Život na Trešnjevačkom placu bio je i privilegija i patnja, ovisno o raspoloženju. Ako trebaš popraviti hlače, tu je krojačica. Rezervni ključ? Čas posla! Mjenjačnica? U tren oka! Ako ti je palo na pamet da bi neko sezonsko voće ili povrće, tu je sve! Uporno ti krulji u trbuhu? Od ćevapa, Mirinog bureka, pečenog piceka do pohanih gavuna, plac nudi sve! A kada želiš samo mirno bindžanje serije u stanu, pa… Tu su lokalni veseljaci u birtiji Kod Spajića koji će proći vrlo šaroliki i glasni repertoar od Vesne Zmijanac preko tamburice do Thompsona uz povremeno demonstriranje pripitih vokala. Galama, buka, psovanje, trubljenje automobila – neizostavni su dio života na placu.

Gledajući na HRT-u dokumentarni serijal Pijaca, pazar, plac u režiji Tihe Gudac i Sunčice Ane Veldić i Restartovoj produkciji, počela sam propitivati svoj odnos prema tržnicama. Naime, nikada zapravo nisam postala osoba koja je kupovinu na placu pretvorila u ritual, nisam pronašla svoju kumicu, nisam predano zalazila među štandove, prebirala po plodovima niti se cjenkala. Zazirala sam od gužve, zivkanja prodavača_ica, čitave gungule. Priznajem – jednostavno nisam imala strpljenja za to. Sada, iz perspektive osobe koja je odselila iz Hrvatske, pitam se koliko toga sam zapravo propustila ignorirajući tijekom godina blagodat i kaos Trešnjevačkog placa.

Kako i sam naslov sugerira, kroz serijal su pokrivene različite regionalne točke Hrvatske – Zadar, Rijeka, Split, Osijek, Zagreb (Trešnjevački plac) i Varaždin. Od vrtova, voćnjaka, njiva, plastenika, pa i mora, do prijevoza robe i prodaje na tezgi, pratimo radnu svakodnevicu ljudi koji, usprkos zahtjevnim i izazovnim uvjetima suvremenog doba, pokušavaju uzgajati i proizvoditi domaće. Počesto su u pitanju obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ljudi starije životne dobi, kao i entuzijasti koji su odlučili okrenuti ploču i posvetiti se poljoprivredi.

Svaki nastavak serijala posvećen je jednoj tržnici te donosi priče poljoprivrednika_ca, prodavača_ica i kupaca. Mijenjaju se boje suncobrana na tržnici, dijalekti, mentaliteti, a nit koja veže svaku od epizoda postaje sentiment za nekadašnjom važnošću i živošću tržnica, pa i društvenim životom koji je ona nekoć podrazumijevala. Kombinacija opservacijskog i portretnog dokumentarističkog pristupa sjajno dočarava živost atmosfere tržnica, ali i ukazuje na važnost njezina društvenog aspekta. Dugogodišnja prijateljstva, solidarnost kumica i povjerenje kupaca u svakom su gradu dio priča protagonista_ica koje s lakoćom mogu ganuti svakoga tko tržnicu doživljava kao živahno mjesto susreta.

Ipak, “nema šušura” ili “nema žiže” – ponavljat će se tijekom serijala uz reminiscencije na nekadašnje ozračje tržnice. Proizvođači_ce su svjesni da su rijetki oni kupci koji redovito pohode njihove tezge, s kojima su tijekom godina razvili poseban odnos. Iz perspektive kupaca otkrivamo kako je to imati omiljeni štand, svoj tjedni ritual kupnje na tržnici i što je to zbog čega se uvijek vraćaju na gradsku tržnicu. Među kupcima su i neka poznata imena poput riječke glumice Jelene Lopatić, splitskog književnika Ante Tomića, osječke književnice Ivane Šojat i zagrebačke glazbenice Željke Veverec.

Tijekom gledanja epizode posvećene Trešnjevačkom placu po prvi put me hvata čežnja za Zagrebom, svom bukom, bojama i okusima mog starog kvarta koji sam zamijenila puno mirnijim praškim naseljem. Možda nisam našla svoju omiljenu kumicu, ali kada sam na ekranu vidjela Miru Sliško, vlasnicu buregdžinice na placu obuzela me nostalgija. Jednom prilikom, dok sam čekala red za burek, gospođa Mira me pogledavala s blagim smiješkom dok je umotavala burek. Naposljetku, kada sam se konačno približila njezinom prozorčiću, priznala mi je kako neopisivo podsjećam na njezinu prijateljicu iz Slavonskog Broda. Od “susede” postala sam prijateljica. Najednom mi je zafalila ta neposrednost i bliskost placa. 

Meni kao kontinentalki posebno su bile zanimljive scene sa zadarske, splitske i riječke peškarije. Jedna od prodavačica u epizodi iz Zadra izrazit će nezadovoljstvo zbog prohtjeva određenih kupaca koji žele da im se očisti riba na njenoj tezgi, iako ta usluga postoji i posebno se naplaćuje u čistioni. Sam djelatnik čistione pak će priznati da se ljudima ne da čekati na njegovu uslugu. Na račun teškoća s peškarije, jedan će protagonist dodati: “Mi bismo morali minjat’ čovika, a ne ribu.”

A da na tržnici ne manjka društvene osviještenosti i političnosti, simpatično će pokazati pojava Ane Smokrović, Riječanke koja se bavi organskim uzgojem povrća. Na svojoj tezgi obilježit će Dan antifašističke borbe noseći majicu s likom Nade Dimić, tu i tamo štand će ukrasiti parolom na komadu kartona. Marija Cafuk, uzgajivačica varaždinskog zelja, na svom će polju održati mini akciju sađenja zelja s mališanima koji će usput saznati po čemu je ono posebno. 

Pitanje opstanka tržnice, dakako, pitanje je i naše budućnosti. Lokalni proizvođači_ce susreću se s brojnim izazovima – od prirodnih nepogoda i surovosti ekonomskog tržišta pa do raznih društvenih promjena. U kontekstu utjecaja društvenih i ekonomskih mijena na lokalni uzgoj i tržnice valja se sjetiti sjajnog teksta Ivane Perić o bugarskim vrtlarima i zanimljive reportaže Dore Levačić o kosovskim kestenjarima koji su davno trbuhom za kruhom stigli u Zagreb i paradoksalno, počeli snabdijevati hranom svoje nove sugrađane.

Isprepletenost migracija i tržnica odlično je prikazana u epizodi o Varaždinskom placu u čijem središtu se nalazi pravoslavna crkva sv. Đorđa, dok su među prodavačima_cama na placu potomci makedonskih vrtlara_ica, kao i albanski bračni par Beriša koji se bavi proizvodnjom tjestenine. 

I sama sam odrasla uz izbjegličke / iseljeničke priče svoje obitelji i susjeda. Većina je njih za svoje potrebe sadila bašču iza svoga novog doma i razmjenjivala rasadu pokušavajući gotovo simbolično presaditi i dio sebe u novu zemlju. U poslijeratnoj Slavoniji, čiji su se stanovnici_e u velikom broju tradicionalno bavili poljoprivredom, izuzev sve učestalijih prirodnih nepogoda posljednjih godina, jedan od glavnih problema je iseljavanje stanovništva.

U nastavku posvećenom osječkoj piji upoznajemo nekolicinu proizvođača, među kojima su i obitelji Vranješ i Štefanko, čija djeca odrastaju pomažući svojim roditeljima u plastenicima, na farmi i tezgi. Vladimir Vranješ povratnik je u Slavoniju, a preostala djeca Davora Štefanka iselila su u Njemačku. Priča Jagode Šaravanje, najstarije prodavačice na osječkoj piji, drugačija je. Ona je, naime, davno napustila rodnu Hercegovinu i nastanila se u plodnoj Slavoniji, koja je nekoć bila poželjna destinacija iseljenika iz Hercegovine i Dalmacije. Sjecišta migracija i tržnica često su oblikovala gradski život i svakodnevicu. Neosporno je da je tržnica oduvijek ovisila o generacijskom prenošenju poljoprivrednog znanja i vještina, ali i generacijskom prenošenju navike kupnje na njenim tezgama. 

Unatoč nezahvalnoj konkurenciji supermarketa, sve užurbanijem životu svojih (potencijalnih) kupaca i svom ranjivom položaju, tržnica je kroz serijal prikazana kao žilavi organizam koji na svojim plećima nose ljudi nepokolebljiva duha, vrijedni_e proizvođači_ce i njihovi vjerni kupci. Protagonisti_ce tržnicu nazivaju “žilom kucavicom” ili “bilom”, “dušom” i “trbuhom grada” – dakle, sastavnim dijelom urbanoga tijela koje, koliko god da se osuvremenilo, promijenilo tkivo i kožu, ne može opstati bez tržnice. 

Iseljenici_ce s ruralnih područja koji su nekoć svojim proizvodima snabdijevali gradske tržnice širom svijeta, danas zamjenjuju imigranti_ce koji drže trgovine miješane robe ili restorane. U balkanskim dućanima u Pragu trgovkinje me spremno dočekuju uvježbanim frazama na hrvatskom. Izmještena iz poznatog i okušanog, posljednjih mjeseci treniram strpljenje na samoposlužnim blagajnama na kojima svako malo neki artikl zapne. Kako se ovdje uopće postaje sousedka?

U sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji okuplja tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova, provedena su istraživanja tamošnjih nezavisnih kulturnih sektora s fokusom na prostorne resurse i problematiku vezanu uz iste. Provedba projekta ispunjava se u suradnji partnerskih organizacija – Operacije grad iz Hrvatske, slovenskog Društva Asocijacija i Zaklade Lumbardhi s Kosova.

Istraživanja u ovim trima zemljama provodile su tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. Svaka od njih je tijekom svog istraživanja boravila u nematičnoj zemlji, gdje su provodile intervjue i ankete među akterima tamošnjeg nezavisnog kulturnog sektora – Babič je svoje istraživanje provodila u Hrvatskoj, Sutlović svoje na Kosovu, dok je Basha bila u Sloveniji. Iako se bave različitim znanstvenim područjima i disciplinama, ove tri istraživačice dijele iskustvo rada i/li suradnje u nezavisnom sektoru i organizacijama civilnog društva. Pripremajući zajedno pitanja prije odlaska na teren, istraživačice su u obzir uzele i svoja profesionalna i osobna iskustva.

Karolina Babič, koja je po obrazovanju filozofkinja, iza sebe ima bogato iskustvo suradnje s organizacijama civilnog društva, i to ne samo istraživačkog iskustva. Naime, bila je uključena i u praktični razvoj svojevrsnih centara u području socijalne ekonomije u Mariboru. Ističe kako je upravo zbog toga vrlo dobro razumjela probleme s kojima su se suočavali ispitanici_e s kojima je razgovarala u Hrvatskoj:

“Imala sam iskustva s pritiscima na takve centre, koji su nezavisni ili ih vode organizacije civilnog društva, a uvijek su u odnosu s javnim institucijama, uglavnom zbog vlasništva nad prostorima. Mislim da je to dosta utjecalo na način na koji sam razgovarala s ispitanicima u Hrvatskoj, mogla sam osjetiti njihovu agoniju u borbi za prostore i druge izazove.”

Rozafa Basha je arhitektica i sveučilišna profesorica iz Prištine, koja se bavi pristupačnošću javnih prostora. Upravo je to bio glavni fokus njezinog rada i istraživanja. Proteklih godina aktivno surađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima invaliditeta. Basha je oko sedam godina bila članica izvršnog odbora u Zakladi Lumbardhi u Prizrenu. Također, nekoliko godina je bila dio njezinog odbora za revitalizaciju, radeći blisko s lokalnom zajednicom te joj pomažući, između ostalog, pri izradi nacrta projekta za revitalizaciju zgrade. Zahvaljujući tome, vrlo dobro se upoznala s nezavisnim kulturnim prostorima u Kosovu, te je poput Babič, prethodno stečeno znanje i razrađen sluh za problematiku odlučila primijeniti u kontekstu svog istraživanja u Sloveniji.

“I naravno, s obzirom na moje iskustvo rada na nekim, recimo, istraživačkim projektima vezanim za nedovoljno iskorištene i napuštene javne prostore i javne zgrade, na kojima sam ranije radila, imala sam i tu perspektivu koju sam pokušavala sagledati dok sam sudjelovala u intervjuima”, nadodaje Basha.

Leda Sutlović, istraživačica društvenih znanosti, svoj istraživački pristup smješta na raskrižje političke sociologije i rodnih studija, pritom ističući da je taj “društveni i politički znanstveni habitus” oblikovao i njezin pristup ovom istraživanju.

“Što se tiče praktičnog iskustva, sudjelovala sam, i donekle još uvijek sudjelujem, na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to opće znanje o zajedničkim temama, izazovima i borbama bilo je, naravno, vrlo korisno za razumijevanje trenutne situacije kulturnih radnika na Kosovu. Također sam sudjelovala u sličnim istraživačkim projektima ranije. S platformom Kooperativa provela sam istraživanje kulturnih prostora u regiji, a jedan od njih bio je u Prištini, što mi je dalo važan uvid u širi kontekst u kojem te organizacije djeluju.” Sutlović drži da su to bile polazne točke istraživanja, dok je opća ideja bila “razumjeti načine na koje društveno-politički kontekst oblikuje mogućnosti tih organizacija i aktera da se angažiraju sa svojim zajednicama i ostvare svoje ciljeve”. “Bilo je važno staviti ljude koji rade na tim pitanjima, stvaraju kulturni sadržaj i organiziraju zajednice, u središte”, ističe Sutlović.

Nakon zajedničkog rada na upitniku, svaka je nastavila sa svojim pojedinačnim istraživanjem, a pritom su nastavile međusobnu komunikaciju. “Nakon putovanja, pripremili smo tri izvještaja koja su bila nacionalni izvještaji za svaku zemlju. Nakon toga, pripremili smo jedan zajednički izvještaj nakon nacionalnih izvještaja. Dakle, imali smo ovu vrstu paralelnog rada na tri odvojene zemlje, ali i na zajedničkom izvještaju istraživanja kao zajedničkoj usporedbi i sažetku cijelog procesa.”, objašnjava Babič.

Kako se Babič posljednjih 15 godina bavila problemima na razini organiziranog civilnog društva i lokalne politike u Sloveniji, ponajviše u Mariboru, svjesna je stresa i drugih emocija kojima su opterećeni akteri njezina istraživanja: “Čak i ako ste istraživač s iskustvom i metodologijama, prilično ste opterećeni emocijama kada istražujete svoje lokalno okruženje. No, u ovom slučaju, kada smo radili tu razmjenu između zemalja, bilo je bolje. Mogla sam razumjeti probleme ljudi u Puli, Rijeci i Zagrebu, ali nisam bila osobno uključena. Mislim da je to bio vrlo dobar pristup. Mogla sam razumjeti o čemu pričaju, ali sam isto tako mogla zadržati određenu distancu.”

U Sloveniji su istraživanje bili uključeni Ljubljana, Maribor i Koper, a na Kosovu Priština, Peć i Prizren. Kako je istraživanje od istraživačica zahtijevalo izmještanje iz matičnih zemalja koje ipak imaju zajedničku prošlost, bilo je interesantno čuti jesu li primijetile određene sličnosti te jesu li i u kojoj mjeri primjetni tragovi postjugoslavenskog nasljeđa.

U kontekstu toga, Basha primjećuje: “To bi mogla biti samo ostavština zgrada i prostora koje ljudi, zajednice i organizacije pokušavaju spasiti, očuvati ili koristiti za opće dobro, jer su to većinom bile nekadašnje javne ili zgrade u društvenom vlasništvu. S druge strane, gledajući iz perspektive Kosova, razvoj pokreta za autonomne prostore, na temelju onoga što sam vidjela u Sloveniji i onoga što sam pročitala o povijesti tih pokreta u Hrvatskoj, kao i onoga što znam o stanju na Kosovu sada, postoje razlike u smislu vremena kada su se stvari događale, kako su se događale i što predstavljaju kao ideali. Zbog geografske blizine, sličnosti između Hrvatske i Slovenije su uočljivije, stoga se “razmjena ideja, utjecaja i povezanosti među scenama čini se većom nego s scenom na Kosovu”, zaključuje Sutlović.

Prema Bashi, pri pogledu na ove tri zemlje valja uzeti u obzir različite vremenske okvire i povijesne točke kada su se scene zapravo počele razvijati. Kao primjer navodi Metelkovu i Pekarnu u Sloveniji, prostore koji su nastali početkom 90-ih, a čiji ideali potječu iz kraja 80-ih. “S druge strane, većina sličnih prostora na Kosovu postoji tek oko deset godina”, ističe Basha. Na tom tragu, Sutlović dodaje da se “na Kosovu nezavisna kulturna scena kakvu danas poznajemo formirala kao dio poslijeratnog optimizma 2000-ih”. Ipak, smatra kako su na razvoj tih scena najviše utjecali sociopolitički faktori, zbog čega je teže identificirati zajednička pitanja. “Možda je najveća sličnost borba za očuvanje i ponovno korištenje starih zgrada koje propadaju u kulturne svrhe. Svaka scena ulaže velike napore da to postigne, jer razumiju arhitektonsku, simboličku i zajedničku vrijednost koju te zgrade imaju. Kako bi se precizno utvrdila ostavština kulturnog sustava uspostavljenog tijekom socijalističke Jugoslavije, potrebno je provesti dodatna istraživanja”, naglašava Sutlović.

Babič naglašava kako svrha njihovog istraživanja nije bilo dokazivanje postoji li još uvijek neki oblik kulturnog identiteta ili kulturnog prostora bivše Jugoslavije, niti su na to bile usredotočene: “To nije bila svrha ovog projekta, više smo bile usmjerene na to da kroz sličnosti i razlike pronađemo neke niše kroz koje možemo naučiti kako se uhvatiti u koštac s problemima koji postoje na nezavisnim scenama. Kako pronaći potencijalne točke za razvoj, kako identificirati one točke koje su točke snage i potencijala za promjene, za transformacije”, pojašnjava Babič.

Kada se u obzir uzme činjenica da su sve tri zemlje zahvaćene istraživanjem ipak bile dijelom nekadašnje Jugoslavije, neizbježno je primijetiti se time stvara zajednički jezik, kojim se olakšava međusobno razumijevanje i prepoznavanje određenih polaznih točaka ovog istraživanja, tvrdi Sutlović. “Na primjer, razumijevanje pojmova poput zajednice, javnog prostora ili privatizacije uvelike je oblikovano prethodnim iskustvima. Iako je došlo do raspada tih koncepata, također je postojao vrlo svjestan napor scene da ih očuva i ponovno artikulira za suvremeno doba. Ovo je još jedno, suptilnije zajedničko pitanje triju zemalja koje treba obznaniti”, ističe Sutlović.

Izmještanje iz matičnih zemalja sa sobom nosi, u kontekstu postjugoslavenskog prostora, djelomično ili potpuno izmještanje iz materinjeg jezika. 

Babič je pripremila upitnik i upute na engleskom jeziku, no uzimajući u obzir krhkost jezičnih granica, kao i vlastito poznavanje hrvatskog jezika, dopustila je ispitanicima da odgovaraju na hrvatskom jeziku. Usprkos svojoj odluci da im se obraća na engleskom, naposljetku bi razgovor provela na svom krnjem “balkanskom miksu” jer se naprosto nije mogla dosljedno držati engleskog. Svjesna je kako već pripada generaciji Slovenaca_ki koji ne govore hrvatski tako dobro kao što su nekoć prethodni naraštaji zbog suživota u Jugoslaviji. Prilikom tih razgovora jezične barijere bi brzo iščeznule, a novi balast za Babič predstavljao je zapravo njihov sadržaj. “Moram priznati da sam osjećala određenu nelagodu, jer sam imala dojam da su ljudi jako iskreni. Govorili su o tome što se događa, o generacijskim promjenama u nezavisnoj kulturi, o utjecaju ljudi iz nezavisne kulture koji prelaze u politiku.” 

Iako joj je albanski jezik materinji, Basha se vrlo dobro služi srpsko-hrvatskim, no kako većina s prostora bivše Jugoslavije odlično vlada engleskim, nije nailazila na poteškoće u komunikaciji. Bilo joj je jako zanimljivo kada je uočila da svako malo čuje albanski jezik u Sloveniji zbog zamjetne koncentracije kosovarske emigracije. Čak je otkrila da je i majka jednog od ispitanika zapravo Albanka porijeklom s Kosova. 

Za Sutlović, boravak na Kosovu bio je iznimno zanimljivo iskustvo te ju je dojmila sva živost, ljudi, njihovo gostoprimstvo, entuzijazam, a posebno iskustvo i sposobnost mladih aktera. Upravo smjelu i agilnu omladinu kosovarske scene smatra najvećom razlikom u usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom. Tempo je bio veoma zahtjevan prilikom istraživanja, jer je odradila 12 intervjua u pet dana u tri grada. Ipak, zahvaljujući tome, u kratkom je razdoblju uspjela dobro upoznati gradove te se susresti s mnoštvom ljudi. 

Usprkos različitim izazovima i intenzitetu samog istraživanja, istraživačicama je terenski rad bio neprocjenjivo iskustvo zahvaljujući kojem su dobile neposredan uvid u puls nezavisne scene triju zemalja i probleme s kojima se akteri_ce istih suočavaju u kontekstu prostornih resursa i održivosti. Više pojedinosti o toj problematici te samim nalazima njihovih istraživanja, moći ćete saznati u idućim tekstovima ovog temata.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Festival BITEF jedan od najvećih međunarodnih kazališnih festivala u regiji, održava se od 25. rujna do 4. listopada u Beogradu, a otvara ga jedno od najvećih imena suvremenog i dokumentarnog kazališta, redatelj Milo Rau.

Autorice dokumentarnog kazališta iz Rijeke, Sendi Bakotić i Vanda Velagić iz Kolektiva Igralke predstavit će se izvedbenim predavanjem Spolni odgoj II: Borba, koje je nastalo u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča, Maske i Mesta žensk iz Ljubljane. Predstava je nastala u sklopu projekta Testing Ground u kojem kao voditelj sudjeluje udruga Kurziv.

Dramaturginja i spisateljica Jasna Jasna Žmak izvest će autorski projekt this is my truth, tell me yours u koprodukciji Centra za dramsku umjetnost, Via Negative i Društva Mesto žensk, u partnerstvu s KunstTeatrom, VoxFeminae festivalom i Zavodom En-Knap.

Borba je zadnji dio serije pet izvedbenih predavanja o seksualnom užitku žena slovenske autorice i redateljice Tjaše Črnigoj. Serija Spolni odgoj II u protekloj je sezoni dobila nagrade na 54. Tednu slovenske drame, 59. Borštnikovom srečanju, nagradu Društva kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije za najbolju predstavu u 2023. godini, dok je Borba gostovala i u prestižnom kazalištu HAU – Hebbel am Ufer u Berlinu. Prema riječima selektora, Spolni odgoj II: Borba bavi se “reproduktivnim pravima u poslijeratnoj Jugoslaviji, time implicitno utirući put priči o pravu na seksualno zadovoljstvo. Dvije izvođačice nas na uvjerljiv, osnažujući i često duhovit način vode kroz uzbudljivu povijest ove borbe i njene predvodnice u Sloveniji – Vide Tomšič, sudionice Narodnooslobodilačke borbe, narodne heroine, predsjednice Narodne skupštine Republike Slovenije i predsjednice AFŽ-a”. O čitavoj seriji na Kulturpunktu možete čitati u kritici Nore Čulić Matošić.

Zapaženi projekt Jasne Jasne Žmak u fokus stavlja autoričin odnos prema (kazališnoj) umjetnosti, pri čemu Žmak preispituje vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornost i anksioznost koje one impliciraju. Polazišna točka tog preispitivanja je autoričino osobno iskustvo kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju. Autorica se “sama na sceni, trudi se savladati vlastiti unutarnji nemir pripovijedajući nam hrabro i duhovito o situaciji uslijed koje je dobila tinitus, ali istovremeno ispitujući teme mizoginije, rada u kulturi i homofobije kako kroz vlastito autorsko iskustvo, tako i u širem kontekstu izvođačkih umjetnosti uopće”, ističu selektori u svom obrazloženju.

Ovaj izniman uspjeh nezavisnih autorskih projekata, koji se hrabro hvataju ukoštac s važnim društvenim temama, ukazuje na važnost poticanja stvaralaštva nezavisne kulturne scene.

Od 2019. godine zaposlena si kao voditeljica Dokukina KIC, čiji je program baziran na dokumentarnim filmovima. Možeš li otkriti što nas očekuje u ovogodišnjem programu?

S projekcijom filmskog eseja Annie Ernaux Godine super osmice započeo je višetjedni ciklus Slike doma u sklopu kojeg donosimo naslove koji istražuju pojam “dom” i dekonstruiraju uvriježenu izreku “dom nije mjesto, već osjećaj” kroz narative o potrazi za (porodičnom) intimom i bliskošću ali i otuđenju u domaćoj životnoj sredini te izmještenosti uslijed migracija, gentrifikacije ili ratnih stradanja. Izabrani filmovi često imaju autobiografsku komponentu i oslanjaju se na kućne snimke (home movies) te utjelovljuju premisu Jamesa Baldwina koji je pisao kako dom nije mjesto već neopoziva uvjetovanost. Ili kako je to malo drukčije formulirala pjesnikinja Maya Angelou: “Nikad se ne možeš vratiti doma, ali ga istovremeno nikada ne možeš ni napustiti.”

U tom kontekstu nemoguće je ne razmišljati o brojnim stanovnicima Gaze čiji su domovi razoreni te u sklopu ciklusa gledamo čak dva palestinska filma. Najbolji dokumentarac ovogodišnjeg Berlinalea Jedina zemlja koji potpisuje izraelsko-palestinski kolektiv nadaje se kao kreativni čin otpora protiv apartheida, ali i pokazuje da se borba uz oružje vodi i putem pokretnih slika koje uslijed hipertrofije informacija nažalost gube svoju potentnost. Jedina zemlja ujedno demonstrira neraskidivu vezu palestinskog naroda sa zemljom s koje ga brutalno istjeruju te se usred raspomamljenog nasilja usudi imaginirati mogući suživot i pravedni tretman. Premijernu projekciju pratit će i razgovor s palestinskim kulturnim radnikom Majdom Nasrallahom. Od domaćih naslova izdvojila bih film Okus doma Martine Globočnik o ljudima koji kroz hranu pokušavaju dohvatiti izgubljeni dom, a na projekciji će nam se pridružiti i kulinarski kolektiv People’s Kitchen.

Sezonu Hall of Famea – vodiča kroz povijest svjetske dokumentaristike otvara dokufikcija The Exiles (1969) Kenta Mackenzieja, kronika jedne noći u životu mladih američkih Indijanaca i Indijanki (izvorno pripadnika plemena Navajo) koji žive u oronuloj četvrti Bunker Hill u Los Angelesu. Melankoličan spoj film-noira i etnografske studije The Exiles uspostavlja neočekivane paralele između latentnog kolonijalizma i urbane regeneracije u poslijeratnoj Americi te demonstrira kako su kao posljedica kolonizacije tradicionalni kulturni rituali nadograđeni nasiljem i mizoginijom koje se Mackenzie ne ustručava prikazati.

Tu su i novo izdanje programa Film XX uz filmove austrijske slikarice Marije Lassnig, novo izdanje Arterije – tjedna filmova o umjetnicama i umjetnicima kao i masterclassevi francuske producentice Christine Camdessus i iranske redateljice Maryam Tafakory te gostovanje kustosice i redateljice Kumjane Novakove. U narednim mjesecima na repertoaru će biti i brojni nagrađivani dokumentarci koji su obilježili proteklu godinu – poput Četiri kćeri, Blago kraljevstva Dahomej, Soundtrack za državni udar, Neka nova divljina, Moj ukradeni planet, Crna kutija: Dnevnici, Naša djeca, KIX, Šutnja razuma i drugi. Ugostit ćemo i treće izdanje Cherry Pop Film Festivala o svim aspektima ljudske seksualnosti čija je ovogodišnja tema Seks i s(t)imulacija.

Radila si na brojnim i raznim radnim pozicijama u kulturi, a posljednjih godina si se profilirala kao filmska kustosica na zapaženim projektima. Možeš li s nama podijeliti što za tebe podrazumijeva filmsko kuriranje, kojim se smjernicama vodiš u svom radu i kako taj proces uopće izgleda?

Filmsko kustostvo kod nas je još prilično nepoznati pojam. Prožet je refleksivnim ali i profleksivnim impulsom, tiče se prezentacije i prezervacije filmova, te je često povezan s institucijom filmskog muzeja ili kinoteke. Nažalost u Hrvatskoj jedna takva institucionalna čuvarica filmskog nasljeđa ne postoji čime je učinjena nepovratna šteta našoj kulturnoj memoriji, ali i audiovizualnom stvaralaštvu jer arhivi su ti koji kriju važne lekcije za budućnost – u smislu formi koje su iznjedrile prethodne generacije, ali i obrađenog i neobrađenog te prešućenog sadržaja. Oslobođeno elitističkih preokupacija i reducirane selektivnosti filmsko se kustostvo u digitalnom dobu – od linearne i često jednodimenzionalne metode – transformira u pluralistički i procesno orijentiran skup kustoskih praksi u koje ugrađujemo vlastita osobna uvjerenja i iskustva koja titraju u polju napetosti s kolektivnim aspiracijama i percepcijama.

U mojoj kustoskoj praksi zanima me prvenstveno kako ostvariti i/ili sačuvati transformativni potencijal filma u doba prezasićenosti audiovizualnim sadržajima i nekontrolirane te komodificirane cirkulacije slike te kako izbjeći da se kritika konzumacije slika i roba ne pretvori u ironičnu i tužnu afirmaciju njihove svemoći.

Zanima me i je li Rancière u pravu kada piše da treba raskrstiti s fantazmama otjelovljene riječi i aktivnih gledatelja, dok istovremeno inzistira na mutaciji ustaljenih društvenih uloga i emancipiranoj zajednici koja bi bila bazirana na općoj prevodilačkoj tendenciji svakog “emancipiranog gledatelja_ice”. Velika sam protivnica podcjenjivanja publike i mislim da je iznimno važno boriti se za tzv. zahtjevne filmove, filmove koji neće gledatelje osvojiti na prvu loptu već zahtijevaju od njih određeni trud i angažman. Upravo u tome leži krucijalni značaj kinotečnih i kuriranih programa koji skrbe o filmovima, ukazuju im prijeko potrebnu pažnju i kontekstualiziraju ih na adekvatan način kako bi u eri instant gratifikacije ipak ostvarili trajnu kulturnu vrijednost.

Kuriranje filmova zahtijeva i neprestano praćenje filmske proizvodnje, pa i specijaliziranih filmskih časopisa i drugih glasila. Pretpostavljam da to oduzima i mnogo tvog vremena. Kako uspijevaš ostati u toku s aktualnom filmskom produkcijom, čemu posvećuješ više vremena i pozornosti?

Godišnje pohodim poveći broj međunarodnih filmskih festivala i manifestacija većinom kao selektorica, članica žirija ili stručna suradnica u raznim istraživačkim i organizacijskim fazama procesa. Paralelno uređujem filmološke knjige, pišem i prevodim za različite publikacije, te kao bazu za buduću doktorsku disertaciju proučavam mnemoniku filmske slike i upotrebu arhiva u regionalnim nefikcijskim filmovima. Posebice me intrigira na koji se način ponaša filmska slika kao medij protusjećanja u kulturi zaborava i prezasićenosti vizualnim sadržajima. Kroz filmski medij pokušavam dokučiti koliko kolektivna memorija utječe na i aktivno mijenja osobna sjećanja te mogu li se sjećanja komodificirati i razmjenjivati kao roba – kako nam je primjerice nedavno doslovno pokazao film 48,87 eura Franka Dujmića nastao u sklopu Kino Kluba Zagreb u kojem autor kolažira sjećanja koja je kupio na tržištu rabljene robe čime found footage postaje bought footage.

Svake godine nastojim pohoditi i konferencije u organizaciji međunarodne mreže Radical Film Network koja je osnovana 2013. godine i sačinjava je 200-ak organizacija iz 40-ak zemalja svijeta koje promoviraju i stvaraju društveno angažiranu i estetski inovativnu filmsku kulturu. Subversive Festival čija sam umjetnička direktorica jedan je od članova. Ove godine konferencija je bila pogotovo inspirativna uz temu Arhivi radikalnog filma a održana je na nekoliko lokacija u Madridu u organizaciji Universidad Autónoma de Madrid. Na konferenciji sam sudjelovala s izvedbenim predavanjem Resist She Said: Film Practices of Disobedience u kojem kroz iščitavanje, montažu i izvođenje filmskih slika-riječi demonstriram kako autorice poput Valérie Massadian, Marte Rodriguez i Sarah Maldoror na kreativan način kanaliziraju svoj bijes kao oslobađajući i osnažujući čin razrješenja. Do kraja godine čekaju me još žiriranje na Filmfestu Hamburg i pohađanje seminara Doc’s Kingdom u Odemiri.

Živimo u doba raznih internetskih platformi koje pružaju filmske sadržaje, kao i multipleks kompanija koje daju prednost komercijalnoj kinematografiji. Tvoji projekti su većinom vezani uz neprofitne organizacije koje pokušavaju pružiti prostor drugačijim, uglavnom nezavisnim sadržajima. Koliko je izazovno djelovati u takvom okruženju? Kako gledaš na ulogu malih i nezavisnih kina u Hrvatskoj?

Nezavisno kino vidim kao jedno od posljednjih utočišta za pokretne slike koje izvan njegove “tamne utrobe” ostaju siročad pažnje (orphans of attention kako ih naziva Hito Steyerl) utopljena u nepreglednom oceanu informacija koji je saturiran audiovizualnim sadržajima. Istovremeno kino sve manje promišljam kao neko fetišizirano mjesto u kojem se odvija posvećeno gledanje i kontemplacija a sve više kao kolektivan čin u kojem postajemo svjesni drugih, radikalno jednakih tijela koja nas okružuju te se iz amorfne mase ili šačice gledatelja_ica transformiramo u sinestetičku družinu čiji se članovi_ice pokušavaju odučiti od uvriježenih načina gledanja i mišljenja te ponovno prisvojiti autonomni pogled, gestu, misao i govor.

Ovu viziju kina kao participativnog prostora dijelim s kolegicama Martom Baradić (Kino Katarina) i Karlom Crnčević (Unseen) te ćemo u studenom na 15. međunarodnoj Small Cinemas Conference, koja će se prvi put održati u Zagrebu, kroz panel Kako emancipirati filmsko platno? predstaviti naše inicijative i zajedničko uvjerenje da su upravo nekonvencionalni prostori i progresivni pristupi danas ključni za očuvanje kulturne prakse kinoprikazivaštva, dok potencijal kritičke analize i interpelacijski poriv moraju biti uključeni od samog početka selektorskog procesa.

Aktivno i kritičko uključivanje u promišljanje filmske kulture te poziv na otvaranje jedne drukčije i inkluzivnije filmske povijesti treba sagledati u širem kontekstu borbe za ženska prava, politizaciju kanona i dekolonizaciju kulture. Tragom alternativnih filmskih mreža i distribucijskih modela koji bujaju diljem Europe i svijeta (Cinema of Commoning, Ambulante, Kino Climates…) Dokukino nastoji otvoriti pukotinu u neoliberalnom gradu i postati prostor u kojem se dijele ideje, filmovi i borbe te u kojem možemo povezivati dispozitive pokretnih slika s društveno-političkom suvremenošću te osvijestiti kino-kulturu kao javno dobro dok spekuliramo nad neslućenim mogućnostima i (ne)očekivanim mutacijama koja će kina, ekrani i gledateljska iskustva doživjeti u bliskoj i dalekoj budućnosti.

Jedna si od inicijatorica HDFK-ovog projekta Kritika i društvo, čiji je cilj upoznavanje šire javnosti s različitim kritičarskim i kustoskim pristupima u filmskoj umjetnosti. Riječ je o projektu koji na neki način utire put mladim filmskim kritičarima i kustosima. Kakav ti se čini položaj mladih filmskih kritičara? Pruža li im se dovoljno mogućnosti, prostora za daljnji razvoj?

Filmska kritika danas je zapostavljena i potisnuta na marginu kulturnih tokova i društvenih zbivanja. Projekt Kritika i društvo koji smo pokrenule kolegice Ejla Kovačević, Iva Rosandić, Sara Simić i ja zamišljen je kao platforma za prezentaciju uzbudljivog no često nevidljivog rada mladih kritičara_ki i diskusiju o problemima na koje nailazimo, što je preduvjet za razvijanje budućih suradnji te borbu za pravednije radne uvjete.

Želja nam je osvijestiti funkciju koju kritika može imati u procesu izrade programskog koncepta filmske projekcije, odnosno način, na koji kritički mehanizmi vrednovanja selekciju usmjeravaju prema supozicioniranju filmskih ostvarenja, sa svrhom generiranja daljnjih interpretativnih rukavaca. Mogućnosti kritike na taj način se u skladu sa suvremenim praksama proširuju van tradicionalno shvaćenog komentara na već viđeno djelo. Do kraja godine u planu su još dva izdanja projekta – moj program Za sutrašnje jučer: Slike i sjećanja u pokretu održat će se u listopadu a Ivin program Stvaralački paralelizam neprofesijskog filma u studenom.

Položaj mladih filmskih kritičara_ki prekaran je kao i položaj ostalih freelance kulturnih radnika_ca na takozvanoj nezavisnoj sceni te obesmišljen sustavnim potiranjem kritičke misli u našem društvu. S obzirom na način na koji je (ne)plaćen možemo slobodno reći da spada u domenu hobistike.

Kao krovna organizacija koja okuplja filmske kritičare_ke HDFK mora biti agilniji u zaštiti njihova položaja i prisutnosti na kulturnoj i medijskoj sceni. Stoga uz pokretanje projekta Kritika i društvo po uzoru na kolegice iz SPID-a namjeravamo u narednoj godini izraditi prvi strukovni cjenik u polju audiovizualnog
pisanja i filmologije. Paralelno radimo na pomlađivanju našeg članstva i razvijamo filmski portal HDFK-a Zona filma (koji je 2020. pokrenuo bivši predsjednik HDFK-a Hrvoje Pukšec) za koji želimo da postane mjesto gdje će se kultivirati profesionalna filmska kritika kao itekako aktualan i relevantan pristup analizi pokretnih slika u digitalno doba uz kontinuirano zagovaranje važnosti filmskog obrazovanja. Pritom nas prvenstveno zanimaju kritike koje ne potvrđuju ono što je već poznato već odvažno zakoračuju u eksperimentalnu i esejističku formu, prizivajući zlatno pravilo koje je formulirao Adorno – i čije su aporije bile veoma važne i za rodočelnika videoeseja Farockija – esej kreće od onog što zanima autora_icu.

Također smatram da je izuzetno važno i u filmskoj kritici po uzoru na dobro uhodanu praksu u drugim segmentima audiovizualnog sektora razvijati regionalne suradnje. Stoga s kolegama_icama iz redakcija nezavisnih regionalnih filmskih portala: Filmoskopija, Zona filma, Dokumentarni.net, Gledaj.mk, časopisa KINO! planiramo osnivanje regionalne mreže filmskih kritičara_ki kako bismo zajednički revalorizirali našu poziciju i doskočili protjerivanju kritike iz javnog prostora država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

(Vitomirka Trebovac)

Prije 11 godina doselila sam u Zagreb. Bio je srpanj ako se ne varam. Osjećala sam se usamljeno i neprestano sam strahovala da ću se izgubiti. Nakon godina hiperprodukcije tinejdžerske poezije, nisam ništa mogla pisati. Bojala sam da će me Zagreb progutati i da više neću napisati niti jednu pjesmu. Strah od gubljenja postupno je zamijenila želja da otkrivam ulice, da grad promatram proždrljivim očima dotepenke, da se začudni prizori gradske vreve lijepe o mene poput šećerne vune. Obilazeći parkove i sjedeći na njihovim klupama, osjećala sam se da bih ipak jednoga dana mogla postati dio grada. Kada sam osvojila parkove, počela sam i ponovo pisati. Od tada parkove doživljavam kao javne prostore od vitalne važnosti, intimne zaklone, mjesta predaha. Trudim se u svakom gradu pronaći zelenu oazu koja će mi pružiti novi pogled, podmazati moj spisateljski mehanizam, oazu zahvaljujući kojoj ću naprosto profunkcionirati nakon zamora i zasićenja. Kako ovo ljeto provodim u Pragu, odlučujem istražiti ovdašnje parkove. 

Ljeti parkovi postaju glavni organizam grada, posebice u gradovima poput Praga gdje su zime duge. Ljudi se poput kornjačica izmigolje iz zemlje i počnu polako osvajati zelene površine tražeći mjesto za drugačiji spokoj ili za svoju veselu bučnu karavanu. Brojna istraživanja svrstavaju Prag na popis najzelenijih gradova u svijetu. Postotak urbanih zelenih površina u tom gradu iznosi čak 53%. Praški parkovi i vrtovi zaista funkcioniraju poput gradskih odmorišta. Većina turista usputno obilazi vrtove u središtu grada u predahu od obilaska glavnih znamenitosti. Nakon dugih šetnji i razgledavanja, lako se utone u pluća grada.

Na putu prema kompleksu Praškog dvorca mnogi prolaze kroz Kraljevski vrt u kojem se nalazi i palača u kojoj su nekoć živjeli predsjednici Čehoslovačke. Barokni vrt Wallenstein, sa središnjom fontanom i kiparskim uprizorenjima iz antičke mitologije, također je nezaobilazna turistička atrakcija. Za razliku od vrtova, gradski su parkovi utočišta uglavnom za domaće stanovništvo koje želi uteći pred gužvom i gungulom svakodnevice i turista. Tijekom svog boravka u Pragu odlučila sam iskusiti oboje – i turističko hodočašćenje i neopterećeno vrzmanje Pražana. Ovo su moje razglednice iz praških parkova.

Stromovka

Napuštajući ulični žamor i raskopane ulice u društvu prijatelja zalazim u zelenilo Stromovke, najveći praški park koji se prostire na naplavnom području rijeke Vltave.

Nakon konsenzusa oko mjesta, ispod visokih krošanja rasprostiremo šarene deke, iz ruksaka vadimo hranu i piće. Uskoro zrak preplavljuje miris krompiruše koja je nastala u improviziranim uvjetima, bez klasičnih kora za pitu koje se u Pragu mogu pronaći isključivo u balkanskim trgovinama koje uglavnom drže Bugari. Naše razgovore tek na trenutke prekidaju ptice kojima ispadaju grančice. I mi smo tu svili privremeno gnijezdo, slušamo Senidu, naš komad tratine polako postaje Balkan u malom. 

Poslije dokoličarenja na travi polagano krećemo u obilazak jezera unutar Stromovke. Mobitelom pokušavam uhvatiti zanimljive kadrove i shvaćam da se na fotkama bez ljudi park čini kao još jedan u nizu običnih gradskih parkova. Stoga se počinjem osvrtati oko sebe – ponegdje netko čita ili leži posve odsječen od svijeta. Tu i tamo iz dubljeg hlada proviruju slavljenički rekviziti, čuju se glazba i smijeh. Spokojnu statičnost kadrova Stromovke povremeno poljulja poneki trkač ili biciklist.

Stromovka obiluje sadržajima – moguće je unajmiti gradski bicikl i obići je pedalirajući, tu su i punktovi s hranom i pićem, dijelovi parka prilagođeni za dječje aktivnosti, kao i kućica s knjigama. No ponekad je dovoljno spustiti se na splav tik uz jezero, zastati i samo osluškivati mreškanje vode koju katkad zazibaju patkice.

Otok Štvanice

“Ajme, Prag ljeti! A svi Česi na Čiovu!” piše mi prijateljica s odmora. Umjesto da hodam među suncobranima na plaži ili da se krijem ispod hlada borova, nastavljam obilaziti praške parkove. Ovoga puta idemo na vltavski otok Štvanice. Ne čekamo trajekt, pješice prelazimo bijeli most koji Pražani odmilja zovu Holka zato što spaja četvrti Holešovice i Karlin. Ljudi se i ovdje izležavaju po dekicama ili ležaljkama, osvježavaju hladnim napitcima i prepuštaju zrakama sunca. Hrabriji ulaze u Vltavu prizivajući Jadransko more.

Vltava miriše na dalmatinske lučice, mješavinu benzina i katrana, dovoljan je udah i mogu biti bliže onim Česima na Jadranu. No, umjesto da zapinjem o napuhance i ručnike, povremeno si dopustim da zapnem o češke riječi kako bih se na trenutak nekamo smjestila, pa makar u jezik. Nakon što sam umjesto “ano” automatski odgovorila s “da”, pokunjeno se vraćam hrvatskim križaljkama, omiljenoj ljetnoj razonodi. Tu su jezični izazovi sporadični i nekako si uvijek nadomak rješenja. Utješno.

Jedan dio otoka Štvanice svojom živahnošću podsjeća na Mediteran – razgaljena prijateljska okupljanja i obiteljska druženja oko roštilja uz glasan smijeh, nadvikivanje i razmjenu nježnosti. Na drugom dijelu otoka prevladava drugačija, smirenija atmosfera.

Odmičući od obale u neposrednoj blizini Holke gdje je većina privremenih otočana utaborena, nailazimo na osamljene čitatelje, šetače sa psima i odvažne kupače usidrene u svojoj šutnji. Tu se nalaze sportska igrališta, skatepark i kafić. Povremenu buku stvaraju skejteri, no uglavnom je mirno. Poslije ispijanja ledene kave i dovršavanja započetih križaljki, sa zalaskom sunca napuštamo otok.

Grebovka / Havlíčkovy sady

Usprkos kratkotrajnom pljusku toga dana, nastavljam svoje “istraživanje” praških zelenih oaza u društvu svoje hodajuće navigacije, ovaj, dečka. Iz metroa izlazimo na stanici Náměstí Míru odakle nam treba nekih petnaestak minuta do parka Grebovka. Put prema Grebovki doživljaj je sam po sebi zbog prekrasne arhitekture kojom obiluje četvrt Vinohrady – posebno se ističu secesijske građevine s obnovljenim fasadama u pastelnosladolednim bojama. Nomen est omen, ali ova četvrt danas sadrži više hipsterskih restorana i kafića nego vinograda. 

Park Grebovka nastao je u drugoj polovici 19. stoljeća prema zamisli imućnog industrijalca Moritza Gröbea. Službeni naziv parka je zapravo Havlíčkovy sady (“Havlíčekovi voćnjaci”), no poznatiji je pod kolokvijalnim nazivom koji je dobio po Gröbeovom ljetnikovcu, Villi Grebovki, koja se nalazi u središtu parka. Naravno, ništa od ovoga nisam saznala iz reela na Instagramu koji me uostalom i privukao da posjetim ovaj park. 

Na ulazu u park zatičemo svijetloplavi kamiončić sa sladoledom koji je naša prva postaja. Nastavljamo šetnju prostranim parkom svako malo upadajući u igru dječaka i djevojčice koji se dovikuju i trče kao da dan nema kraja. Osjećam se kao da sam u Stars Hollowu, jer se sve doima ljupko i lepršavo u mikrokozmosu Grebovke. Naposljetku ulijećemo u fotosešn mladenaca koji se namještaju uz panoramski pogled na grad. Tik uz taj dio nalazi se padina po kojoj se rasprostiru vinogradi po kojima četvrt i nosi ime. Riječ je o ostacima nekadašnjih velikih vinograda koje je dao posaditi kralj Karlo IV u 14. stoljeću. 

Poslije kratkog predaha produžujemo put do nezaobilazne točke parka, teatrona izgrađenog u neorenesansnom stilu u čijem je središtu fontana. Sama zgrada teatrona sastoji se od brojnih zanimljivih kutaka i malih koridora te umjetne špilje zvane Grotta. U hladu paviljona i teatrona zatičemo čitatelje_ice i male, intimne piknike. Teatron ljeti postaje pozornica kazališne manifestacije Letní Grébovka s Divadlem. 

Za razliku od prethodnih parkova, Grebovka ostavlja dojam da je poglavito za divljenje i mirnije uživanje u šetnji. Ovu istinsku oazu napuštamo ispunjeni njezinim mirom.

Letná

Društveni život Pražana koji cijene parkove noću se seli u park Riegrovy Sady ili na Letnu. Park Letná se nalazi na istoimenom brdu koje je nazvano tako jer je “okrenuto prema ljetu”, odnosno južnoj strani grada. Park na pojedinim mjestima djeluje kao klub na otvorenom – oko 22 sata u podnožju se zahuktava tulum, dok je u blizini metronoma, na čijem se mjestu nekad nalazio ogroman kip Staljina, mirnije ozračje.

Oslonjena o zidić promatram udaljena svjetla praške povijesne jezgre pijuckajući limunadu. Uskoro moju pozornost odvlači žamor i akrobatska izvedba s vatrom na pozornici festivala Letní Letná. Tek što sam počela upijati vlastitim očima vratolomnu izvedbu popraćenu gromoglasnim pljeskom koji me je i privukao tamo, ubrzo nastupa kraj, akrobati se naklonom zahvaljuju publici i iščezavaju u mrak parka. Pozornica se ubrzo uvlači u trbuh kamiona na kojem je bila postavljena. Ostajemo još neko vrijeme u polumraku dok se ljudi razilaze. Na Letnoj shvaćam da ljeto polako otkucava svoje vrijeme; u pokojoj križaljci nedostaje slovo, moja nova bilježnica potpuno je prazna, ali hvatam se za osjećaj da je u parku ipak moguće postati dio grada. 

uvek je isto.
kraj leta
je najlepši
i najtužniji.
osećam
kako mi stvari
izmiču nepovratno
i postajem kraća
sa svakim kraćim danom.

(V. Trebovac)

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U sklopu 22. izdanju Liburnia Film Festivala bit će prikazana nekolicina (auto)biografskih i/li obiteljskih dokumentaraca, a među njima je i dugometražni film Geni moje djece Vladimire Spindler.

Film Geni moje djece dobio je naslov prema neobjavljenim memoarima Mire Škrinjarić, redateljičine prabake, odnosno majke slavne dječje književnice Sunčane Škrinjarić i bake cijenjene dječje književnice Sanje Pilić. Polazeći od života svoje šukunbabe, slovenske književnice i feministkinje Zofke Kveder, redateljica tka priču o svojim slavnim pretkinjama, neustrašivim, talentiranim umjetnicama čije su živote obilježile slične nedaće – od egzistencijalnih problema do propalih brakova i kompleksnih odnosa s djecom. U filmu se pojavljuje i poznata plesna pedagoginja Tihana Škrinjarić, redateljičina prateta, koja u nekoj mjeri pridonosi uspostavljanju protuteže između prošlosti i sadašnjosti.

Arhivske fotografije i snimke te isječci iz pisama i memoara grade faktografski okvir filma, unutar kojega redateljica upisuje živa sjećanja članica svoje obitelji, kao uostalom i vlastita. Krnja i lelujava prisjećanja razbijaju statičnost kadrova prikazujući prošlost kao živahan narativ podložan zaigranom i zajedljivom subjektivizmu. S jedne strane imamo orise važnih povijesnih ličnosti, a s druge strane manje romantični pogled na majke koje su k tome bile i (dječje) književnice.

U razgovorima jedan na jedan, posjednute protagonistice uspijevaju zadržati svoju opuštenost te iznenaditi duhovitim i vrckavim izjavama. Ipak, posebnu draž filmu donose zajedničke scene za obiteljskim stolom i u sobi Sunčane Škrinjarić, kada je većina akterica prisutna, a razgovori zahvaćaju bližu prošlost i sadašnjost. Među njima je i Maša, redateljičina kćerka u formativnim godinama koja, osvrćući se na izbore svoje majke i pretkinja, prepoznaje određene obrasce koje ne želi ponoviti. Naime, od Zofke Kveder do Vladimire Spindler – sve žene u njezinoj obitelji bile su umjetnice i samohrane majke zbog čega su često vodile financijski nestabilne živote. Vladimira Spindler u svojim precima i prošlosti pronalazi svoju umjetničku predodređenost, pa tako govori da je od oca naslijedila jedino ljubav prema filmu na kojoj je zahvalna. Razgovarajući sa svojom majkom, Sanjom Pilić, Spindler saznaje više o njezinim spisateljskim počecima koje Pilić potpuno demistificira.

U scenama gdje razgovara s Mašom, Spindler je ispred kamere, a kada razgovara s majkom je uglavnom iza kamere ili vidljiva u odrazu ogledala. Tim postupcima poigrava se svojom ulogom u filmu u koji je potpuno uronjena, bez obzira čujemo li samo njezin glas ili je i vidimo. Složeni i zamršeni odnosi između majki i kćeri u obitelji provlače se kao podtema filma – od Zofke koja nikada nije preboljela smrt najstarije kćeri, preko Mire Škrinjarić koja je napisala memoare kao odgovor na Sunčaninu knjigu Ulica predaka, pa sve do odnosa Sanje i Vladimire koji je tijekom godina oscilirao, te naposljetku odnosa Vladimire i Maše, koje pokušavaju izvući lekcije iz života svojih pretkinja. 

Obiteljski stan u Hebrangovoj koji je u vlasništvu obitelji od 1926. godine predstavljen je kao točka pomirenja, odnosno ponovnog zbližavanja Vladimire i Sanje. Pandemija, potres i druge okolnosti koje navodi redateljica, primorale su ih na ponovni suživot koji je rezultirao nekim vidom zacjeljenja. Film završava upravo u tom stanu, u Sunčaninoj sobi, gdje protagonistice razglabaju o dugovječnosti svojih pretkinja, smrti i željenom načinu ukopa. Razmatrajući svoju blisku budućnost, Sanja Pilić bez emocije, potpuno pragmatično govori da će po svoj prilici biti primorana prodati obiteljski stan kako bi si mogla platiti starački dom. Materijalna ostavština, bilo da je riječ o Zofkinim pismima, Mirinim memoarima ili o obiteljskoj nekretnini, u potpunosti je krhka, podložna propadanju, zaboravu. No ono što ove žene povezuje i čini tako osebujnima i inspirativnima, što se provlači kroz njihovu žensku liniju, prkosno opstaje unatoč svemu.

Iako film počinje ucrtavanjem ženske loze obiteljskog stabla sa željom da se shvati njihove odluke, postupke i moguću genetsku uvjetovanost nekih životnih izbora, protagonistice ne bježe od preuzimanja odgovornosti niti na svoje životne situacije gledaju fatalistički. Njihova vedrina, cinizam, svojeglavost i prkos čine jezgru filma koji jednako uspijeva nasmijati i ganuti. Sklanjajući prašinu s obiteljske povijesti, Spindler se kroz umjetnost suočava sa svojom prošlošću, ali pritom nam svima čini veliku uslugu podsjećajući nas na djelomično zaboravljene žene koje zaslužuju i filmove i ulice.

I dok se čitanja poezije na mainstream književnoj sceni uglavnom odvijaju u svrhu afirmiranja pjesnika_inja, pridobivanja potencijalnog čitateljstva i naklonosti samih aktera_ica scene te seciranja tekstualne i sadržajne razine u sklopu tribina i/li razgovora, slem poezija se izvodi, događa, (ras)pušta u manje uštogljenim i konvencionalnim okolnostima. Upravo se na taj kontrast između dviju vrsta i scena poezije uvelike oslanjaju uvodni tekstovi Antologije hrvatske i srpske slem poezije koja je objavljena u izdanju Udruženja za razvoj kulture “URK”, organizacije koja upravlja klubom Močvara. Glavni urednik antologije je Luka Antić, koji se uz pomoć drugih urednika; Marija Kovača, Milana Mijatovića, Hrvoja Mimice i Kornela Šepera, odvažio na neobičan pionirski poduhvat. 

Šest uvodnih tekstova antologije na različite načine prikazuju i približavaju slem i onima koji poglavito uživaju u intimističkom doživljaju poezije. Primjerice, tekst Šamaranje poezijom (Šta je slem?) Dijane Redžić, donosi sažeti povijesni pregled selma, opisuje karakteristike izvođenja slem poezije te pomalo zabavlja mistificiranjem slema kao vrste rituala koji vodi prema katarzi. Slijedi tekst Močvara – prirodno stanište slem pjesnik(inj)a i mnogih drugih čudaka Marija Kovača koji se uglavnom osvrće na početke slema u Hrvatskoj, odnosno večeri slema u Močvari, zatim izvještaj Ivora Kruljca s prvog službenog državnog prvenstva u slemu. Slem scenu u Srbiji u svom tekstu mapira Milan Mijatović, jedan od osnivača organizacije Poezin koja održava slem događaje u Beogradu. Nakon toga slijedi neka vrsta chat dijaloga Dina Morea i Marija Kovača te osvrt Marije Dejanović na njezine slem početke i hrvatski slem općenito. Poslije obimog pjesničkog bloka, slijedi izbor slem plakata, strip Tko je ukrao slem Milana Fošnera i Maksa Ružinskog te Beleške o slemu Dragana Đorđevića.

U knjizi su zastupljena 64 slem pjesnika_inje iz Hrvatske i Srbije, a među njima je svega 21 pjesnikinja. Rodnog disbalansa na hrvatskoj slem sceni ovlaš se dotiče Mario Kovač u prepisci s Dinom Moreom, pojašnjavajući to na karikaturalan način: “moj osobni dojam je kako pjesnikinjama uglavnom ne odgovara naglašeno dionizijska atmosfera domaćih slem večeri već su sklonije ozbiljnijem i intimnijem pristupu poeziji.” Čini se, tu sklonost dionizijskoj atmosferi dijele s “klasičnim pjesnicima”, stoga nama pjesnikinjama ne preostaje drugo nego da čitamo i pišemo u svom intimnom prostoru. Milan Mijatović pak ističe pozitivnu praksu Poezina, koji kroz organiziranje grupnih i pojedinačnih ženskih slem performansa u Beogradu potiče žene da se bave slemom. Kako slem može biti sjajna platforma za glasove s margine – žene, queer osobe i druge ranjive društvene skupine, piše Natalija Iva Stepanović u svom tekstu Slam: Sve, svugdje!, gdje se dotiče i romantiziranja boemstva u književnosti.

Autori_ce u antologiji poredani su po abecednom redu, a među njima se nalaze ljudi najrazličitijih profila, pa i zvučnija imena poput srpske reperice Sajsi MC i osebujnog Sinjanina Bore Leeja. Neki od pjesnika_kinja isključivo su prisutni u izvedbenoj poeziji slema, dok su neki na razmeđi dviju scena, afirmirani i objavljivani. Valja svakako istaknuti da su autori_ce sami birali svoje pjesme, što nije uobičajena praksa pri sastavljanju antologije. Uz to, okupljanje dviju slem scena u jednu knjigu možda je i najslemovski moment ove antologije budući da su neke od glavnih postavki slema upravo zajedništvo i otvoreni dijalog.

Antologija hrvatske i srpske slem poezije već u naslovu budi nekoliko upitnika iznad glave. Iako nisam duboko upućena u slem scenu, riječ antologija djeluje kontradiktorno uz riječ slem. Slem, ponovit će autori_ce uvodnih tekstova antologije mnogo puta, podrazumijeva izvođenje poezije. Ta glavna karakteristika slema u knjizi se često suprotstavlja “klasičnoj poeziji”, odnosno čitanju.

U tom kontrastiranju, klasična, elitistička, establišmentska, akademska, mejnstrim poezija prikazuje se kao suhoparna, dosadnjikava, nezanimljiva. “Performativno izvođenje poezije je ono suštinski važno što razlikuje slem nastup od dosadnih akademskih čitanja poezije.”, reći će u svom tekstu Milan Mijatović. Na tom tragu je i Dino More koji naglašava: “Jedna od razlika između klasične i slem poezije je upravo ta: slem poezija odbija komornu atmosferu izabranih ljudi koji će indiferentno sjediti i slušati odmjerene stihove. Slem poezija je bunt, pobuna, izražavanje svojih strasti (pozitivnih ili negativnih) preko poezije, ali preko performativne poezije, dušom i tijelom.” 

Valja ipak istaknuti i da su se na tzv. klasičnoj pjesničkoj sceni organizirali manje formalni događaji, hibridni formati poput pjesničkog maratona Smaranje. Svakako treba primijetiti da su takvi događaji na mainstream sceni najčešće pokrenuti od strane mlađih generacija pjesnika_kinja.

Podnaslov antologije “Slem nije mrtav, samo tako smrdi” zapravo je Kovačeva doskočica iz prepiske s Moreom, koja podcrtava subverzivnost slema naspram mainstream poezije uspoređujući ga tako s punkom. Za razliku od konvencionalne poezije i književne scene, slem pjesnici_kinje i događaji u knjizi su prikazani kao nepredvidljivi, živopisni i energični. Uz to, ističe se otvorenost scene prema svakome tko u njoj želi sudjelovati – bilo da su to mladi ljudi koji se žele probiti na književnu scenu, neukrotivi osobenjaci, ljudi s društvene margine ili naprosto ljudi koji vole i uživaju u slemu kao takvom. Iako se u uvodnim tekstovima u nekoliko navrata ističe revolucionarni izričaj slema, sklonost angažiranom i neopterećenom izrazu, društvenim i političkim temama, u izabranim pjesmama to je prisutno tek u natruhama. No, umjesto analize zastupljenih pjesama o kojima je sažeto i pronicljivo pisala Marija Skočibušić u svojoj kritici Neiskorišteni potencijali subverzije, ovdje ćemo se fokusirati na pitanje formata, odnosno može li slem funkcionirati u tisku. 

To nas pitanje, naravno, vraća na početnu točku, uvodne riječi glavnoga urednika: “…slem živi na pozornici a ne na papiru,…” Čitajući slem pjesme, može se zaključiti da regionalni slem nije cijepljen od uobičajenih pjesničkih preokupacija, međutim, pjesnički jezik je uglavnom protočniji, opušteniji i direktniji. Ipak, čitanjem ostajemo zakinuti za performans, jer čitamo ono što bi se trebalo izvoditi na pozornici, u čemu bismo kao publika trebali sudjelovati na drugačiji način.

Sastavljanje antologije slema može se tumačiti na razne načine, recimo, kao subverzivni čin kojim se “podbada” mainstream književnu scenu ili pak zauzima prostor (izdavaštva) koji je slemerima_cama često izvan dohvata, osporavajući, nezanimljiv ili previše konvencionalan. Jedan od suurednika antologije, Mario Kovač, u jednoj izjavi kazuje da je to pomalo i autoironični postupak. Kovač u istoj izjavi govori o antologiji kao dokumentu vremena. Digitalno doba ipak omogućava da se slem poezija dokumentira i na druge načine – tako da je prikazana u svojoj punini. Tome djelomice doprinosi QR kod na posljednjoj stranici knjige, koji vodi na web stranicu Močvare na kojoj bi se trebali moći pogledati nastupi slemera_ica. Zasad to još nije moguće, ali ukazuje na potencijal osvajanja internetskog prostora koji se u uvodnom tekstu antologije, umjesto kao saveznik, predstavlja kao neprijateljsko okruženje, “nezahvalno doba dominacije društvenih mreža i socijalne alijenacije koju one neminovno donose sa sobom” o kojem govori Kovač. Ironično, bez izvedbe koja se izjednačava s pjesmom u svijetu slema, stihovi iz antologije nisu mnogo drugačiji od poetskog sadržaja na Instagramu. 

Tiskanjem pjesama osvaja se ustaljena (knjiška) forma, koja ne prenosi ono što slem poeziju izdvaja od ostalih vrsta poezije, a to je njezin performativni karakter. Na koncu, poriv da iznesu svoje djelo pred publikom, zajednički je svim pjesnicima i pjesnikinjama, bilo da čitaju u Močvari ili u Ogrizoviću. Papir možda trpi sve, ali pozornica dopušta kretanje izvan margina. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pokušavam zapaziti službenicu Ureda za zametnute osjećaje. Ironično, opet se moram bakćati birokracijom i to – osjećaja. Smještam se u naslonjač i strpljivo promatram stvari oko sebe. Ubrzo uočavam korpulentnog Medu Plišanovića, voditelja Ureda, u kutu prostorije koji je ukrašen nježno ružičastim papirima. Prilazi mu kolegica Lucija Klarić, s mašnom na glavi i u šarenom kombinezonu, doima se agilnom i poduzetnom, ali opet i pomalo zaigranom.

Dok se nećkam, jedna osoba već zasjeda u Ured. Ne postoji semafor s crvenim brojkama iznad Ureda, nema nikakve barijere, linije razdvajanja među nama. Svjesna sam da ne mogu oklijevati. Čim se oslobodi stolica, trebam krenuti prema Uredu, a nisam ni posve sigurna trebam li uopće usluge istoga.

“Htjela sam postaviti prostor ureda da bude neka vrsta mobilne strukture koja se može po potrebi zajednice ili mojoj vlastitoj pojaviti u bilo kojem trenutku, bilo kada i u bilo kojem formatu. Ključ smo mi zaposlenici, gospodin Medo i ja, tako da sve ostalo oko nas je vrlo mobilno i vrlo DIY u smislu nekih minimalnih materijalnih ulaganja u cijeli setup.”, pojasnit će mi Lucija tijekom našeg kratkog razgovora koji će uslijediti nakon predaje formulara.

Kada sam se konačno odvažila sjesti u Ured, Lucija me pristojno dočekala objasnivši mi korake koje trebam proći. Kao i mnogo puta prije, uzimam formular samo s jednim ciljem – da ga ispunim i predam, da brže-bolje riješim stvar, da jednostavno nastavim sa svojim životom. Ali ambijent Ureda pomalo otpušta moje kočnice i već u sljedećem trenutku pažljivo poput tinejdžerice biram ljubičasti marker.

“Čini mi se da dolazimo do nekog stanja gdje više nismo u stanju sjesti i biti sa svojim emocijama i nemamo vremena obraditi ih ili uopće nemamo alate kako se nositi s njima. Kao da smo na rubu da to postaje neka usluga za koju ćemo doslovno trebati umjetnu inteligenciju ili nešto drugo. Zatekla me je i informacija da je u UK-u osnovano Ministarstvo za usamljenost. Tragom te logike da za sve možemo outsourceati nekoga ili nešto, pa čak i za nešto tako intimno, učinilo mi se da se trebam uhvatiti u koštac s time da će i emocije postati također vrlo opipljivi komoditet. Htjela sam odgovoriti na to kroz ironiju, neku vrstu pomaka, a opet da djeluje na način da je terapeutski i da zbilja otvara prostor emocionalnog opuštanja i razmjene.”

Dok prolazim točkama formulara, osvještavam da imam gomilu kojekakvih osjećaja nakon što me je iznervirala apsurdna birokratska situacija. Pitanja s Lucijinog obrasca započinju konkretno; najprije trebam smoći snage da si priznam zašto sam tu. Većina pitanja nude mi ponuđene odgovore, a mogućnost izbora me smiruje. Od bolne točke krećem se prema utjesi – od navođenja i opisa zametnutih osjećaja do biranja comfort fooda s ponuđenog menija. Ispunjavanje formulara načas me čini zamišljenom, pa načas nasmije. 

Zametnuti osjećaji?

“Neka engleska varijanta tipova osjećaja ili velike dvije nadkategorije kojima se bavim bi bila underwhelmed/overwhelmed što se odnosi na momente kada smo toliko prenatrpani nekim emocijama da više ne možemo ni detektirati koje su to emocije, i one momente kada smo toliko već iscrpljeni od vlastite senzibilnosti da više nismo ni u mogućnosti nešto osjećati. Zametnuti u smislu osjećaja koje smo pogubili po putu, koje nismo imali vremena prepoznati sami u sebi i dopustiti jednostavno da ih proživimo. To su oni osjećaji koji su ostali negdje ostavljeni postrani, utrpani na dnu trbuha – zametnuti.”

Lucijin pristup je vrlo profesionalan, ali i topao, pristupačan. Na moje spočitavanje samoj sebi zbog greške koju sam učinila na jednom pitanju, Lucija me, za razliku od brojnih službenika_ica s kojima sam se ranije susrela, blago podsjeća da ne postoje greške. Kada podignem pogled, vidim opuštenog i zavaljenog Medu. Vraćam pogled prema stolu i ljubičastom markeru u svojoj ruci.

Po završetku ispunjavanja formulara, Lucija me ljupko nastavlja upućivati. Za razliku od poštanskog ureda, po prvi put ne biram veličinu koverte već njezinu boju. Naravno, iz prve odabirem ružičastu. Dobivam ceduljicu, baš kao u pošti, izuzev toga što je ova u potpunosti ručno ispisana i ima žig u obliku morske zvijezde. Odgovor od Ureda ću primiti u roku od tje-… ček, šta… u roku od tjedan dana ili go-, godinu dana?!

“Bilo mi je jako važno da taj proces odgovaranja ureda bude između 7 do 365 dana, da ta gratifikacija nije instantna. Prije svega je bitno to neko iskustvo u kom se mi susretnemo, gdje osoba pristane ući u ured, izdvojiti vrijeme i da nema tog momenta ubrzanih akcija/reakcija u kom smo konstantno naviknuli biti.”

Dok razmišljam o samom procesu i razdoblju iščekivanja koje je preda mnom, Lucija mi pojašnjava kako pristupa zaprimljenim obrascima: 

“Sam formular ima ponuđene okuse i hranu koju biraš i koji se odnose i na “okuse” koje želiš da ti ured pruži i na senzacije u trbuhu koje si imao pri samom momentu zametanja emocije. Ja ih zapravo koristim kao neki algoritam kako da se usmjeravam dok odgovaram osobi, jer sam i općenito u svom radu inspirirana gaming obrascima i idejom procesualnosti. Stvorila sam samoj sebi neki protokol upravo zbog toga da ne ulazim svaki put spontano i slijepo ispočetka nego da već imam smjernice u startu iako je svaki odgovor personaliziran. Imam neki metodološki okvir da cijela stvar ne postane preopterećujuća i za mene – emotivno i autorski jer je puno lakše biti zaveden nego što se na prvu čini. Kako je cijela interakcija bazirana prvenstveno na samom formularu, to je isto neka vrsta zaštite – i za mene, ali i za sudionika_cu, u smislu da je jasno da ja ne impersoniram terapeuta – ja nisam terapeut, nisam psiholog, to nije moje zanimanje i ovo nije besplatna terapija, ali je neka vrsta kreativne i energetske razmjene između onoga koji sjedne ispuniti formular i mene koja na to odgovaram.”

Malčice omađijana spokojem koji sam osjetila u Uredu, pitam Luciju gdje bi se mogla nalaziti sljedeća postaja Ureda.

“Možda bih kao prioritet stavila knjižnice i staračke domove. Knjižnice, jer su to još uvijek neki javni prostori za koje bih rekla da pružaju sigurnost i koji su otvoreni za sve, u kojima cirkuliraju osobe različite dobi i koji mogu stvoriti tu vrstu intimnosti potrebnu za ovu interakciju, a starački domovi jer se bojim da su naši najstariji sugrađani u najvećoj potrebi za plišanim/ljudskim kontaktom. Ali, mislim da bi Medo mogao biti zaista od pomoći u širokom dijapazonu situacija, svakako bi mi ga bilo zanimljivo instalirati i u nekom galerijskom prostoru i razbiti neku pretpostavljenu logiku da su galerije samo prostori hermetične/elitističke umjetnosti koja je još uvijek uvažena među ljudima.”

Kako bismo otkrili više o samom kolektivu i njegovoj umjetničkoj viziji, razgovarali smo s vokalnom i multimedijskom umjetnicom Majom Rivić, koja je osnivačica i voditeljica OAZE, i teatrologinjom i glazbenicom Anamarijom Žugić Borić, koja je posebna savjetnica i članica ansambla.

Možete li ukratko predstaviti vaš umjetnički kolektiv i reći nešto više o samom nastanku i cilju djelovanja?

OAZA – Organski Avangardni Zvučni Ansambl za vokalno improviziranu i eksperimentalnu glazbu i multimedijski performans nastaje u sklopu polugodišnje umjetničke rezidencije Scene Ribnjak, u Centru mladih Ribnjak, početkom 2024., a pokreće ga i vodi Maja.

Riječ je o kolektivu/ansamblu za razvoj glazbene improvizatorske i eksperimentatorske zajednice kroz format tjednih laboratorija unutar kojeg se zajednički istražuju, ali i stvaraju nove improvizacijske i proširene tehnike, metode, alati i jezici, a kroz koje se ispituju mogućnosti zajedništva, solidarnosti, razumijevanja, komunikacije, identiteta, svjesnosti, duboke osjećajnosti.

Prije svega mišljena kao oaza za glazbenike i umjetnike zvuka s određenim iskustvom i afinitetom prema slobodnoj improvizaciji, s naglaskom na proučavanje improvizacijskih obrazaca, načina i namjera, dijeljenje iskustava i razmjenu tehnika i znanja, zaranjanje u nijanse i detalje brojnih parametara glazbeno-zvučne izvedbe i iskustva, od slušanja do zvučanja. Riječ je o kontekstualnoj/organiziranoj improvizaciji kojom se putem različitih limitacija i zadataka potencira kapacitet i mogućnost odgovorne slobode unutar zajedničkog glazbenog iskustva.

OAZA proizlazi iz želje i potrebe za razmjenom znanja i iskustava iz područja improvizacije te za razvojem individualnih i grupnih mogućnosti – kao jato ili višestanični organizam koji uči kako da postane, živi, opstane ili stane. Koriste se soundpainting tehnike, ali i osmišljavaju igre, pravila, sustavi, obrasci koji služe kao limitatori/katalizatori za još precizniju ekspresiju i moduse postojanja unutar danoga glazbeno-zvučnog događaja.

OAZU čini fluidni kolektiv od deset do dvadeset žena koje se u svojoj praksi bave glasom, glazbom, pokretom, umjetnošću: Maja Rivić, Anamarija Žugić Borić, Dina Puhovski, Melita Lovričević, Andrea Bobić, Lucija Barišić, Silvija Dogan, Monika Almaši, Tena Novak Vincek, Lana Filipin, Maja Grakalić, Ena Hadžiomerović, Arijana Lekić-Fridrih, Jana Slamnig, Mirjana Vladić, Ana Kalenić Matijević i Iva Bobanović.

Prvomajskim performansom Dražesni pupoljci svibanjski na vjetru smjelo ste stupile na scenu i to izvedbom na javnim mjestima. Što ste htjele poručiti spomenutim performansom? Kakve su bile reakcije prolaznika?

Na prvi maj 2024. OAZA od jedanaest sudionica izvodi izvedbenu javnu šetnju pod nazivom Dražesni pupoljci svibanjski na vjetru, a koja tematizira slobodu rada, rad slobode, slobodu izražavanja i slobodu kretanja. Naslov performansa inspiriran stihom iz Shakespeareova 18. soneta osmislila je Anamarija, a smisao mu je dvojak, kako kaže, “s jedne strane rekontekstualizira izvorni sonet promatrajući vjetar koji trese svibanjske pupoljke kao vjetar mijene i opori okus koji poziva na osvještavanje nerijetko prekarne pozicije umjetnica i radnica u kulturi”. S druge strane, naslov naglašava jedan od izvornih smislova soneta, a taj je da najdublje osjećaje i spoznaje ljudske duše može otjelotvoriti i zauvijek sačuvati upravo umjetnost.

U vremenu u kojem vlada hiperprodukcija i mahnita konzumacija površnih sadržaja, senzibilnost, trajnost, dubina i neposrednost umjetnosti postaje nelagodna i nepoželjna te se zatomljuje. Uz ostale izvedbene postupke, zajedno ponavljajući stih “Svibanjske pupoljke stresu ljuti vjetri”, pokušale smo osvijestiti važnost čovjekove prirodne potrebe za umjetničkim izražavanjem, slobodnim radom (u) umjetnosti i radom slobode (u) umjetnosti.

OAZA kao skupina radnica u kulturi, koje se često susreću s nedovoljnom vidljivošću i vrednovanjem svojega rada, iznose performans kao svojevrsni hommage radnicama_ima, i to s jedne strane njihovoj potrebi za kruhom, primanjima, mirovinsko-zdravstvenoj sigurnosti, osjećajem pripadnosti te, s druge strane, njihovoj rastućoj čežnji za slobodom, zaštitom ljudskih prava, prava glasa, prava na slobodno vrijeme, na izražavanje, umjetnost, zdravlje.

Koncept performansa reflektirao je te dvije skupine potreba i sastoji se od dvaju naizmjeničnih dijelova: kretanje – rad, i bivanje u mjestu – odmor.
Predstavljajući te dvije faze, istovremeno ih i proživljavamo; radimo na praznik rada kako bismo ukazale na naš rad i na rad općenito. Prva faza konstantnoga kretanja između dvaju punktova odvija se izvođenjem “tjeloglasja” – jednostavnih repetitivnih pokreta, uz neku vokalnu frazu, koji se putem mogu mijenjati. Takvo kretanje simbolizira “tvornicu”, organizaciju, strukturu, poslušnost, karike u lancu, muke po industrijalizaciji. Krećemo se u parovima jedne iza drugih; osoba na čelu predlaže neko tjeloglasje, ostale ga ponavljaju i slušaju live upute. Kada stignemo na punkt, na njemu se malo zadržimo i oslobodimo, odnosno izrazimo želju za odmorom i(li) otporom. To je vrijeme za jelo, (auto)refleksiju i čitanje (izvođenje) odabrane poezije koja za svaku od nas simbolizira spomenuti odmor i otpor, ali i cjelokupno kretanje duše. Izvedbu poezije pratimo slobodnim tjeloglasjima intuitivno odgovarajući na stihove koje jedna od nas izgovara, ispjevava i oslobađa pokretom.

Za vrijeme performansa susrele smo brojne sugrađane/ke i turiste, koji su s čuđenjem obraćali pažnju na nas, nerijetko im izazivajući osmijehe na licu i intuitivno pozitivne reakcije na naše apstraktno, a opet sasvim prizemno i očigledno djelovanje. Bilo je i nekoliko pojedinaca koji su se osjećali ugroženima našom pojavom izvikujući izjave poput “neke od njih izgledaju normalno, ali se ponašaju kao da nisu” i “sotonistice” iako ne proklamiramo nikakvu ideologiju ni dogmu. To nas je svakako učvrstilo u naumu da slobodnom ekspresijom živimo svoje pravo na autentično postojanje.

Svojom prvom izvedbom najavile ste hvatanje u koštac s gorućim društvenim problemima. Na koje teme želite skrenuti pažnju u svojim sljedećim izvedbama?

Iako nemamo deklarativnu političko-aktivističku agendu, osjećamo da dok radimo, istražujemo i eksperimentiramo, to činimo iz unutarnje potrebe za umjetničkim izražavanjem, što, pak, u sebi inherentno nosi svojevrsnu političnost.

Naši specifični umjetničko-djelatni impulsi, promišljanja, odabiri, akcije itd. neminovno proizlaze i iz činjenica da smo – žene, umjetnice, prekarne radnice, željne slobode, nezatomljene, otvorene, radikalne u osjećanju stvarnosti i ljubavi – a koje su istodobno i markeri spomenute inherentnosti, zbog čega je sve što radimo izrazito potentno za amalgamaciju s “gorućim” društveno-političkim pitanjima.

Ogoljena ekspresija naših improvizacijsko-eksperimentalnih metoda pobuđuje neka arhetipska pitanja individualnih i kolektivnog identiteta i smisla, te može imati snažan regenerativni učinak na izvođača, kao i na promatrača.

Možete li nam otkriti na čemu trenutno radite i kakve projekte od vas možemo očekivati u budućnosti?

OAZA će se kao i dosad, manifestirati kao vokalni/vokalno-instrumentalni ansambl varijabilnih formata, kao laboratorij za konceptualna vokalna istraživanja te kao izvedbeni organizam koji može tematizirati razna osobna i društvena pitanja. Važno je naglasiti da je takav način rada ujedno i terapijski rad jer nam dopušta da budemo takve kakve jesmo u svoj svojoj kreativnoj punini.

Naši redovni laboratoriji u Centru mladih Ribnjak ili u parku Ribnjak nadograđivat će se spontanim i last-minute performansima i akcijama na javnim mjestima te klasičnijim formatima izvedbi u najrazličitijim prostorima kulture.

Želimo vratiti umjetnost ulicama i slučajnim prolaznicima, pa ćemo zasigurno održavati performanse i akcije/intervencije poput izvedbenih šetnji i po zagrebačkim kvartovima. Važno nam je potaknuti svima nam prirođeno kreativno i umjetničko ophođenje ne samo unutar kolektiva nego i kod publike. Zbog toga je interaktivan pristup neophodan.

Među ovogodišnjim dobitnicima Nagrade Vladimir Nazor je Damir Bartol Indoš, istaknuti kazališni umjetnik, performer i inovator kojemu je pripala nagrada za životno djelo u području kazališne umjetnosti.

Damir Bartol Indoš rođen je 1957. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu s teatrološkom temom Antonin Artaud – Kazalište okrutnosti. Tijekom studija bio je aktivan član neoavangardne studentske kazališne grupe Kugla Glumište s kojom je ostvario niz predstava-performansa. Kasnije osniva vlastitu izvedbenu skupinu D.B. Indoš – Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, s kojom je gostovao diljem zemlje i svijeta.

S umjetnicom Tanjom Vrvilo surađivao je na nizu izvedbeno-umjetničkih projekata, o čemu je govorio u intervjuu s Matijom Mrakovčić: “Odjednom sam u radu s njom vidio da je moguće saznati o tom što radim ili što radimo i da je u taj napor saznavanja potrebno uložiti i da to ima ljepotu, da je vrlo uzbudljivo znati sve o tome što radimo.”

Stalni je suradnik Teatra &TD, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i ULUPUHA-a u sekciji kazališne scenografije. Indoš je pokazao svoju inovativnost i kreativnost u području glazbe stvarajući eksperimentalne glazbene instrumente, zvučne skulpture, šahtofone i grafičke partiture.

Nagrada za životno djelo dodjeljuje se istaknutim umjetnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji je stvaralački put zaokružen, a djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske. Svečana dodjela Nagrade Vladimir Nazor održava se 19. lipnja, na godišnjicu smrti hrvatskog književnika čije ime nosi.

Na ovoj poveznici možete u cijelosti poslušati intervju s Damirom Bartolom Indošem, koji je nastao u sklopu Abecede nezavisne kulture.