Nulta stanica: BoxNow paketomat

Počet ću od toga da, sve donedavno, nisam pročitala Kratki izlet Antuna Šoljana. Zaobišao me (vjerojatnije je da sam ja njega zaobišla) u srednjoj školi iz nekog razloga. Odlučim ga pročitati nakon što sam pogledala predstavu u Teatru &TD, nešto što inače ne prakticiram kod pisanja kritike kada su u pitanju kazališne adaptacije proznih djela. Režiju prve ovosezonske premijere u &TD-u potpisuje Marina Pejnović, a adaptaciju Vid Hribar. Ovo je idealna prilika da ga pročitam, pritom se praveći da pravi razlog nije taj što sam napravila iznimku i nisam vodila bilješke tijekom izvedbe, što je za ovu kritičarku štrebericu maltene nedopustivo (!!). Odlučila sam se prepustiti šetnji i vođenju glumaca kako bih stekla što bolji dojam predstave, potpuno uronjena u izvedbu i bez učestalih prekida zbog zapisivanja u bilježnicu.

Roman sam našla na Vintedu, novom zlatnom rudniku za povoljnu kupnju i prodaju knjiga, a ljubazna prodavačica poslala mi ga je odmah isti dan na moju zamolbu. Za manje od 4 eura i 2 dana, roman je, u izdanju Večernjakove biblioteke, stigao s jednog kvarta Zagreba u drugi pa meni u ruke. Pročitala sam ga vikend nakon što sam pogledala predstavu i to mi je pomoglo u rekonstrukciji korištenog proznog materijala i dojmova izvedbe.

Za osobe koje, poput mene prije gledanja predstave, nisu upoznate s radnjom romana, kratki uvod prije početka šetnje: grupa mladih ljudi na ljetovanju u Istri zaputi se u mjesto Gradina u potrazi za freskama. Grupu predvodi karizmatični Roko. Tijekom trajanja izleta, članovi grupe zastaju na stanicama gdje se suočavaju s vlastitim strahovima i/li željama i jedan po jedan napuštaju grupu. Osim Roka, od imenovanih glavnih likova tu su još Vladimir, Ivan, Petar, dvije djevojke koje pripovjedač naziva “njihovim Ofelijama” (objedinjene u predstavi u jednu) i neimenovani pripovjedač prozvan Novinar, iz čije perspektive u prvom licu čitamo roman.

Prva stanica: menza SC-a

Hostese vode publiku kroz hodnik glavne zgrade Studentskog centra u Savskoj gdje se nalaze “brza” i “spora” menza te stepenište koje vodi prema Student servisu. Hodamo prema “sporoj” menzi, najgoroj menzi po mom sudu, i ulazimo redom u restoran gdje nas čeka petero glumaca (Nika Ivančić, Ivan Magud, Lav Novosel, Kristijan Petelin i Jakov Zovko), svaki za svojim stolom. Glumci drže papir s nazivima grupa za pub kviz i pokušavaju nas pridobiti u ekipe.

Dok uzimam tacnu s olovkom i papirom za odgovore, procjenjujem za koji stol želim sjesti ovisno o nazivu tima; Vladimirovi (Magud) Ciceroni, Ivanovi (Petelin) Mama Štrumf i Petrovi (Novosel) Šaptači znanja nisu mi baš nešto “napeti” pa uži izbor pada na Novinarovu (Zovko) grupu Iće, piće i krvoproliće ili Ofelijinu (Ivančić) Deus ex machina. Odabirem sjesti za Ofelijin stol zato što me Ivančić najviše privukla svojim energičnim nastupom i srdačnošću. Ona, kao i ostali vođe timova, kipi od nestrpljenja da pokaže svoje znanje i odnese pobjedu na završnom kvizu sezone.

Kad se svi gledatelji smjeste u timove, Ofelija nam objašnjava kako će izgledati kviz. Također, od nje saznajemo da nam je glavna konkurencija Novinarov tim i da se s njim borimo za prvo mjesto u sezoni. Uvjerava nas da se nemamo što brinuti, vrlo je uvjerena u svoje znanje i vidljivo joj je stalo do pobjede. Jako nam je vruće u menzi, moguće zbog radijatora koji su vjerojatno “nagareni” do kraja ili topline koja stiže iz kuhinje, ali uzme li se u obzir ljetno vrijeme radnje romana gdje vrućina jako utječe na razvoj, rekla bih da je ovaj senzorni efekt sasvim prikladan.

Kratka uvertira završava i kviz počinje dolaskom Roka (Domagoj Ikić) koji je u ulozi voditelja kviza. Već samim ulaskom na scenu jasno je kakav je Roko tip: samouvjeren s neodoljivom karizmom (“kokošji grudni koš”) kojeg mogu poljuljati samo povremeni neobjašnjivi i jezivi glitchevi s kojima će se ansambl susresti tijekom izvedbenog putovanja. Ikić uvjerljivo i dosljedno predlošku igra između arogantno-misterioznog vođe grupe i frustriranog perfekcionista koji teško probavlja promjene plana, baš kao i Šoljanov Roko.

Kviz počinje i pitanja su o Šoljanu i Kratkom izletu. Ofelija preuzima inicijativu i razmišlja dovoljno glasno da ju čujemo za stolom, i govori nam koji odgovor da zaokružimo. Ova me interakcija podsjetila na srednjoškolske dane i grupne projekte u kojima se večina grupe “šlepa” na jednu ili dvije osobe koje se zaista trude, a na kraju svi postižemo iste rezultate.

Trajanje kviza se nekoliko puta zaustavlja gašenjem svjetla, kada se svaki lik ponaosob (osim Roka) ispovijeda. Likovi redom iznose svoje trenutne probleme i frustracije; vječni student Vladimir razočaran je promjenama svoje kvartovske ekipe, Ivana muči stambeno pitanje nakon završetka studija, Petar je usamljen i ne uspijeva se sprijateljiti, Novinar nije siguran što ga čeka na životnom putu, a Ofelija jedina odskače od ansambla jer ona svoj monolog izvodi u formi snimanja glasovne poruke najboljoj prijateljici koju čeka da dođe na kviz. Jako joj je stalo da se vidi s njom večeras, iako prijateljica ima spoj, zato što ova večer označava kraj sezone kviza, ali i akademske godine.

Druga stanica: hodnik Studentskog centra

Prije nego što objavi pobjednika kviza, Roko nas poziva da se preselimo negdje dalje, gdje nas čeka zabava i piće. Unatoč glasnom negodovanju i čuđenju likova, oni pristaju na ideju i tako krećemo na izvedbeni izlet kroz druge prostore studentskog centra i teatra. Zaustavljamo se odmah u hodniku na izlazu iz menze gdje se na oglasnim ekranima za reklame sada vrti kratki video Ivana u reklami za stambeni kredit s prilično lošom kamatnom stopom za kuću koja je u ruševnom stanju.

Ivan se toliko vezuje za tu ruševnu kuću da je počne doživljavati kao svoju rodnu, govori kako se rodio u zabačenom kraju kojeg vidimo na reklami. Ovdje nije riječ samo o osiguranju stambenog pitanja mladih ljudi, već i o osjećaju pripadanja nekom kraju koji nije metropola, o romantizaciji zabačenih mjesta gdje se živi sporije, toliko sporo da se čini kao da nema života. Ivan, bez puno premišljanja i unatoč komentarima svojih prijatelja, odluči uzeti kredit i ruševnu kuću i ne nastaviti put. Novinar naglas govori rečenicu iz romana kako je to mogao biti on i da dio njega odlazi s njim, pa se pita je li to što je izgovorio rekao naglas. Tu će frazu i pitanje ciklički ponoviti nakon svake stanice nakon što netko iz ekipe otpadne, čime naglašava svoje pripovjedačko ishodište kao u književnom predlošku.

Treća stanica: impromptu kafić u hodniku SC-a

Ostavljamo Ivana iza sebe i nastavljamo dalje do zagrađenog dijela hodnika, ispunjenog stolovima i stolcima, simulirajući kafić u koji nas je Roko htio dovesti. Ikić kao Roko uspješno izvodi pojavljivanje gotovo niotkuda, odjednom među ljudima i preuzima svoju ulogu vođe. U “kafiću“ nas čeka tacna s lažnom rakijom (vodom) kojom će nas poslužiti Roko za vrijeme trajanja ove scene. Ova je stanica Vladimirove kušnje, a okidač za nju je stajanje pod reflektorom ispred pet zatvorenih vrata iznad kojih će pisati različite sudbine likova. Dok se svima drugima nude raznovrsne životne opcije, Vladimiru se jedinom nižu samo smrtne dijagnoze.

Atmosfera postaje jeziva kada on u novinama pronađe vlastitu osmrtnicu, a nitko mu ne otkriva da je riječ o neslanoj šali. Alkohol iz “rakije” brzo udara Vladimira i on odluči odustati i ostati usamljeno se opijati. Među glumcima sada već raste nelagoda, nevoljko odlaze ispod reflektora i prolaze kroz prva vrata koja im se sama otvaraju. Jedini koji uspijeva sakriti svoju nervozu je, naravno, Roko. Ipak je on, kako kaže Petar u ovoj sceni suočen s Rokovim agresivnim autoritetom koji ne trpi preispitivanja, hróhr – jak čovjek.

Četvrta stanica: hodnik ispred kina SC

Publika zajedno s Novinarom prolazi kroz vrata gdje nalazimo Ofeliju kako umorna sjedi na stepenicama i kaže da već satima čeka. Novinaru to nije jasno jer se njemu čini da nije prošlo toliko vremena, pa nervozno bilježi doživljaje na magnetofonu. Na kraju hodnika, pred ulazom u dvoranu Kina SC, projicirane su tri žene koje su samo hologrami i stvorene umjetnom inteligencijom. Petar drži tipkovnicu i svaki put kada ga žene s holograma pozdrave, on im ozdravi i mahne. Opsjednuto bulji u njih kao da su stvarne i na oduzimanje tipkovnice reagira kao i mala djeca kada im se oduzme ekran – agresivno i ovisnički traži “igračku” natrag.

U romanu je Petar arheolog, onaj koji bi zapravo trebao biti najmotiviraniji u potrazi za freskama, ali prvi otpada iz skupine iz istih razloga kao i ovdje: odluči odustati od ekspedicije i ostati u društvu domaćih djevojaka iz sela kroz koja su prolazili na putu. Samo što u ovom slučaju nije riječ samo o privlačnosti prema ženama, koliko o ispunjavanju rupe koju mu je usamljenost ostavila.

Kao što znamo iz njegova monologa, on nema prijatelja i jako je nespretan u pokušajima da se sprijatelji s ostalima te uglavnom kaže krivu stvar. Njegova osamljenost dodatno se ironizira duksom koju nosi, a na kojoj piše Support your friends. Zato je njegova instant opsesija prema AI ženama u potpunosti razumljiva, jer mu taj alat omogućava ono što nije mogao dobiti sa stvarnim ljudima – uspješan odnos i bezgrešnu komunikaciju.

Peta stanica: kino SC

Vidjevši da Petru nema spasa, nastavljamo put i stižemo do scene svečane dodjele diploma. Svi su glumci tu, čak i oni koji su ostali iza nas. Dok se svaki od glumaca usporeno kreće i oblači u togu da primi svoju diplomu, u pozadini se projicira video (Sara Salamon) koji prikazuje kako se lica mladih glumaca postepeno mijenjaju u njihove starije “dvojnike” (na videu Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonko Novosel i Alma Prica). Posljednja koja dolazi po svoju diplomu je Ofelija Šekspirova nakon što je u panici pokušala kontaktirati svoju prijateljicu s početka predstave. 

Vrckava Ofelija sada je zbunjena i utučena kako je studentsko doba tako brzo prošlo, njena prijateljica je sada majka i zaposlena, a Ofelija se ne može odlučiti želi li se zaista nastaviti školovati i otići na doktorat. Njezina potreba za neprestanim školovanjem tj. studiranjem drugačiji je začarani krug od onog Vladimirovog “vječnog” studenta – za Ofeliju, prestanak službenog obrazovanja kao da označava kraj zabavnog i slobodnog života i početak ozbiljne, monotone radne svakodnevnice. 

Ipak, Ofelija odlazi po svoju diplomu i pridružuje se ostalim dečkima, a na platnu se vrti ostatak videa u kojem se dvojnici mlađih glumaca pokušavaju prisjetiti događaja svog kratkog izleta s Rokom. Ne iznenađuje da se Prica, koja igra stariju Ofeliju, uopće ne sjeća nikoga i ničega vezano uz izlet, ostavljajući tako dojam potisnutog sjećanja na neuspješni pohod i zadnje uspomene studentskog života. Ostali glumci ne odaju previše o Roku, govore o njemu točno onako kakvim se pokazao i publici, a jedino je komično to što im se sjećanja ili brkaju ili se ne poklapaju.

Među-stanica: dvorište SC-a

Očekivano, ostali su samo Roko i Novinar. Čekaju publiku dok izađe iz kino dvorane, puše i Novinar pokušava steći Rokovu naklonost za odanost koju je pokazao. Iako se, za razliku od romana gdje su freske glavna motivacija puta, u predstavi one gotovo uopće ne spominju, primjećujem oguljene grafite na zidu kina na koji su dva glumca naslonjena. Na trenutak sam pomislila da smo stigli do kraja, ali Rokova najava da čeka taksi i sam dolazak automobila sugerira drugačiji kraj. Roko se ovdje raskrinkava, pada maska vođe, diže ruke od bilo kakve odgovornosti za pohod i ostavlja Novinara samog usred ceste.

Šesta stanica: polukružna dvorana &TD

Novinar iznervirano preuzima ulogu vođe i vodi nas do zadnje stanice, kroz backstage stižemo konačno do &TD-a gdje nas već na projekciji čeka Dušan Gojić kao stariji dvojnik Novinara koji nije bio prisutan u videu s dodjele diploma. Ova završna scena koncizna je izvedba susreta Novinara tj. pripovjedača i starog svećenika iz romana, trenutak kada konačno dolazi do freski koje zapravo ni nisu tamo jer ih starac nije uspio sačuvati. “Sačuvao sam samo čuvanje”, ponavlja dok govori Novinaru kako ga je dugo čekao da dođe.

Odjednom, Novinar je suočen s besmislenošću puta kojim je krenuo i njegova se maska raspada, kao da je njegov lik prvi put pred nama ogoljen. Zovko taj prijelaz iz inicijalne zbunjenosti u očaj uvjerljivo gradira i dirljivo se oprašta s publikom odlažući magnetofon na stol koji ostaje pod svjetlom reflektora kao jedini preostali zapis svih večerašnjih događaja.

Epilog: tramvaj 13, smjer Žitnjak

Sveukupno trajanje od sat i pol jedva da sam osjetila, vjerojatno jer zbog šetnje i promjena točke gledišta predstava uspješno uvlači publiku u izvedbu. Nakon pročitanog romana, čini mi se da ova adaptacija domaćeg lektirnog naslova u formi izvedbene šetnje s ovakvim ansamblom stiže na repertoar u idealnom trenutku ponovno burnih dvadesetih, za burne dvadesetogodišnjake i sve druge koji se tako osjećaju. Ako išta, predstava Kratki izlet malo je uzbudljiviji odlazak u kazalište u kojem ćemo se osjećati mrvicu manje usamljeno u svojim mladenačkim, egzistencijalnim dilemama.

I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno, jer nisam sam nego pripadam ovoj rijeci što neprestano teče, i nastavljam ih, nastavljam njihov put, ne samo svoju malu privatnu stazicu kroz besmisleno vrijeme, kroz mračnu utrobu svijeta, nego i njihovo stremljenje prema cilju koji mi još nije dano vidjeti, ali koji mora postojati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Rečenicu gore izgovara Nicole Kidman kao protagonistica Romy u novom filmu Babygirl (pomalo slobodno prevedenom kao Požuda za domaću distribuciju) redateljice Haline Reijin. Babygirl se oslanja na tradiciju erotskih trilera, premda mu žanrovska odrednica trilera teško pristaje s obzirom na to da u radnji nema nikakvog zločina ili napetosti u uobičajenom trokutu supružnika i ljubavnika. Ulogu mlađeg ljubavnika Samuela igra Harris Dickinson (suzdržavam se punova), a slijepog-pored-zdravih-očiju supruga Jacoba Antonio Banderas. Iako se film nastavlja na tradiciju kultnih filmova poput Fatalne privlačnosti (1987.), Sirovih strasti (1992.) i Nevjerne (2002.), zapletom i raspletom poprilično odskače od horizonta očekivanja gledatelja što je bilo ugodno iznenađenje, barem meni osobno. Nakon projekcije 20. siječnja u Kinu Kinoteka, održan je razgovor Požuda i fantazije o (ne)moći u sklopu diskurzivnog programa Kontraplan, na kojem se o aktualnim filmskim naslovima diskutira iz perspektiva raznih disciplina.

U razgovoru su sudjelovale magistrica odnosa s javnošću i doktorandica komunikacijskih znanosti Ivana Schildenfeld te dramaturginja i psihodramska terapeutkinja Jasna Žmak uz moderatora Marija Kozinu. Na pitanje kako su doživjele film, obje sudionice su se složile da je žrtva vlastite ambicije zbog svoje žanrovske raznovrsnosti i otvara previše tema ili kako je Schildenfeld rekla: “puno je kupusa”.

Konteksta radi, uz minimalne spoilere: Romy fantazira o grubljem seksu i submisivnom položaju koji bi ju zadovoljio, a to se ne poklapa s Jacobovim preferencijama. Tu u priču ulazi Samuel, pripravnik u njezinoj tvrtki, i s njim Romy započinje seksualni odnos u kojem istražuje svoje fantazije. Obje se govornice slažu da je film nespretno klasificiran kao triler, iako Schildenfeld dodaje domišljatu interpretaciju da se karakteristikom trilera u filmu može smatrati neizvjesnost od raspleta ljubavnog trokuta i opasnost koja prijeti reputaciji glavne junakinje sazna li se za njezine sklonosti i nevjeru.

Romyina submisivnost i generalno eksperimentiranje u seksu otvara u filmu teme ženske seksualnosti, fantazija i orgazma, fetišta tj. kinka i BDSM praksi. Schildenfeld i Žmak smatraju da je pristup ovim temama složeniji od onog iz Pedeset nijanse sive s kojim su napravile usporedbu u razgovoru. Slažu se i da Babygirl jasno prikazuje kako izgleda zdravo postavljanje pravila tj. granice u BDSM-u kao što je pitanje pristanka, korištenje sigurne riječi (u odnosu Romy i Samuela je to “Jacob”, šaljivo) i aftercare iliti briga nakon intenzivnog odnosa tijekom kojeg se uspostavlja “ravnoteža” između dvoje.

Kako je igra dominacije i submisivnosti vezana uz sadomazohizam, jedno od pitanja bilo je definiranje (ženskog) mazohizma. Žmak objašnjava kako je brojka ljudi s psihičkim poremećajem mazohizma zapravo vrlo mala i da ga treba razlikovati od seksualne prakse koja nema veze s poremećajem ličnosti. Schildenfeld navodi kako je u okviru filma mazohizam uživanje u igri bespomoćnosti i patnje što uključuje dominantnog partnera i grublji seks. Obje sudionice skreću pozornost na stigmatizaciju BDSM i drugih kink praksi u društvu što dovodi do potiskivanja fantaziranja uopće, kao i razgovaranja o vlastitoj seksualnosti.

Osvrnule su se i na zamjerku kritike o nedostatku scena seksa, zaključivši da nikako ne “drži vodu”, jer njima film počinje i završava. Ustvrdile su da ta zamjerka proizlazi iz uskogrudnog poimanja seksa pod kojim se podrazumijeva samo penetracija, a druge scene koje uključuju igre očekivanja nisu vjerojatno potpale pod taj kišobran. Ipak, diskutirajući o Romyinom mazohizmu, objema ostaje nejasan izvor njezine mazohističke potrebe i genealogija traume koja nije razrađena u filmu, te su istu opasku dodale i za lik Samuela i njegov odnos s Romy.

Kozina je postavio pitanje i o autonomiji seksualnog identiteta u odnosu na ostale identitete koje nosimo, što je posebno zanimljivo u slučajevima ženskih likova poput Romy – direktorica tvrtke, uspješna i bogata, supruga s dvoje djece koja se noktima grčevito drži za identitet snažne žene koja ima cijeli život pod kontrolom. Osim svoje seksualnosti i svog orgazma kojeg ne može postići sa suprugom u čitavih dvadeset godina braka. U odnosu na to pitanje, obje su svojim tvrdnjama ukazale na težinu održavanja autonomije vlastite seksualnosti spram percepcije javnosti, ali i percepcije samih sebe. Ili, kako je Schildenfeld ukazala u potpitanju: ako si dopustim fantazije i sprovedem ih, kakvom me to čini osobom? Više su se puta kroz razgovor spominjali osjećaji krivnje i srama koje žene osjećaju kada pomisle na neku fantaziju, a nekmoli kada razgovaraju s nekim o njoj.

Bilo je nekoliko pitanja i komentara iz publike, a ovdje izdvajam meni omiljeno: tko je zapravo babygirl u filmu? Schildenfeld i Žmak složile su se da je Samuel, ne Romy kao što bi se moglo naslutiti. Zašto je tome tako, preporučila bih da doznate u filmu. Usprkos spomenutim zamjerkama koje su potpuno legitimne, ja sam se zabavila i dobro nasmijala. Izdvojeni citat na početku teksta Romy izgovara u svom najmoćnijem trenutku, kada odbija biti posramljena i ne pristaje biti žrtva tuđih podsmijeha i/li ucjena na račun svoje seksualnosti. Možda je konačno došlo vrijeme da sram promijeni stranu.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Drama Moja stvar Monike Herceg rekonstrukcija je sjećanja jedne žene na iskustvo neželjene trudnoće i pobačaja, nešto što dijeli s toliko drugih žena. Autorici se u čitanju pridružuju Nikolina Prkačin, Aneta Grabovac, Irena Tereza Prpić i Nikola Radoš, režiju potpisuje Gabrijel Lazić, a dramaturgiju Leko. Scena je dupkom ispunjena scenografijom koju čine svakodnevni namještaj i rekviziti koji se spominju u drami. Izuzev Herceg koja je stalno na pozornici u vidokrugu gledatelja i Prkačin koja joj se povremeno pridruži, ostali su glumci posjednuti u stražnjem dijelu gledališta, iza publike i njihova vidokruga. Replike izgovorene preko mikrofona funkcioniraju kao unutarnji glasovi, internalizirane i potisnute misli glavne junakinje proizvoljno nazvane Matea jer, kako eksplicira Herceg, mogla se zvati i Monika ili koje god žensko ime. Ovakav mizanscen stavlja veći naglasak na glasove glumaca i akustičnost čitanja dok gledateljski pogled pak može skrenuti na istraživanje nagomilane scenografije u pozadini scene tražeći poveznicu sa sjećanjima. Svako je sjećanje naslovljeno kao “kratka povijest” događaja vezanih uz obiteljsko nasilje, traumu, seksualnost, majčinstvo i pobačaj. Herceg se u drami implicitno dotiče slučaja Mirele Čavajde kako bi raskrinkala licemjerje priziva “savjesti” ginekologa, ali i ostalih dušebrižnika koji se zalažu za kriminalizaciju pobačaja. Međutim, drama rastvara poziciju paralizirane žene u strahu, prepuštene samoj sebi bez adekvatne podrške od strane oca djeteta i bliže obitelji. 

Partitura šutnje Karle Leko obiteljska je drama o tri generacije žena u kojoj je najviše pažnje posvećeno liku bake Vere koja se suočava s demencijom i bolešću koja utječe na cijelu obitelj. Uz Leko, igraju Lana Ujević, Anja Jogunica, Tomislav Dunđer i Lovro Rimac, redatelj je Patrik Sečen, a dramaturginja Kurbel. Izvođači su posjednuti oko stola, aludirajući na obiteljski stol kao mjesto obiteljskog zajedništva, ali i mjesto sukoba koji u ovoj drami nastaju oko preuzimanja brige za bolesnu baku. Naslov nagoviješta poveznicu s glazbom, koju uočavamo u Verinim pričama o njezinoj pijanističkoj i suprugovoj dirigentskoj karijeri te u Rimčevim živim izvedbama kratkih stavaka na violončelu. Dakako, glazba ovdje nije slučajno – niz istraživanja i viralnih videa poput ovog ukazuju na dobrobit glazbe u svrhu jačanja neuroplastičnosti mozga, kao i glazbene terapije za pacijente oboljele od demencije ili Alzheimera. Glazba ispunjava trenutke tišine u dijalozima među likovima, ona premošćuje sve što potiskuju i ostavljaju nedorečeno. Kako drama odmiče, Vera će se sve više referirati na svoju prošlost, dok polako nestaje iz svijeta koji izmiče pred njom. Istovremeno, Verina kći Marina i unuka Roza suočavaju se s vlastitim životnim prekretnicama – Marina puni 40 godina i nema zasnovanu obitelj, a Rozin put pratimo od mature do odlaska u Englesku na studij. Na kraju, čini se da je za sve tri žene završio jedan životni ciklus i počinje neki novi, u drugim okolnostima. Usprkos težini starenja ili nepobitnom prolasku vremena, tekst zrači toplinom i budi iskreni osjećaj suosjećanja, spokoja i nade da u životu ipak pronađemo put čak i onda kada ne dobijemo što želimo.

Drama Mrtva priroda iz pera Beatrice Kurbel bavi se zloupotrebom interneta i emotivnim zlostavljanjem u vezama, konkretno osvetničkom pornografijom. U čitanju su uz autoricu sudjelovali Vid Ćosić, Danijela Evđenić, Antonija Marijanović i Antun Antolović, redateljica je Nika Bokić i dramaturginja Herceg. Na sceni su Ćosić, Evđenić i Marijanović posjednuti vodoravno na stolice s notnim stalcima za čitanje ispred. Između njih se nalazi prazan stolac na koji će kasnije zasjesti Antolović, a prazno mjesto dotad aludira na rastuću distanciranost između tročlane obitelji. Ovo se čitanje od ostala dva razlikuje i upotrebom projektora preko kojeg se prikazuju snimke koje funkcioniraju kao vizualna pozadina koja ispunjava prazan prostor u izostanku scenografije. U dijalozima između Iris i njezinog dečka Gregora “Grega” (Antolović), Kurbel uspješno prikazuje toksičnu vezu – ucjene i manipulacije tuđom slobodom zamaskirane su riječima “ljubav” i “briga” i realističan su primjer emotivnog nasilja. Iz odnosa koji ima s majkom i dečkom, zbog njihovih komentara na njezino tijelo, Iris razvija komplekse vezane uz svoj fizički izgled. Sadržajno, drama je prikladna za adolescente jer iako upozorava na zloupotrebu novih tehnologija i nasilje u odnosima koje nije nužno fizičko, ne upada u zamku dociranja i krivljenja žrtve osvetničke pornografije.

Sve tri drame tematski dijele interes za žene i traumatična iskustva s kojima se suočavaju u različitim razdobljima života, iako svaka autorica istražuje specifičan problem pristupajući mu na sebi svojstven način. Unutar svakog dramskog teksta rastvara se spektar ženskih iskustava kroz generacije što dodatno ukazuje na dubinu internalizirane mizoginije s kojom se žene bore u aktualnom društvenom trenutku. Istovremeno, sve tri junakinje ovih tekstova utjehu pronalaze u ženskoj solidarnosti. Herceg u Mojoj stvari sirovo i hladno piše o trudnoći i majčinstvu te ga razotkriva kao ne sasvim blaženo stanje, pogotovo u nepovoljnim okolnostima u kakvima se nalazi njezin glavni lik. No, takvom odrješitom, gotovo sterilnom tonu koji nastupa sa striktno ideološke/političke pozicije nedostaje topline koju Leko uspijeva probuditi. Moja stvar se u odnosu na druge dvije drame disperzivno dotiče svih traumatskih iskustava koja žena može proživjeti zbog čega je čitanje na kraju postalo i zamorno. S druge strane, u svojim su se tekstovima Leko i Kurbel posvetile jednoj temi – demenciji i osvetničkoj pornografiji – i lakše zadržale koncentraciju slušatelja. Upravo ta fokusiranost na jednu glavnu temu čini drame Partitura šutnje i Mrtva priroda konkretnijima, čak svježijima.

Kako je nastao tekst Brodovi od papira?

To je krenulo na trećoj godini, na preddiplomskom, znači prije dvije godine. Te smo godine na kolegiju Dramsko pismo prvi semestar imali s profesorom Tomislavom Zajecom i s njim smo razvijali neke koncepte na kojima smo nastavili raditi u drugom semestru, a ja sam onda bila kod profesorice Jasne Jasne Žmak. Tako da se prva ideja, nekakvo sjeme, zapravo rodila kod profesora Zajeca. Proizašla je zapravo iz jednostavnog zadatka – izaberite jedan praznik, smjestite nekakvu dramsku situaciju unutar toga i pokušajte iz toga zavrtjeti koncept za dramski tekst kojeg biste jednog dana eventualno napisali. Tu sam se nekako ulovila za Prvi maj, zbog nekih svojih osobnih/obiteljskih razloga. Krenula sam od motiva izoliranog žalovanja, ili izolacije koja dolazi zajedno s žalovanjem koje može biti za voljenom osobom ili entitetom kao što je recimo Uljanik. I onda od tog intimnog aspekta išla sam razvijati što bi to bilo jer nisam htjela to graditi doslovno, to mi nije bio interes. Malo sam istraživala o Prvom maju, došla do Krvavog 1. maja kao motiva koji mi je kao povijesno-dokumentarni materijal odmah zazvonio kao da je dio neke moje priče. Potom sam gradila svoje paralele. Moj je proces uglavnom pun istraživanja – gomilam, gomilam, gomilam, dugo zapravo ne pišem, nego akumuliram motive, ideje, i na samom kraju to se sublimira u tekst. Puno je bilo motiva koji su me zanimali, isprva je to bila jedna puno šira priča, ali viškovi su polako otpali. Zapravo me zanimala tema Pule, ili točnije rodnog grada kao takvog, i zanimalo me što znači pisati o jednoj tako specifičnoj i lokalnoj temi, a da ostane dodirljiva i opipljiva ljudima izvan tog kraja.

Mislim da predstava potom i tekst nadilaze taj lokalni kontekst jer se publika, iz kojeg god podneblja bila, može poistovjetiti s osjećajem nesigurnosti zadržavanja radnog mjesta u tvornici koja je godinama bila dio svog mjesta, od koje su i za koju su njezini radnici živjeli. Kakve su bile reakcije publike?

Iz onoga što sam pričala s ljudima koji nisu imali nikakav dodir s Uljanikom ili Pulom uopće, uglavnom su isto rezonirali s time, počevši od glumaca u predstavi. Tea Harčević je prva bila u kontaktu s tim tekstom kada ga je čitala na DeSADU prošle godine. U toj su postavi ljudi isto bili odsvakuda pa mi je postalo jasno da ovo funkcionira izvan lokalnog konteksta, nije to samo neka naša priča. Shvatiš da skoro u svakom kraju postoji neki ekvivalent Uljaniku, čak i ako nije doslovni. To je pitanje identiteta, na čemu ga gradiš, a i pitanje rada je svugdje prisutno. A sad, koliko je jasna slika Uljanika i utjecaja koje je ono imalo na živote radnika, njihovih obitelji, ali i drugih građana – mislim, moj je posao da bude jasno bilo kome, a nadam se da sam u tome i uspjela.

Zvuk sirene koji se koristi u predstavi meni je posebno upečatljiv. I ti i ja smo odrasle u Puli i svima nam je taj zvuk obilježio djetinjstvo. Prva je svirala u sedam ujutro, za početak rada, a druga u tri popodne za kraj radnog dana u brodogradilištu. Živim relativno blizu brodogradilišta i često prolazim Arsenalskom, pored Uljanika. Nije ono udaljeno od centra, upravo suprotno, bilo je dio grada. Mislim, još uvijek je tamo. One dizalice, takozvani Svjetleći divovi i dalje svijetle povremeno. Jako mi je ironično to vidjeti – one svijetle, a ostatak brodogradilišta u mraku.

Apsolutno. Recimo, za razliku od redatelja predstave Gabrijela Lazića koji je “dijete Uljanika”, ja sam jedna generacija nakon. Moji su svi nonići bili “uljanikovci”, ali već su moji roditelji napravili korak van toga. Ne mogu reći da je itko od mojih nonića bio baš kao Otac iz teksta, da su recimo ginuli za Uljanik, ali definitivno sam znala kakav je to životni ritam, kakav je to tip ljudi, poznajem ih. Nekako nam je urođeno znanje da iza zidina u Arsenalskoj postoji cijeli jedan grad pa nas zanima što je to iza, pogotovo kad smo mali. Ja se točno sjećam kad sam bila jako mala i hodala “bulevarom” (Arsenalskom, op.a.), ne znam koliko sam točno imala godina, ali znala sam za Berlinski zid, iako nisam znala što je Berlin. Čula sam za zid i bila uvjerena da su te zidine na “bulevaru” taj zid. Valjda ono – bulevar, Berlin. To je Uljanikov zid, koji drugi zid može postojati, to je jedini i glavni zid.

Da se vratimo na Krvavi 1. maj koji se dogodio 1920. godine. Možeš li prepričati o čemu se zapravo radi? Nisam čula za taj događaj, a to je ipak crtica iz lokalne pulske povijesti koja predstavlja univerzalno iskustvo pokreta otpora.

Da, ja isto za to nisam znala prije, prvi put sam o tome čula i pročitala kada sam se bacila u istraživanje Prvog maja i Pule. Imala sam trenutak u kojem sam shvatila zašto se Prvomajska (današnja Ulica Sergijevaca) tako zove. Cijeli život ju tako zovem, a nisam znala zašto. Onda spoznaš neke stvari i odjednom one imaju smisla.

Upali se lampica.

Da, ono, tko je ikad rekao Ulica Sergijevaca? Svi ju zovemo Prvomajska. Zatim, tamo stvarno stoji spomen-ploča, dakle nije nešto skriveno, tamo se polažu vijenci svaki Prvi maj.

Krvavi 1. maj se dogodio u vrijeme talijanske okupacije Pule. Neko je vrijeme vladalo generalno nezadovoljstvo radnika u tadašnjem Arsenalu. Borili su se prvenstveno iz ekonomskih razloga, za radnička prava, ali pozadina toga bila je i sama okupacija. Prvo je počelo s mirnim prosvjedom, ali onda su nastali nemiri. Zapravo se pretpostavlja da su među njima bili pripadnici vojske, podmetnuti među prosvjednike koji su izazivali nerede. Počeli su se bacati crjepovi s krovova na što su karabinjeri počeli pucati na prosvjednike i tako je stradalo četvero ljudi, bar tako stoji na ploči. Pitanje točnosti navoda i podataka se također provlači kroz tekst, to je nešto što mi je isto bilo zanimljivo. Naravno da se kroz dublje istraživanje i razgovore sigurno može doći do finalnog broja, ali bila mi je značajna činjenica da nam se kroz današnje izvore informacija nudi više varijanti povijesti. Neki tvrde da je sedam ubijenih, u nekim verzijama nisu ni ista imena ljudi. Slična su, ali nisu ista, što može biti zbog nerazlikovanja krsnih imena ili talijanizacije imena. Pritom sam tekst (Brodovi od papira, op.a.) propituje poziciju pripovjedača kao arbitra informacija. Ta nedosljednost je na taj način ušla u sam materijal.

U brojnim kritika uglavnom regionalnih medija i u javnosti, pohvalili su izvrstan “puležanski” govor glumaca. Zanimljiva je ta specifičnost jezika jer svi glumci, osim tvoje sestre Linde Kliman, nisu iz Pule, niti su s “obale”. Je li bila prvotna ideja da se koristi dijalekt i koliko je važna njegova upotreba za samu predstavu i tekst, ili je to došlo iz dobre volje glumaca?

Rekla bih da to nije bilo odlučeno do samog početka procesa. Originalno sam napisala tekst na “puležanskom” koji u sebi ima i dozu dijalekta. Za DeSADU smo imali puno manje vremena i bilo mi je jasno da to neće ići. Mislim da je, za razliku od dalmatinskog ili čak zagorskog i međimurskog koji nam je donekle u uhu i glumci ih mogu skinuti, istarski stvarno specifičan. Ne čuje ga se puno u javnosti. Od ča-vala devedesetih stvarno više nije prisutan, čak ako ćemo od najbanalnijih primjera kao što su sinkronizacija crtića. Izuzetno je specifičan po svojoj melodičnosti, postoji jedna lakoća s kojom se govori, a koja se teško postiže. Čim se previše trudiš, zvuči krivo. Zapravo smo dosta i pričali o zamci dijalekta koji nas automatski vuče u žanr komedije, a htjeli smo da ode dalje od toga.  Iz svih tih razloga, htjeli smo barem probati, i drago mi je da jesmo. Nikola Radoš, koji je inače iz Čepina, na audiciju je došao s uvježbanim pulskim naglaskom i to nas je, između ostalog, osvojilo. Što se tiče drugih, na kraju su to brzo “uhvatili” i Tea Harčević i Boris Barukčić. Uz pomoć jezične savjetnice Mirjane Doblanović Pekice uspjeli smo pročistiti izgovor pa je to na kraju bio najmanji problem.

Predstava Brodovi od papira nastala je pod projektom KUMMA, akronim za “kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore”. To je od ove godine pokrenuto u INK-u, dolaskom Matije Ferlina kao umjetničkog ravnatelja. Svi iz autorskog tima su imali mentora za svoje polje. Zanima me koliko vam je svima to iskustvo pomoglo, ili možda i odmoglo?

Rekla bih da nam je definitivno pomoglo, mi smo bili pilot projekt s kojima su to odlučili isprobati tako da smo svi kroz proces otkrivali što to točno jest. Cijeli taj pristup mi je bio jako lijep za vidjeti, a i svi se donekle znamo jer smo tamo “domaći”, tako da je bilo dosta otvorene komunikacije. Svima nam je u cilju da projekt mentorstva funkcionira tako da smo na samom kraju razgovarali dosta o tome kako će se KUMMA razvijati dalje. Svatko je imao svog mentora za svoje područje. Primjerice, meni je to bila Jasna Jasna Žmak koja mi je već bila mentorica na fakultetu kada sam pisala Brodove. Tako da je ona u startu bila podrška u smislu obrade teksta, a i za što god zatreba, s bilo kakvom nedoumicom. Ponekad su mentori bili tu da ponude praktična rješenja koja često izgubiš iz vida kada si u stotinu kreativnih dilema, ali i za sve one stvari koje smo znali i bili sigurni u njih, oni su tu bili da nas poguraju da to nadogradimo. Svatko od nas je imao individualan odnos s mentorom što se nadam da je nešto što možemo nositi dalje sa sobom. Mislim da je važno upoznati starije kolege iz svoje branše i povezati se s njima, da imaš koga pitati kad ti nešto zapne. Pogotovo kada radiš u instituciji gdje si pozvan. Ne moraš sam nalazit svog “joker zovi” ako nemaš koga. Imaš osjećaj da, uz priliku koja ti je dana, da ti je dana i podrška da to bude najbolje što može biti.

To znači da ste u nekom smislu imali svoje asistente unutar institucije? Kao da se dogodila neka inverzija gdje vi mladi umjetnici i studenti niste oni koji asistiraju.

Možda, skoro, ali rekla bih da je dinamika jednostavno drugačija. Zahvalna sam što sam već na faksu vidjela što znači kvalitetno mentorstvo, i mislim da smo to i dobili. Asistenture su prirodan put koji svakako dobro dođe, meni su bile prvi susret s radom u kazalištu. Treba proći i taj stupanj pukog promatranja da bi polako ušao u proces. Mislim da je KUUMA jako vrijedan projekt jer je faza rada u instituciji koja nedostaje. To često ispada tako da si jedan dan asistent – volonter, a idući korak nakon toga bi trebao biti samostalni profesionalni rad. To je velik skok. Naravno da studentski rad i rad na nezavisnoj sceni daju iskustvo koje pomaže, ali institucija je jednostavno drugačiji organizam koji onda treba dosta brzo upoznati jednom kad se u njemu nađete – a onda se postavlja pitanje koliko ste stvarno spremni.

Možda prije koliko se osjećaš spremnim.

Da, jer netko ti je dao budžet u nekom iznosu koji ti trebaš opravdati na kraju dana. Velika je to odgovornost i pritisak, što je sve opravdano, ali to još sve dobiješ pod nekom krilaticom “prilike”. I kad dobijem takvu priliku, osjećam da ne opravdavam samu sebe, svoje buduće angažmane i svoj rad, već i cijelu jednu generaciju budućih dramaturga_inja. Tako da je lijepo to što postoji ta sigurna mreža, da ljudi koji su te pozvali da radiš stvarno žele da uspije to što radiš i da su na tvojoj strani, da se ne moraš na taj način opravdavati.

Sad kad si već govorila o pritisku u kontekstu umjetničkog rada, želji da kao mlada autorica opravdaš priliku koja ti je dana, spomenula si i povratak doma. To je između ostalog jedan od motiva koji je prisutan i u samoj predstavi. Jesi li osjećala pritisak od okoline zbog teme kojom se predstava bavi? Uljanik je i dalje otvorena rana za Puležane. 

Apsolutno, bila sam jako svjesna da dolazim s nekom, rekla bih i dalje, osjetljivom temom, čak ranjivom. To ljude tamo i dalje dira. Nije da pričamo o kivijima, nego… (smijeh). Inače, moj nono je prvi posadio kivi u Istri. Oprosti, digresija (opet smijeh).

Svakako sam se brinula oko toga. Nisam htjela da se stvori dojam da nešto dociram ili da pokušavam razriješiti krizu i raspad Uljanika. Htjela sam ispričati jednu ljudsku priču koja se krije iza toga. Bilo mi je važno da ton predstave ne ispadne krivi jer ljudi ipak dolaze na predstavu s željom da povjeruju u to što gledaju, investiraju se u tu priču i želim im opravdati to povjerenje na kraju. Ne želim da publici to bude pljuska u lice, već pružanje ruke razumijevanja, svi smo doživjeli taj događaj. Baš sam nedavno pričala o povratku u rodni grad s jednom kolegicom, taj trenutak kada se vratiš i kao da moraš pokazati što si radila sve te godine na Akademiji. Jako je čudan osjećaj. Jer te ljudi tamo znaju na način koji te ljudi drugdje ne znaju, ranjiva si, i imaš taj osjećaj da se moraš pravdati, a ne znaš zašto, a niti ne želiš djelovati umišljeno i da te nije briga za njihovo mišljenje.

Dobar dio programa gostovanja u INK-u ove sezone imao je fokus na povratak umjetnika u rodni grad, a organizirani su i brojni razgovori s publikom nakon odigranih predstava i diskurzivni programi poput Predikata, niz javnih predavanja o suvremenom teatru i izvedbenim umjetnosti, što je svakako oživjelo kazalište i programom dospjelo do razine nekih zagrebačkih. 

Lijep je osjećaj kada se imaš kamo vratiti nakon Zagreba, to jest Akademije. A što se tiče centralizacije i glavnog grada kao “relevantnog” kulturnog mjesta, mislim da upravo u manjim gradovima, dakle izvan centra, kao što je Pula, imaš više slobode da sam definiraš čak i unutar institucija svoj način rada ili istražiš alternativne modele koji ne robuju zahtjevima hiperprodukcije koja u Zagrebu ipak postoji. Imaš priliku razvijati se sa svojom publikom kako ti želiš i s ljudima s kojima to želiš raditi.

Osim toga, u manjim gradovima i mjestima nema ni pritiska konkurencije.

Da, imaš maltene monopol ili jako malu konkurenciju. Možeš “odgajati” vlastitu publiku, kao što se u INK-u održavaju razgovori s publikom nakon predstava i ovi diskurzivni projekti. Kazalište bi trebalo u svakom gradu biti jedna od stanica društvenog života koja okuplja ljude, pogotovo za turističke gradove poput Pule koji su uglavnom živi samo tijekom sezone. 

Kako je izgledao proces rada na Brodovima? Imali ste organizirane i audicije za glumce, nešto što na našoj sceni nije toliko česta praksa, ali u ovom slučaju, to ste radili jer u INK-u gotovo da nema glumačkog ansambla.

Bilo je prvo različitih varijanti, dosta smo pričali o tome i odlučili na kraju da je, u sklopu KUMMA projekta, imalo smisla angažirati mlađe glumce. A propos, ako već pričamo o radu i o radu u kulturi…

Naravno da pričamo.

E pa da, ako se bavimo i samom predstavom, meni je prvoj bilo najlogičnije da ću predstavu raditi na način koji mislim da je ispravan, a to je da je otvoren prema mladima i daje im priliku. Mislim da je to kolažiranje sa svih strana države na kraju rezultiralo nečim jako lijepim, pogotovo u smislu univerzalnosti teme. Audicija je zato bila logičan izbor, ni Gabrijel Lazić ni ja nismo imali puno iskustva rada s tom generacijom glumaca, pogotovo on koji je došao iz Sarajeva sa studija, tako da je to bila dobra prilika za upoznavanje.

Kako si se osjećala u poziciji dramaturginje u predstavi koja se bazira na tvom autorskom tekstu?

Neobična je pozicija, možda jer mi je prvi put, a možda jer je sama pozicija dramaturginje neobična. I dalje je to neko polje za raspravu iz nekog razloga. Kao da za razliku od ostalih funkcija, ova nije sama po sebi jasna, može biti tisuću toga, gdje je tvoja pozicija u odnosu na ostatak autorskog tima. Kroz ovo sam iskustvo naučila dosta o tome kako bih ja htjela da meni ta pozicija bude, što meni znači biti dramaturginja i/ili autorica. Često je pozicija dramaturga_inje jako fleksibilna i može se protezati na više uloga u procesu, to me između ostalog i privuklo tome, što se možeš tako shapeshiftati unutar toga, ali za projekt je puno lakše kada znaš točno svoju ulogu.

Neprestano se vraćamo na temu rada i radnika kojom se baviš u Brodovima. To se najviše odražava na sukob Oca, “štabelog” istarskog “uljanikovca” i njegove Kćeri, dramaturginje koja živi u Berlinu. Između njih postoji jedno veliko nerazumijevanje tj. imaju različite stavove o tome što je za njih rad i što znači biti radnik.

Rekla bih da kao što Otac temelji svoj identitet na Uljaniku, to radi i Kćer sa svojim pisanjem. Osobno nisam takva, nisam na taj način srasla s tim identitetom. Mislim da nije najzdravije temeljiti svoj identitet na jednoj stvari, pa tako ni na radu – prvenstveno si osoba. Svaki dan biraš raditi to što radiš. Recimo ja svaki dan biram baviti se dramaturgijom, što god to sve značilo i uključivalo. Bilo kakva mistifikacija tog rada me umara.

Želiš reći da su ljudi više od radničke uloge s kojom su srasli? Čini mi se, sad kada razgovaramo o tome, da se to na neki način vidi i u predstavi, kod likova. Kao da, kada prestanu inzistirati na isključivo svojoj radničkoj poziciji kao što čine Otac i Kćer, u njihovom odnosu dolazi do razumijevanja i suosjećanja za kojim toliko žude jedno od drugog.

Kada sam počela pisati tekst u autoreferencijalnoj formi, dakle iz vizure glavne junakinje kao spisateljice, to mi je zapravo bila kao štaka i htjela sam to u nekom trenutku štrihati. Na kraju se to pokazalo najzanimljivijim dijelom pa je ostalo. Sada kada gledam u retrospektivi, Brodovi su dramski tekst napisan iz lika, ne iz mene kao autorice. Sve su didaskalije njene, vidimo samo ono što ona vidi ili želi da vidimo, a ne nužno ja u poziciji sveznajućeg pripovjedača. Taj proces protagonistice zrcali moj proces i pitanja koja postavljam sebi: kako ja nešto predstavljam? Kako govorim o svom rodnom gradu? Kako razmišljam o svojoj obitelji i bližnjima, o ljudima koje znam i koji su prošli taj događaj? Tako sam  u isto vrijeme izbjegla i adresirala neke vlastite nelagodnosti. Sama drama se ne bavi brodogradilištem kao takvim, nije dokumentarna i nije cilj objasniti kako je ono propalo. Ovdje je u fokusu crtica iz života jedne izmišljene obitelji i kako takav događaj može utjecati na zajednicu i pojedinca.

Jako mi se svidjela rečenica koju izgovara Kćer o svom pisanju, da ne može prestati pisati o svojoj obitelji jer ih nikada u potpunosti ne može “raspisati” u jednu dramu kao što ih ne može cijele rukama zagrliti.

Tu je to pitanje reprezentacije u smislu kazališta koje je po meni upravo to, postoji odgovornost za to što i kako predstavljaš publici. Pogotovo kada su u pitanju te kao biografske stvari. Mene je puno ljudi pitalo da li je ta drama “moja priča”, ili su jednostavno to pretpostavili. Ja nikada nisam ni bila u Berlinu niti imam brata. Ovaj tekst, na neki način, proizlazi iz moje vjere u dramski tekst. Nemam ništa protiv autobiografskog, autofikcije ili autoreferencijalnosti, ali na neki način težnja publike da želi znati je li to što gledaju istina ili ne, kao da daje veći legitimitet onome što gleda. Samo zato što to nije moja osobna priča, ne znači da je ta priča manje stvarna. Posao mi je da budem uvjerljiva i drago mi je da je uspjelo. Mislim da je umijeće pisanja i kazališta stvoriti vjernu sliku, da ne moraš imati iskustvo te slike da bi ona bila uvjerljiva.

Da privedemo kraju ovaj naš razgovor koji bi mogao trajati još satima, kakvi su ti daljnji planovi?

Jedini plan koji imam zasada je položiti ispite i proći ovu akademsku godinu. To mi je trenutno prioritet. Imam još jednu godinu studiranja nakon ove, tako da iskorištavam studentsku privilegiju da ne moram odmah znati što ću raditi. Ovo što trenutno pišem na faksu me isto jako veseli (kad me ne stresira) pa možda nešto od toga bude i idući projekt. Što se tiče Brodova, na jesen se vraćamo u Pulu i nadamo se još nekim gostovanjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Spolni odgoj II: Borba

Kišno je poslijepodne u dvorištu Nove pošte, prostoru Slovenskog mladinskog gledališča i Zavoda Maska u Ljubljani. Okupljena publika čeka početak izvedbenog maratona od pet performansa-predavanja o ženskom seksualnom užitku Spolni odgoj II, projekt nastao u produkciji dviju gore spomenutih organizacija zajedno s Mestom žensk. Pojedina mjesta u dvorištu nose žutu tablu s imenom ili opisom, poput prometnih znakova, pa tako svaki izvedbeni prostor nosi neko asocijativno ime. Po potrebi će isti prostori mijenjati imena u scenografija i gledalište, ovisno o zahtjevima i temi pojedinog performansa. Tako je sada, za početak, dvorište Nove pošte Školsko igralište gdje nam je dobrodošlicu poželio ženski autorski tim: redateljica Tjaša Črnigoj, izvođačice Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman, Vanda Velagić i Tea Vidmar te Tijana Todorović, Barbara Kapelj i Lene Lekše koje potpisuju dizajn svjetla, scenografiju i izbor glazbe. Objašnjavaju nam zašto je školsko igralište uzeto za prvu stanicu ovog edukativnog višesatnog događaja – bila je to i njihova početna točka rada na ovom projektu. U jednoj takvoj školi, autorice su se upoznavale, razgovarale, dijelile osobna iskustva i potom istraživale što je sve za njih ženski užitak. Svako predavanje uključuje i dokumentarne snimke intervjua autorica sa stručnim suradnicama_ima i ženama koje su bile voljne podijeliti svoje iskustvo ovisno o temi performansa.

1. Dijagnoza

Črnigoj vodi publiku u Novu poštu kroz dvoranu u mraku, a put nam osvjetljavaju bljeskalice s mobitela. Ulazimo u manju sobu, svojevrsno zapozorje Pošte gdje čeka Rozman koja na crni linoleum izlijeva tube prozirnog gela, lubrikanta. Ulazak u mračne prostore i korištenje vlastite bljeskalice jedan je od provodnih motiva ovog ciklusa predavanja – da bi smo stekle znanje o (vlastitom) (ženskom) tijelu, potrebno je zaroniti u nutrinu i suočiti se s tamom koja nam krije put. Prvo predavanje, naslovljeno Dijagnoza, odvija se u izvedbenom prostoru koje nosi ime Zdjelica. Zdjelica je, prema mišljenju ginekologinje i seksologinje dr. Gabrijele Simetinger, ogledalo duše, prenosi Črnigoj. Dr. Simetinger je uključena u ovo predavanje kao jedna od stručnih suradnica_ka koji su svojim znanjem pridonijeli edukativnom aspektu projekta. Dijagnoza se bavi vaginizmom¹ i općenito boli uzrokovanom spolnim odnosom.

U pozadini se čuje snimka intervjua s djevojkom u ranim dvadesetima koja pati od tog poremećaja, čiji je put do prave dijagnoze bio težak i frustrirajući, ponajviše zbog ginekologinje koja njezinu bol nije doživljavala ozbiljno i više ju je zabrinjavalo to što djevojka odbija spavati s dečkom zbog boli. Isprva je djevojka osjećala samo peckanje za što joj je ginekologinja pripisala razne kreme, ali kasnije se bol proširila, ne samo tijekom penetracije, već i kod uzbuđenja. Njezin je glas pun ljutnje jer joj stručna osoba ne može pomoći, ne pokazuje razumijevanje ili suosjećanje, dapače, savjetuje joj da se “samo” treba opustiti i trpjeti. Za to vrijeme, nakon što je istisnula dovoljno lubrikanta, gela, kreme, Rozman ga razmazuje po podu i sebi te izvodi sitne akrobacije, kližući se s lijeva na desno. Trudi se izvesti ih što gracioznije moguće, zbog čega posrće i pada na pod, simulirajući nemogućnost dostizanja užitka tijekom neprestanog osjećaja boli i nelagode.

Dok Rozman raspoređuje hrpu ženskih gaćica po sluzavom podu u pozadini slušamo razgovor s dr. Simetinger o načinima liječenja vaginizma koji je, očekivano, povezan s internaliziranom mizoginijom i to, prema njezinim riječima, više nego što možemo zamisliti. U njezinoj je ordinaciji najvažniji instrument ogledalo. Govori kako se veliki broj žena gnuša od pogleda na vlastitu vaginu, a kamoli da ju dodiruju. Za to vrijeme, služeći se grafoskopom, Rozman na zidu projicira folije s fotografijama raznih vagina pa taj odraz na zidu zrcali po zidovima prostora koristeći se ogledalom. Korištenje grafoskopa još je jedan od zajedničkih motiva svih performansa, instrument koji vezujemo uz obrazovne institucije, mjesta gdje bi se zapravo trebalo učiti o spolnog odgoju. Služenje tim naizgled banalnim obrazovnim pomagalom, u interakciji s drugim predmetima i istraživanjem igre svjetla i sjene, autorice kao da su mu udahnule novi život izvedbenom kreativnošću.

Rozman potom uzima mobitel i snima uživo kako nježno prstima prolazi po prostoru što se također projicira na zidu, a za to vrijeme Simetinger objašnjava kako terapijom dodira liječi vaginizam. Francuska šansona koja je dosad svirala u pozadini sada se čuje iza prozora prostora u izvedbi Tee Vidmar koja sudjeluje u prva tri performansa. Vidmar krasi divan vokal i vještina pjevanja kojom uspijeva dodatno obojiti predavanja. Također je vrlo kreativna u instrumentalnoj izvedbi pa tako primjerice, u završetku Dijagnoze svira na različitim dilatatorima, instrumentima koji služe za liječenje vaginizma. Iza nje na plakatu stoji objašnjenje da im je dilatatore posudila Simetinger koja ih je dobila na poklon od pacijentice. Ipak, nedostaje jedan u setu, onaj najveći, koji je bivša pacijentica zadržala za sebe.

2. Pristanak (Consentire)

Črnigoj vergilijevski nastavlja voditi publiku u drugi prostor Nove pošte, nazvan Granice. Ovo predavanje je u izvedbenom smislu slabije od ostalih, ponajviše jer se odviše oslanja na upotrebu televizora za projekciju Rozman koja prenosi neugodno iskustvo djevojke čije granice i pristanak nisu bili poštovani. U isto vrijeme sudjeluju Todorović i Kapelj – jedna neprestano ugljenom crta lica muškaraca koji se nalaze iznad raširenih nogu žene pa ih potom briše, nižući tako beskrajne portrete koji ostavljaju crne, vidljive tragove na hameru, kao što svako negativno seksualno iskustvo ostavlja posljedice na osobu, dok druga hoda po tipkama na klaviru.

Na zidovima su nalijepljeni materijali i QR kodovi koji se bave temom entuzijastičnog pristanka, straha, silovanja i granica. Publika je slobodna da pogleda materijale dok se pušta snimka razgovora sa ženama o nepoštivanju njihovih granica i/ili ne pristajanju na seks. Ta velika količina materijala i sadržaja kojim je publika bombardirana izaziva preopterećenje, teško je pohvatati i upiti sve što se događa u prostoru. Rozman se vraća, ovaj put u bijelom kombinezonu s nekoliko vreća zemlje koju će rasporediti po sredini prostora na crnom linoleumu. Ritmičnim kretnjama koje blago aludiraju na erotične kretnje, ona stvara udubljenja u zemlji različitih oblika koja potom ispunjava sjemenkama i tako ispisuje riječ. Na kraju, tijekom kraće pauze, publici su uz čaj i kavu ponuđene slatke lizalice u obliku vulve.

3. Sposobnost

Treće u nizu predavanja bavi se temom seksualnosti i tjelesnosti žena s invaliditetom, a izvedbeni prostor ovoga puta nosi naziv Crna soba zato što ćemo, riječima Črnigoj, uživo pratiti razvijanje fotografija intervjuiranih žena. Osim samih fotografija, koje su opet projicirane grafoskopom, koriste se i folije crteža na kojima su (ne nužno realistični) portreti četiriju žena čije intervjue kasnije čujemo. Predavanje sad drži Lina Akif uz vokalnu i glazbenu pratnju Vidmar na maloj harmonici, i dalje se držeći repertoara francuskih šansona. Prostor je ispunjen grafoskopima i projektorima na školskom stolicama, a ispod svake stoji poveći grm mahovine, kao da signalizira mjesto projekcije intime svake od žena. Vodeći se esejem So beautiful, yet disabled Elene Pečarič, ovaj performans prije svega razbija stigmu žena s invaliditetom čija se seksualnost zanemaruje, kao i njihove potrebe i želje.

Jedan od zanimljivijih uglova istraživanja ove teme je potreba za asistentima koju iskazuju intervjuirane žene. Ti asistenti trebali bi pomoći korisnicima u istraživanju i zadovoljavanju vlastite seksualnosti, ponajprije radi zaštite dobrobiti i zdravlja osoba s invaliditetom. U razgovoru s jednim od koordinatora asistenata, on otkriva kako se nerijetko dogode ozljede kada korisnici eksperimentiraju na svoju ruku, u svojoj privatnosti. Postavljanje granica od strane asistenata u pomaganju svojim korisnicima s njihovom intimnošću pokazuje se vrlo škakljivim teritorijem, na čemu treba još raditi i razgovarati. Ono što se posebno ističe u ovom predavanju je snažan osjećaj topline koji proizlazi iz slušanja ljubavnih priča žena sa snimki.

4. Igra 

Nakon pauze za ručak u Publika baru koji se nalazi nedaleko od Nove pošte, u istoj zgradi kao i Mladinsko gledališče, po publiku stižu sve četiri izvođačice na biciklima uz vesele povike i uzvike, podsjećajući na opise woo djevojaka Barneyja Stinsona iz serije Kako sam upoznao vašu majku. Sve su odjevene u pomalo ekstravagantne kostime – Bakotić u ružičastoj haljini s bijelom bob perikom, Rozman u kostim s tigrastim uzorkom, Velagić u smeđoj bundi s čarapama i ničim drugim, a Akif, koja predvodi povorku jer drži i ovo predavanje, nosi bijelu kaćipernu haljinu i periku. Za razliku od prethodnog predavanja, ali općenito cijelog ciklusa, ovaj je performans energetski nabijen i vrlo zabavan za slušanje. Razlog tomu je zasigurno tema ovog četvrtog predavanja pod nazivom Igre – u njemu se istražuju različiti oblici fetiša i nastranosti poput BDSM-a, ne-monogamnih i drugih nekonvencionalnih praksi. Osim toga, Akifina persona je puno prisnija i razigranija od prethodnih s kojima smo se dosad mogli susresti. Kada nas dovede do dvorišta Nove pošte, radi turu svoje Kuće užitaka koja se smjestila u prostore instalacije ispred Pošte, a sastoji se od nekoliko teretnih kontejnera. U toj kući nalazi se njezin ured, klinika za besplatno testiranje i shibari soba gdje je publika pozvana da opipa kvalitetu uža koje se koristi za tu tehniku.

Ponovno smo u zapozorju Pošte koje je ovaj put namješteno kao muzej gdje se mogu pogledati Akifini rekviziti poput uokvirenog senzualnog crnog kostima za swingerske zabave koji je sama “napravila”. Na zidovima se mogu pronaći i snimke zaslona s FetLife profila, web stranice koja služi za umrežavanje zainteresiranih za nekonvencionalne fetiš prakse. Glumica daje sažet opis kako stranica funkcionira, uspoređujući ju s Facebookom za osobe željne upoznavanja i eksperimentiranja s različitim erotskim praksama. U sklopu ovog dijela velik je naglasak na spolnom zdravlju i zaštiti od prenosivih bolesti na čemu se, prema riječima Akif, inzistira u toj zajednici. Kao problem ističe nedostatak besplatnih testiranja i strah od stigme i osude liječnika koji ih provode.

Potom nas vodi na scenu Pošte, ovoga puta nazvanu Eden, koji je, kao i neki drugi prostori slabo osvijetljen i u koji treba ulaziti s oprezom. Izgled scene jako je atraktivan i kreativno dizajniran, zidovi su oblijepljeni raznobojnim flourescentnim trakama raspoređenim u slova koje tvore riječi vezane uz kinky prakse. Iste trake na podu iscrtavaju ženska tijela, a zbog svog isprekidanog rasporeda podsjećaju na cestu – moguću metaforu vrludavog i uzbudljivog puta do neistraženih putenih užitaka. Akifin bijeli kostim tako, osim što se igra s bijelom bojom kao simbolom čednosti, ima i praktičnu funkciju jer se čini kao da je sam izvor svjetlosti i olakšava praćenje njezinih kretnji po sceni. Dok se izmjenjuju glasovi četiri Slovenke iz off-a koje govore o svojim iskustvima sudjelovanja u pronalaženju zajednice i eksperimentiranju, Akif ih prati energičnim kretnjama koje simuliraju zavođenje i/ili seksualnu aktivnost što pridonosi uzbudljivim pričama, ali i blagoj nelagodi koja se može osjetiti kod žena kada govore o strahu od stigme i sramu koji bi uslijedio ukoliko njihova šira okolina sazna kako se zabavljaju u slobodno vrijeme.

5. Borba

Po izlasku u dvorište Pošte, sada se taj prostor zove Trg sindikata, a okolo je raspoređena hrpa panjeva. Posljednje predavanje Borba vraća nas u Drugi svjetski rat, u vrijeme partizanskih bitki za slobodu, do 1974. kada je pobačaj postao ustavno pravo. Međutim, ovo nije samo priča o državi, zajedništvu i nasilju – ovo je priča i o solidarnosti, ljubavi i tijelu neke nepoznate žene. Ovaj performans izvode dvije Hrvatice, Sendi Bakotić i Vanda Velagić, pa je tako jezik predavanja mješavina njihovog nespretnog slovenskog (za koji je Akif pak mislila da je hrvatski) i hrvatskog. Predavanje započinje spuštanjem u svojevrsnu kotlovnicu ispod Pošte, prostor koji je nazvan Ilegala gdje Velagić demonstrira različite načine tj. “kućne” lijekove za nesiguran abortus koristeći se zdjelom vode i grafoskopom. U zdjeli se nalazi kuglica crvene boje koja se odupire svim načinima uklanjanja, sve dok ne popusti pod pritiskom vješalice i krvava se boja počne širiti u zdjeli vode i po zidu prostora intenzivnog vlažnog mirisa.

“A ako to ne uspije…”, sintagma je koja se ponavlja nakon svakog neuspjelog pokušaja “kućnog” abortusa. 

Povratkom gore u dvorište slušamo Velagićin govor u ulozi Vide Tomšič, jugoslavenske političarke koja zajedno sa svojim suprugom ginekologom Francom Novakom-Lukom, predstavlja glavne aktere ovog predavanja i priče o borbi za reproduktivna prava u Jugoslaviji. Nakon rata, došlo je do naglog porasta opasnih pobačaja kod mladih žena koji su često završavali smrću i tadašnja je vlada odlučila tome stati na kraj tako da pobačaj zabrani i kriminalizira. Tematizira se i problem neprepoznavanja silovanja u braku kao zločina koji se jezivo demonstrira dugim nizom krvavih gaćica koje se vješaju na štriku u skladišnom prostoru Pošte gdje se izvodi ostatak predavanja, koji je ispunjen povijesnim i arhivskim materijalima. Vodeći se njihovim biografijama i radom, Bakotić i Velagić vode publiku kroz svoje istraživačko putovanje arhivima koje ih je vodilo preko gotovo cijele Europe. Naizgled suhoparni podatci i arhivistika oplemenjeni su uzbuđenjem i dinamikom koji ovaj duet uspješno nosi tijekom cijele izvedbe. Vjerojatno je tako najuzbudljiviji segment priča o potrazi za jugoslavenskom dijafragmom koja se proizvodila pedesetih godina u Savi Kranj, tvornici guma. Nažalost, nisu pronašle dijafragmu iz pedesetih, ali jesu iz osamdesetih godina, koju su svečano prezentirale izvlačenjem iz plave kutijice i pobliže ju pokazale publici. 

Borba je tako, u odnosu na ostale performanse-predavanja, možda najpunokrvniji dio koji savršeno zaokružuje sva prethodna predavanja stavljajući poseban naglasak na političku dimenziju borbe za ženska prava za koja se iznova, i iznova, borimo. Cijeli serijal predavanja predstavlja golem trud autorica da sažeto i efektno približe žensko pitanje publici, a teme koje su odabrane neizmjerno su dragocjene za trenutnu društvenu sliku u kojoj se nalazimo. Ovaj Spolni odgoj možda u imenu nosi broj dva, ali za neke je sigurno bio tek prvi susret s ovim važnim temama i pitanjima. Kao uspomenu na izvedbeno iskustvo, gledateljima se uručuju diplome sa žigom i potpisima autorica.

Pjesma Olivere Katarine Vučo Jer ljubav, to je miris belog cveća prati Borbu, a njezini stihovi raslojavaju sav koloplet emocija koji vezujemo uz motiv ljubavi – onih koje nas vesele i onih koje nas bole, a takvim se čini i iskustvo života tijela jedne, tako nam dobro poznate, žene:

„Jer ljubav, to je miris belog cveca
nežan dodir krila plave ptice
jer ljubav, to je patnja ili sreća
oluja ili vetrić tih i blag“

1. “Vaginizam se smatra jednim od najtežih seksualnih poremećaja kod žena. Vaginizam izaziva grčenje mišića zdjelice, što u potpunosti onemogućuje vaginalnu penetraciju čak i kada ju žena želi.” (citirano prema programskoj knjižici performansa) ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Program prvog dana događanja, 20. studenog, sastojao se od šetnje prostorijama HNK-a gdje su bile postavljene umjetničke instalacije ili su se odvijali neki tipovi performansa. Kustoski koncept, dramaturgiju i režiju potpisuju Nataša Antulov, Ana Dana Beroš, Nikolina Rafaj, Sara Salamon i Marko-Luka Zubčić. Odabrani umjetnički radovi objedinjeni su oko pojmova krize koja danas označava permanentno stanje nestabilne egzistencije i evakulacije kao staništa što je konkretno realizirano kroz dramaturški koncept šetnje institucijom i neposrednim susretima s izvođačima i instalacijama. Šetnja je započela penjanjem na vrh stubišta u prostor tonskog studija gdje je izvedena plesna predstava Arbyte 2.0 Arbajt kolektiva. Predstava (izvedena dvaput u danu) dio je jedanaestiposatnog performansa Meantime, Between Failures  koji je kolektiv pripremio u sklopu ovog projekta, a tijekom kojega je publika mogla pratiti cjelodnevni proces postava, pripreme, izvedbe, odmora i objeda kolektiva u i oko prostora tonskog studija.

Nakon završetka plesne predstave, uslijedila je Prirodna izvedba evakuacije koju potpisuju glumica Aleksandra Stojaković Olenjuk i dramaturginja Nataša Antulov. Stojaković Olenjuk, odjevena u reflektirajući prsluk, poziva publiku da pođu s njom prema zapadnom izlazu tonskog studija gdje se istovremeno nalazilo više prostornih instalacija. Jedna od njih je a walk through the elevated Maje Marković, kolažirana konstrukcija fotografija detalja dizala stambenih zgrada koje je projektirao Božidar Rašica, arhitekt poznat po modernističkoj rekonstrukciji zagrebačkog HNK-a. Dokumentirajući dizala, konstrukcija prati koreografsku rutu evakuacije koja dopušta isključivo horizontalno kretanje publike. Ostale prostorne, ali i zvučne, svjetlosne i izvedbene intervencije, poput hrpe crnih stolica, bisti zaogrnutih u izotermalne folije i zvukova ptica, potpisuju Sara Salamon i Marko-Luka Zubčić pod nazivom Događaji na rubu kadra, a njihovo se ime kroz šetnju potvrđuje nemogućnošću razlikovanja instalacija međusobno i od izvedbe.

Stojaković Olenjuk u ulozi vodiča šetnje u prvom dijelu svoje izvedbe sažeto izgovara definicije prirode koje uspoređuje s konceptom bivanja “prirodnim” u glumi, na sceni. U svom govoru ističe čovjekovu žudnju za pomakom u prirodno stanište, ali i boli koju ta žudnja izaziva, obzirom da je čovječanstvo nepovratno izgubilo svoje prirodno stanište. U drugom dijelu se publici obraća putem Zoom prijenosa s TV ekrana na prvom katu foajea, dok se, u pozadini video prijenosa njezina lica izmjenjuju snimke i fotografije prirodnih i društvenih katastrofa s onima idilične prirode i krajolika. Diskurs o prirodnosti glume doveden je do krajnje ironije kada, koristeći mogućnosti Zooma, glumica promijeni pozadinu u fotografiju tropskog otoka, a na mjesto njezinog lica pojavi se animacija odjevene pande koja prati njezine pokrete i ekspresije.

Između dva dijela njezine Izvedbe evakuacije, također u foajeu na prvom katu, nastupila je Grupa za nove narodne prakse s radom Ustenjavanje zemlje. Nekoliko je izvođača desetak minuta naricalo u prostoru, noseći na sebi crninu i veo, s ponekim ukrasom ili uvezom crvenog tradicionalnog ornamenta signalizirajući na mediteransko/balkansko naslijeđe naricanja. Na izlazu iz foajea, na stubištu u obliku prostorne instalacije postavljen je projekt Sunčano uz mogućnost razbojništva Mihaela Gibe, rad koji je 2016. nagrađen trećom nagradom Salona mladih. Projekt prikuplja podatke iz PU zagrebačke o kriminalu u Zagrebu u posljednjih desetak godina – za svaki događaj policija objavljuje vrijeme, mjesto i vrstu kriminala, a serverska aplikacija na temelju tih podataka prikuplja podatke DHMZ-a o vremenskim uvjetima u trenutku kriminalnog djela na lokaciji izvršenja. Aplikacija, na temelju vremenske prognoze i policijske statistike, prognozira vjerojatnost zločina u pojedinim zagrebačkim četvrtima.

Za vrijeme trajanja šetnje, među publikom su se mogle primijetiti dvije izvođačice koje su se ovlaživale vodom ili glicerinom. One su zajedno s publikom pratile šetnju i neprestano se pokušale ohladiti mašući programom u ruci. Jedna od izvođačica je Nikolina Rafaj pa je ovaj suptilni performans bio uvod u njezin projekt Ostajanje sa šumom, ostajanje u šumi koji se izvodio u prostoru buffeta HNK. Ondje su sa svake strane bile smještena dva grafoskopa na kojima su kasnije naslagani prozirni papiri s crtežima mape rute evakuacije koju smo prethodno prošli, a koju su skicirali upravo članovi publike. Glas iz offa (sound dizajn potpisuje Ivona Eterović aka tonota) poziva slušatelje da mapiraju izvore različitih zvukova koje čuju u ovom prostoru mjesta, kako kaže, koje još ne postoji. Šetnja je završila prolaskom kroz interaktivnu svjetlosnu instalaciju Leave No One Behind Sanje Gergorić i Miodraga Gladovića koja je zahtijevala kolektivnu participaciju publike kako bi, u interakciji s postavljenim mikrofonima, bilo glasom ili proizvodnjom zvuka, osvijetlila evakuacijski izlaz. 

Ravnateljica Drame HNK Nenni Delmestre na početku šetnje izjavila je kako je ovaj projekt vrlo važan zbog uključenog broja nezavisnih umjetnika koji su surađivali s ovim institucionalnim kazalištem. Ipak, rad nezavisnih umjetnika ostao je u sjeni glavnog programa, a njegova dostupnost ograničena je samo na uski krug pozvanih. Posebno je bizarna rečenica iz priopćenja HNK objavljenog 22. studenog na njihovoj web-stranici: “Prvog dana Foruma svi zainteresirani mogli su vidjeti i sudjelovati u umjetničkom programu…“, jer je ulaz bio nadziran i dostupan samo onima s popisa. Na upit zašto ulaznice nisu bile u slobodnoj prodaji, cjeloviti odgovor HNK je u nastavku: “Ulaznice za dvodnevni program nisu bile u prodaji zbog ograničenog broja ljudi u prostorima, već je ulaz bio slobodan do određenog broja posjetitelja uzimajući u obzir mali kapacitet, 22 partnera iz Europe te pozivnice sudionika i novinare. Svako kazalište prema projektu moglo je odrediti kojeg će tipa biti Forum – otvorenog, zatvorenog ili poluotvorenog. Zbog prostora koji su umjetnici izabrali, odlučili smo se za poluotvorenu formu, odnosno izvedbe s ograničenim brojem publike, a prema uputama službe Zaštite na radu – 50 gledatelja. Budući da je na Forumu sudjelovalo 22 partnera iz Europe, za ostali broj gledatelja, a u dogovoru s izvođačima, omogućili smo umjetnicima da pozovu osobe za koje smatraju da žele vidjeti njihov rad.“

Ovaj forum posvećen klimatskoj krizi i pitanju održivosti umjetničkih praksi na koncu je ostao zatvoren široj, možda i zainteresiranoj javnosti. Teme STAGES Foruma tiču se svih, pogotovo sada kada je krajnje vrijeme da rasprava o klimatskoj krizi s margine prijeđe u centar. Također, iznimna je situacija da jedna institucija poput nacionalne kuće surađuje s mladim, neetabliranim i nezavisnim umjetnicima na projektu koji bi stvarno mogao biti značajan. Projekt je, nažalost, ostao zasjenjen manjkom informacija i nemuštom komunikacijom kazališne kuće, održan u sjeni glavnog programa i na marginalnim prostorima iste institucije. Ipak, prema službenoj informaciji iz HNK-a, mogućnost repriznih izvedbi svakako postoji i već su u tijeku pregovori s umjetnicima. Hoće li se one realizirati, ostaje nam za vidjeti.

Strukovni cjenik zasad ima više savjetodavnu umjesto regulatorne uloge pa će se opreka obaveze-poticaja pokazati jednom od ključnih točaka ovog okruglog stola. Utješanović smatra SPID-ov cjenik korektnim, ali problem vidi u matematici odnosno u postocima jer, kako kaže, većina budžeta odlazi na autorske honorare autorskom timu, a sredstava za produkciju novih programa već je godinama sve manje i manje. Pročelnica Višnić to potvrđuje te ističe da dolazi do paradoksalne situacije gdje plaće kazališnim radnicima u institucionalnim kazalištima stagniraju, ali zato nema dovoljno sredstava za produkciju novih programa. S druge pak strane, nezavisna scena prednjači u programskoj ponudi s manjkom tehničke i financijske podrške na koju javne ustanove mogu računati. Stoga su se govornici složili s idejom povezivanja institucionalne scene s nezavisnom kroz poticaje, kako je naglasila Višnić, budući da “obaveza” sa sobom može donijeti zloupotrebu. Za ilustraciju uzima ravnateljstvo Pavlice Bajsić Brazzoduro u Centru mladih Ribnjak kao odličan primjer tog modela suradnje, ističući pritom kulturne centre koji nisu opterećeni repertoarnom politikom kao moguće rezidencije za nezavisne umjetnike.

Kroz raspravu i diskusiju s prisutnom publikom provlačio se i problem kroničnog nedostatka “kućnih” dramaturga kojih se u hrvatskim kazalištima može nabrojiti na prstima jedne ruke, a razlog leži u nerazumijevanju posla koje to radno mjesto obuhvaća. Repertoarne politike institucionalnih kazališta još su jedan kamen spoticanja za mlade dramaturge jer produkcija autorskih tekstova nailazi na otpor, dok je nezavisna scena otvorenija riziku i eksperimentu. Dominantnost kanonskih, odnosno lektirnih i populističkih naslova, prema pročelnici Višnić, dovodi do provincijalizacije kazališta i nedostatka svježine repertoara, što je osobit problem kazališta za djecu, kako ističe Utješanović. Isto tako, problem vidi i u manjku kazališnih predstava za mlade tj. adolescente koji su prestari za kazališta za djecu, a premladi za “odrasla” kazališta – nema adekvatnog sadržaja za njihov uzrast i zbog toga je teško poticati naviku odlaska tinejdžera na predstave. Međutim, Plazibat uzima primjer vlastite režije u HNK Split, nagrađivane predstave 55 kvadrata Ivane Vuković i pozitivnih reakcija publike na taj suvremeni komad. Riječ je, naime, o tekstu koji je smješten u Split 21. stoljeća, a bavi se i problemom sveopće apartmanizacije i nestajanju grada. Prema tome, Plazibat zaključuje kako bi se repertoari kazališta trebali bi se baviti temama koje zanimaju publiku, budući da se ova predstava pokazala uspješnom ponajprije zbog suživljavanja gledatelja s dramom koja tematizira njihovu svakodnevicu.

Kako je više puta istaknuto kroz razgovor, strukovni cjenik zasad postoji isključivo kao prijedlog, referenca, ali je u praksi teško primjenjiv. Višnić je dodala kako gradska uprava može samo upozoriti kazališta koliko trebaju platiti umjetnike jer zasad ne postoji zakonska osnova za intervenciju, jedino putem ulaganja u programska sredstva. Ono što govornici vide kao optimalno rješenje je sustavna implementacija cjenika i standardizacija omjera autorskih honorara kako bi obje strane pregovaračkog stola bile zadovoljne. Iz svega se, nažalost, daje zaključiti kako je potencijalni razvoj suvremenog dramskog pisma stavljen na čekanje dok ne dođe do boljih organizacijskih prilika i standardizacije autorskih honorara što se tiče javnih ustanova, a na nezavisnoj sceni ostaje da bude mjesto eksperimenta i afirmiranja suvremene hrvatske drame iz pera mladih dramskih autora i autorica.

Dodjeli je, osim Janković i Stojadinovića iz žirija, prisustvovala i ravnateljica MSU-a Zdenka Badovinac koja je ukratko podsjetila na utjecaj koji je Kožarić imao na mlade hrvatske umjetnike, ali i na podršku koju je pružao mlađim kolegama u njihovim početcima te aktivno pratio njihov rad. Ime nagrade tako je hommage autoru za kojeg je Janković istaknula kako je, bez obzira na godine, bio najmlađi hrvatski umjetnik zbog svog duha koji se vidi u njegovom radu, uvijek novom i nedovršenom. Spomenula je također kako su ove godine primili devedesetak prijavljenih radova i devet online projekata te da je kriterij za odabir najboljih radova bila inovativnost i kreativnost stvaralaštva te umjetnička vrijednost djela. Stojadinović je u nastavku naglasio kako je odluka o dodjeli ove Nagrade proizašla iz pandemije i njezinih posljedica po mlade umjetnike, a cilj joj je potaknuti njihovo daljnje stvaralaštvo.

Osim prve tri nagrade, dodjeljuje se i posebna nagrada Kožarić Digital predviđena za digitalna umjetnička djela koja su pogodna za postavljanje na online platformama Muzeja, bilo web stranici ili društvenim mrežama. Otkupom digitalnih umjetničkih djela želi se potaknuti na razvoj digitalne umjetnosti čija online prezentacija omogućava širu percepciju novomedijskog stvaralaštva. Ovogodišnji Kožarić Digital dobio je Alex Brajković za audio-vizualnu instalaciju Generative Contemplation – Cellular Automata u kojoj autor stvara prošireni zvučni pejzaž (soundscape) kombinirajući prethodno snimljene zvukove prirode sa sintetiziranim ambijentalnim zvukovima. Pritom se koristi vlastitim algoritmom za oponašanje prirodnih procesa i slučajnosti, čime stvara beskonačne ambijentalne i kontemplativne kompozicije.

Treća nagrada pripala je Kristijanu Popoviću za rad Replika javnog spomenika u hrvatskoj povijesti, rad u kojem je autor replicirao samoposlužni automat kojeg je zamijetio na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru. Postavljajući takav uporabni predmet u derutnom stanju na poziciju javnog spomenika, autor ironijski komentira tranzicijski period hrvatske povijesti. Drugu nagradu dobila je Marina Rajšić za Pauzirane čestice lipe, rad u kojem se tematizira obnova i regeneracija zajednice naselja Lipa prethodno devastiranog u Drugom svjetskom ratu. Autorica se nadovezuje na prethodni rad, u kojem je prah osušenog lišća lipe nanosila na javne prostore istoimenog naselja, šireći prah kao simbol priče obnove i regeneracijski potencijal naselja. U Pauziranim česticama lipe autorica miješa prah lipe u smjesu smole, stvarajući maleni kubus koji je na sobnoj temperaturi postojan, ali razgradiv u vodi, spremajući tako prah i njegov regeneracijski potencijal za potencijalno buduće korištenje.

Za kraj, prvu nagradu osvojila je Petra Slobodnjak za rad Displacement, Planinska 7 u kojem je autorica, tijekom deset godina života u zagrebačkoj četvrti Peščenica, kroz 27 fotografija i 10 autorskih tekstova bilježila priče iz susjedstva i danas možda zaboravljene trenutke jednog tipa zajednice, prenoseći nostalgiju za prijateljstvom i dobrosusjedskim odnosima. Ovom je prilikom najavila izdavanje knjige o radu i pozvala sve prisutne da prisustvuju promociji kako bi popratili nastavak njegovog razvoja  u drugoj formi. U pozadini foajea, iza konferencijskog stola, nalazio se samostojeći LCD totem na kojem su prisutni, u nizu izabranih fotografija, mogli pogledati isječak nagrađenih radova. Ovakve nagrade važne su ponajviše zbog priznanja mladim umjetnicima koji su se prijavili, što uključuje i financijsku potporu za svaki od nagrađenih radova, čime se dodatno daje vjetar u leđa umjetnicima i umjetnicima i pomaže im u nastavku autorskog puta.

Materijal filma složen je kronološki, uključuje okvirni period rada Kugle tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, od osnutka do prestanka aktivnog djelovanja grupe. Film vješto i zorno uspijeva prikazati pa i prenijeti duh Kugla glumišta i njezinih sudionika, koji se opisuje sintagmama “nevjerojatnog kreativnog kaosa” gdje bi “uvijek netko nešto zabrijao”. Anica Vlašić-Anić, jedna od članica, ističe kako je cilj bio prije svega publici prenijeti spomenuti duh i energiju grupe, a ne nekakvu dramsku priču ili ideju. Iz tog je razloga, za vrijeme izvođenja, često bila pod dojmom kako izvođači znaju manje od gledatelja što će se u predstavi dogoditi. Nekoliko se puta tijekom filma ponavlja i motiv “krivih vrata”, odnosno da su članovi po dolasku u Studentski centar u Zagrebu u želji da se uključe u Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK) pogriješili vrata i završili u Satiričkom glumištu, kasnije preimenovanom u Kugla glumište. 

Promjenom imena grupa se distancirala od satiričke odrednice, da bi u kasnijim fazama razvoja svoje estetike/filozofije/koda dodatno raskinula s konvencionalnim institucionalnim kazalištem tog vremena tako što su izašli na ulice, tj. napustili su uobičajeni zatvoreni kazališni prostor i stvarali predstave na otvorenom, u javnosti među građanima. Film ilustrira prijateljsku atmosferu koja je vlada među “kuglašima” i želju za bavljenjem kazalištem primarno iz čiste ljubavi prema toj umjetnosti, što pokazuje iskustvo Damira Bartola Indoša koji je u trupu došao isprva na prijateljski poziv, bez scensko-izvedbenih ambicija. Jak osjećaj kolektiva isto tako se čita iz napomene kako je autorstvo Kuglinih projekata zajedničko, a popularnost i vidljivost stjecali su bez potrebe za marketingom svojih akcija, performansa tj. happeninga.

Iako ispočetka i dugo vremena tijekom svog djelovanja zanemareno od strane domaćih medija i kritike, Kugla glumište priznanje je dodijeljeno Posebnom nagradom na BITEFU 1978. godine za predstavu Mekani brodovi i Orlandom na Dubrovačkim ljetnim igrama 1980. za najuspješnije glumačko ostvarenje u dramskom programu Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak dodijeljeno Dunji Koprločec. Uz dvije nagrađene predstave spominju se još Ljubav i pamćenje, Doček proljeća, Bijela soba i Cirkus plava zvijezda koji su obilježili rad ovog uzbudljivog kolektiva, koji je karakterizirala angažiranost i nepredvidljivost otvorenih izvedbi pred nerijetko slučajnom publikom. U razgovoru nakon projekcije, koji je moderirala teatrologinja Agata Juniku, spomenulo se kako je prvotni cilj snimanja dokumentarca bio bilježenje točnih podataka, činjenica i svjedočanstva zarad negiranja neispravnih informacija koje kruže internetom pa je tom prilikom najavljeno i potencijalno objavljivanje knjige o Kugli. 

Vezano uz to, bilo je zanimljivo čuti i raspravu o uključenosti Kugle glumišta u akademske kurikulume s obzirom na važnost koju su imali na kulturnoj sceni za vrijeme svog postojanja. Usprkos utjecaju i pažnji koju su privukli za vrijeme djelovanja, Kugla i dalje ima status opskurne fusnote u povijesti hrvatske kazališne scene; do podataka i materijala teško se dolazi, a u današnjoj široj javnosti (čak i onoj kulturnoj) gotovo da nema interesa za taj uzbudljiv teatar. Zanimljiv je kuriozitet da je dva dana nakon premijere filma jedan od pokretača i spiritius movensa Kugle Zlatko Burić Kićo osvojio Europsku filmsku nagradu za najboljeg glumca, a to bi priznanje moglo potaknuti i interes za njegovim počecima u okviru zagrebačke studentske kazališne scene. Filmom Mekani brodovi sjećanje na važnost Kugla glumišta zapravo je tek otpočelo svoju plovidbu.

Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Predstava traje gotovo dva i pol sata s pauzom i podijeljena je na dva čina. Prvi čin funkcionira kao ekspozicija likova i radnje tijekom koje se nastoji graditi napetost polaganim razotkrivanjem stvarne prirode male zabave i njezinih sudionika. Domaćin zabave je Nikša (Ivan Simon) koji je pozvao društvo u svoju vikendicu u Orlovom gnijezdu u Baranji, a sudionici te zabave su Tina (Zdenka Šustić), Jakov (Luka Knez), David (Tin Rožman) i neočekivana gošća Petra (Tea Harčević) koju su izgubljenu i pijanu skupili po putu. Vani bijesni snježna oluja i temperatura zraka nezaustavljivo pada do minus stotinu stupnjeva, što će se kroz trajanje dočarati gomilanjem cjepanica koje glumci izvlače iz svakog kuta ili elementa scenografije (Matej Kniewald), što otežava njihovo kretanje po sceni, a postaje sve izraženije kako predstava odmiče. Tako se Nikšina vikendica nagomilavanjem cjepanica pretvara u pakao, samo što on u ovoj varijanti nije mjesto vječne vatre nego leda i užasne hladnoće.

Pridošlica Petra kod ostatka grupe izaziva sumnju. Razotkrivaju njezino glumljeno pijanstvo te pod prijetnjom izbacivanja na hladnoću otkrivaju motivaciju za takvo ponašanje. Radi se o tome da se ona osjeća odgovornom i krivom za samoubojstvo svoje sestre koja je pijana bila silovana pred njenim očima (čak i na njezin poticaj) pa tako Petra svoje iskupljenje vidi jedino u tome da ona sama prođe isti horor – da bude silovana. Preko autsajderskog lika Petre otkrivamo pravo stanje stvari i dinamiku grupe; ostatak se upoznao preko Facebook meme stranice posvećene šalama o samoubojstvu i “nihilističkim” forama čiji je admin David. Stranica im je pomogla da se bolje nose sa svojim situacijama i traumama jer su se međusobno mogli iskreno nasmijati i pronaći razumijevanje, a ne sažaljenje. Dok ostali prepričavaju svoje razloge za suicid (impotencija uzrokovana dijagnosticiranom multiplom sklerozom, preuranjeno majčinstvo, krivnja i žalovanje za izgubljenim prijateljem) pasionirano brane jedni druge od Petrinih pokušaja pomoći.

Ona ih isprva pokušava odgovoriti od samoubojstva, trudi se razumjeti ih i savjetovati im da potraže profesionalnu pomoć, ali nailazi na odbijanje i napade ostalih likova, koji napadaju i Petrinu struku (psihologiju) zbog prethodnih loših iskustava. Nakon što su se svi izredali i izložili svoje razloge za suicid, Petra se također odlučuje na okončanje vlastitog života. Slijedi pojedinačno i grupno fotografiranje koje inicira Tina, koja je željela postati profesionalna fotografkinja, ali kako to nije uspjela ostvariti zbog neplaniranog majčinstva, odluči napraviti izložbu fotografija čija će autorica i modeli u vrijeme izlaganja biti mrtvi.

U drugom se činu odnosi grupe zapliću: naizgled srdačna prijateljska dinamika pretvara se u nezaustavljivu agresiju čim se među njima osjeti i najmanja naznaka premišljanja i odustajanja od samoubojstva. Zaplet i tenzije u grupi nastaju kada Jakov pokaže znakove predomišljanja, a ostatak ekipe svu agresiju, koja je ranije bila usmjerena prema Petri zbog laganja i muljanja, usmjerava prema njemu da bi konačno otkrili zbog čega se točno želi ubiti. Za razliku od ostalih, koji su svoje pozadine ispričali nadugo i široko, pokazujući čak zadovoljstvo tijekom izvedbe monologa, Jakov je u svega nekoliko neodređenih riječi dao svoje razloge za samoubojstvo. Grupni linč kojem je Jakov podvrgnut nema veze s razumijevanjem ili podrškom koje mu ostali navodno pružaju, više se stvara dojam kako se ekipa osjeća zakinutom jer njegova pozadinska priča nije bila cjelovita i dramatična kao druge.

Dinamika grupe pretvara se u vršnjačko pritiskanje (peer pressure) na samoubojstvo jer ostali smatraju da ukoliko se netko predomisli, ideja posljednje večere gubi smisao. Nakon što Jakov prođe “katarzu”, odnosno inscenira pozadinsku priču u cjelovitosti i konačno se odluči na smrt, nastavljamo gledati pojedinačne detaljne retrospektive svakog lika koje ne daju nove informacije od krucijalne važnosti za njihove narative, djeluju kao dramski umetci koji samo produžuju trajanje izvedbe. Kako se predstavi napokon bliži kraj, u posljednjoj retrospektivi, u čijem je fokusu admin David, otkrivamo da su na kraju svi sudionici zabave umrli od smrzavanja zbog ledene oluje. Nejasan je točan trenutak smrti likova u odnosu na odvijanje inscenacija, koje u stvari više funkcioniraju kao delirični posljednji osvrti na njihove živote, kao i čimbenike koji su ih doveli do ove situacije.

U suštini, Mala zabava mogla je svoj kraj pronaći već u prvom činu jer je sav drugi čin posvećen ponavljanju već prepričanih narativa i radnja se takoreći ne miče s točke ekspozicije. Pažnja se ne posvećuje produbljivanju situacije same zabave, nego se zadržava i stalno vraća na dramsku prošlost koju se još k tome uprizoruje, što čini drugi čin dodatno redundantnim. Sve što smo trebali znati o psihološkim profilima likova dovoljno je bilo čuti jednom, ali što komad ide dalje, to se više inzistira na dodatnom cijeđenju dramske prošlosti i smanjuje napetost izgrađenu na početku predstave, kada su se likovi postepenije otvarali. U inzistiranju na pretjerano psihološkom portretiranju likova, iscrpljivanju njihove motivacije za samoubojstvo i gomilanju motiva svake pojedine pozadinske priče, predstava se pretvara u trauma dumping talk show gdje se likovi nadmeću čiji je život bio teži, tko među njima ima najtragičniji storyline razloga za suicid. Primjerice, Nikšu je ostavila majka narkomanka koja je s njim ostala trudna nakon što je bila silovana, a sada zbog dijagnoze MS-a mora prekinuti svoju boksačku karijeru i boji se da ga žena ne počne varati zato što mu bolest uzrokuje impotenciju.

Kompleksne pozadinske priče suvišne su za strukturu predstave; razvodnjavaju radnju i zasipaju gledatelje nepotrebnim detaljima u svrhu šokantnosti. Jedina scena koja odskače od opisanog emotivnog stanja likova grupno je fotografiranje na kraju prvog čina, kada svi zajedno stoje ispred objektiva, jedni pored drugih, bez pravljenja grimasa i kerefeka. Ta mirnoća i staloženost u poziranju, dok im se na blago nasmiješenim licima čita sjeta za vlastitim životom i spokoj spram odluke koju su donijeli, vjerodostojno zrači boli i tugom koju su samoubojice, nažalost, sposobne vješto kriti. Završetak drugog čina, koji uključuje policijsko fotografiranje smrznutih, mrtvih tijela likova, utoliko je u direktnom kontrastu spram prethodne jednostavnije i iskrenije fotografije gdje se, za razliku od ostatka komada, vidi zajedništvo i razumijevanje za kojima su čeznuli.