akustični onda s bendom gledamo na koji način ih postaviti u intimnije okruženje da ne stvaramo prekomjernu buku”, objašnjava Jelković. Ljeti se događanja odvijaju na Green Stageu, maloj livadici pokraj “štekata”, koja od ovog ljeta ima i drvenu pozornicu i poligon je za predstavljanje svega što je vrijedno predstaviti, a da ima umjetnički akcent i da je u doticaju s kulturom grada. 

Za jesenski i zimski program imaju punu slobodu raditi ono što žele i vole jer je prostor Azimuta zvučno izoliran i nema problema s prodiranjem buke na van. Upravo taj program izvan ljeta i turističke sezone je ono što Azimut nudi lokalcima. Kada po ostalim dalmatinskim gradovima, ali i šire, nakon perioda lipanj – rujan hara depresija i nedostatak bilo kakvih zbivanja, a kamoli kulturnih sadržaja, Azimut baca svoje najjače adute i u svom koncertom prostoru širi pravu muzičku čaroliju. Možda su sve to razlozi zbog čega je Azimut Šibenčanima od velike važnosti, što su i dokazali 2014. prosvjedujući u velikom broju kada se pokušalo zatvoriti klub. “Problemi su kulminirali u nevjerojatnoj sprezi između Crkve, politike i određenih stanara pa je to onda dovelo do pokušaja zatvaranja Azimuta. Pristizala je podrška iz cijele Hrvatske, bili smo zatrpani porukama ljudi koje nikad nismo susreli, umjetnika koji nikad nisu bili ovdje. To je stvarno jedan neusporediv osjećaj, doživjeti tako veliku podršku, za nešto što si radio, što stvaraš”, prisjetio se Jelković. 

Jelković ovu priču o čarobnom prostoru unutar zidova bunara zaokružuje upravo vjernom publikom kojoj “više nije ni bitno tko dolazi, nego jednostavno vjeruje u odabir izvođača, koji put će tim odabirom biti oduševljeni, koji put neće, ali činjenica je da nam ljudi vjeruju kada nešto radimo”. U tome je valjda tajna Azimuta koji je tijekom proteklog desetljeća postao nezaobilazno mjesto alternativne kulture i suvremene umjetnosti u Šibeniku, ali i puno, puno šire.

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.